Iz prošlosti Sarajeva

saO društvenom životu Sarajevo (1931.god.) je za strance vrlo interesantno mjesto; stoga, svake godine, sve više i više viđamo ih po ulicama našim.— Nјih ne zanimaju pojedine velike i moderne zgrade i građevine novijega doba, jer to oni imaju na Zapadu mnogo impozantnije, modernije, monumentalnije i lјepše; — nego ih viđamo kako, sa fotografskim aparatima u ruci snimaju: Baščaršiju, pazar, Jekovac, Bembašu, Hrid, Principovu i Kozju ćupriju, Begovu džamiju, Šerijatsku školu, Belediju. dućane i dućandžije u Saračima, Sagrdžijama i Kazandžiluku — i ostale znamenitosti Sarajeva, koje se ne mogu vidjeti na Zapadu.

— Tu oni nalaze ono, što oni nemaju. To ih privlači, to ih zanima i to im skreće pažnju njihovu, pa se na tim mjestima, s toga, i zadržavaju — a sve drugo mimoilaze. — Ta istočnjačka strana Sarajeva privlači njih. Isto ih toliko interesuje — a možda i više — naš život po kućama; s toga se srećnim smatraju, ako uspiju, da ih prime u koju starinsku muslimansku kuću, jer tu, još i danas, imaju prilike vidjeti starinski način života — harem, i onaj društveni život, koji se vijekovima održavao u Bosni i Hercegovini ne samo među Muslimanima, nego i među pravoslavnim samo dosta izmijenjeno, a koji već sada izumire i kod Muslimana, dok je posve nestao kod nas pravoslavnih. — Taj stari društveni život nekada je davao Sarajevu naročitu zanimlјivost, čar i lјepotu. — Sumnje nema, ako bi taj život postojao još i danas, da bi on privlačio strance još i više.

— Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. postepeno se uvlačio i zapadnjački društveni život sa svima svojim dobrim i rđavim stranama. Kod pravoslavnih se Srba lakše uvukao a kod Muslimana teže. — I kod Jevreja španjolskih išlo je u početku teže a onda je rapidno kod njih zavladao. — Razvitak ovoga novog društvenog života pratio sam, i imao sam i prilike i vremena; jer će se, još za tri godine, navršiti pola vijeka kako sam došao u Sarajevo. — Držim, da će biti ne samo od interesovanja, nego će biti i dobro da se zabilјeži, da ne ode zaboravu, pa da se vidi, kakovim je životom nekada naš narod živio. Te doživlјaje ukratko ću opisati.

Nijesam se znao snaći i nijesam mogao sebi rastumačiti šta je to, kada sam, umoran od dugog želјezničkog puta, prvu noć — ne mogavši zaspati — dok se još zora nije ukazala — čuo iz dalјive neki vrlo lijep tanak glas, i neku neobičnu melodiju. Nekoliko trenutaka mogao sam to dosta dobro čuti, a onda nijesam, pa se to tako naizmjenice ponavlјalo nekoliko puta za dva-tri minuta. Sjutri dan mi je tadanji tajnik srpske opštine, pokojni Đorđo Hadži Lazarević rastumačio rekavši: da je to mujezin na Begovoj džamiji ukujisao salavate (molitva sat prije zore), dok je mujezin, obilazeći oko šerefata, bio prema mojoj strani čuo se njegov glas, a kada je bio na protivnoj strani nije se čuo. Za mene je bilo veliko iznenađenje kada sam prvi put izagšao na ulicu i ugledao ćefenke, pa na gailtetima po dućanima trgovce podvijenih nogu a po ulicama onu mješavinu turbana, fesova, džubeta, crvenih i žutih firala, cipela, čakšira, trambolosa, brada; velikih zlatnih lanaca oko vrata, selјake u gunjevima, šalvarama i opancima, uniforme činovnika i oficira, civilna evropska odijela, šešire, halbcilindre, cilindre, više moderno obučenih dama, a tek pogdjekoju crnu feredžu sa bijelom boščom na glavi posve sakrivena lica i pogdjekoju crvenu feredžu sa bijelom boščom na glavi ali otkrivena lica, pa tek pogdjekoju ženu u anteriji i svilenoj košulјi sa starinskom »glavom«*) i pogdjekoju u svilenoj suknji sa šlepom u zlatom vezenoj libadi sa tepelukom i šamijom oko glave, — pa onda one mnoge česme po ulicama i pred njima okuplјene, gdje stoje, djevojke u dimijama, jelecima, đečermama i nanulama sa fesićem na glavi — i gazdinske momke kako pune ibrike i đugume.

— Za mene su to bile slike iz hilјadu i jedne noći. Rastumačiše mi odmah: da su Muslimanke u crnim a španjolske Jevrejke u crvenim feredžama; u anterijama da su naše starije a u libadama naše mlađe žene, dok su one u dimijama većinom ili katoličke žene ili djevojke u opće.

Za mene je bilo veliko iznenađenje kada su isti dan, pred veče hodže počele paliti kandila na minaretima sviju džamija i kada su sa tabije topovima oglasili Muslimanima da je vakat iftarenja. Ja onda nijesam imao ni pojma o ramazanu, o iftarenju a još manje šta su ramazanske večeri, jer naš Nušić nije tada još ni štampao svoje: »Ramazanske večeri«. — Osvjetlјena čaršija po noći, iftarenje po dućanima, teravije po džamijama, svijet, mušemali fenjeri i hodanje po cijelu noć, bašča na Bembaši sa sviračima, defovima i pjesmom, pa zurle po baščelucima sa sviju strana Sarajeva — tako su uticali prvi dan na mene, da sam ga odmah zavoleo.

Bembaša onda nije bila kao danas rivijera sarajevska, nego su Sarajke, bez razlike vjere i plemena, tamo bijelili platno i svoje rublјe. — Ložile su vatre, pekle su se kave, donosilo se jelo, povazdan se pjevalo a platno se i rublјe bijelilo i polјevalo na sunčanoj trpezi. — Ašikčije sa Babića Bašte, iz bašče na Bembaši i Šabanove kave ašikovale bi išaretom, — pa je bijelјenje rublјa bilo najugodnije provodivo za naše Sarajke. — Otuda je i postala pjesma: »Platno bijeli Sarajka djevojka »Na Bembaši više Sarajeva«. — još je veći teferič bio ako bi se rublјe bijelilo na Kovačićima. A kada bi nastao mjesec maj — cijeli mjesec — štogod je mladine odlazilo bi, u prvu zoru, i muško i žensko, na Kozju ćupriju da pije kozjeg ili kiselog mlijeka. — Svirači su redovno tu bili, pa bi nastalo kolanje, igranje, pjesma, veselјe — pa i ašikovanje — i do 7 sati u jutru već bi sve bilo kod svoje kuće.

Na Istočni Petak (prvi iza Vaskrsa) bio je običaj da svaki pravoslavni Srbin i Srpkinja ode na Bembašu na izvor, i da se tu umije, a onda preko sebe da se prebaci vodom. Mladići bi se iskupili oko vrela pa bi djevojkama dobacivali šale, da se ne smiju umiti, jer će pokvariti lice. — Onda se posjeda više vrela po cijelom brdu, pa se iznesu: šarena jaja, urmašice, kolači, meso — pa se uz pjesmu, svirku i igru mezeti i veseli dok dan dobro ne ogrije.

Prvih godina kada sam došao u Sarajevo bijaše običaj, da su srpski učitelјi o Božiću, sa desetak školske djece, išli od kuće do kuće u sve srpske kuće i čestitali Božić. Naprijed je dvoje djece nosilo ikonu Rođenja Hristovog, a drugi bi išli po dvoje u redu, pa bi, ušavši u koju srpsku kuću, stali pred ikonos u sobi i otpjevali: »Roždestvo tvoje«. — Onaj domaćin, ili domaćica, poslužio bi za to vrijeme učitelјa a pri odlasku uputili bi učitelјa koje su srpske kuće u toj ulici. — Na taj bi način srpski učitelјi o Božiću obišle sve srpske kuće. Već poslije tri-četiri godine iza moga dolaska ovamo (1883 god.) ovaj je običaj bio ukinut. U ono doba bio je običaj, da su sve srpske kuće zvale srpske učitelјe i učitelјice2) u svoje kuće, ako im je išta zvaničnog bilo u kući, — n. pr. krsna slava, svadba, krštenja, sijela ili u opće kakova bilo veselјa. — Srpski su učitelјi i na taj način zalazili u srpske kuće.

— Tako je bilo po svoj Bosni i Hercegovini. Sva trgovina sa provincijom bila je u rukama pravoslavnih Srba trgovaca a njihove trgovine u Velikom Ćurčiluku. Prvi su trgovci odlazili po robu u Stambol, Lajpcig, Beč a poneki čak i u London (Đukovići). — Radilo se dobro, zasluživalo mnogo, pa i uživalo. — Ali onda nije bio običaj ići po banjama, na putovanja, u pozorišta i t. d. nego je sve provodivo bilo na sijelima i po teferičima: u Velikim drvetima (kod Alipašina Mosta), na Preteku, Borku, Ilidži i Kiselјaku.

Požar je 1879 godine najviše uništio naše srpske kuće, izmeću Nove i Stare crkve, ali su teferiči i sijela ostali u običaju i više od dvije decenije iza okupacije Bosne.

— Prvih godina iza okupacije — još zadugo — nijesu se naše djevojke viđale po ulicama; jer je to bilo sramota. Još iz osmanlijskog vremena zadržao se bio običaj u Sarajevu da su djevojke izlazile na ulicu samo pete nedjelјe velikog posta pa bi išle u crkvu da se pričeste. — Te nedjelјe bi mladići stali na ulici pred crkvom, s jedne i s druge strane, pa bi čekali djevojke, da ih vide, kako ih matere vode u crkvu, pa bi im u šali dobacivali: »Da Bog Da se do godine ne pričesitila !« a to je zvačilo, da Bog Da se udala, jer je običaj bio, da se u prvoj godini iza vjenčanja ne pričešćuje. — I to je bilo, u ono doba, i za djevojke, i za mladiće veliko uživanje, a još veće provodivo.

A danas ? Samo je bila jedna jedina naša djevojka u Sarajevu, — preko puta naše Nove Crkve — kojoj roditelјi nijesu ni to dozvolili, nego je uvijek bila u kući i samo bi uveče stala na zatvoren prozor i gledala svijet na ulici. Prvi put je izašla na ulicu kada se, desetak godina iza okupacije — udala u Tuzlu.

— U ono je doba bio još jedan neobičan teferič za naše djevojke, koji je bio svake subote pred veče, i lјeti i zimi. — Svaka bi naša djevojka otvorila subotom kapiju, pa bi sa momkinjom (služavkom) prala kaldrmu u avliji i ribala bi kapiju. Što je bila bjelјa kaldrma ili oribanija kapija, bila je dotična djevojka sve vrednija. — Mladići bi u to doba prolazili ulicama, zastajali, gdje je koji htio, i proašikovao bi. — Svaka bi djevdjka bila bosijeh nogu i u nanulama, — A kada bi avliju lijepo uredila, onda bi momkinja oprala svu kaldrmu na ulici pred kućom.

Kad se koja djevojka isprosi mati bi objavila u koji će dan biti kod nje »bokaruše«. — Ime »bokaruše« došlo je otuda, što je još od turskog vremena ostao običaj, da žene iz komšiluka, rodice, kume i prije nose isprošenoj djevojci kakav bilo dar, a osim toga bi pred njom išao momak i nosio bi još i pun bokal šerbeta (zamedlјive vode), koje bi se iznosile ženama. — Iza okupacije za dugo je ostao običaj bokaruša, ali se nije nosilo šerbe nego samo razni darovi isprošenoj djevojci pa bi se stavlјali na vidno mjesto. — Mati bi djevojačka u istoj sobi namjestila sav čeiz (djevojačku opremu) pa bi žene razgledale i čeiz i darove . — Muški nijesu dolazili na bokaruše. — O bokarušama se redovno igralo kolo a uz ovu pjesmu: »U ovom dvoru bijelom, »Odavno kolo ne igra, »A sad je došlo vrijeme, »Sada opet igra i pjeva. — »Sada otac kćer udaje — te se veseli, »Sada mati kćer udaje — te se veseli, Sada braća sestru daju — te se vesele, »Sada sestra sestru daje, te se veseli, i tako se dalјe nabrajala i ostala rodbina djevojačka pa se onda završuje: »Veselo im pleme bilo — isad, ivazda!« — A kada se djevojka prevede u đuvegijinu kuću, gdje bi se i svadba provodala, ista bi se pjesma pjevala u njegovoj kući, samo bi se onda pripjevali: roditelјi, braća, sestre i rodbina đuvegijina.

— Više od dvije decenije iza okupacije bivale su svadbe noću sa fenjerima, a vjenčavanje je bilo obično u đuvegijinoj kući, rijetko kad uSarajevo1931 g crkvi. — Lijepo je bilo vidjeti noćnu svatovsku povorku po dvoje u redu. — Napred su išli muški, a otrag ženske, a pred svakim momak sa fenjerom sa više zapalјenih svijeća. Pred svima ide čauš sa tabakom i na njemu: vijenci, svijeće, vjenčana halјina mladina i dar kumovski. Kod djevojačkv kuće, čim ugledaju svatove da idu, odmah izlaze roditelјi djevojački sa prvom svojom rodbinom u dvorište i stanu u red pa dočekuju svatove a sve ostale žene i djevojke hvataju se u kolo i pjevaju: »Dobro došli gospodo svatovi!« Svatovi ulazeći viču: »Dobro jutro! i lјube se sa roditelјima djevojačkim i s onima voji ih dočekuju. — Kad se djevojka hoće da povede čauš udara topuzom na sva vrata u kući djevojačkoj, što je znak da se polazi, te uz pjevanje svatovskih pjesama izvodi se djevojka. — Čauš sada topuzom lupa na sve kapije po svima ulicama kuda svatovi prolaze pjevajući naročite svatovske pjesme. Svijet skače iz postelјe da vidi svatove. — Kod kuće đuvegijine dočekuje mladu rodbina đuvegijina, a đuvegija je uvodi prvo u kuhinju. On zastane na kuhinjskom pragu, nasloni svoju desnu ruku na kuhinjski dovratak te mlada ispod njegove ruke ulazi u kuhinju, gdje je dočekuje mati đuvegijina (svekrva) sa kašikom meda i zakusuje i mladu đuvegiju.

— Vrlo su interesantna bila i starinska sijela a na dugim zimskim noćima. — U igri, razgovoru, šali, veselјu i pjesmi brzo je prolazilo vrijeme. — Sa ovijeh sijela opisaću samo dva momenta, koji ne treba da odu zaboravu. — Kada bi veselјe postiglo vrhunac zapjevale bi žene jednu rodolјubivu pjesmu, kako je Omer-paša (Latas) upao vojskom u Crnu Goru, razapeo čadore i poslao po kuriru pismo knjaz Danilu s pozivom, da mu se preda. — Knjaz Danilo — tako pjesma kaže — umjesto odgovora uzeo je fišek pa poslao paši a na njemu je napisao: »Rodio se da krst braniš, »A sad si mu ti zlotvor ; — »Poturice, Omer-pašo, »Fišek ti je odgovor !« — ali ovu pošlјednju strofu svi su iz sveg glasa pjevali, i muško i žensko — da bi se, čini mi se, sva soba tresla, pa bi onda poskočili i zaigrali kolo uz ovu pjesmu: »Kolo igra na Kalimegdanu, »U tom kolu knjaz Mihajil igra« — i t. d. Često bi, u velikom raspoloženju, pokojni Hadži Makso Despić — sam, bez ičije pratnje — zapjevao jednu vrlo šalјivu pjesmu, koja počinje ovako: »Kad sam jošte malen bio, »Učitelј mi govorio: » »Na nebu je raj««. »A drugi mi opet reče : » »Poslušaj me, o, čovječe, » »Na zemlјi je raj«, — pa bi dalјe pjevajući nabrajao u čemu je taj zemalјski raj, — i svi bi se smijali. Ovaj veseo duh i raspoloženje nije bio samo na sijelima nego bi u običnom životu, a osobito prije požara sarajevskog 1879 godine, kada se dobro radilo i zasluživalo a malo trošilo, pa je time i raspoloženja bilo.

— Pričao mi je pokojni Hadži Makso Despić više takovih veselih društvenih epizoda, — a ja ću navesti samo neke. Turskog vremena bi gvožđarska roba dolazila trgovcima iz Vareša a izraćivali su je varešani; jer onda još nije bila ova današnja fabrika. — Tako, jednom, neki selјak donese starom Hadži Risti Trifkoviću nekoliko tovara razne gvožđarske robe pa i tovar konjskih potkova. — Hadži Risto primi robu, prebrojava i bilјeži. Hadži Makso Despić, tada je bio mladić, a uvijek je volio šalu, pa kad je Hadži Risto stao brojati potkove konjske uzme jedno teste i sakrije. Hadži Risto prebrojavši kad je vidio da fali jedno teste kaže to selјaku. — Selјak, znajući šta je i koliko je natovario, a misleći da ga hoće da prevari Hadži Risto, počne on brojati. — Dok je on brojao Hadži Makso je, da ga niko ne vidi, povratio ono teste, te kad selјaku izaće potpun broj, vikne Risti da ne zna brojati. Hadžija, sada lјutit, počne ponovo brojati, i dok je on brojao Hadži Makso je jedno teste i opet uklonio, a kada bi selјak ponovo brojao vraćao bi ga. Svi bi se trgovci u Vel. Ćurčiluku iskupili i smijali bi se gledajući kako Hadži Makso zbija šalu i sa Hadži Ristom i sa selјakom.

— Naš pravoslavni svijet još od starina — pa i danas — ide o Velikoj Gospojini u Čajniče, radi čudotvorne ikone Bogomatere. To je neki hadžiluk, ali je ujedno i veliki teferič. — Turskog vakta nije bilo kolskog puta kao danas, nego se išlo konjima. — Jedne je godine išao i Hadži Makso sa svojima, te je od handžije na Kovačima uzeo konje pod kiriju. — Pri uzimanju konja upozorio ga je handžija da konj šarac neće drukčije, nego uvijek ide samo za đogatom. Hadži Makso je imao starog dućanskog momka nekog Stevu pa kada je pošao u Čajniče naredi momku da uzjaše šarca a on uzjaše đogata. Na Hadžijskoj Ravni više Kozje ćuprije bio je ispraćaj sviju onih, koji su išli u Čajniče. — Tu bi bili svirači, a klisare bi iz Stare Crkve iznijeli ikonu Arhangela Mihajla i Gavrila, pa bi svaki onaj, koji bi pošao u Čajniče cjelivao ikonu i darivao, pa bi onda pošao na put. — Tu bi se iskupila čitava karavana konja. — Hadži Makso, čim je malo odmakao i čim je ugledao prvi plast sijena pođe tamo i obiđe oko plasta a za njim će momak Stevo na svom šarcu. On, jadnik, zateže uzdama i neda konju da ide, ali šarac ide jer je on tako naučio. — Ni jedan plast nije propustio Hadži Makso da ga nije na konju obišao a poneki i triput. Moli ga momak: »Nemoj, dragi gazda, molim te, obilaziti plastove!« a Hadži Makso bi se branio riječima: »Pa što ideš za mnom!« — Svijet je padao od smijanja gledajući kako Hadži Makso obilazi sva sijena a za njim momak Stevo na svom šarcu. A sada da završim.

— Od uvijek je Sveto-Savska besjeda bila jedna od najlјepših zabava u Sarajevu. — Čini mi se, da se prvih godina iza okupacije još više radilo da ispadne samo što sjajnija i veličanstvenija. — Divno je bilo tada vidjeti naše Srpkinje u bogatim i raskošnim srpskim odijelima sa tepelucima, šamijama i nakitom a Austrijanke u najelegantnijim bečkim toaletama. — Divna je bila ta mješavina toaleta. — Igrala su se: kola, okretne igre, i kadrili, ali se igralo i »Ja sam mlada Srpkinja«. To je bila obligatna igra o svakoj Sv. Savskoj besjedi. Parovi bi se — muško i žensko — šetali po sali, n. pr. kao u polonci a sav bi narod, uz pratnju vojne muzike, pjevao poznatu pjesmu: »J a sam mlada Srpkinja, Milkom me zovu«. Pokojna Mara Odavićeva, poslije udata Vasilјevićeva započinjala bi pjevati. — Bilo je više strofa a pošlјednja je kroz salu odjekivala: »Načast Nјemcu Nјemica »I njen plavi vlas, A Englezu Britanka »I njen gordi stas; Meni dajte Srpkinju; »Za nju živim, mrem za nju ; »Veli svaki srpski sin, »Pravi srpski sin«, — i dok bi se pjevalo prvih šest stihova, svi bi se šetali, a čim se počnu pjevati pošlјednja dva stiha, svi bi se okretali. — Nekad bilo; sad se pripovijeda !

*) Naročita kapa, bariš, u Sarajevu se zove »glava«.

2) Primedba uredništva: U našem narodu pod Austro-Ugarskom upravom postojale su, pored državnih, i srpske škole, koje je izdržavao sam narod preko svojih crkveno-školskih ošptina

Izvor: Kalendar SPKD Prosvjeta, 1931. autor Stevo Kaluđerčić