Sv. Grigorije Bogoslov ili Nazijanzin patron dinastije Kotromanića 1)

    glusacOd kada se Bosna u 12. veku odvojila od Srbije u posebnu državu, vlada njome dinastija Kotromanića, koja se tako prozvala po nekome dalekom pretku Kotromanu, a pripadali su joj bez sumnje i najraniji poznati banovi bosanski Borić, Kulin i Ninoslav. Kada je Bosna postala samostalna država, uredila je i svoju samostalnu »bosansku crkvu«, koja je bila onako pravoslavna i hrišćanska, kako su je među Slovenima propovedali i utvrdili sveta braća Ćiril i Metodije i njihovi učenici.

    Svoje prvotno slovensko obeležje, kakvo su joj dali Ćiril i Metodije, ova je crkva najbolјe i sačuvala baš u Bosni i Hercegovini, gde je bio i ostao najčišći centar našega naroda.

    Bosanski vladari iz dinastije Kotromanića bili su pravoslavne vere sve do dvojice poslednjih. Patron ili zaštitnik bio im je Sv. Grigorije Bogoslov ili Nazijanzin, koji spada među istočne crkvene oce i svetkuje se u istočnoj pravoslavnoj crkvi.²) U pisanim povelјama bosanskih banova naziva se ovaj njihov zaštitnik svetim Grgurom. Tako na primer Stepan Kotromanić piše se: „Aze bana Stepana, a zokami svetoga Grigora rabi“³, a njegov brat knez Vladislav veli za sebe: ,,Aze rabi božji i svetoga Grigora“4 Isto tako naziva se i ban Tvrtko: Aze rabi božji i svetoga Grigora,a zokomi gospodi bana Tvrtko.5

    U jednoj povelјi, gde se ban Stepan Kotromanić naziva »rabom svetoga Grgura«,6 izvršuje on državni akt u zajednici i sporazumu sa duhovnim poglavarom »crkve bosanske«: djedom, gostom i starcima, što je jasan znak, da su i te poglavice „crkve bosanske“ bili pravoslavni hrišćani istočnoga obreda, kako sam to već na drugome mestu i dokazao.

    Kada je ban Tvrtko ojačao i proširio svoju banovinu, otišao je u manastir Mileševo, na grob Sv. Save, i tamo se okrunio kralјevom krunom za kralјa srpskog i bosanskog. Kao unuk Jelisavete, žene deda mu bana Stepana Kotromana, a ćerke srpskoga kralјa Dragutina, — držao je, da posle smrti cara Uroša, ima pravo i na srpski presto, pa veli za svoj odlazak i krunisanje u manastiru Mileševu: „i tamo škaši mi bihu bogomi darovani mi knicemi na kraletstko priroditem moih.7 U istoj ovoj povelјi, pisanoj 10. aprila 1378., iz koje izvadismo ove reči, veli on, kako su mu došli poslanici dubrovački „ki slavni dvori kralevstva ni Trstivnici", gde su se on, majka mu Jelena i žena mu kralјica Doroteja zakleli, da će se uvek držati ugovora, skloplјena tada sa dubrovačkim poslanicima. Na taj ugovor prisegli su se sa svojom vlastelom u trstivničkoj crkvi svetoga Grgura, koja je po svoj prilici bila ujedno i dvorska crkva, posvećena zaštitniku dinastije Kotromanića, svetome Grguru Nazijanzinu. A da bi ovaj ugovor bolјe potvrdili, ,,prisegosmo“ veli on „prema svetim evangelistima i prema častnomi krstomi Hristovomi ka crkvi svetogo Grigora.“8 Prema svemu tome nema nikakve sumnje, da je Tvrtko bio pravoslavni hrišćanin kao i sva ta njegova vlastela, koja se ovde s njime zaklela. A da je i ta crkva bila pravoslavna i dvorska,vidi se iz toga, što je bila posvećena jednome od istočnih otaca, svetome Grguru Nazijanzinu, zaštitniku vladalačke porodice i što se je nalazila pokraj dvora u Trstivnici.

    Da je gore spominjani sveti Grgur doista sveti Grigorije Bogoslov ili Nazijanzin, jasno se vidi po novcima bosanskih kralјeva. Tako se, na primer, na novcima kralјa Tvrtka I, kralјa Tvrtka II. i kralјa Tomaša nalazi s jedne strane lik svetoga Grgura, a okolo ovaj latinski9 natpis: „S. Gregorius Nazazenus."10 Ne može dakle biti nikakve sumnje da je to jedan te isti sveti Grgur, i onaj u pisanim vladarskim povelјama i onaj na kralјevskim novcima. Kad je ban Tvrtko u manastiru Mileševu krunisan kralјem srpskim i bosanskim, počeo je od toga vremena svome imenu napred dodavati ime S t e f a n, kao što su to činili pre njega i vladari u Srbiji iz porodice Nemanjića, čiji je patron bio sv. Stefan Arhiđakon. Po Tvrtkovom primeru tako su činili i svi ostali kralјevi bosanski, ali su ipak zadržali svetkovine i poštovanje svetoga Grgura, čiji su lik i ime imali na svojim novcima i kojemu su posvetili svoju dvorsku crkvu u Trstivnici.

    To poštovanje svetoga Grgura Nazijanskog držalo se je u dinastiji Kotromanića, sve dok se kralј Tomaš nije pokatoličio. A čim je on prešao na katoličku veru, od tada na njegovim novcima, a kasnije i na novcima njegova sina kralјa Stepana Tomaševića ne nalazimo više lika ni natpisa Sv. Grgura Nazijanzina, nego lik i natpis Grgura pape — „S. Gregori Pape“.11 I ovo dokazuje, da su svi vladari bosanski pre Tomaša bili pravoslavne vere, i da je sv. Grgur Nazijanzin svetkovan samo u pravoslavnoj crkvi, jer inače ne bi bilo razloga posle Tomaševa pokatoličenja menjati na novcima natpisa i stavlјati Grgura papu mesto Grgura Nazijanzina.

    A da je kralј Tomaš doista bio p r v i vladar bosanski, koji je primio katoličku veru, to se jasno vidi i iz jednoga papskog dokumenta, gde se kaže za Tomaša: „Primus inter reges Bosnae sanctam fidem catholicam acceptaverit ipsam que publice confessus fuerit“ - prvi je između kralјeva bosanskih primio svetu veru katoličku i javno ju je ispovedao«.12 Kralј Tomaš prešao je u katoličku veru zato, jer se je uzdao, da će mu pomoći papa, Madžari i Mlјečani, da sačuva svoju državu od silnih Osmanlija, koji su već bili na granicama Bosne. Ali Tomaš se je silno prevario u računu. Pomoći, koja mu je obećavana i koju je očekivao od pape i katoličkih vladara, nije dobio, a u zemlјi je izazvao protiv sebe veliko nezadovolјstvo naroda. Narod ga je omrznuo i odbio se i od njega i od njegova sina naslednika, jer su pogazili staru veru svojih otaca. A posledice svega toga bile su za kralјevinu tragične i teške: Bosna je kukavički pala u ruke Turaka, iz inata više izdana i predana, nego osvojena. Tomaševim pokatoličenjem odbačen je bio Sv. Grgur Nazijanzin, a time je u isti mah ugušena i svaka lјubav naroda prema dinastiji Kotromanića.

    1) Odlomak iz studije: „Srednjovekovna „bosanska crkva".

    2) Jevsevije Popović, Opća crkvena istorija I, 613.

    3) Glasnik zem. muz. 1906, 408.

    4) Ib. 409.

    5) Fermendžin: Acta Bosnae, 34.

    6) Gl. Zem. Muz. 1906, 405.

    7) Miklošoć: Mon. serb. 187.

    8) ibid. 190.

    9) Latinski je natpis i na novcima naših vladara u Srbiji. Vidi: Godišnjica VI. 19, 38.

    10) Glasnik Zem. Muz. 1894, 395—397; 1905, 27—45.

    11) Gl. zem. muz. 1894. 397, 399.

    12) Theiner: Mon. Ungar. II. 237.

    KALENDAR SPKD PROSVJETA,1924

    Autori: Vaso Glušac

    Ko je online

    Ko je na mreži: 202 gostiju i nema prijavljenih članova

    Hostign

    Design by Novica.info