Potkradanje i rasrbljavanje

Srbi katolici

Veći dio srpske javnosti slabo je obaviješten o Srbima katoličke vjere.To su utvrdili i oni koji su već pisali na tu temu; istoričari dr Kotga Milutinović, dr Nikola Tolja i dr Laza Kostić. Oni su nam ipak ostali dužni odgovor na pitanje zašto je to tako. Autor ovih redaka nema pretenznja da se s naučničkom akribnijom bavi čitavom temom i naznačenim pitanjem. Njegova namjera je da u okviru jednog publicističkog rada podsjeti na postojanje jednog dijela Srba koji su nepravedno zaboravljeni i zatureni u srpskoj istoriografiji, a tim slijedom i u srpskom kolektivnom pamćenju. Nada se da će i kod dijela Hrvata,koji su nastali recnklažom od otpalih Srba pobuditi želju za pitanjem ima li ikakvog smisla gajenje rasne, nacionalne i vjerske mržnje prema drugoj grani stabla odakle i ovi potiču, tj. prema Srbima pravoslavne vjere, i uopšte, koliko je dubok apsurd bilo koje mržnje na rasnoj i vjerskoj osnovi. Dr Kosta Milutinović i Nikola Tolja okvalifikovali su temu o Srbima katolncnma kao „škakljivu" i kao jednu od „najsloženijih i najosetljivnjih tema u našoj istorijskoj nauci“. Njihov stav moguće je jedino objasniti palitičkim. nacionalnim i kulturnim okruženjem tabuisanih Srba, osobito u drogoj polovini 20. vijeka, kada se pazilo tobože, da se ne bi izazvao hrvatski nacionalizam, a u stva- ri se radilo o brizi da se Hrvatima omogući nesmetano širenje na srpski prostor. Važno je napomenutn da ta praksa nije započela Titovom vladavinom u Jugoslaviji, već je ona započeta i u Jugoslaviji pod krunom Karađorđevića.

 Moguće je govoriti o tri tipa Srba katolika: o onom koji je bio vjeran svom srpskom nacionalnom osjećanju i konfesionalnom katoličkom pripadanju: o Srbnma koji su pod raznim okolnostima napustili svoje pravoszavlje i pristupili katolicizmu,poslije čega su postali najčešće Hrvati, i o najnovijim odstupnicima od srpske nacionalne pripadnosti i od pravoslavne vjere pod pritiskom najogoljenije sile.

konavle

Prvi tip Srba bio je brojan naročito u Dubrovniku, Boki Kotorskoj i svoj Dalmaciji,osobito poslije 1848. godine pa sve po Prvog svjetskog rata. Bilo ih je i do Drugog rata, nakon kojeg su nestali. Jednim dijelom su se pretopili u Jugoslovene,a drugim potonuli u ilegalu,kao što je bilo i s cjelokupnim srpstvom. Ovi Srbi su imali svoje kulturne, privredne i političke ustanove. Bili su poneseni vjerom u jugoslovenstvo, oslonjeno, u njihovim nadama na dvije srpske države - Srbiju i Crnu Goru, i to ono jugoslovenstvo koje nije bilo u službi germanskog i rimokatoličkog prodora na balkanski istok kao što je bilo Štrosmajerovo, tj. jugoslovenstvo uobličeno u rimskim i bečkim kancelarijama. Zbog toga su Srbi katolici bili na meti najžešćih napada austrougarske države, i stalne, rimske propagande. Hrvati su u tom poslu bili samo topuz u tuđoj ruci. Srbi katolici su se tim moćnim napadima suprotstavljali sa znatnim uspjehom, zahvaljujući svojim kulturnim, moralnim, obrazovnim, privrednim i političkim kvalitetima. Gotovo je izvjesno da srpski narod nikad nije imao toliku koncentraciju ispravne,sposobne i čvrsto nacionalno orijentisane inteligencije kao što ju je imao, u jediom vremenu u Srbima katolicima u Dubrovniku i Dalmaciji. Te Srbe je satro neposredan dodir sa srbijanskim političarima, koji nisu bili nikad dorasli, izuzev možda obrenovićevske epizode, izazovu koji je pred njih stavljala Rimska kurija i germanski prodor na Istok. Potkupljivi, politički nepismeni i sa velikim nedostatkom elementarnog patriotizma kao i većina srpske inteligencije,srpski političari i intelektualci iz Beograda su, prije kao i sada gledali na osipanje srpskog naroda preko Drine sa nepodnošljivom ravnodušnošću. Tako su nestali Srbi katolici iz Dubrovnika iz ostalog dijela Dalmacije i iz Bosne i Hercegvine. Beograd nije tada vidio, kao što ne vidi ni sada, da se preko Hrvata organizuje pohod i na njega, jednako na Valjevo, Užice i Čačak kao što se nekad organizovao na Dubrovnnk. Austrougarski slavni službenik, vanredni intelektualac i političar,Benjamin Kalaj u prepisci sa namjesnikom Mostara grofom Benkom na početku ovoga vijeka, jasno je naglasio potrebu za onnm što se i danas na kraju 20. vijeka događa: preko rimokatoličkog hrvatstva treba ići na vladavinu Balkanom. Ako to ranije nije bilo moguće sada jeste, u eri moderne i moćne tehnologije. Tako je nekad mislio i Josip Juraj Štrosmajer,takva politička misao vlada i danas među Hrvatima. Svjedoče nam o tome i riječi portparola hrvatske vojske Ivana Tolja, izrečene u avgustu 1995. godine. za vrijeme američko-hrvatske ofanzive na Srbe u Srpskoj Krajini. Tolj je tada rekao da će već sadašnje generacije doživjeti hrvatsku granicu na Savi između Zemuna i Beograda, a već neke naredne da će se susresti sa drugim državotvornim narodom, Bugarima, na Moravi. Još je u prošlom vijeku Srbin katolik iz Splita don Jakov Grupković, vidio namjere Beča i Berlina prema balkanu kad je rekao: „Hrvatstvo je kljuse na kome Švabopo Bosni šeta.“ Još jedan Srbin katoličke vjere Lujo Vojnović pisao je kako se ne slaže reakcijom iz Beograda na poplavu hrvatskih naziva i usiljenu manifestaciju hrvatstva u Dubrovniku. Tada mu je rečeno kako treba pustiti djecu neka se igraju. Lujo je primjetio da cjeca, paleći šibice u svojoj kući, mogu zapaliti i susjedovu. Riječi Ivana Tolja Srbi ne bi smjeli shvatiti kao što su shvatili upozorenje čestitog srpskog plemića Luja Vojnovića. Toljeve izjave osnažuje i činjenica da danas u Sremske Karlovce, koji su još uvijek u Srbiji, Vojvodini i Jugoslavnji, stiže pošta iz Vatikana naslovljena na Croatiu,a papa u Parizu, na Kongresu katoličke omladine 1997, prema pisanju službenog glasila Vatikana, šalje pozdrave katolicima u Bosni i Hercegovini u okviru Hrvatske. Najtiražniji beogradski listovi nisu smjeli ili nisu htjeli, da upoznaju svoje čntaoce s tim.

Drugi tip Srba katolika koji nikada nisu imali svoju bilo koju srpsku organizaciju ili instituciju, koji strogo kriju svoje srpsko porijeklo i u bijesu rasne i vjerske mržnje čine,kad im se god ukaže pri- lika, najveće i najmonstruoznije zločine prema Srbima, predmet su naše pažnje u drugom dijelu ovoga spisa o Srbima katolicima. On se bavi pojavom takvih Srba kao što je bio Ante Starčević, Mile Budak, porodica Rukavina, porodica Jurišić, Filipović, August Harambašić i niz drugih pojedinaca podobnih onom australskom pauku, koji ako se presječe, svoj odsječeni dio jede s velikim apetitom. Takvi su odredili n jedno, na prvi pogled, čudno mišljenje kod nekih Srba, da, zapravo,etnički Hrvati i nisu nalravili onaj veliki grijeh prema Srbima u 20. vijeku, u tri navrata,već su to učinili apostazirani Srbi. Blizak tom mišljenju je i norveški dillomata Tornvald Stolten- berg koji je u toku posljednjeg rata boravio u bivšoj Jugoslaviji u mirovnoj misiji, kad je izjaviodau Bosni i Hercegovini, zapravo. ratuju Srbi između sebe,podjeljeni na tri vjere, pravoslavnu, katoličku i muhamedansku. Za takav stav Stoltenberg je mogao naći uporište u srednjoškolskom ucbeniku iz geografije iz 1886. za cijelu Austro- Ugarsku gdje stoji da u BiH žive samo Srbi sa tri vjere. Isto piše i u jednom udžbeniku iz geografije za katoličke đake od 1871. godine.

Treći tip Srba katolika stvorei je između 1945. i 1997. i njegovo stvaranje još je u toku. On je postajao ženidbenim ili udadbenim postupkom gdje je uvijek srpska strana bila na gubitku, razlozima napredovanja u karijeri ili nekim drugim. Takvi pravoslavni Srbi sada prije postaju katolici nego li je to bilo ranije,a pogotovo prije postaju od Srba Hrvati. Dovoljno je da donesu neku potvrdu da su kršteni u pravoslavnoj vjeri, da izvrše zatim manje obrede i već su katolici,a time i Hrvati.Ovu identifnkaciju katolika sa Hrvatima u Hrvatsko, Slavoniji,Dalmacij i Bosni i Hercegovini forsirala je austrougarska politika. Ona je to činila zbog toga što se na taj način sužavala srpska nacionalka akcija koja je poimala Srbe sve tri vjere. Kad je iščezla ta akcija i Srbi su prihvatili austrougarsku sugestiju. U ovom tekstu nismo se puno bavili vremenom poslije Prvog svjetskog rata, pošto je pravac erozije srpskog nacionalnog bića nastavljen i poslije njega i pošto nam je vremenski bliži. Ako ovaj spis makar malo osvježi pitanje o Srbima katolicima i podsjeti nas na upitnost za budućnost on je postigao svoj cilj.

Uprkos nemogućem - vjerujem u to!

O Pokrovu Presvete Bogorodice,1997.

Autor

pdfSvetozar Borak - Srbi katolici