Pokatoličavanje

    Ružna prošlost lepog kraja zvanog Žumberak

    U 16. veku bečki dvor je puste delove današnje zapadne Hrvatske naselio narodom iz Senja i okoline, sa prostora Glamoča, Srba i Unca dajući mu velike povlastice uz obavezu da brane carevinu od Turaka. Nad tim narodom, iz kojeg potiče veliki pisac Milorad Pavić, izvršen je zločin o kojem se malo zna

    Sada već davnih godina u Zagrebu je izlazio omladinski list „Polet“, koji je u svojoj najsjajnijoj fazi imao prodajni tiraž o kojem danas mogu da sanjaju i najveći dnevni listovi na prostoru bivše Jugoslavije. U koncepcijskom, sadržajnom, autorskom, grafičkom smislu „Polet“ je bio daleko ispred svog vremena, preteča onoga što će se početkom devedesetih godina dogoditi u produkciji hrvatskih pisanih medija. Nedeljnik „Globus“, pokrenut u Zagrebu 1991. godine bio je na neki način oživljavanje ideje „Poleta“. Uostalom, ljudi koji su osmislili i pokrenuli „Globus“ radili su zajedno u „Poletu“. Među njima i Ninoslav Nino Pavić. Nekada je bio glavni urednik „Poleta“, a danas je vlasnik „Globusa“, jedan od najbogatijih Hrvata, vlasnik blizu 70 odsto štampanih medija Hrvatske.

     

    ISPUNJAVANJE ZAHTEVA

    Među boljim novinarima iz dvorišta Nine Pavića bila je Jasna Babić; skrušeno čeljade, neudata, do bola posvećena profesiji koja je danas u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, svedena na mučno i otužno ispunjavanje zahteva osmišljenih iza tapaciranih vrata vodećih tajkuna. Čast i slava izuzecima, kojih nema dovoljno ni za prste jedne ruke. Jasna je bila jedan od najboljih novinara „Globusa“ sve dok Pavić taj list nije podveo pod interese određenih političkih i finansijskih grupa u Hrvatskoj što Babićeva, onakva kakva je, nije mogla da trpi. Danas preživljava pišući za jedan hrvatski portal.

    E, na tom portalu, baveći se situacijom u kojoj se našao njen bivši kolega i poslodavac Nino Pavić, Jasna Babić otkriva da je dotični u rekordno kratkom roku dospeo u tešku poslovnu situaciju, (privatno je i dalje ekstremno bogat) da su mu svi mediji – uključujući „Globus“ i „Jutarnji list“ – ili u poslovnom minusu ili na ivici sloma i tu iznosi uverenje da je Pavić već poražen od strane izdavačke kuće „Styrija“, u čijem je vlasništvu zagrebački „Večernji list“.

    I sada pazite; Jasna kaže: „Iza „Styrije“ stoji organizacija koja se pukim slučajem zove Katolička crkva, dok je iza Pavića jedna mala grkokatolička varijanta, s njegovog rodnog Žumberka“. Kraj citata.

    Šta je sad to? Puko naklapanje; otkrivanje uticaja iz senke, mala osveta ojađene novinarke…? Otkud Katolička crkva u toj priča kad ona (crkva u Hrvata ) ima svoje glasilo, zove se „Glas koncila“? I na kraju; kakve veze sa ovim imaju grkokatolici i šta je to Žumberak?

    Iskreno, ne znam da li je Jasna Babić gornjom formulacijom htela nešto da objasni ili da se -ubacivanjem u priču grkokatolika – osveti Paviću. Ako je ovo drugo u pitanju, Babićeva je hrvatskoj javnosti htela da kaže: Nino Pavić je Srbin, ne nasedajte na njegovo hrvatstvo, eno vam Žumberka.

    Ko su grkokatolici i šta je Žumberak? Grkokatolici su neka vrsta religijske nedonoščadi. Iz pravoslavlja su krenuli prema Vatikanu i ostali na pola puta. Nazad nisu hteli, niti bi ih njihova bivša pravoslavna zajednica prihvatila. Grkokatolici priznaju papu ali su zadržali sve obredne razlike u odnosu na katoličanstvo; kvasni hleb je sastavni deo njihove Liturgije, vernici se pričešćuju pod oba vida, grkokatolički vernici nose bradu, žene se, imaju porodice, a njihove crkve gotovo da se ni po čemu ne razlikuju od pravoslavnih, uključujući ikonostas i ostalu unutrašnjost crkve.

    METODA „UNIJAĆENJA“

    Grkokatolici su posledica nastojanja Katoličke crkve da metodom „unijaćenja“ stavi pod kontrolu pravoslavne crkve; od Grčke, preko Srbije, Bugarske, Rumunije sve gore do Rusije, uključujući male pravoslavne zajednice u zemljama sa katoličkom većinom. Taj proces je u globalu odavno završen i danas imamo grkokatoličke crkve sa dva tornja – tzv. „roge“- kao neme svedoke tog vremena, i imamo male verske zajednice grkokatolika koje se tope, nestaju, ali ih ima. Unija je najbolje rezultate zabeležila na prostoru Ukrajine.

    Žumberak je naziv za pitomo, blago šumovito gorje udaljeno od Zagreba (na zapad) oko 60 kilometara, koje se naslanja na današnju granicu između Hrvatske i Slovenije. Sa druge strane granice, u Sloveniji, taj nastavak se zove „Bela Krajina“.

    Izađete li na sajt opštine Žumberak ili na neki portal hrvatskih ljubitelja Žumberka, saznaćete sve osim onog najvažnijeg; ko su Žumberčani i kakvo im je poreklo?

    U odrednicama „naseljavanje Žumberka“ i „stanovništvo“ naći ćete nove dokaze da je službena i neslužbena hrvatska istorija sazdana na falsifikatima i prećutkivanju. Tamo stoji da je – posle uspešnog prodora turske vojske prema Beču (Turci su jednom linijom napredovali i preko Žumberka ostavljajući iza sebe pustoš) i posle neuspešne prve opsade tog grada, 1529. godine – kralj Ferdinand doneo odluku o naseljavanju pustog Žumberka. Tom odlukom, tvrde hrvatski povjesničari, doseljeno je najpre iz Senja i okoline, a potom i sa prostora Like skoro 10.000 Uskoka.

    I tu se hrvatska istoriografija uglavnom zaustavlja. Nema objašnjenja ko su Uskoci, kom narodu pripadaju, da li je to neki poseban narod, koju veru ispovedaju, kom bogu se mole…Ništa, samo Uskoci. Zašto? Zato što se iza pojma uskoci kriju Srbi. A ko će od današnjih Hrvata priznati da su mu deda ili pradeda bili Srbi.

    Istorijski zapisi, koji se i danas čuvaju u Beču, sadrže istinu o uskocima i vremenu kada su oni doseljavani na Žumberak. Tu piše da su posle navedenog turskog prodora u Beču doneli odluku da se na toj liniji, kao bolja i čvršća odbrana od mogućih novih napada Osmanlija, nasele ljudi skloni oružju i borbi. Izbor je pao na Srbe u Senju i okolini i Srbe sa prostora Glamoča, Srba i Unca.

    Radilo se o pravoslavcima iz Stare Hercegovine, Srbije i Bosne koji su u te krajeve došli povlačeći se pred Turcima, često i pod stalnom borbom. To je jedna teorija o Srbima na tim prostorima u to vreme.

    Druga teorija kaže da su Srbi tamo bili starosedeoci, a kao jedan od dokaza ukazuju na starost srpskih manastira: Krka, Krupa i Dragović, podignutih u 14. veku, mnogo pre nego što su Turci prodrli dublje na Balkan i u srpske zemlje. Za one koji nemaju običaj da upoređuju događaje i datume reći ću da je, na primer, Manastir Krupa podignut 70 godina pre Boja na Kosovu, a Manastir Krka 50 godina pre tog velikog sudara srpske i turske vojske.

    Oba ova manastira udaljena su od Kosova preko hiljadu kilometara. Šta su Srbi stotinjak godina pre Kosovske bitke radili na obali gornjeg Jadrana, u Dalmaciji, Lici…? Interesantno pitanje za hrvatske povjesničare i za one Srbe koji nemaju pojma o istoriji naroda iz kojeg potiču, ali ostaviću to za neki od narednih brojeva „Pečata“.

    SRBI STAROSEDEOCI

    Dakle, Srbi pristaju da nasele Žumberak i da se u slučaju potreba o sopstvenom trošku odazovu ratnom pozivu bečkog dvora. Za uzvrat dobijaju zemlju u vlasništvo i slobodu da u narednih 20 godina ne plaćaju porez.

    Bio je to prvi korak u stvaranju Vojne krajine na prostoru austrijske carevine. Danas su ti prostori u granicama Hrvatske. Jedan delić nalazi se u spomenutoj Beloj Krajini, u Sloveniji, nastavku Žumberačke gore, tačnije na prostoru Černomelja i Metlike. Černomelj je jedina opština u Sloveniji u kojoj i danas možemo naći Srbe starosedeoce, iz 16. veka, a raspoređeni su u selima Milići, Marindol, Adlešići, Bojanci, Paunovići. Među njihovim potomcima je i poznati slovenački glumac Radko Polič.

    Samo nekoliko godina posle prvog doseljavanja Srba na Žumberak Katolička crkva, u sadejstvu sa bečkim dvorom, pokreće najpre perfidne pa otvorene i na kraju vrlo brutalne akcije protiv pravoslavlja. Srbi Žumberka pružaju veliki otpor pokatoličavanju, imali su čak 17 pravoslavnih sveštenika, ali njihov protivnik bio je suviše moćan. Krajem 16. veka, 1596. godine, Vatikan osniva tzv. „Uniju“ (u Brest-Litovsku) kao način preuzimanja kontrole nad celim hrišćanstvom, pre svega nad pravoslavljem. Sveta stolica „velikodušno“ nudi pravoslavnima da zadrže svoj obred, ali da priznaju dominaciju pape.

    Unijaćenje na Žumberku bilo je brutalno; pravoslavni sveštenici koji su odbijali Uniju zatvarani su i prebijani, neki su u zatvorima i umrli, kao đakon Janko Prusac, na primer. Narod je verski obezglavljen, shvata da odbijanjem Unije uništava svaku perspektivu za potomke, popušta u verskom, a kroz vreme i u nacionalnom smislu. Naturanje hrvatstva, koje je tu u susedstvu, ponude za bolji život izvan pravoslavlja i srpstva, pretapa srpsku zajednicu Žumberka u Hrvate grkokatolike.

    To i takvo njihovo hrvatstvo uvek će izazivati sumnju kod „pravih Hrvata“, katolika. Otuda ono sitno podmetanje Jasne Babić prema Ninoslavu Paviću.

    Inače, i veliki srpski pisac Milorad Pavić, vuče korene sa Žumberka, iz sela Dragoševci. Njegovi su davno podlegli unijaćenju, ali je sam Milorad bio pravoslavac.

    Potomci Žumberčana koji se danas izjašnjavaju kao Srbi žive isključivo izvan Žumberka. Razbacani su širom sveta, a u Srbiji ih ima u selu Kljajićevo, između Sombora i Vrbasa, u koje su dospeli posle Drugog svetskog rata.

    Na samom Žumberku, gde život zamire, ostalo je još oko 1.200 ljudi. Ima srpskih prezimena, ali tamo Srba više nema.

    Piše Ratko Dmitrović

    POKATOLIČAVANjE PRAVOSLAVNIH LIČANA

    1. Starčevići

    Lika je posebno interesantna kad su u pitanju oni istknuti Hrvati koji su postali od Srba. Tu ćemo dotaći oca domovine Ante Starčevića, Mile Budaka, Pavelićevog ministra i hrvatskog pisca, zatim porodicu Rukavina i donekle Jurišić.

    Otac domovine Ante Starčević je i po majci i po ocu Srbin. Majčino srpsko porijeklo niko mu nije krio, ali očevo jest. Činio je to na lukav način i istaknuti frankofurtumaš i kasnije ustaša don Kerubin Šegvić. U svom prilogu za knjigu Jovana Skerlića « Pisci i knjige » Šegvić o Starčeviću piše: Porodica Starčević, prema tradiciji izgleda da je porijeklom iz Hercegovine, ali se poodavno doselila u Liku. U zaseoku Žitniku, kod Gospića, od oca seljaka Jakova i matere Milice, po rodu Bogdanove i pravoslavne Srpkinje, rodio se 23 maja 1823. godine Ante Starčević. Svom bogu Molohu, s likom oca domovine, Ante Starčevića, u ratu 1991-95. Hrvati su u Žitniku prineli žrtvu od četrdeset i četiri Srbina bez imena i prezimena. Lukavi Šegvić navodi zaseok god Gospića gdje se rodio Ante Starčević, ali ne navodi selo. Čini to očito iz opreza da ne bi neko saznao da se to selo zove Pazarište, u kome ne živi niko osim Srba katoličke vjere. To znaju, ali čuvaju kao strogu tajnu sami Pazarištani, to je znala i austrijska administracija koja je u svojoj statistici iz 1712 istakla istu činjenicu. (Aus der Beilage Specificatio locorum et incolarum 1712. bei der Instr. F.d. grafen Attems. Nr. 183/VII, J. O Krigsmiscellen, Fasc. 95 im Archiv des Reichs-Krigs-Ministeriums.) U preciznom popisu vojnika za Liku i Krbavu vidi se da Pazarište naseljavaju katolički Srbi, označeni u zagradi i kao Bunjevci, da imaju jednog porkulaba, jednog kneza, jdnog fenriha. 43 konjanika, 230 pješaka, ukupno 323 vojnika. Uzgred ćemo istaći još nekoliko podataka iz pomenute statistike. Selo Brušane naseljavaju katolički Hrvati, katolički Kranjci i katolički Srbi; Perušić samo rimokatolički Turci; Budak katolički Srbi i Hrvati; Ostrovicu, Bilaj, Barlete, Vrebac, Pavlovac, Mogorić, Gračac, Znonigrad, Medak, Bruvno, Mazin, Srednja Gora, Visuć, Mekinjar, Bunić i Korenicu naseljavaju samo grko-orijentisani Srbi; Komić naseljavaju samo katolički Hrvati iz Ledenice; Udbinu samo katolički Hrvati, aus Brundl; u ostalim pomenutim naseljima u Lici i Krbavi žive katolici i pravoslavni pomješani. Selo Brušane bilo je i 1712. i 1796, posjed knezova Rukavina. Posljednje godine knez Jerko Rukavina je naselio iz Kranjske u Brušane porodice; Sudar, Čop, Lisac, Abramović, Naglić, Pavičić, Ivančević, Pleša, Janković i Šneburger. Starčevićevo rodno selo Pazarište imalo je još plemena Jovanovića, Milinkovića, Dragičevića, Dujića, Samardžija... Za njih je Ivan Murgić u svojim Uspomenama na gornju Krajinu, objavljenim u Vijencu 1882 zapisao: Svi se ovi još i sada sami zovu Bunjevci i kažu: mi smo vridna braća Bunivci. U Lici ima još mnogo bunjevačkih prezimena kao što su Babići, Došeni, Vojnovići... Svi oni imaju svoje prezimenjake među pravoslavnim Srbima. Srbima su ih, vidjeli smo, nazivali i atustrijske vojne vlasti. Pisac podliska u Srbobranu od 11.februara 1889. godine koji se bavio ovom temom citirao je jednog hrvatskog autora:» Uobće imade skoro u svakom selu u Lici uz Bunjevce i ljudi koji kažu da su kranjskog ili ti hrvatskoga pokoljenja. Otkuda to potiče, to ne zna danas nitko (zna, zna vridni brate!) samo se mogu ti ljudi razlučiti po nekoj osebujnostih, jer kod ivih, koji kažu da proizilaze od Bunjevaca, imade u mnogih starih običaj, drugih govor, baš u nekijih mestih i drugačija nošnja... (...)»- bilo kako mu drago, toliko je istina da su mnoga imena i pridjevci kod pravoslavnih i katolikah Bunjevacah istoglasni, kao napriliku kod Babića i Došena... pa za to mislim da ne ima dvojbe da su ovi ne samo jednoga naroda, nego i jednoga porekla. Pokatoličene Srbe i u Dalmaciji, kao i u Lici i Vojvodini, pravoslavni Srbi i danas zovu Bunjevci. (Ajmo u Bunjevce tražiti Sv. Vranu, tj. Hajde da kod katolika idemo na slavu Sv. Frane; Majko moja Bunjevac mi lole pitaću ga kao boga mole. Sve molitve naučiav lako vjerovanje ne mogu nikako. Ovako govore i pjevaju Srbi u Dalmaciji. Mađari i danas zovu Bunjevce Srbima katolicima. Kerubin Šegvić kaže da su Starčevići izgleda poreklom iz Hercegovin. Mi bismo dodali da su do sada bili svi Starčevići iz Hercegovine, iz Kninske Krajine i južne Like pravoslavni Srbi. Možda su ipak sljedbenici njihovog prezimenjaka Ante Starčevića, Srbina, pokojeg od njih preveli u Hrvate i katolike.

    2. Rukavine

    Kneževska porodica ličkih Rukavina dala je mnogo čuvenih visokih oficira, javnih ličnosti raznih profila, ali i mnogo zločinaca koji su svoje zločine izvodili na srpskom narodu. I u ovom najnovijem ratu pojedinci iz roda Rukavina zatirali su Srbe po Lici. U Drugom svjetskom ratu to isto su činili Pavelićev ustaški general Juco Rukavina i Titov general Ivan Rukavina. Rukavine su, međutim, etnički Srbi. Ima više izvora koji kazuju na to, mi ćemo navesti samo neke. Već citirani Ivan Murgić u zagrebačkom Vijencu iz 1882. godine navodi da je austrijski general baron Juco Rukavina naveo u molbi za baronat, upravljenoj na cara Ferdinanda, da su njegovi pređi bili srodnici Nemanjića, kraljeva od Bosne ponosne, Da su Rukavine nosile kneževsku titulu prije svoja dolaska u Liku svjedoči nam i jedna terminacija generalnog providura Đerolama Kornara od 18. novembra 1681. godine. Koja se čuva u porodici Ive Mataka iz sela Krneza kod Ražanca u Dalmaciji. Tu piše da je knez Ivan Rukavina priveo iz trnavca u Podvršje kod Ražanca 12 porodica. Na njihovom čelu su bili : Knez Ivan Rukavina, Šimun Rukavina, Andrija Rukavina, Marko Kovač, Marko Trošelj, Nikola Rusin, Martin Katić, Rade Frleta, Toma Frleta, Ivan Erak, Ante Kožulović, Dmitar Uljarković. Zemlja im je dodijeljena između sela Ljubač i Radovin. Još tada je Ljubač bilo selo srpsko i pravoslavno. Petnaest godina kasnije ninski biskup Parčiš će ga kompletna prevesti na katoličku vjeru. Pisac podliska u Srbobranu iz 1889, 4. februara, kaže za sebe: I ja znam jednog člana porodice Rukavina, koji ima isprave toga srodstva i takog (sa Nemanjićima, prim. S.B.) i to je jedini od Rukavina koji osjeća srpski, ma zbog toga osjećaja kao da je popio dosta čemera gorka u svojijem mladijem godinama. Aleksandar – Leso Budisavljević, iz Pećana u Lici, sin Bude Budisavljevića, austrijskog generala i komandanta Jelačićeve avangarde u ratu sa Mađarima 1848. pišući o porodičnoj lozi Budisavljevića spominje i Rukavine. Moj, još od mlađijeh nama godina dobri drug i prijatelj obrstar Joko Rukavina pripovijedaše mi jednom da je njihov praotac prebjegao iz Bosne, zvao se Mamutović i bio je vjere pravoslavne. Bježeći prenio je u rukavu od dolame svoje 'plemenite liste', š čega su se oni kašnje prozvali Rukavine. Iz Dalmacije dođoše u Podgorje, pa u Liku. S vremenom su se pokatoličili kao i mnoge druge familije. A kud nema sad Rukavine? Pri kraju prošlog vijeka kad je ovo pisao, Budisavljević najvjerovatnije nije mogao da zaviri u venecijanske akte, poštu su ga putevi, kao austrijskog oficira, vodili na druge strane, pa nije iz toga izvora saznao da su Rukavine najprije došle iz Bosne u Dalmaciju. Usmena kazivanja koja je on slušao podudaraju se sa zvaničnim dokumentima iz arhivskih izvora. Već smo spomenuli jedan, a evo i drugoga, koji je hronološki nastao šest godina prije. Pomenuti Ivan Rukavina, koji se prethodno doselio na područje Ražanca s drugim uskocima, 1675. tuži se generalnom providuru da su drugi već zauzeli zemlju i pašu pa njegovi uskoci nemaju od čega da žive. Vidimo da mu je molba usišena tek 1681. Ovaj dokumenat se nalazi u Arhivu mletačkih dragomana u Zadru, a može se naći i u Istoriji kotarskih uskoka, knj 1, Boška Desnice. Budisavljević priča dalje da je u 1875. u mjestu Bijala u Baliciji, naišao na jednog Rukavinu. Upoznam toga Rukavinu, piše on, Oca mu nekad kao furira – šta li – premjestiše k poljskoj regementi u Galiciju, đe se oženio i umro. Njegov sin, pomenuti trgovac, rodio se i odrastao u Galiciji. Poljak od glave do pete, ne zna ni riječi srpski ili ti hrvacki, zna samo da mu je otac bio rodom iz Hrvacke, činilo mu se da ne zna ni đe je ta Hrvacka, kao što ni Košut za nju nije znao. Poznam još jednog Rukavinu ponijemčena od malena, ne zna ni riječi hrvacki. Vidimo dakle, Rukavine svi znaju za svoje korjene, makar u drugom stepenu, a svi ih se odriču. Jedan je tako tajni Srbin, jedan javni Hrvat, drugi Poljak, treći, opet, Nijemac. Pleme koje je jednom iščupano iz svojih tvrdih korijena prima se na svakom tlu, ali nikad više nije svoje. I na primjeru sudbine plemena Rukavina mogu se ugledati tragični puti srpske pojedinačne i kolektivne sudbine.

    3. Budisavljevići

    U već pominjanoj knjizi o geneologiji Budisavljevića u Lici, njen autor Aleksandar – Leso Budisavljević piše o tome kako su lički Budisavljevići, Budaci, Jurišići i Pilipovići iz istog korijena, pravoslavnog i srpskog. Služeći se porodičnim predanjem, ali i istorijskim radovima Lopašića i Frasa, Budisavljević u poslednjoj deceniji prošloga vijeka dosta uvjerljivo ptkrepljuje svoju tezu. On polazi od svjedočenja svoga oca Bude, koje je ovaj ostavio u deseteračkim stihovima. Budo je prikupio ta saznanja iz pripovijedanja svoga djeda Jovana i, iz zapisa protopopa Tome Budisavljevića. Jovan je prema tome, rođen još u 17. vijeku, pošto je imao 96 godina kad je umro. U prilično nevještim stihovima stari Budisavljević kaže:

    Stari naši i stari Budaci Vavijek su se među sobom srađali; (...) Ovo kažem samo što sam sluša' Od mog djeda staroga Jovana, Devedeset još i šest godina Koj' je živio, tako kazivao; I od starog protopopa Tome, Koji je mnogog bio zapisao.

    Hroničar navodi i razlog zašto nije moguće kazati nešto pobliže o tom srodstvu, navodeći pri tom vjeru, koja ih je razdvojila, pošto su Budaci prešli u katoličanstvo. Valjda bi se još od tog i više znalo kazat' i propoviđeti, da nas nije zakon rastavio i ondake zlobu uselio. Aleksandar Budisavljević objašnjava psihološke efekte podjele istovjernih i srodnih na različite vjere. On je sigurno, kao austrijski oficir, imao mnogo prilika da neposredno promatra tu situaciju, pošto su brojni srpski oficiri, zbog ženidbe ili karijere, prelazili iz pravoslavlja u rimokatolicizam i od Srba postajali Hrvati. Ne zaboravi da je, prema Franji Vaničeku (Specijalna istorija vojne granice) godine 1770. izdana carska naredba iz Beča da se bračni parovi mješovitih vjera moraju vjenčati samo u rimokatoličkoj crkvi, a njihova djeca moraju biti katolici (alle Kinder in der katolischen Religion erzogen warden mussten) Đe bi god 'zakon'srodnike rastavio, piše on, tu bi se odma i vjerska mržnja ukorijenila, jedna strana bi na drugu krivo pogledala, prestao bi rodbinski saobraćaj. Otpadnici su od koljena na koljeno tendenziozno preparirovani, ne bi li im ase utla svaka uspomena njihove prošlosti. Prvi otpadnici čim da bi se pred svojom savjesti pravdali, tuđili bi se zbog prekora, od stida, savjest iapk grize, oči se obaraju, jaz između bivšijeh srodnika postaje sve dublji. To je jedan uzrok što su nam se toliki tragovi u našu prošlost zabatalili, a u mnogom krivi smo i sami. Uz Lopašića i Frasa, kad istražuje iste korijene Budisavljevića i Budaka, Aleksandar Budisavljević navodi i austrijskog istoričara Majnerta (Istorija Austrije), a polemiše sa Vjekoslavom Klaićem koji je i inače bio sklon istorijskim falsifikatima, ako su ti falsifikati koristili njegovoj hrvatskoj nacionalnoj ideji. On izriče i prekorno slovo srpskoj inteligenciji koja se sa krajnjim nemarom odnosi prema svojoj prošlosti :Naš narod i dan današnji još mnogo pamti. Kad bi se to pažljivo pobiljžilo, otkrila bi nam se mnoga pritrpana, već zaboravljena istorična činjenica, istorična istina, opovrglo bi se mnogo bezočno izvrtanje. Ali naša domaća srpska inteligencija nema vremena za taki posao. Ona je opterećena teškom politikom. Glavna joj je težnja i čežnja da bi dospjela što prije u 'srpski klub' u Zagreb, đe se poznati prvaci savjetuju o narodnom napretku augurskijem osmjehom, a ostali Martini – u Zagrebu, iz Zagreba. Taka nehatosto potpomaže drugo staro zlo, koje ide šnjome upored. Mi se na svakome koraku naše mučne prošlosti možemo uvjeriti: da je intencija mjerodavnih činilaca koji su nam sudbinu krojili, kao i intencija onijeh elemenata, koji su po nagonu svoje niske mržnje priliku upotrebljavali, da utiču štetno na našu sudbinu – uvijek išla i sada ide na to da se naša prošlost zabašuri i zbriše, da naše muke i zasluge ne uđu pod našijem imenom i knjigu domaće povijesti, kako bi na vremenom načinili nezaslužnima bezpravnima. Tako na jednom vidimo se istisnute, zapostavljene a često bogme još i nagrđene, a nekadanje naše vrle predstavnike gledamo sad vješto prerušene i eskamotovane u tuđem kolu.

    Po piscu rodoslova Budisavljevića, koji se oslanja na Frasa, sinovi obrstara Nikole Budaka, ili Dudačkoj, Aleksa, Baltazar i Janko spominje se oko 1686. Izgleda da je njihov otac prešao na rimokatoličku vjeru 1678. kad je i pravoslavni vladika Zorčić prihvatio uniju u tom kraju. On je učestvovao u 30-godišnjem ratu, pa kako ga pravda njegov daleki rođak Budisavljević, u tuđini sa tuđim dugo drugujući i sam se je morao otuđiti. Budisavljević piše:

    « Ovoga Janka spominju iste godine kao fedriha u gradu Žumberku, Baltazara spominje Fras, bez označene godine, kao obervojvodu u Turnju kod Karlovca. Pomenuta tri brata bijahu dakle takođe savremnici našeg Toše i Maleša, ako i Mate Budak iz Senjske Krajine, pak što ne bi naš pametar, starac Jovan, unuk Tošin, znao kazivati kako su se 'stari naši i stari Budaci vavijek među se srađali', kad je on to mogao slušati baš iz usta svoga djeda Toše. A to srađanje prestalo je još prije Jovana od onoga časa, kad nas je 'zakon rastavio, pa ondak – zlobu uselio'. Po Aleksandru – Lesi Budisavljeviću drugijeh Budaka, osim potomaka Budišinijeh niti ima danas u našem zavičaju, niti ih je kad god bilo, jer i naši pretci za takve druge Budake ne znadoše, inače bi oni govorili: Ti i ti Budaci nijesu od Budiše, a Budake kao bliže plemeštake naši su stari najbolje poznavali. »

    Lički Budaci iznjedrili su Milu Budaka koji će u Drugom svjetskom ratu biti Pavelićev ministar prosvjete i bogoštovlja i jedan od najkrvavijih gonitelja Srba. On je tvorac one ustaške teorije kako se riješiti Srba, po kojoj jednu trećinu pobiti, jednu pokrstiti, jednu protjerati. Godine 1933. u jednom emigrantskom listu u Kanadi on je napisao, govoreći o potrebi granice na Drini, između Srba i Hrvata:

    « Hrvatski je narod dokazao uz teške i krvave žrtve, da je dorastao za stražara na toj europskoj predstraži, jer je uprkos najužasnijim nasrtajima ne samo spriječio poplavu Evrope, nego ujedno sačuvao i rasne i krvne odlike svojih praotaca i prigrljenu vjeru svojih djedova ».

    U Katoličkom listu iz 1941, brj. 25. Budak kaže: « Pravoslavci su došli u ove krajeve kao gosti, i oni bi trebali već jednom da napuste te krajeve. Istina, mnogi neće moći otići, ali će zato htjeti preći na našu vjeru. To možda neće biti iz najčišćeg uvjerenja i zato ćete vi djlovati da svojom molitvom i radom to djelo potpomognete. »

    I drugo rodbinsko krilo, Budisavljevići dali su u vrijeme Mile Budaka, i kasnije, ličnost koja će na bizaran način biti povezana sa svojim ustaškim rođakom. To je Jovanka Budisavljević-Broz. Milu Budaka će, na kraju rata, dati izvesti pred streljački stroj Jovankin budući muž, mršal Jugoslovaije, Josip Broz Tito. Isto tako, Budakov zet Josip Broz, znatno je doprinjeo da neke navedene Budakove proročanske riječi godine 1995. pa dalje, budu potvrđene krvavom i kriminalnom praksom.

    4. Jurišići, Filipovići i Harambašići

    Geneološki hroničar Budisavljevića, Aleksandar – Leso, pisao je pored Budaka, o Jurišićima i Pilipovićima (Filipovićima) kao srodnicima njegovih prezimenjaka. Jurišići su prešli, takođe u rimokatolicizam. Filipovići su jednom granom postali katolici a drugom muhamedanci. Svi su oni nosili plemićke titule pod raznim carevima i kraljevima. Kažu da su isprave o svome plemstvu imali i Budisavljevići, još od srpskih vladara, ali su ih smatrali običnom magarećom kožom pa ih zaturili. Istina je, međutim da je Nikoli Jurišiću, austrijskom vojvodi iz 16, vijeka bilo priznato plemstvo i da je on do smrti ostao Srbin. O tome je pisao dr. Oskar Frajker von Mitis 1908. u Biografiji Nikole Jurišića. Baron Filipović je na Blagoveštenskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1861. godine isticao da je i on srpske gore list. Druga grana Filipovića koja je prešla na islam dala je brojne begove i paše. Muhamedbeg Filipović je sjedio, napr u Glamoču i često se žalio mletačkom providuru u Zadru na uskoke koji mu zadavaju nevolje. Nije nemoguće da je zametao kavge i sa svojim rođacima u Lici. Isto tako nije nemoguće da su one bile to surovije što su bile prisutnije rođačke uspomene. O tom psihološkom problemu konertitstva već smo navodili riječi pominjanog Aleksandra – Lese Budisavljevića. Potkrepićemo ga slučajem hrvatskoj pjesnika Autusta Harambašića i izjavom Milana Levara, Hrvata iz Gospića, koji je govorio o najnovijim zločinima nad Srbima u Gospiću 1991. potpomognutim od hrvatskih državnih vlasti. August Harambašić je hrvatski pjesnik i vatreni pristalica Starčevićeve Stranke prava. Rodio se u Donjem Miholjcu 1861. u porodici Đure Harambašića, pravoslavnog Srbina iz Korita kod Pakraca. Majka mu je Julijana bila katoličke vjere pa je svu djecu krstila u katoličkoj crkvi. Umrla je rano pa je August morao da djetinjstvo provodi sa djedom po ocu Pantelijom, u Novoj Gradišci. I djed mu je bio pravoslavni Srbin. August je učio škole u Novoj Gradiški, Osijeku, Požegi, Zagrebu i Beču. Završio je pravo i radio u kancelariji vođe pravaša Jošua Franka (pohrvaćeni Jevrejin. – T.K) Međutim, još ranije kao đaka i studenta izgonili su ga iz učilišta zbog militantnih pravaških nastupa. Kao žestokog hrvatskog nacionalistu i klerikalca preporučivao ga je za upotrebu u Bosni i Hercegovini i Benjamin Kalaj. Kad je jednom prilikom ugledao uglednog političara i građanina Zagreba Bogdana Medakovića kako se ne diže sa stolice za vrijeme izvođenja hrvatske himne skočio je sav izbezumljen prema njemu, namjeran da se fizički obračuna. Njegova mržnja prema Srbima bila je u svakoj prilici na vidiku. Da je bjesnilo konvertita, od svake ruke, jedna konstanta vidljivo je iz bezbroj primjera u raznim vremenima.

    Sa Forma Krstarica

    Design by Novica.info