Potkradanje i rasrbljavanje
Čija je ojkača?
- Detalji
- Datum kreiranja: 23 Mart 2017
Čija je Ojkača?
U Udruženju književnika Srbije 22. maja (2011.) održana je tribina: ČIJA JE OJKAČA? Unesko i drevno ojkanje: Hrvatska i krajiška kulturna baština Srba.
Nedavnom odlukom Unesko-a, drevno ojkanje je priznato za deo svetske kulturne nematerijalne baštine. Zajedno sa ojkačom, Unesko je priznao španski flamenko i jedan narodni običaj iz Kine, koji izvodi narod Ujguri. Međutim, povodom ojkače, u obrazloženju Unesko-a stoji da ojkanje pripada hrvatskoj baštini? To se dogodilo, jer je Hravatska pretenciozno, i ne hajući za druge, nominovala Unesko-u ojkanje kao svoju baštinu bez pominjanja krajiških Srba koji vekovima pevaju ojkaču u dinarskim (balkanskim) prostorima.
Ako je Unesko priznao Kini jedan običaj koji izvodi narod Ujguri na njenoj teritoriji, to isto treba da se kaže za Hrvatsku – da ojkanje na njenoj teritoriji izvodi narod Srbi!
O ovoj temi govorili su:
Nenad Grujičić, autor studije i antologije ”Ojkača”,
dr Slavica Garonja Radovanac, književni istoričar,
i Srđan Asanović, etnomuzikolog.
Veče je obogatila krajiška ojkačka grupa Pilipenda.
U prepunoj velikoj sali, na tribini se moglo čuti da je Hrvatska Unesko-u nominovala ojkanje kao svoju baštinu ne pominjući krajiške Srbe koji vekovima ojkaju na terenu Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banije. Drevno ojkanje je u srpskoj tradiciji u celom dinarskom pojasu, dakle, ne samo u Hrvatskoj, već i u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori, kao i u delu Srbije. Postoje i drugi nazivi za ovo pevanje: grohotanje (ne groktanje kako pogrešno govore čak i neki etnomuzikolozi), vojkanje, orzanje, rozganje, potresanje, zavijanje i zerzavanje.
Nenad Grujičić je naučnim faktima pokazao da ojkanje pripada srpskoj pravoslavnoj tradiciji. Slavica Garonja Radovanac je pravila paralelu, isticala sličnosti i razlike između bećarca i ojkače. Navodila je konkretne primere ojkače iz krajiškog ambijenta. Srđan Asanović govorio je o značaju pevačkog rituala za očivanje teksta. Ukazao je na milenijsmsku dubinu ojkanja kao srpskog pevačkog fenomena.
Nenad Grujičić istakao je da je češki naučnik Ljudevit Kuba, u tekstu ”Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji” (Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, Zagreb, 1899) napisao da je ovaj način pevanja ”u pravoslavnim krajevima osobito obljubljen” i dodao: ”s tim se slaže što ojkanje tu nalazimo samo kod pravoslavnih prebjeglica iz Bosne i Srbije”.
Ovaj ključni fakat navodi i Antun Dobronić u svojoj poznatoj studiji ”Ojkanje” (Zbornik za narodne običaje i život Južnih Slavena, Zagreb, 1915). Dakle, hrvatski naučnik usred Zagreba objavljuje istinu s početka dvadesetog veka, potvrđujući da u Hrvatskoj ojka pravoslavni svet!
Zatim, Vladimir Dvorniković u tekstu ”Psihogeneza epskog deseterca” (Prilozi proučavanju narodne poezije, Beograd, 1936) piše da su mu pevači ojkače u Dalmatinskoj Zagori, oko Knina, na pitanje zašto tako čudno pevaju, kao da nariču, odgovorili da je to ”muški plač za Kosovom!”
U predgovoru knjizi Stanka Opačića Ćanice (Narodne pjesme Korduna, Zagreb, 1972) piše: ”A kad bi se iscrpio repertoar tih novodonesenih pjesma, obično bi se prelazilo na pjevanje domaćih ojkača, što se zvalo i pjevanje ćirilicom”.
U tekstu ”Ojkanje u Bosanskoj krajini” (Razvitak, Banjaluka, 1939) Dušan Umićević piše: ”U svim krajevima gde je ojkanje sačuvano, ojka samo pravoslavni svijet. Nisam mogao čuti da bi zaojkao katolik, a tako isto ni musliman. Stoga se može reći da se ojka samo u onim krajevima u kojima živi narod pravoslavne vjere.” Dakle, sa naučne i životne tačke, jasno je ko je vekovni nosilac ojkanja dinarskim predelima.
Citat "Ojkanje u Bos.Krajini"
Još je Ljudevit Kuba zapisao: ”I u Crnoj Gori se svuda tako pjeva, Bjelopavlovići se pače hvališu da su oni izmislili taj način tremolovanoga pjevanja, a zovu ga zerzavanje.” Ovom vrstom starog pevanja bavili su se i banjalučki akademik Vlado Milošević i sarajevski naučnik Cvjetko Rihtman. Oni donose razne nazive za ovu pesmu: preklapuša, pridjekuša, natezalica, vozačka, trzavica, brojevica… A za pevača koji započinje pevaniju kaže se da: prvači, srijeca, vozi, previja, ogiba, uginje, prigiba, prijekiva, jeca, joče, joda…
Od velikog je značaja u načelu, rečeno je na tribini, činjenica da je Unesko priznao fenomen ojkanja za svetsku kulturnu nematerijalnu baštinu. Time je ono podignuto na najviši stepen vrednosti i niko mu ne može oduzeti lepotu i sjaj. Nama na Balkanu ostaje da se, nažalost, kao i povodom drugih pitanja, lokalno nadgornjavamo i sudaramo.
Pomenuta je i emisija ”Oj” na Prvom programu HRT-a (26. januara 2011) autorke Branke Šeparović, u kojoj je ojkanje pretenciozno pripisano hrvatskoj baštini. Emisija je spuštena do banalnog dnevno-političkog nivoa, bez naučnog temelja i dokaza. Sve je svedeno na ideološku ravan domoljublja tipa Blut und Boden, kako je u riječkom ”Novom listu” odmah posle te emisije primetio publicista Ivan Starčević, prigovarjući autorki emisije da se ojka na mnogo širem prostoru, sve do Užica. U toj emisiji su date impresionističke i patetične apoteoze, istican je planetarni domet hrvatskog ojkanja u poredbama čak sa zvukom i nastankom samih galaksija. Ojkanje je upoređeno i sa muzikom školjki iz Jadrana?!
Pevani primeri ojkanja u emisiji bili su neuverljivi, bez izvornog belega, ojkanje iz druge ruke, bez žive dubine. U emisiji je nedostajala je autohtona srpska pevanija. Ni jednom rečju nisu pomenuti izgnani Srbi i srpsko ojkanje, s kolena na koleno, u Hrvatskoj. U emisiji, kao i u hrvatskoj nominaciji ojkanja Unesk-u, prećutana je svima poznata istina da je drevno ojkanje izgnano sa Srbima iz Hrvatske i da danas srpske izbeglice pevaju ojkaču u Vojvodini, Srbiji i širom sveta, čuvajući je od zaborava.
Sve nam sada ide u prilog. Ojkanje se izvodi u izbeglištvu, ojkaju srpske izbeglice iz Krajine u Vojvodini, Beogradu, i šire. U Srbiji postoje stotine podmlađenih, izvanrednih ojkačkih grupa. To u Hrvatskoj nije slučaj. Ona neće moći da sačuva ojkanje od izumiranja, što je uslov i zadatak dobijen od Unesko-a.
Ako je Unesko priznao Kini jedan običaj koji izvodi narod Ujguri na njenoj teritoriji, to isto treba da se kaže za Hrvatsku – da ojkanje na njenoj teritoriji izvodi narod Srbi! Mali broj Hrvata koji ojka mogao je ovu vrstu pevanja da nauči od komšija Srba, ali je poznato da su se pre stotinu i više godina na tom delu Balkana Srbi na razne načine prekrštavali u rimokatolike. Time nisu zaboravili genetsku šifru ojkačkog pevanja.
U Srbiji je konačno, sa šest godina zakašnjenja u odnosu na Hrvatsku, institucionalno osnovana komisija za odnose sa Unesko-om. Naše državne institucije bi trebalo, čulo se na tribini, naučnim i životnim dokazima da ulože protest Unesko-u uz novu nominaciju ojkače (Srbija sa Republikom Srpskom, a u boljem slučaju i uz saradnju sa hrvatskim Ministastvom kulture, uz fer i korektan odnos povodom ovog pitanja zasnovanog na istini) da se ojkanje, odnosno, ojkača mora da tretira kao srpski kulturni brend, odosno, deo svetske kulturne nematerijalne baštine u kojem prioritetno učestvuju Srbi.
Primer privremene krađe drevnog ojkanja predstavlja uvod i u pokušaj preimenovanja srpskih manastira i srpske kulturne baštine na Kosmetu u albansku… Otuda je danas važna, i od neprocenjivog značaja, borba za istinito i relevantno predstavljanje Unesko-u visokorazrednih vrednosti naše nacionalne kulturne nametrijane baštine kao dela svetske.
Udruženje Književnika Srbije, elektronskom poštom 05.07.2011