Srbi katolici
Veći dio srpske javnosti slabo je obaviješten o Srbima katoličke vjere.To su utvrdili i oni koji su već pisali na tu temu; istoričari dr Kotga Milutinović, dr Nikola Tolja i dr Laza Kostić. Oni su nam ipak ostali dužni odgovor na pitanje zašto je to tako. Autor ovih redaka nema pretenznja da se s naučničkom akribnijom bavi čitavom temom i naznačenim pitanjem. Njegova namjera je da u okviru jednog publicističkog rada podsjeti na postojanje jednog dijela Srba koji su nepravedno zaboravljeni i zatureni u srpskoj istoriografiji, a tim slijedom i u srpskom kolektivnom pamćenju. Nada se da će i kod dijela Hrvata,koji su nastali recnklažom od otpalih Srba pobuditi želju za pitanjem ima li ikakvog smisla gajenje rasne, nacionalne i vjerske mržnje prema drugoj grani stabla odakle i ovi potiču, tj. prema Srbima pravoslavne vjere, i uopšte, koliko je dubok apsurd bilo koje mržnje na rasnoj i vjerskoj osnovi. Dr Kosta Milutinović i Nikola Tolja okvalifikovali su temu o Srbima katolncnma kao „škakljivu" i kao jednu od „najsloženijih i najosetljivnjih tema u našoj istorijskoj nauci“. Njihov stav moguće je jedino objasniti palitičkim. nacionalnim i kulturnim okruženjem tabuisanih Srba, osobito u drogoj polovini 20. vijeka, kada se pazilo tobože, da se ne bi izazvao hrvatski nacionalizam, a u stva- ri se radilo o brizi da se Hrvatima omogući nesmetano širenje na srpski prostor. Važno je napomenutn da ta praksa nije započela Titovom vladavinom u Jugoslaviji, već je ona započeta i u Jugoslaviji pod krunom Karađorđevića.
Nekima je potrebno mnogo dokaznog materijala da bi im se nešto dokazalo, pa opet ne povjeruju u to nešto. Nekima koji nešto znaju ne trebaju nikakvi dokazi, a ponekada i ne treba previše dokaza da bi neke stvari bile jasnije. Šta se ima kome izvoditi dokazni postupak da je recimo zima. Svako ko izađe van bez kape,i samo će mu se to kazati i prije nego mu otpadnu uši.
