O potkradanju srpske kulturne baštine i rasrbljavanju

vraca1Ako neko ubije jednog čovjeka, onda je on ubica, a ako ubije stotinu ljudi onda dobije naziv masovnog ubice. Ubica i masovni ubica, dakle nije isto i onda nije isto ni ubijanje jednog čovjeka i stotinu ljudi, koliko god to bila filozofsko-vjerska postavka da se ubistvo i makar jednog čovjeka smatra kao ubistvo cijelog čovječanstva.

Na žalost uvijek su bolne teme o žrtvama, ali mora se razbiti medijski teror zvaničnih medija koji širi jednoumlje i zlu krv već godinama, tako da su dosadili i Bogu i narodu.

Listajući internet stranice često nailazim na zamjerke naših komšija muslimana da mi, Srbi iz Republike Srpske i uopšte BiH, odričemo se svoje države, više volimo Srbiju nego BiH u kojoj su nam pradjedovski korijeni i u kojoj smo i sami rodjeni i odrasli.

U tim zamjerkama zaobilazi se činjenica da smo uvijek kroz istoriju bili progonjeni sa svojih ognjišta ili su nam čitave porodice završavale u logorima, jamama i na vješalima.

Da ne iznevjerimo svoje kratko pamćenje, neću pisati o tome, recimo da je to prošlost i da nove generacije treba da grade novu i ljepšu budućnost.

A kakva je budućnost nas Srba iz BiH u zajedničkoj nam otadžbini neka kaže ovaj istinit dogadjaj od prije pet godina:

krDanas pravi Srbi slave Sv.Luku, a satanisti neki svoj praznik, našim precima nepoznat u neka prethodna vremena.

Primjetan je manir u nekih Srba da se za sve krive komunisti i Tito kao vladar Republike Jugoslavije koji su dovedeni do tačke da su dežurni krivci skoro za sve što ne valja i zbog čega smo u problemu iz kojeg ne znamo ili nećemo da izađemo. Samo se čeka da neko u nekom dnevniku ili vijestima kaže „ … , a za enormnu količinu padavina koje su pokrenule stara klizišta su odgovorni komunisti sa Titom na čelu“.

 

spomenik slika 1

Ništa više nije što je nekada bilo. Što je i logično, jer nikada rijekom ne prolazi ista voda. Došlo vrijeme polarizacije i svrstavanja svakoga u svoj tabor. Ako ko i nema svoj tabor, mora da nađe neki najsličniji. Vrše se nove preraspodjele, preformulacije, kreira se nova stvarnost.

Pa je tako i moja nebitnost i malenkost odlučila da u duhu vremena da svoj skromni doprinos u kreiranju novih vrijednosti i odnosa, kao i ispravnom tretiranju stvari koje ako već ne mogu da dosegnu istinu onda bar da k njoj teže.

Šetajući u dokolici gradom Sarajevom počeo sam opažati nekonzistentnost u terminologiji koja se koristi na spomenicima, spomen pločama i drugim obilježjima žrtvama svih ovih naših nikad završenih i nedorečenih ratova.

Ne znam ko bi trebao da se lati usklađivanja terminologije, SUBNOR, SABNOR ili neke druge organizacije, ali bi se ona obavezno morala uraditi da narod ne živi u neznanju ili neobavještenosti. Najlakši za manipulisanje je narod koji ne zna ili još gore, koji pogrešno zna. Nije sramota ne znati, veća je sramota nesaznavati.

sa1

Nisam profesionalni novinar niti imam namjeru to da postanem. Pa nisam istraživao razloge, a i zašto bih, zbog kojih su uklonjene biste dvoje znamenitih sarajlija sa svojih postolja. Opisujem samo ono što vidim. Biste su se nalazile ispred Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. I uklonjene su odavno. Prvobitno su uklonjenje sve tri sa svojih postolja u vrijeme secesionističkog rata u Jugoslaviji, i vjerovatno nakon nečije primjedbe, sve tri su vraćane na svoja postolja poslije nekoliko godina nakon završetka rata. Da bi se ponovilo ponovo prije par godina da je neko uklonio dvije biste, a ostavio bistu Daniela Ozme koja i danas stoji.