Katanac na istini logora Jastrebarsko

    Zagrebački kolodvor, čini se sređenijim od ostalih stare Juge no, čim stupite na njega, ista priča. Sivilo ispod nadstrešnica kvari utisak djelomičnog održavanja potpomognutog obasjajima sunčevih zraka. Čekanje, lica ljudi napregnuta od „kad ću stići“, „kada poći“, odaju sliku svih sumornih, naizgled zaspalih, autobuskih čekališta potonulih u svojevrstan vremenski rascjep.


    1Istovareni ovdje, ostavljeni i bačeni, prepušteni smo daljnjem snalaženju. Gurajući se među ljudima, vukući kofere, tražeći stanicu, novce, kartu za autobus, sve same sitnice za brigu, neprestano nas prati osjećaj vrtložnosti dešavanja kojemu ne možemo pobjeći, koji nas baca po svojoj želji, čas na sigurne obale, čas jače nas vukući u svoje dubine.
    Dočekasmo autobus međugradske vožnje i krenusmo, ne ostajući u bijelome gradu. Drvena sjedala novoga prevoza ne podržavaju misli dužega putovanja, slobode i izdvojenosti iz stvorenog nam prostora i vremena, ne dajući leđima zadovoljstvo opuštanja i prepuštanja putovanju. A kako i bi?! Zar da se putujuća radnička klasa opusti? Spremnost je ono što održava na ovome svijetu one nesrećnike koji se moraju brinuti za koru hljeba svakoga dana.
    Izlazeći na južne kapije grade hvatamo utisak užurbanosti života sa Savskoga mosta, zagrebačkoga Sveučilišta, hipodroma, zagrebačkoga Velesajma, prostranih 1atrotoara, širokih raskrsnica velegrada. Prvim hrvatskim autoputom, autoputom Rijeka – Split krenusmo, pa potom desno Varaždin – Krapina, odvajanje za Lučko gdje nas čeka tabla, lijevo Karlovac, desno natrag za Zagreb. Naš pravac je lijevo, i tu smo na putu ka našoj destinaciji.
    Dočekuje nas tabla Stupnik, Jastrebarsko i evo nas na staroj cesti Zagreb – Karlovac. Možda ste išli kad tim putem?! Možda na proputovanju, na putu ka sjevernom Jadranu, a možda ste, kao i neki, u mladićkim godinama sjeli na voz radi odsluženja vojnog roka, sve ubijeđeni da idete u kakvu kasarnu podno planine Jastrebac u Srbiji, a dospjedoste do malenoga grada – sve je moguće, toliko je ljudskih priča. O jednoj daleko tužnijoj pričaćemo ipak.

    Žumberački i Pokupski kraj

    1bAli vani sunce i ljepote krajolika ostavljaju utisak da se strahote nisu ni dešavale, da je to samo igra svjetlosti i tmine. Ostavljajući još malo istoriju,1b prepuštamo se čarima voćnjaka, šumaraka kojima prolazimo, brežuljkastim putevima koji nam nagovještavaju gorja kojima djelimično prohodimo. Pokraj puta pozdravljaju idiliče kuće, drvene kolibe na prodaju, preduzeća za preradu drvne građe podsjećajući da smo u djelomice brdskom kraju bogatom šumom.
    Putujući Žumberačkom opštinom, promiču njena sela Donja Kupčina, Pisarovina, Klinča Selo, Desinec, dok nas svo vrijeme prati hrvatski dio Žumberačkog gorja, zvanog i „Alpama Hrvatske“, ili starijeg, danas skoro neupotrebljavanog, naziva Gorjanci, koji čas nam se približavajući, čas izmičući nestaje u sivoj izmaglici.
    Prolazimo pokraj Samobora, ponosnog grada Samoborske gore, te nakon nekog vremena, 30ak minuta vožnje autobusom od Zagreba, a kako građani grada kojemu hodimo vole reći, na negdje tačno pola puta između Karlovca i Zagreba, od jednog i drugog udaljenog 30ak kilometara, stižemo u Jastrebarsko ili Jasku kako je njeni građani nazivaju.

    Grad Jastrebarsko

    Jastrebarsko je konačno dobilo i tu titulu, titulu grada, nije više mjesto, varošica ili kotar kao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Jaska je proglašena gradom sa svojih približno 16 689 stanovnika područja grada, pribrojeno sa okolicom, stanovništvom opština Klinča Sela, Pisarovine, Krašića i Žumberka, 30 000 stanovnika, kako je zavedeno u popisu iz 2001. jer sa posljednjega podatke nemamo.
    1cTu nam je dakle, odredište, u gradu Jastrebarsko, kako rekosmo, 30ak kilometara udaljenom jugozapadno od Zagreba, području koje obuhvata površinu 630km2, razdijeljenog na tri prirodne cjeline: na sjevernu, oivičenog vapnenečko-dolomitskim masivom Žumberačkog gorja, na kojeg se naslanja vinogorski kraj Prigorje, ili jaskanska Plješivica, raj enolozima, i ljubiteljima dobre kapljice, a na jugoistoku, do rijeke Kupe, prostire se Pokuplje, s ornitološkim rezervatom Crne Mlake, nadovezujući se, takođe na jugoistoku, velikogoričkim područjem.
    Prolazeći kroz Jasku, ne možete a da sa ponekih dimnjaka ne vidite gnijezda i u 1dnjima vitke rode. Možda bi čak Jaskanci mogli promijeniti motiv jastreba kao simbola grada, proisteklog iz dugogodišnje tradicije jastrebarenja, ili makar ravnopravno staviti uz njega i rode jer one su česte njegove stanovnice, uvijek vraćajuće putnice.
    Ipak, simbol grada jeste jastreb, kao oznake hrabrosti, dostojanstva i viteštva, a usljed duge tradicije jastrebarenja kojom su se Jaskanci bavili. Po njemu se hrabri Jaskanci i nazivaju Jastrebarčani i Jastrebarčanke.

    Znamenitosti i bedemi grada

    U istoriji grada stoji da su na ovom području pronađeni ostaci iz doba Rimskoga carstva, dok se on pak, zvanično spominje u dokumentima hrvatskoga bana Stjepana Gutkeleda 1249, ali je tek 1257. dobio status slobodnog kraljevog trgovišta, od strane kralja Bele IV, te se ova godina uzima kao godina njegova postojanja.
    Dan grada Jaska slavi 13. januara, a za one koji su možda bili tamo, ili su upoznati sa događajima, to je dan kada se, pod opsadom, iz obližnje kasarne povukla vojska JNA sa naoružanjem, praćena kolonom onih koji su napustili taj, do tada i njihov, grad.

    1eGradske bedeme Jastrebarskog gradi u XV vijeku ban Matija Grebenar, gradi dvorac s gradskim vratima, da bi dvorac svoj sadašnji izgled dobio 1520., dogradnjom za vrijeme kralja Ivanuša. Današnji Jaskanski dvorac, od tada pa sve do 1922. bio je posjedu grofofa Erdedijevih (Erdödy).

    Dvorac okružuje gradski park, proglašen hortikulturnim spomenikom, koji svojim stoljetnim drvećem, hladom koji pruža u ljetnjim mjesecima, pticama koje gase tišinu, patkama koje plutajući potočićima, posebno djeci pričinjivaju radost, šljunkovitim stazama za šetanje ili šetanjem po samom šumarku parka, te jezerom u kojemu možete uživati pecajući, ili samo ljenčariti na njegovim obalama, zaista zaslužuje naziv hortikulturnog spomenika. Ali šta krije park s dvorcem kao svoju tajnu, otkrićemo malo dalje.

    Nije dvorac jedina znamenitost koja krasi ovaj grad, jer on obiluje, kao i njegova okolica, baroknim crkvama, među kojma trebamo spomenuti maka1fr dvije, onu u užem centru grada, crkvu sv.Nikole, zaštitnika Jastrebarskog, izgrađenu u drugoj polovini XVIII vijeka, restauriranu 1922. u kojoj se nalazi nadgrobna ploča bana Petra Erdedija.
    Druga znamenitost jeste ranobarokni, prvobitno franjevački, a potom cistercitski samostan, uz kojeg se nalazi crkva sv.Marije, dok se na gradskome groblju nalazi i zvonik koji potiče iz 1732. godine. Jaska obiluje i mnoštvom, za katolički svijet karakterističnim, kapela, posvećenima Mariji djevi ili Isusu Hristu, pored kojih prolazeći primjećujete zapaljene lampione, odslikavajući time hrišćanska nastrojenja i molitvu.

    Sporne ličnosti grada

    1gU ulici Vladka Mačeka, iako se na nekim zgradama još nalaze stare, nepromijenjene pločice, zajedničke nam države, sa nazivom Braće Radić, što u Jaski i nije neuobičajena pojava, jer izgleda da se novom dobu nije moglo u svemu prepustiti, dakle, u ovoj ulici nalazi se spomenik bista dotičnome dr. Vladku Mačeku, sada već slavnom hrvatskom sinu, iako po porijeklu slovenačko - češke krvi, predvodniku Hrvatske seljačke stranke nakon smrti Stjepana Radića, zastupniku hrvatskih nacionalističkih težnji, a nama poznatijem po izdajničkoj vladi Cvetković – Maček i po sporazumu kojim je 1939. stvorena Banovina Hrvatska. Dileme, sporovi i oko ove ličnosti, naravno, postoje.

    Da li je Maček i u kojoj mjeri, učestvovao u stvaranju NDH? Kakva je njegova uloga u tom procesu? Da li se može dokazati njegova uloga u zločinačkim planovima NDH države u istrebljenju i unijaćenju srpskog naroda? Da li je znao za takve planove i prije postavljanja Alojzija Stepinca za kardinala? Da li je on imao kakvu ulogu u tom odabiru? Iako ga je Pavelić 1941. poslao u logor Jasenovac, odakle je potom pušten, te potom interniran u rodno selo Kupinec kod Jastrebarskog, pitanja ostaju.

    Ipak, ono što ne bi smjelo biti sporno, jeste njegova izjava, data prilikom proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10.IV1941., proglas kojim je uputio poziv hrvatskome narodu da sarađuje sa novom vlašću, a time i da podrži njene saveznike, Trojni pakt.

    Kakva je danas ocjena njegovih ideja kojih se držao sve do kraja smrti u Vašingtonu, gdje je izbjegao 1945., da je Jugoslaviju trebalo urediti odrednicama i duhom sporazuma iz 1939., izbjeći centralizovanje vlasti, a zajednicu urediti na konfederacijskom principu, ostaje da istoričari i teoretičari države prosuđuju. Ostaje ipak da je stanovništvo ovoga kraja prozrelo Mačekovu kvislinšku politiku "čekanja", te uprkos obećanjima nacionalnog suvereniteta, priključilo se borbi za oslobođenje.

    Sramni dio istorije Jastrebarskog

    Ono što je ipak bio povod ove reportaže, ne znajući zapravo u koji novinarski žanr bi je svrstali, jeste ona tamnija strana grada Jastrebarskog, ona koju mnogo više spominju istoričari, sami svjedoci ove zanemarivane strane u istoriji ovoga grada, njihovi potomci, ili pak oni koji osjećaju da se takve istine ne smiju zatomiti, zaboraviti, da intenzitet strahota takvih događaja ne smije otupjeti pod zubom vremena.

    U NDH državi postojalo je više koncentracionih logora, logora smrti, a neki od njih su u svojim kompleksima sadržavali i odjeljenja za djecu, poput onih u Staroj Gradišci, Jasenovcu, Uštici, Jablancu; Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu u kojima su, po nepotpunim istraživanjima stradavala djeca, brojem 42 791 srpske, 5 737 romske i 3 710 jevrejske narodnosti.
    Jedinstvenost logora Jastrebarsko, čak i za tadašnji fašistički svijet, za formiranje njihovih logora smrti, jeste u tome što je ovaj logor formiran isključivo za djecu, odraslih zatočenika ovdje nije bilo.1k
    Ovakav fenomen svireposti izgleda da se očitovao upravo kao posljedica poltronstva i izdajništva NDH države, koje je težila, kako nam istorija pokazuje na primjerima osnivanja ovakvih i sličnih logora smrti, unijaćenja, progona, uništavanja imovine, uopšte, uskraćivanja svih ljudskih sloboda onima koji se nisu pokazali kao dobri građani države, beskrupuloznom djelovanju na svim poljima kako bi uništila svaku moguću klicu koja bi mogla izroditi slobodu i oslobođenje.
    Djeca ovoga logora su, do jednoga trenutka kada se humanost nekih ljudi upustila u borbu za spasavanje onih koji su imali malo više životne snage ili sreće da prežive teror, u potpunosti bila prepuštena sebi, tačnije na milost i nemilost časnih sestara koje su vodile brigu o njihovom (pre)odgoju. Ali krenimo redom, putem nekih dostupnih i poznatih činjenica.

    2„Ustaški logor za djecu u Jastrebarskom, osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika NDH za djecu Kozare.“ Tako stoji u članku o stradanjima djece sa Kozare objavljenima na internet stranicama sajta Udruženja za istinu o logorima Jasenovac.
    To jeste tačno, međutim, ne smije se nikako ispustiti da u ovom logoru nisu bila samo djeca stradalnice Kozare, već su tu svoje kosti ostavili i mali Ličani, Banijci i Kordunaši, kako i stoji uklesano na spomeniku u Jastrebarskom podignutom žrtvama u čast. Ne smiju se zaboraviti ova djeca hrabre Kninske, starije nam Vojne, krajine, braniteljice i bedema očuvanja srpstva još za vrijeme Turske vladavine, pogotovo iz razloga njezinog, nadamo se samo današnjega prividnoga, zaborava.
    Svjedočanstva starijih nam, baka i djedova, ovih područja kazuju, pored pogroma koji se za vrijeme neslavne nezavisnosti ove države dešavao, o potpunom uništavanju i zatiranju srpskih sela, koje su njihovi bivši žitelji kao mjesta svojega djetinjstva, kasnije jedva prepoznavali. Ne smiju se, upravo iz ovih razloga, kada djeluje da Krajina svojih branilaca više nema, zaboraviti djeca ovih krajeva, mali stradalnici koji su osjetili strašan teret unijaćenja od strane katoličkog sveštenstva i NDH države.

    Ustaški logor za djecu Jastrebarsko

    Osnovan 12.jula 1942. godine koncentracijski logor Jastrebarsko postojao je nepunih mjesec i po dana, tačnije do 26.avgusta 1942. Nedoumice, nedorečenosti, nepotpuna jasnost - takvo je stanje dostupnih podataka. Razumljivo naravno, usljed nepostojanja sistematskih zbirki podataka. Pokušaćemo makar djelimično sistematizovati one podatke na koje smo nailazili.
    2aTačno je da je logor osnovan tada, tačan je i datum njegova rasformiranja, međutim, trebamo koliko je to u našoj mogućnosti, posložiti neke podatke. Dakle, logor Jastrebarsko bio je smješten na tri lokacije u gradu, skoro pa u samoj gradskoj jezgri, na nekadašnjim imanjima grofova Erdedijevih. Međutim, treba spomenuti postojanje još jednog logora, logora smještenog u selu Reka udaljenom 3km od grada.
    Prva lokacija jeste ona, gdje se danas nalazi spomenik stradanja djece na gradskom groblju Jastrebarsko, tačnije, na poljani smještenoj 2bpokraj pruge ka željezničkoj stanici, uz današnje groblje, a prije cistercitskog, ranije franjevačkog, samostana i crkve Sv.Marije.
    Starija djeca uzrasta od oko 10 do 14 godina, bila su smještena u zgradama crkvenih ekonomata, ranije napuštenih italijanskih baraka. To je bilo mjesto prevaspitavanja djece u ustašku mladež, mjesto učenja ustaških pjesama, prisilnoga rada na crkvenim ekonomijama, mjesto mučenja i svirepog kažnjavanja. Dječaci koji su boravili ovdje, obučeni u crna odijela sa kapama na glavama, sa prišivenim slovom U, određeni su bili da postanu novi ustaški „janjičari“.
     Ostala starija djeca, uglavnom djevojčice bile su smještene u tadašnji franjevački samostan, samo par stotina metara udaljenom od danas nepostojećih zgrada ekonomata, gdje je bila druga lokacija logora. Djevojčice su ovdje tjerane na rad ali i na redovnu molitvu kao i odlaske u crkvu, jer se prevaspitavanje i ovdje podrazumijevalo.

    Zapisi o postojanju logora - gdje su?

    Ovaj samostan kasnije je napušten od strane franjevaca 1982. kada u njega dolaze cisterciti, tačnije od njih ga zakupljuju, a iz kojih razloga nije nam poznato. Na današnjoj spomen tabli ispred samostana i crkve, koje se nalaze jedno pokraj drugoga u istome posjedu, stoji tabla kratkog istorijata i znamenitosti ovoga samostana, njegovih istorijskih, kulturnih i umjetnički neosporivih vrijednosti, međutim, ne stoji ni jedna crtica, niti jedno slovo istorije samostana koji je presuđivao sudbinu djece pripadnika druge konfesije.
    2cOno što se pak, može saznati o istoriji samostana i njegovom uticaju na ovaj grad jeste da je, djelovanjem franjevaca ovoga samostana, uticaj na barokni izgled nekih dijelova grada osjetan, na muzičku kulturu takođe, Jaskanska muzička škola je dokaz za to.
    U posjedu samostana dok je bio pod vođstvom franjevaca, bio je veći broj umjetnina, kipova, slika, postojala je biblioteka sa vrijednim knjigama i spisima, čak vrlo rijetkih i vrijednih primjeraka inkunabula. Samostan je takođe posjedovao orgulje još daleke 1690. Odlaskom franjevaca dio toga blaga je odnešen, ali danas postoji inicijativa da se blago vrati i da franjevci ovdje ponovo pokrenu svoje djelovanje.
    Postoje li unutar samostana ikakvi zapisani podaci o djelovanju franjevaca u ovom prevaspitavanju djece, postoje li ikakvi dokumenti o postojanju logora, nismo bili u mogućnosti provjeriti. U pokušaju da ipak nešto saznamo ušli smo u dvorište kapija širom otvorenih, dvorišta odišućeg mirom i tišinom sve do jednoga trenutka.

    Uspjeli smo samo snimiti par fotografija prije negoli smo bili nemilo iznenađeni lavežom, potom i jurišem dva crna psa. U strahu su velike oči, te su psi djelovali kao, prigodno ovome slučaju, dvoglavi Kerber pri večernjem sumraku. Snalažljivosti nije nedostajalo, bicikl je poslužio kao savršena odstupnica i taman kad je srce počelo silaziti u pete, stali su, prekinuli juriš, da li na poziv čovjeka koga smo tek kasnije primjetili, jer od straha ništa nismo ni čuli, a možda se nije ni imalo šta čuti, nismo sigurni. Ipak, djelovalo je da su psi istrenirani samo da zaplaše, ne i da naude. Potkrepljujemo to i činjenicom da je kapija bila otvorena, a oni vani nisu izlazili, no ipak sa pokušajima ponovnog ulaska, ustremljeno su čekali.

    Istina i propaganda o logoru.

    2dKlerofašistička propaganda tadašnje države NDH u novinama je pak navodila da su na ovim mjestima grada smještena djeca radi oporavka od partizanskog ropstva, te da su se o djeci brinule časne sestre. Na ulazu u logoru, ograđenom žicom stajao je bezazleni naziv – Sabiralište za djecu.
     Istinu su međutim znali, pored stradalnika i ostali humani ljudi, žene koje su prihvatale djecu na pružnom putu koji je prolazio kroz Sisak, Samobor, Jasku i ostala mjesta, izvlačeći ih iz ustaških kandži, dok im ni to nije bilo onemogućeno direktnim zabranama, ličnim terorom nad porodicama koje su se drznule prihvatiti kakvo srpsko dijete, ili strahom od priča koje su kružile o kažnjavanju takvih „loših“ Hrvata.
    Po podacima stoji da je u ovom logoru, tačnije na ove dve lokacije ukupno stradalo oko 700 djece. Tačan broj naravno, ostaje upitan.

    Sloboda za djecu. Potpuna ili samo djelomična?

    2eOslobođenje za one izdržljivije stiglo je 26.avgusta 1942. kada je IV Kordunaška brigada na čelu sa komandantom Nikolom Vidovićem u 5 časova ujutro započela napad na Jastrebarsko.
    Partizani su uništili ustaško uporište, žandarmeriju, no uništenje jedne druge lokacije pokazalo se daleko značajnijom. Uništenje željezničke stanice, tada najefikasnijeg sredstva transporta oružja, municije a u ovom slučaju djece, koja su svoju smrt nalazila i u toku samog dopremanja u logor, u zagušljivim vagonima, pokazalo se kao jedan od značajnijih momenata za rasformiranje logora.
    IV Kordunaška brigada je zauzela Jastrebarsko, oslobodila male logoraše, pri tome nalazeći u njima i svoju djecu ili djecu svojih bližnjih, te je rasformirala lokacije logora na području grada. Starije dječake, njih 727 partizani su poveli sa sobom, dok su manju djecu morali ostaviti.

    Djeca koja nisu imala snage za dugi povratak kućama, ostavljana su po okolnim selima, a neke je, po postojećim podacima, njih oko 500tinjak zbrinuo katolički Karitas3 ili su ih preuzimali građani Jaske i okolnih sela, ili su djeca slana vozovima do drugih mjesta gdje su preuzimana i smještana u hrvatske porodice.
    Međutim, neka djeca su, kasnije u hrvatskim ofanzivama, ponovo vraćana, ali ni ovakvi podaci osim svjedočanstava i nepotvrđenih izvora nisu u potpunosti jasni i verifikovani.
     Možda su ipak najgore prošla u kompleksu logora Jastrebarsko, ako se to uopšte može i smije tako reći, djeca smještena u logor u selu Reka, jer partizani za ovu lokaciju, udaljenu 3km od grada, nisu znali, te u hrabrom, oslobodilačkom poduhvatu IV Kordunaške brigade koja je rasformirala logor 26.avgusta 1942, slobode i nade za djecu ovoga logora nije bilo.
    Logor u Reci formiran je kao svojevrsno rasterećenje onome u gradu, toliko je djece bilo, te stoji da je u njemu stradalo oko 2000 djece koja su bila smještena po štalama, dakle, daleko veći broj nego na lokacijama logora smještenome u gradu Jastrebarsko.

    Zaborav ili sistematsko zatiranje istine?

    Lokaciju ovoga logora nismo bili u mogućnosti posjetiti, istražiti postoje li ikakvi materijalni ostaci, kakva spomen obilježja, a mora se reći da se ni starija generacija Jaskanaca, onih upoznatih sa istinom o postojanju logora, čiji su bližnji čak i sudjelovali u oslobađanju logora, uopšte ne sjeća logora u Reci.
    Da li je i to rezultat ranije spominjane propagande, potpunog zatomljivanja događaja, sputavanja širenja istine među ljudima, možemo samo da pretpostavljamo i nagađamo, jer sjećanja ovih građana o tome ipak postoje, pitanje je šta vlastodršci čine da ona u potpunosti ne nestanu. Jedno je sigurno, generacije sa živim sjećanjima tih događaja nestaju, a ko će, na koji način, i iz kakvih razloga preuzeti dešavanja toga doba, to pitanje ostaje da visi u zraku.
    Fotografije, svjedočanstva, dokumenti o ovim strahotama, o stradanju djece ipak postoje, te možda oni bace više svjetlosti na razmjere ovog zločinstva. Možda oni stravičnošću svojih prikaza, opisa i doživljenošću zločina, donesu više svijesti, brige i odgovornosti za druge, ne samo pojedince, one naše, „odgovarajuće“, onima koji iole, makar i površno, budu sa njima upoznati.

    Logor za najmanju djecu

    3bTreća lokacija logora u gradu Jastrebarsko, logora za one malene, najmanje, neke skoro pa otrgnute od majčinih grudi, bila je smještena u istorijskom spomeniku ovoga grada (spomenutog na početku reportaže), u gradskim bedemima podignutima u XV vijeku, krasnom, ali danas potpuno trošnom zdanju dvorca Erdedi (Erdödy).
    U stare, vlažne i memljive kamene prostorije bilo je smješteno, po dostupnim podacima, oko 200 djece, koja su usljed takvih okolnosti, ali i izložena nemaru, slaboj, ako uopšte i ikakvoj, ishrani, zlostavljanju, batinama i bolestima, dizenteriji koja se širila, umirala na desetine skoro svaki dan.
     Logore u Jastrebarskom su vodile časne sestre samostana sv.Pavla, dok je nadstojnica, upraviteljica logora bila časna sestra Barta3c Pulherija iz reda sv.Vinka Paulskoga, osnivača Družbe milosrdnih sestara, koji bi da je znao da će se pod krinkom milosrđa za djecu, odigravati takav zločin vjerovatno ponovio svoju izjavu, datu nakon par godina svešteničkoga iskustva, o sveštenstvu kao strašnome staležu.
    Sve lokacije logora su obezbjeđivale ustaše, a rezultate tog obezbjeđivanja, čuvanja i prevaspitavanja broje se hiljadama, tačnije, navodi se, da je 3 336 djece stradalo u logoru Jastrebarsko, ukupno na svim lokacijama.
    Danas ni na ovoj lokaciji, na ploči postavljenoj pored trošnog dvorca ne piše ništa o ovim događajima, njegovom sramnom korišćenju.
    Novaca za revitalizaciju dvorca grad nije imao te je aplicirao za sredstva iz fondova EU, tačnije za projekat "Probuđene povijesne baštine" gdje je kao jedan od uslova finansiranja navedena izrada kompletne dokumentacije dvorca. Da li će se i istina možda revitalizirati u obnovljenom dvorcu, hoće li neko "probuditi povijest" radi trajnoga pamćenja istine o ovom zločinu, ostaje da se vidi.

    Morbidno svjedočanstvo o smrti

    Jedno svjedočanstvo o broju umrlih, koje zapanjuje i dan danas svojom morbidnošću, jesu isječci, faksimili listova iz dnevnika, Franje Ilovara, gradskoga grobara koji je bilježio svako umrlo djete, ciframa, a često samo reckama, iz jednoga razloga.
    3dPedantnost ovoga čovjeka prikazuju brižljivo vođene zapise o svakoj smrti, tačnije o prihodu koje je ostvarivao od njih. Bio je zadužen da svakoga dana obilazi lokacije logora i preuzima tijela umrle ili ubijene djece, te da ih, prevozeći ih svojim kolima, specijalno po uputstvima časnih sestra, pokopava što dalje od ograde gradskoga groblja, jer po njihovim riječima „banditska djeca nisu dostojna sahrane blizu ostaloga katoličkog svijeta“.
     Ilovar je sabirao svaku smrt, jer za tijelo svakog djeteta je bio plaćen. U njegovim dnevnicima stoji: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10 000 kuna za sto komada djece pokopane“. Dalje, na drugim stranama stoji: „Račun za ukop djece – 243 komada djece a 150 kuna – 36 440kuna“. Vodio je računicu od 22.jula 1942., po čijim navodima je samo tog dana stradalo 107moro djece, pa sve do oktobra 1942. kada stoji zabilješka, „ukupno 768 komada djece, 26.oktobar 1942.“.
    Podaci, stravično svjedočanstvo dnevnika ovoga čovjeka govori da, po njegovim podacima logor nije rasformiran, da njegovo trajanje nije bilo, kako smo ranije naveli i kako se po izvorima navještava, samo mjesec i pol dana, da logor nije raspušten 26.avgusta 1942., već ono govori da su daljnja stradanja u nekakom vidu, organizaciji ipak postojala.
    Da li su to onda, bila stradanja djece logora u selu Reka za kojeg partizani nisu znali, te iz tog razloga djeca ovoga logora i nisu oslobođena, tako da je njih 2 000 prepušteno sigurnoj smrti? Da li je ipak ovo selo bilo suviše udaljeno za zaprežna kola grobara Ilovara te svakodnevni put za preuzimanje tijela, ponekad čak više puta u jednome danu kao i njihov pokop na groblju? Da li su djeca onda sahranjivana na još nekim lokacijama? Ni ove brojke o ukopima i svim stradalnicima se ne poklapaju.
    Ko je onda još pokapao djecu, i na koji način? Da li je logor možda u nekakvom drugom obliku ponovo oformljen ili su djeca netragom nestajala pod brzim potezima ustaških "srbosjeka" usljed straha od nagovještaja snaženja otpora režimu? Pitanja ostaju...

    Strašna stradanja djece. Metode (pre)odgoja, ali i pokušaj pomoći

    Strahote svirepog kažnjavanja djece kaznama poput "tavana i slane vode", 3e"krampusa", "klečanja na pijesku", "vlačane teškog kamena", od kojih su djeca masovno umirala ili bivala dovedena do granice ludila, ostavile su neizbrisiv trag u pamćenju preživjelih. Najteža kazna, ipak, po njihovim svjedočanstvima bila je sahranjivanje bezimene djece, svojih drugova.
    Otkriti makar približno tačan broj umrle djece ovog svirepog zločinstva, zaviriti u unutrašnjost dvorca i njegovu tajnu, u kojemu danas osim zmija, guštera i raslinja izgleda ničega nema, ne samo kroz željezne rešetke (kao u našem slučaju) kroz koje su djeca mogla pružati samo poglede i ruke ka slobodi i životu, dug je nevinim stradalnicima.
    Još jednu činjenicu bitno je spomenuti, a to je da je pokušaj pomoći djeci ovoga logora ipak postojao. Humanošću i izuzetnom hrabrošću određenog broja žena, njih oko 26 sestara Crvenog krsta na čelu sa Tatjanom Marinić, spašen je određen broj djece. U borbu za život djece uključili su se i tadašnji stanovnici Jaske, kao i neki istaknutiji ljudi javnog života. Neki od tih hrabrih ljudi i žena kasnije su streljani od strane ustaša radi takvih aktivnosti.

    Mnenja i istina

    Nekakav sigurniji sud javnog mnenja ovoga područja danas o ovim zločinima nemamo. Za kakav iole ozbiljan zaključak trebalo bi provesti više vremena, promišljanja i istraživanja, no ono što ipak ostavlja nekakav trajniji utisak pri ponovnim dolascima u ovaj grad, za neke možda sasvim trivijalna stvar, no fakat koji stoji i traje, jeste naziv ulice koja na većini kućnih tablica sa natpisima, odolijeva zvaničnoj promjeni već 10-ak godina.
    3fNi partizan, niti ustaša, ni pripadnik HSS-a, niti domobran, Franjo Brezar, obični građanin Jaske, seljak i istinski rodoljub svoje zemlje koji je nesebično pomagao u njenom oslobođenju, dajući joj i svoj život (strijeljan 4. avgusta 1942. u Maksimiru kraj Zagreba), i dan danas ponosno krasi svojim imenom, namjesto državno određenog Franje Tuđmana, pločice Jaskanskih kuća, ostavljajući time još uvijek otvoren prozor ka istini i slobodi.
    Kojim putem poći ostavljamo volji drugih da odluče, nadajući se da će se, po željama onih koji su ovakva stradanja prošli, njihova nadanja tumačiti na način koji su to oni željeli.
    Iz tog razloga prenosimo samo jedno svjedočanstvo, pored mnogih drugih koji su važniji od svih naših pokušaja tumačenja podataka. Ovo svjedočanstvo, nadanje i želja onoga koji, kako se navodi, nije bio veći od svoje puške kada je slobodu od strahota logora dobio, kazuje:
    „Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

    Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.

    Koliko ovakve namjere i djela, odbijanje državnog imena ulica, te želja sudionika, žrtve zločina, u svijesti ljudi ostavljaju trag da država često, ili skoro nikad, nije isto što i njeni građani, da su njene intencije daleko od onih kojima ona „pripada“, ostavljamo „učiteljici“ istoriji da nas pouči.
    Za "Frontal"

    Napisao: J.Mihajlović

    Design by Novica.info