Ijekavica i ekavica
Razlika između ijekavskog i ekavskog izgovora u našem standardnom jeziku zasniva se na nejednakim refleksima starog, praslovenskog vokala jata (u ćirilici: ѣ, u latinici: ě) na teritoriji srpskog (tj. srpskohrvatskog) jezičkog područja. Taj glas dao je dosta različitih glasovnih vrednosti u različitim krajevima; idući od istoka prema zapadu, ugrubo predstavljeno, smenjuju se vrednosti e, ije/je, i, sa nekoliko zona mešanih refleksa. Za standard su iz dijalekatske baze uzeti samo ijekavski i ekavski izgovor, pošto su oni najšire rasprostranjeni na novoštokavskom području. Srpskom književnom jeziku, dakle, jednako pripadaju i ekavica (koja je većinska u Srbiji) i ijekavica (na kojoj govore Srbi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Crnoj Gori).
Cilj ovog članka je da prikaže i analizira glavne aspekte problematike jezika i pisma kao (dva od tri) faktora nacionalnog određenja Hrvata i Srba na prostorima Trojednice (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) u vremenskom periodu od revolucionarne 1848.–1849. g. (kada je čitava Habsburška Monarhija bila do temelja uzdrmana i borila se za svoj politički opstanak pa se samim tim pokrenulo i hrvatsko-srbsko pitanje na ovim prostorima) do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. (kada dolazi do epohalne promene u nazivu jezika Hrvata i Srba u Trojednici pa samim tim i do radikalnog prestruktuiranja u njihovim međusobnim odnosima u narednih osam godina). 
Pokojni profesor Cvijić i njegovi saradnici nailazili su u krajevima dinarskim, naročito u blizini starih manastira, na cele rodove i krajeve gde se ceni pismenost i kod kojih se održava samoučka pismenost u naraštajima. To su zaostatci stare nemanjićske kulture Srednjega Veka. 
