Zapadni Srbi

Izumiranje ćirilice

Zavještanje jezika

Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju riječ svoga jezika.Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potrao i svojih poturio.Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.......

Iz „Zaveštanja Stefana Nemanje“- Autor: Mile Medić

Kako su Srbi propisali latinicom

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku.
 
Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

Ovaj grafološki endem, star je svega šezdesetak godina. Stvoren 1945. godine, kad je u zvanične službe i sistem obrazovanja uvedena latinica, favorizovana od strane komunističkog režima. Ćirilica je do tada bila potpuno suvereno pismo srpskog naroda, i on se u BiH pod austro-ugarskom upravom, za njega odlučno borio.

Tako je 1883. ozvaničen Vukov fonološki pravopis (čak i za latinicu), 1905. je izborena naredba o potpunoj ravnopravnosti pisama, a 1910. da svi učenici moraju učiti oba pisma.

Ovo je ostvarivano mukotrpno, pogotovo za vrijeme vladavine Kalajevog nasljednika, barona Burijana. Tada, zbog pritiska državne uprave, muslimani prelaze na latinicu, zadržavajući ponegdje bosančicu (varijetet ćirilice).

Da je Austro-ugarska svjesna značaja ćirilice za srpski identitet, pokazala je odmah po početku Prvog svjetskog rata, što najbolje ilustruje izjava generala Sarkotića: treba Srbima ćirilicu kao borbeno sredstvo učiniti neupotrebljivim.

Tako je njeno ukidanje od kraja 1914. do početka 1915. postepeno završeno u Hrvatskoj. Zabranu u BiH predlaže Nikola Mandić, zamjenik Zemaljskog Poglavara i kasniji predsjednik Vlade NDH, ali je izvršena tek u jesen 1915. po uspješnom okončanju Makenzenove ofanzive na Srbiju. Početkom 1916. okupacione vlasti ukidaju ćirilicu u Srbiji, a u aprilu iste godine i u Crnoj Gori. Ove odluke je izmjenila tek oružana sila, koje je ujedno stvorila Kraljevinu SHS.

Projekt predkomunističkog jugoslovenstva, imao je različite zamisli na azbučnom polju. Jedna od njih je da Srbi prihvate latinicu, a Hrvati ekavski izgovor, kako bi se postigla tješnja veza u književnom jeziku. Srbi to nikada nijesu prihvatili, pa se ovaj period ne može smatrati razdobljem pogubnog djelovanja.

Ujedinjenje pod Karađorđevićima, do određene mjere je čak i doprinjelo širenju, odnosno nesmetanijem korišćenju ćirilice na zapadu.

Nakon Drugog svjetskog rata, iako je odlučna većina stanovništva SFRJ koristila ćirilicu, latinica je uzdignuta na pijedestal svejugoslovenskog pisma. Prije svega, zbog vladavine čovjeka koji ga nije koristio, niti je imao blagonaklon odnos ka narodu kojem pismo pripada.

Kult ličnosti je dovoljan povod, da se Josip Broz označi kao glavni krivac za progon ćirilice. Ako nije bio idejni tvorac projekta, nesumnjivo je njegov ktitor.

Borački sastav partizanskog pokreta je do kapitulacije Italije 1944. godine, bio je isključivo srpski. Sa druge strane, srpska intelektualna elita je bila izrazito antikomunistička. Osobito nakon smrti Mladena Stojanovića, kada je Tito postao najmarkantnija figura komunističkog pokreta. Zato je njegova vlast poistovjetila uništavanje pisma, sa ostacima parlamentarne monarhije.

Nakon 1945, direktivom je naloženo da se ćirilične pisaće mašine zamijene latiničnim, u svim ustanovama SR Srbije. U uslovima strahovlade prijekih sudova, nije se moglo ni pomisliti na javnu raspravu o opravdanosti i legimitetu takvog poteza, kakva se danas zahtijeva pri svakom govoru o povratku ćirilice.

Latinica je postala pismo klasno osviještenog, modernog Srbina, koji namjerava napredovati u službi. Oznake putnih pravaca u srpskim mjestima su bilježene latinicom, a djeca u školama su morala jedne sedmice pisati ćirilicom, jedne latinicom. Zauzvrat, u školama SR Hrvatske, ćirilica se primjenjivala koliko i glagoljica.

Djelovanje ovog projekta na području tzv. uže Srbije je ključno, jer je komunistički režim ostavio kao rezervat. Jedinu teritoriju, gdje se pridjev srpski mogao koristiti bez optužbe za šovinizam. Taj prostor je, tekovinama Prvog srpskog ustanka, postao kulturno središte nacije. Tradicijom Dositejeve Velike ustaničke škole, te samostalnom državnom upravom, preuzeo je primat Novom Sadu i drugim naučnim uporištima u Vojvodini Srbiji.

Protivćirilični pokret je najuže vezan sa političkom marginalizacijom srpske nacije, i imao je dva pravca. Prvi: denacionalizacija Srba u Srbiji, a posebno u Crnoj Gori. Stvaranjem hibridne jugoslovenske (tj. crnogorske) nacije, uz federalnu vladavinu po matrici slaba Srbija, jaka Jugoslavija. Drugi: odrođavanje Srba u Hrvatskoj i BiH, radi njihove asimilacije.

Simptomatično je da su sve studentske i intelektualne pobune srpskog naroda (npr. demonstracije 1968.), bile liberalističkog predznaka; dok su se u ostalim nacionalnim zajednicama SFRJ, tolerisali izrazito agresivni šovinistički pokreti.

To je kuliminiralo krizom jugoslovenstva, i Ustavom 1974. Republike su postale nacionalne države, dok se jugoslovenstvo i dalje zahtijevalo jedino od Srba. Beograd je bio (i danas je) kosmopolitski orijentisan glavni grad SFRJ, dok su Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Skoplje, (ali i Novi Sad, Titograd, Priština) glavni gradovi nacionalnih zajednica dominantnih, ili prisutnih u tim administrativnim cjelinama.

Zapadno od Drine, provođenje protivćiriličnog programa bilo je daleko lakše od onog u Srbiji, kao prirodan nastavak genocida sa epicentarom u Jasenovcu, kada je stradalo blizu 1.000.000 zapadnih Srba. Dodatno olakšan, onemogućavanjem restauracije bilo koje institucije sa srpskim obilježjem.

Lakoća kojom je projekt izveden, shvatljiva je samo udubljenjem u statistiku genocida. Za sve srpske naučnike, učitelje, popove, oficire, političare, trgovce i umjetnike; koje nijesu pobile ili protjerale ustaše, pobrinuli su se komunisti. Ukoliko nijesu streljani zbog četništva, njihovom klasnom nepodobnošću im je onemogućen javni rad, i svaki oblik društvenog angažovanja. Kadrovska politika je na rukovodeća mjesta dovela uglavnom polupismene, ili nepismene ljude srpske nacionalnosti.

2Tek opismenjeni ili priučeni, oni nijesu mogli imati svijest ni o postojanju, a kamoli neophodnosti očuvanja alfabetske tradicije. Uzdignuti stepen više na društvenoj ljestvici, slijepo su slušali sve direktive Centralnog komiteta KPJ. Zabrinuti jedino, za očuvanje svoje vladajuće pozicije u zajednici.

U domobranskim i ustaškim redovima, čistka nije bila toliko temeljna. Spomenik u Jasenovcu, najbolja je ilustracija tog odnosa snaga. Na njemu ne samo da ne piše ko je, koliko, i koga tu ubijao; nego su i sasvim neutralni stihovi Ivana Gorana Kovačića - napisani latinicom! Klerofašističke ideje, nastavile su se provoditi skrivene iza petokrake. Akcija je provođena na dva načina.

Prvi - otvorenom primjenom sile.

Putem zloupotrebe republičkih institucija, onemogućeno je štampanje 2aćiriličnih publikacija van teritorije Srbije i Crne Gore. Posljednji časopis tiskan ćirilicom u SR Hrvatskoj, izašao je još davne 1971. U vrijeme pobune hrvatskih nacional-komunista, kad je činjenica da srpsko stanovništvo zvanično čini konstitutivan narod - potpuno ignorisana. Još 16.03.1967, u zagrebačkom listu Vijesnik je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika.

Potpisnici su bili osamnaest najrelevantnijih institucija, uključujući Maticu Hrvatsku i Društvo književnika Hrvatske.

Kao odgovor na taj Pavelićevski ton, iz Beograda je bojažljivo upućen Predlog za razmišljanje. Bratstvojedinstveni dokument, iza kojeg su individualno stala jedva 42 srpska pisca, da bi ih većina pod pritiskom potpise docnije povukla. Potpisnike peticije iz Vijesnika, niko nije pritiskao.

Televizija Zagreb je odbijala da prikazuje filmove titlovane ćirilicom, iako su takvi tada bili rijetki. Vršena je neprestana diskriminacija onih, koji su pokušali da u službenim kanalima upotrijebe ćirilicu. Uputnice, čekovi, radne i đačke knjižice, nijesu postojale i na ćirilici. Oni koji su ih popunjavali ćirilicom, nalazili su na maltretman. Osobito u periodu pred raspad SFRJ.

U školskom sistemu, insistiranje na ćirilici svake druge sedmice, u BiH je bilo mlako u osnovnim (zavisno od ličnog stava i nacionalnog porijekla predavača), da bi u srednjim školama potpuno izostalo.

Čak je i JNA, kao kičma labave federacije, njegovala kancelarijski funkcionalni stil; gdje je latinica zvanično pismo, a narječje ekavski izgovor. Promjena narječja je daleko jednostavniji i teže ukorjenjiv zahvat, nego što je nametanje azbučnog rješenja, koje su Srbi stoga u prošlosti već odbacili. Da je to tako, vidljivo je i iz ratnog uvođenja ekavice kao zvaničnog narječja u Republici Srpskoj, zahvaljujući kojem ni jedan procenat stanovništva nije napustio ijekavicu.

Nimalo skriveno, odbijala se distribucija ćiriličnih izdanja u Sloveniju, Hrvatsku, pa i BiH. Preduzeća iz Srbije, Crne Gore i Makedonije su, pod ovakvom boljševičkom prinudom tržišta, prestajala na svoje proizvode stavljati ćirilične etikete. Časopisi (sjetimo se Politikinog Zabavnika) tradicionalno štampani srpskim pismom, prinuđeni su na dvoazbučno umnožavanje zbog zapadne kulturne netolerancije (ili nekulture, jugonostalgičari?). Obratan proces, naravno, nije dolazio u obzir. Srpski komunistički kadrovi, budno su pazili da bratstvo i jedinstvo ne bude narušeno.

Drugi način - Pseudostručna ideologija

Drugi način je bio opasniji i dalekosežniji. Ideološki i pseudostručan, bavio se lansiranjem fašistoidnih krilatica, među kojim je najpoznatija: Nećemo valjda s ćirilicom u svijet?
Zadatak ovakvih rasističih izjava je da se razvije polemika, u kojoj bi se autohtono slovensko pismo proglasilo za prevaziđeno.
Pismo Povelje bana Kulina, Miroslavljevog jevanđelja, Dušanovog zakonika, oglašeno je za primitivno i nenapredno. Ćirilica postala najbitnija prepreka, uključivanju njenog korisinika u evropske integracije.
Bez obzira što je načinjena po uzoru na grčko ustavno pismo, i što antičku Grčku baš ta, zapadna Evropa, smatra svojom kolijevkom. Sračunato, naše pismo je vezivano za komunizam, iako je više nego očito da je srpski narod njegova najveća žrtva.

3

U periodu socijalizma su roditeljima, naglo zabrinutim što im djeca uče ruski, servirane priče o težem usvajanju engleskog jezika, ukoliko se djeca služe maternjim pismom.

Stoga su u Srbiji i danas prisutne gluposti, koje plasiraju više nego nestručni ljudi, objašnjavajući kako je ćirilica ružna, razvučena, neprilagodljiva, rogobatna, neprimjerena...

Taj stav je široko ukorijenjen, i pored toga što naučna zajednica takve termine apsolutno ne poznaje. I ne priznaje! One spadaju više u domen psihologije. Još približnije, njenog dijela koji rasvjetljava fenomen trača. Ima i takvih koji su talambasali da se, tobože, latinica brže uči, a ćirilica sporije čita. Ili, čak, da izgled slova anatemisanog pisma - umara oči.

Ma koliko to svakom zdravorazumskom pojedincu izgledalo smiješno i providno, ostavilo je duboku ranu u srpskom tradicijskom toku. (Detaljan demanti, i pojašnjenje osobina srpske ćirilice, biće obrađen u posebnom odjeljku).

Obrazovni sistem je najbolji pokazatelj razvoja događaja u budućnosti. Nastavni kadar obrazovan u periodu socijalizma, ovakvu situaciju i ne doživljava kao problem. Njihovo prisustvo u visokoškolskim ustanovama stvara nove, jednako društveno nezainteresovane i neinformisane predavače. Riješenje problema se gura duboko, u centar začaranog vaspitnog kruga.

Najbitnija među ustanovama je Filološki fakultet u Beogradu. Namjesto da bude rasadnik, postao je živo blato srpskih lingvista. U njemu se migolje studenti, slušajući kako veliki broj profesora i danas koristi termin srpskohrvatski.

Pored toga što je termin politički, a ne naučni, on se ne koristi ni u jednoj novonastaloj državi na srpskom govornom području (npr. Hrvatska ga je izbacila iz svog Ustava još u avgustu 1989.).

Na adresu vlasti nije upućena ni jedna zvanična akcija ili polemika, u kojoj bi akademska javnost nastupala jedinstveno. Zato se postavlja pitanje čemu taj fakultet uopšte, kada ne služi na dobrobit svojoj naciji?

Neprestano kukanje zbog užasavajućeg materijalnog položaja zaposlenih, devedesetih je zvučao gotovo tragikomično, budući da su dobrim dijelom bili sami za to krivi. Najkvalitetniji stručnjaci su, bez ikakve borbe, dopustili da o pitanjima jezika i pisma odlučuju polupismeni hohštapleri. Trseći se za dnevnopolitičke poene, i praveći još veću pometnju u nestručnoj javnosti.

Obzirom da je jezik specifična kategorija, rezultat je da se nauka o njemu ne uzima kao ozbiljna disciplina. Njom ima pravo da se bavi svako, uzimajući za vrijednosni sistem svoj lični stav (?!?).

Lični stav studenata Filološkog fakulteta u Beogradu, tada smo provjerili uzevši jedan peticijski list, na kojem se zahtijevao veći broj isptitnih rokova. Od 207 potpisnika, godine upisa u rasponu od 1993.- 2000, samo se njih 93 opredjelilo za ćirilicu kao pismo svog potpisa. Pri tom se ćirilicom gotovo nikada ne služe studenti stranih jezika, koji istu ne koristi. To je bio jasan znak, da je i buduća obrazovna elita načeta latinicom.

Vlast koalicije DOS, izabrana zahvaljujući garancijama o legalitetu i legitimitetu budućeg upravljanja državom, prva nije poštovala Ustav sopstvene zemlje. On je tada propisivao ćirilicu kao zvanično pismo, a da se latinica koristi na način propisan zakonom.

Ne konsultujući ni jednu nadležnu ustanovu (koje usljed svoje nesposobnosti, valjda to i ne trebaju biti), nakon 5. oktobra sa dvoazbučnim natpisima su se pojavile sve novčanice, a ne kao do tada samo one devalvacijske od 50 i 100 dinara. Uz otvaranje Univerziteta u Novom Pazaru, najveći grad Raške oblasti je promijenio table sa imenima ulica u latinične. Što je prošlo bez kosmopolitsko-nacionalističke kritike institucija kao Televizija B92, koje panično dižu prašinu pri svakom obratnom potezu.

Ministarstva prosvjete i kulture Srbije, nijesu se sjetila da ulože neku bijednu sumu novca, u razvoj softvera koji podržava ćirilični prstored. U međuvremenu je to učinila korporacija Majkrosoft. Uz tešku muku i veliku polemiku u medijima, proizvedena je (uz obaveznu latiničnu) i ćirilična verzija njihovog operativnog sistema.

Povodom tog raskola, i skupština tadašnje SRJ je 14. novembra 2002, donijela Deklaraciju o zaštiti ćirilice. U odmjereno sročenom tekstu, identifikovani su svi krivci koje smo do sada pobrojali. Na njih je apelovano da vrše svoju dužnost, uz upozorenje da latiničenje ukazuje na odsustvo nacionalne svijesti, te kompleks niže vrednosti i pogrešno shvatanje da će nas udaljavanje od sebe samih približiti drugima.

Osim ovog značajnog, ali mrtvog slova na papiru, Srbija nije učinila ništa da standardizuje i omasovi elektronsku primjenu nacionalnog pisma.


Može se reći da je situacija Srbiji i Crnoj Gori, ako ne ista, a onda gora od one u SFRJ i SRJ. Državne institucije uopšte ne obraćaju pažnju na azbučno pitanje, uz naslijeđenu inerciju latiničnog šovinizma i primitivizma.

Telekomunikacionom revolucijom u vremenu privatizacije, proces nacionalnog i civilizacijskog onepismenjavanja Srba se još ubrzanije nastavio. Institut za srpski jezik, SANU, Matica srpska, i druge kulturne institucije, za prevenciju ovog problema nijesu učinile ništa. U njima sjede ili nezainteresovani karijeristi, ili omatuvjeli mastodonti socijalizma. Zajednički bezidejni i nesposobni.

4aVišedecenijskim iskorjenjivanjem srpske kulturne misli u Srbiji, preostali su samo kržljavi, izlomljeni i kameleonizirani izdanci. Na koje represivni aparat nije ni obraćao pažnju. Ti isti su, u sumrak socijalizma, poiskakali iz svojih zemunica. Noseći glogove koce, i vitlajući tajnim masonskim dokumentima. To je, uz sadejstvo vaskrsne jugoslovenske ideologije Mirjane Marković, ako ne ogadilo, a ono potpuno primitizovalo napore ka iole uspješnom povratku tradicionalnom pismu.

Zato najveći grešnici stanuju na ušću Save u Dunav. Političari relativno slobodne, i međunarodno priznate države. Od naučnog i obrazovnog kadra koji je odrastao i školovao se u socijalizmu, trpeći ili braneći laž o tobožnjem srpskohrvatskom jeziku, ne može se očekivati nikakav novovjekovan potez.

Administrativno naslijeđe i dnevnopolitička nepismenost, kroz proteklo polustoljeće su formalno-pravno razdrobili srpsku teritoriju, te je raznorodna i po pitanju primjene pisma. Naredna dva odjeljka, bave se opisom zatečenog stanja.

Crna Gora

Prvo labavo, a sada jasno odijeljen državni aparat Crne Gore, odnosom prema ćirilici je jasno najavljivao nezavisnost. Na prvim izborima poslije podjele DPS po Đukanovićevim i Bulatovićevim šavovima, političke partije su se odmah suprotstavile i po pismu.

4bIako je logotip DPS bio ćirilični (docnije promijenjen), plakati predizborne koalicije sa SDP-om su tad, iznimno, načinjeni latinicom. Novoosnovani SNP je, simptomatično, ostao vijeran ćirilici. Uz činjenicu da je Liberalni savez potpuno latinizovan, to pismo je postalo pismo za otcjepljenje, pa je unionistički blok koristio pretežno ćirilicu.

Odustajanjem od programa koji je Mila Đukanovića doveo na vlast (Jugoslavija bez Miloševića), neprimjetno se počela provlačiti latinica.

Table na ulazu u državne institucije postaju dvopismene (u Ulcinju na albanskom, bez ćirilice), a policija ima latinične natpise na vozilima. Na državnoj televiziji od ćirilice je ostao samo logotip, da bi bio zamijenjen latiničnim slovima RTCG. Sredinom decembra 2005. godine, tim putem je pošla i srpska trobojka u gornjem desnom uglu ekrana. Što je očit primjer veze, koju pismo ostvaruje sa nacionalnom sviješću.

Ni komunisti nijesu mogli smisliti drugu zastavu za SR Crnu Goru, nego srpsku trobojku. Zato su instant-ideolozi, po crnogorsku autohtonost morali poći najmanje 1.000 godina u rikverc. Raspravljajući o mjestu rođenja, nacionalnom osjećaju, ili agresorskim namjerama Stefana Nemanje (!?).

U šizofrenoj atmosferi gdje crnogorska trobojka ima plavetnu, a srpska plavu boju, ćirilično pismo je bilo isuviše neugodan podsjetnik, na srpsko tradicijsko opredjeljenje vladarske loze Petrovića. Nakon rezultata referenduma, jasno je kako završava posao, koji počinje progonom ćirilice.

Kosovo i Metohija

Teritorija koja je takođe izmakla državnoj kontroli, zahvaljujući najviše jezičkoj i azbučnoj politici. Situacija je bila istovjetna onoj u Vojvodini, uz to što se šiptarska nacionalna manjina izborila za potpuno automoman školski sistem na svim nivoima.

Ogromna prava (primjerice kao kada bi Srbin otišao iz Zrenjanina u Sent Andreju, i završio elektrotehniku na maternjem jeziku), bila su premalena. Težilo se političkoj (državnoj) samostalnosti, skrivajući je iza manjinskih prava.

O usluzi koju je Srbija učinila za Šiptare u cjelini, govori najbolje podatak da je Katedra za albanski jezik i književnost, osnovana mnogo prije u Beogradu, nego u Tirani.

Za razliku od Srba iz Vojvodine, Kosovski Šiptari nijesu propisali ćirilicom. Zato su se nakon dolaska NATO-a, svojski potrudili da zatru svaki srpski kulturnoistorijski spomenik.

Odsjaj demokratskog plamena, sa kolektivnih lomača na kojima su u ljeto 1999. pred školama spaljivane knjige na srpskom jeziku, svoju iskru je imao daleko ranije. Još na ličnim kartama SAP Kosova, gdje je Metohija izbačena kao toponimsko podsjećanje na manastirske posjede srpske crkve (npr. Hercegovina, u slučaju BiH, nije izbačena "kao produkt feudalno-klerikalne prošlosti").

U dokumentima SAP Kosovo je na prvom mjestu pisano albanskim, a tek onda srpskim jezikom. Zato ovu lekciju o zvaničnom jeziku i pismu, treba dobro da upamte sve srpske administrativne cjeline.

Vojvodina

Zahvaljujući naslijeđu SAP Vojvodine, nije nikakav problem pronaći čovjeka u tridesetim godinama, koji ne zna zvanični jezik svoje države. Samim tim i pismo. Na putokazima su natpisi na nekoliko jezika, a metarske table kažu čak i da je nešto opština, opština i općina.

Što vodi svemu, samo ne ekonomskoj isplativosti, mirnom suživotu, i građanskom društvu. Vještačkog potenciranja razlika je svjesna i vlada Mađarske, koja je odmah po stupanju u EU poslala protest tamošnjoj skupštini. Znajući već pomenute fakte, žaljenje na ugroženost manjinskih i ljudskih prava Mađara u Srbiji; nešto je što bi se poređenjem međudržavnih odnosa s početka 20. vijeka, smatralo objavom rata.

Za to vrijeme, pokrajinska Vlada još od 2000. godine lijepi latinične plakate, stavljajući to pismo kao ideološko opredjeljenje za autonomiju. Srpsko kulturno središte iz predjugoslovenskog perioda, koje se nadahnjivalo kosovskom epikom i vapilo za ujedinjenjem, pretvoreno je za samo 60 godina u rasadnik secesionističkih, latiniziranih ideologija, protiv kojih su se Vojvođani nekada vatreno borili.

Svi na jeziku građanski orjentisani lideri, služe se najprimitivnijom lokalpatriotskom ksenofobijom, u cilju svog palanačkog despotizma.

Komunistima u pravljenju ove administrativne cjeline, nije smetalo čak ni njeno očigledno "aristokratsko" ime. Stoga na Trg Slobode u Novom Sadu, ili na neko drugo mjesto, nije nikada dodat dostojan spomenik vojvodi Stevanu Šupljikcu, kao što ni statua cara Jovana Nenada u Subotici (nakon rušenja od strane mađarskih fašista) nije obnovljena sve do višepartijske ere.

Što ukazuje da se, crnogorskom matricom, težilo zametanju etimologije imena pokrajine. Da je to samo amputirani apendiks Vojvodine Srbije, proglašene davne 1848.

Centralna Srbija

Čitav region zavisi isključivo od onoga što se odvija u Beogradu. Tako imamo umobolno stanje da se Srbi izvan matice (u današnjoj Hrvatskoj i Federaciji BiH), bore za pravo da koriste svoje nacionalno pismo, dok ono u njihovoj matičnoj državi, ali i Republici Srpskoj, izumire.

Osim pisma, imamo i dvije nacionalne politike. Jednu u slobodnoj zemlji, i jednu van nje, što nas čini skoro šizofrenim narodom. Trenutno stanje na području primjene nacionalnog pisma, može se okarakterisati kao: potpuna atrofija azbučne svijesti.

Među dnevnim novinama u Beogradu, odnos je 2000. godine bio 4:3 u korist ćirilice. Zatim on 2002. pada 5:6 na štetu ćirilice, da bi 2006. on bio 4:5, a 2008. čak 4:7. Takođe u korist latinice. Simptomatično je da, izuzev Pravde, nijedan novopokrenuti, netradicionalni list, nije odabrao ćirilicu za svoje pismo; dok je od periodike samo Pečat prešao sa latinice na ćirilicu.

Govor o dnevnim novinama zavarava, jer su one po prirodi stvari visokotiražne. Istraživanje iz 2000. godine, na uzorku od 107 stabilnijih izdanja nađenih na izlozima trafika u centru Beograda (Slavija), pokazalo je poražavajući odnos od 17:90 na štetu ćirilice. Taj omjer je danas dodatno pomjeren u korist latinice, da se bez pretjerivanja može govoriti o izumiranju ćirilice.

Danas, osam godina kasnije, gotovo da ne postoji mogućnost, da neka redakcija pokrene komercijalno novinsko izdanje ćirilicom. Izuzetak predstavljaju oni, čija uređivačka politika ima nacionalni ili vjerski predznak, ali po pravilu i nikakav uticaj na mlađe naraštaje.

Posebno pogađa, što u ćiriličnom obliku nema ni jedan časopis koji se bavi automobilizmom ili informacionom tehnologijom, odnosno popularizacijom tehnologije uopšte.

U slučaju muzičkih, tinejdž, modnih, lajfstajl, pa čak i tračerskih publikacija, izbor ćirilice se smatra tržišnim samoubistvom. Povremeni presedani, kao u slučaju srpskog izdanja Plejboja (logotip ostaje latinični), učinjeni su isključivo u cilju razlikovanja od hrvatskog ili dosadašnjeg izdanja, odnosno nakon redakcijskih svađa i cijepanja (npr. Srpski Nacional, Novi Blic - kasnije Glas Javnosti).

Zapravo, izuzev dnevnih izdanja i sedmičnika NiN, nema čitanije i uticajnije periodike štampane ćirilicom.

Istraživanje, takođe iz 2000, provedeno u C-marketu (Kanarevo brdo, Beograd) preraslo je u potpuni krah. Cilj je bio utvrditi, koliko domaćih proizvoda ima ćirilične etikete. Ubrzo pitanje nije bio odnos, nego ima li ćirilice uopšte? Sedam godina sankcija, bez uslova za izvoz, nije promijenilo ništa u trgovačkoj svijesti.

Ideologija iz komunističkog perioda, ćirilici je zadržala zvanje dizajnerski rogobatnog pisma. Od artikala u jednom velikom supermarketu, ćiriličnu ambalažu ima tek neznatan broj, najčešće ne pretjerano poznatih.

Danas je taj broj još siromašniji, i novi ćirilični brendovi se sreću gotovo samo u prehrambenoj industriji. Tvoritelji reklamnih kampanja, nazive inostranih firmi bilježe uglavnom latinicom. Čine to po pravopisu zemalja iz kojih iste potiču, dok ćirilicu ne upotrebljavaju ni u ostalim dijelovima propagandne poruke.

Ne postoji TV stanica koja koristi isključivo ćirilicu. Državna televizija je (sa izuzetkom Trećeg kanala), bila jedina koja je skoro isključivo upotrebljavala ćirilicu. U periodu nakon 5. oktobra 2000. godine, medijskim prostorom Srbije su zavladali predstavnici tzv. nevladinog sektora, te im je zbog omraženosti RTS, uspjelo poistovjećenje prethodnog režima i nacionalnog pisma. Na isti način, na koji su to učinili komunisti 1945. godine.

Tako nakon svake revolucije, ćirilica pada za korak niže. Već 2001. godine se pojavljuju tendencije latiničnog kontaminiranja RTS.

Danas, novoustanovljenim propisima RRA, u eteru izuzev RTS nema niti jedna televizija koja pretežno koristi ćirilicu. Pink, što je veoma simptomatično, na teritoriji Srbije strane programe titluje ćirilicom, što nije programska politika njegovog ogranka u BiH.

Titlovi i plakati u srpskim bioskopima su isključio latinični. I za strane, i za domaće filmove. Ista situacija je sa omotima albuma srpskih muzičara.

Izbor ćirilice u tu svrhu je krajnji presedan, pri čemu se taj kliše sreće kod obe suprotstavljene grupacije. Ni tzv. zabavnjaci, ni tzv. narodnjaci, ne koriste srpsko pismo, što je još jedan dokaz potpune gluposti koncepcije o "dvije Srbije"

Na primjeru Republike Srpske (RS), mogle bi se izvući značajne pouke vezane za azbučnu politiku u 21. vijeku. Zato ovo poglavlje koristimo kao prelaz ka odjeljku SUTRA, tretirajući neke od glavnih razloga povlačenja azbuke pred abecedom.

Srpska je samo kulturni rukavac, čiji se glavni tok nalazi u Beogradu. Za njega je vezana pupčanom vrpcom, od iskorištene žvakaće gume. Nije se od Pedagoške akademije u Banjoj Luci, mogla načiniti dostojna istitucija za zaštitu srpskog jezika, pisma, i kulture na zapadu. Makar se ista prozvala i Filozofskim fakultetom.

Za taj posao su potrebne decenije nadljudskih napora, čak i u najpodesnijim uslovima. Ta institucija nije dobila ni trun poštovanja koji zaslužuje, a koji se nekoliko puta obilatije izliva na druge budžetske potrošače.

Logika polupismenih srpskih političara, koji su srozavanje finansijskog i društvenog statusa Vojske RS pravdali time da sad imamo SFOR, pa nam odbrana više ne treba, mogla bi se sutra primjeniti i na visoko obrazovanje.

Lako je moguće, iskustvom po kojem je VRS ukinuta, da neki od ovih mudrijaša kaže: U Zagrebu imamo fakultet za ijekavski izgovor, pa nam je isplativije slati studente tamo, nego da izdržavamo profesore i asistente u svojoj zemlji. Stoga se u atmosferi fizičke okupacije i duhovnog nasilja, jasno izdvaja ocjena da je zapadni dio srpskog bića potpuno obezglavljen.

Ćirilica je u SR BiH bila više nego rudimentirano pismo. Uz zamazivanje očiju nekim listovima, koji su se periodično štampali i na ćirilici, na televiji nije uopšte postojala.

Početkom građanskog rata, nacionalno pismo je doživjelo nevjerovatnu rehabilitaciju. Zahvaljujući spontanoj draži u vraćanju korijenima, ali i uz udio krajnje represivnog državnog aparata, sa tada neograničenom vlasti. Posao koji je ratna vlast u Srpskoj učinila na ovom polju, daleko prevazilazi rezultate njene krajnje nesposobnosti u drugim oblastima.

Azbučnom problemu su poklanjali malu i nestručnu pažnju, ali su zahvaljujući prijemčivosti populacije i dostupnim metodama, rezultati bili nevjerovatni.

Od osnivanja države, sva izdanja u Srpskoj su štampana isključivo ćirilicom. Preko 90% svih natpisa na ulici, i etiketa na domaćim proizvodima, bilježeni su nacionalnim pismom. Ovi rezultati su svoju eroziju otpočeli već pred kraj rata.

Nacionalni zanos je iscrpljen u dugotrajnom sukobu, a kulturne institucije države mu nijesu dale nikakav svjež poticaj. Umjesto duhovnih, rukovodstvo obogaćeno švercom i pronevjerama, stanovništvu je slalo krajnje materijalističke poruke. Najčešće tako, što mu se nije ni obraćalo.

Možda zvuči nelogično, ali prve strukture društva koje su se okrenule latinici - jesu kafedžije. U zemlji sa nikakvim uslovima za kulturni život, kafane su tokom rata bile najposjećenija mjesta. Gazde su odjednom došle na ideju, da kafana i ćirilica ne mogu zajedno.

Novovjekovne srpske kafane nose imena napravljena od egzotičnih pojmova i stranih toponima, pa se tako u Banjoj Luci Akapulko, Havana, Cirih, Big Ben, Kaprojolo, Bonđorno, San Remo, Hard rok kafe, Mocart, Vijena, Portobelo... nikako ne mogu napisati ovako kako ste sad pročitali. U ovom sistemu vrijednosti to "glupo i seljački", bez obzira na skromnu erudiciju ugostitelja.

Najplastičniji primjer za smijer i nivo ove misaonosti, je u ratu popularan banjolučki lokal Siva munja. Pred kraj sukoba i uz opadanje posjete, promijenio je ime u tragikomično: Flash.

Ubrzo su i butici, saloni ljepote, a posebno prodavnice tehničke robe i usluga, slijedili ovu matricu. Ukoliko upotrijebe ćirilicu za natpis na svojoj firmi, izgubiće alhemiju poltronisanja Zapadu, za kakvom žude njihove mušterije.

A zašto žude? Zato što im niko nije rekao da ne mora tako.

Završetkom rata, ćirilica je istisnuta jednakom brzinom kojom je i došla. Svi privatni časopisi koji su osnovani kao ćirilični (Ekstra magazin, Reporter, Nezavisne novine...), "tradicionalno" su prešli su na latinicu.

Učinili su to izgovarajući se tržištem, mada većina izdanja u RS ne ostvaruje plasman čak ni u Federaciji BiH, a kamo li u nekoj zemlji okruženja. Sedmični i mjesečni magazini iz RS, uglavnom imaju regionalnu prirodu čitalaštva, a tržište se dodatno smanjuje uz rigidnu jezičku politiku susjedne Hrvatske, koja nesmetano plasira svoja izdanja u RS.

U izboru pisma, karakterističan je primjer Banjolučkog univerzitetskog magazina (BUM). Dvije uredničke postave zaredom, napustile su ovaj projekat i pokrenule nove časopise (Revolt i Buka).

Revolt je poslije izvjesnog vremena prešao na latinicu, a mlađa se Buka odmah se počela štampati politički korektnim pismom. Dvije odvojene grupe mladih i obrazovanih ljudi, sličnog društvenog bekgraunda, napravile su potpuno isti potez kao i kafedžije potkraj rata.

Razlog tome je tzv. latiničenje, srpski pravopisni fenomen, koji ćemo obraditi u sutrašnjem nastavku.

Osim društvene nakaznosti i kulturne nesamopouzdanosti, pojava tzv. latiničenja ukazuje na prvi simptom krize ćirilice. Tragikomično je, da prauzrok ove pojave stoji u izloženosti hrvatskom etimološkom pravopisu, naturanom za vrijeme NDH i SFRJ. On istrajava na Washingtonu, Baudleaireu, Picassou; samo se, u našem slučaju, ovaj pravopis pojavljuje u tekstu integralno bilježenom ćirilicom.

Iako stranog porijekla, ove riječi su neodijeljene oznakama ili prevodilačkim napomenama. Termini gotovo isključivo iz engleskog jezika, uglavnom u rubrikama za popularnu kulturu.

Primjer (sastavio autor):

Bristolski sastav Portishead možda nije izmislio trip-hop, ali je dvojac Geoff Barrow i Beth Gibbons, popularisao pravac daleko više nego Massive Attack ili Tricky.

Ovakva izmjena kodova u rečenici, ne samo da opisuje plagijatorsku i neorginalnu prirodu onoga ko za njom poseže, nego je i nemoguća bilo gdje drugo u svijetu. Pogotovo u anglosaksonskom kulturnom krugu, koji se tako pokušava podražavati.

Ovo proističe iz običaja u srpskom novinarstvu, da se ne prevode imena muzičih sastava i njihovih djela. Što zvuči nelogično, ako u obzir uzmemo praksu s filmovima ili knjigama.

Mladima koji počinju pisati o kulturi, neprimjereno je pisati kako govore. Ako Portished bude mogao pravilno pročitati i traktorista, novinar će izgubiti svoju kvislinšku ulogu posrednika ka uzvišenoj civilizaciji. Zato on proteže svoju stručnost i na vlastita imena, te, by the way, i druge dijelove rečenice.

Ovakvo bilježenje stranog pojma, naravno, nije preduzeto zbog lakše konsultacije izvorne literature. Tada se pojam, uz izgovor, navede u osnovnom obliku u zagradi.

Latiničenju se više pribjegava, što je autor nesigurniji u izgovor i značenje strane riječi. Što će reći da nam pravopis zavisi isključivo od tanane niti genija, ispredene iz domaće intelektualne dupeuvlake.

Koja nikada neće imenovati ruski blokbaster kao: Nočnoй dozor, ili na plakatu izvorno izdetaljisati najavu: studiя tritэ Nikitы Mihalkova, predstavlяet filьm Statskiй sovetnikъ; mada, u etimološkom žaru, pri pisanju ćirilicom za to ima daleko više grafološkog opravdanja. Dočim, najave poput Universal pictures presents... redovno ostaju na našim plakatima, i to kao vrsta obaveze čije se neispunjavanje smatra nepristojnim. Mogućnost ćirilskog originala u latiničnom tekstu, sa druge strane, smatra se još nepristojnijom.

Zbog izrazitog broja stvaralaca sklonih ovakvoj pravopisnoj sprdnji, u prošlom nastavku pomenuti omladinski časopisi (BUM, Revolt, Buka) imali su velike probleme kod konverzije znakova prilikom pripreme za štampu.

Tako se onaj što nije mogao podnijeti da film zove Posljednji valcer, crvenio pred lokalnom latiničarskom elitom, uz naslov The Last Njaltz. Zato su za razliku od Glasa Srpske, koji još ima neku vazdušastu obavezu tradicije, ova mladolika izdanja redom prešla na latinicu.

Zbog svoje marionetske prirode, institucije RS nijesu učinile bilo šta za prevenciju ovog procesa.7c

Najbolji primjer za to su novčanice. One svjedoče da se Srbe u BiH ništa ne pita, niti da imaju predstavnike zainteresovane za odbranu kulturnih interesa. Pogotovo njih!

Nakon nerazumljivog odbijanja da tadašnji guverner Piter Nikol srpsku verziju novčanice potpiše ćirilicom, pojavile su se banknote sa uvredljivim greškama.

Novčanica od 1KM je nosila natpis Ivo Andriđ (Đ umjesto Ć), ona od 10 KM još nosi latinični Aleksa Šantić, dok najviše grešaka posjeduje apoen od 5 KM. Pored natpisa Meщa Selimović (sa ruskim Щ, umjesto srpskog Š), i pisana oznaka vrijedonsti je zabilježena kao RET KONVERTIBILNIH MARAKA.

No, i svi ostali apoeni (uključujući i latinične varijante) imaju teže vidljivu grešku. Na kontrolnoj niti u svakoj od njih, inicijali Centralne banke BiH glase DžBBH (sa Dž, umjesto C, što bi onda trebalo da znači Centralna Banka BH).

Uz to, novčanica od 200 KM je ponijela lik Ive Andrića, a da je nije nadomjestila ni jedna druga, na povučenom apoenu od 1 KM.

Njen parnjak sa Ivanom Franom Jukićem je maratonski dugo ostao opticaju, kao uostalom i sve pomenute novčanice sa greškama, koje koristimo i danas.7d

Na jedinstvenim apoenima (kovanicama i 200 KM), ćirilica dolazi uvijek na drugom mjestu. Barem kada je u pitanju prvi natpis na licu novčanice.

Da vječno drugo mjesto ćirilice nije slučajno, pokazuje i primjer Distrikta Brčko. Iako mu je sjedište na teritoriji RS, svi putokazi ili javni natpisi su izbilježeni prvo latinicom.

Isto je i sa svim ostalim zajedničkim institucijama, koje nastavljaju politiku iz SFRJ, uključujući "zajednički" RTV servis (BHT).

On ćirilicu koristi simbolično (po Titovoj matrici), pri čemu je nema ni u jednoj emisiji muzičkog, zabavnog, ili tehničkog sadržaja.

Situacija na javnom servisu RS (RTRS) je daleko gora obzirom na zvanje "nacionalne tv-kuće". Dovoljno je reći da uopšte nema ćiriličnih titlova stranih ostvarenja, jer rukovodstvo ispunjava zahtjeve oglašivača, koji nemaju viziju o "dva pisma kao bogatstvu naroda", već brinu da će primjenom ćirilice izgubiti gledanost kod nesrpske populacije u drugom entitetu.

Alternativna TV koristi i ćirilične titlove, ali ih nikada nema u programu Mreže plus, koji se kao signal ujedinjenih stanica, emituje na cijeloj teritoriji BiH. Jedini kanal iz RS, koji bi uslovno mogao ponijeti titulu ćiriličnog, jeste zemaljski program TV BN. No i on, nažalost, samo uslovno.

Stoga, ćirilica danas zapadno od Drine preživljava samo po inerciji, ili zahvaljujući ličnom prkosu pismenog čovjeka.

STRUČNO POLITIČKI

Uz rizik očajanja, treba priznati da je protivćirilični metod uspio na ideološkom polju. Na zaludnim internet forumima, naprimjer, može se primjetiti profil podleglog srpskog omladinca. Poznatog kao tinejdžer.

Ne samo da je usvojen agresorski sistem vrijednosti, nego je isti otišao i korak dalje. Pokušaje nacionalne renesanse (poput ovog s pismom), oni čak ni ne ignorišu. Naplašeni da će u protivnom postati zatucani i siromašni, posao okupatora shvataju kao svoju dužnost.

Učitan im je kod, da bilo kakav nacionalni preporod trebaju vrlo agresivno napasti. Motivisani tim, što će za korištenje kvaziargumenata, od svojih NVO-mentora biti nagrađeni besplatnim putovanjem u inostranstvo.

Tipičan primjer za klinačku floskulu je relativizacija restauracijske tačke, koja treba da zbuni nestručnog i neobavještenog "narodnjaka". Sadržava se u rečenici: Ako već hoćete tradicionalno pismo (vi glupi, ne-kul i na Zapadu nedobrodošli primitivci), zašto onda ne uzmete glagoljicu? Ona je starija.

Ovo nije ništa drugo nego prostačka demagogija, koja izjednačava period od tri decenije prije hiljadu godina (koliko se, otprilike, pretežno koristila glagoljica), naspram šezdesetgodišnjih rezultata duhovnog i fizičkog genocida, koji je iskorijenio hiljadugodišnje postojanje ćiriličnog pisma.

U društvenim i kulturnim uslovima, gdje se o nacionalnoj istoriji ne smije govoriti bez bojazni od optužbi za šovinizam, u vaspitanju ovako zatrovane djece treba ići do samih filozofskih postavki smisla svijeta. Gdje se, umjesto nadopune, oštro sukobljavaju lični i opšti interesi.

Ćirilica je postala toliko strana njihovom društvenom identitetu, da se odricanje od nje mora porediti sa odbacivanjem porodice, vjere, crkve i prijatelja. Ukoliko i ovakve metafore imaju smisla, u vladajućoj srebroljubačkoj ideologiji.

Odlazak u toliku dubinu je isuviše apstraktan, i kao veoma ličan, neupotrebljiv je za bilo kakvu društvenu akciju. Ako hoćemo ostati socijalno zdravi, jedna stvar se u moru ovih relativizovanih budalaština, mora uzeti kao aksiom: Insistiranje na ravnopravnosti ćirilice i latinice je podmuklo licemjerstvo!

Proteklih 60 godina (u različitim srpskim zemljama i vijekovima ranije), stvoreni su stabilni mehanizmi kulturnog genocida. Tako je sve izuzev zilotske isključivosti u opredjeljenju za ćirilicu: nacionalna izdaja.

Naravno, samo ako govorimo o onim postulatima nacije kakvi su vladali od pamtivjeka do danas, dakle ako koristimo zdrav razum, odnosno ako se "izdajemo" za srpske rodoljube. Ili barem poštene ljude. Svjesne, zašto se u političkom životu vrši pozitivna diskriminacija nacionalnih manjina.

Kada usvojimo ovaj naoko prežestok i isključiv postulat (bez osjećaja da smo primitivni), mnogo ćemo lakše primjenjivati argumente u korist srpskog pisma.

Našoj djeci, debilitetno zaljubljenoj u anglosaksonske masmedije, prvo treba objasniti da su u velikoj prednosti u odnosu na vršnjake koji se služe engleskim.

Za razliku od srpskog pravopisa, zahvaljujući kojem stranca možemo za jedan dan naučiti da pravilno čita, jedva polovina tamošnje djece usvoji pravopis nakon 11 godina u školi. To iznosi oko 7 miliona ljudi u Britaniji, i 40 miliona u SAD, koji su tehnički nepismeni!

Oko 3.500 najobičnijih riječi, ne slijede 90 osnovnih principa sricanja (spelovanja). Mi ih, da podsjetimo, imamo samo koliko i slova (30).

Stoga je britanski pisac Bernard Šo, zahtjev za reformu pravopisa pravdao anegdotskim primjerom. Riječ fish (riba) po njemu se u engleskom može napisati i ghoti. Ako se f uzme iz tough, i iz woman, i š iz nation.

Anglosaksonski kulturni krug, opet iz političkih razloga, odbija da do ove reforme ikada dođe. U tom slučaju, dobrano razrođeni dijalekatski standardi engleskog jezika bi na koncu dobili različit pravopis. Velika količina riječi se, u slučaju primjene nekog čvrstog pravila za izgovor, više ne bi isto pisali u Australiji, Britaniji, SAD, Južnoj Africi i čitavom nizu bivših kolonija koje koriste engleski kao drugi jezik.

8bTako su neki zbog očuvanja tradicije i nacionalnog jedinstva, spremni da se lingvistički sakate do u nedogled, a neki ni ove podatke ne mogu da svare kao putokaz.

Što se tiče prekinute tradicije, od invazije Normana 1066, engleski nije korišten kao književni jezik sve do 1400! Tek je Henri 4. pričao engleski, namjesto normanskog francuskog. Pravopis je kod Engleza ostao nepromijenjen od 1755. do danas, dok bi domaći poltroni, baš u ime podražavanja, promijenili i sopstveno pismo.

Japancima, Kinezima ili Korejancima, tradicionalno piktografsko pismo, u elektroničko doba ne predstavlja prepreku za život. Štaviše, svi znamo odakle nam potiče sva tehnička roba u kući.

Naravno, ne moramo se porediti samo sa mnogoljudnim nacijama. Svim našim latinično kratkovidim evropeizatorima, treba nabaciti dioptriju manjih evropskih naroda. Gruzijaca, Jermena ili Grka.

Njima ne pada na pamet da odustaju od svojih tradicionalnih pisama, zato što su neki naši bizmismeni učili školu pod Stipetom Šuvarom. Prvo neka isti ubjede administraciju u Briselu da nije praktično, samo zbog jedne male Grčke, imati i ćirilični natpis na svemoćnom evru. O Bugarima i sramoti da njihova ambasada priređuje izložbe u Banjoj Luci povodom obilježavanja ćiriličnih jubileja, neka pričaju oni koji imaju izlaz na more.

Na kraju krajeva, neka probaju uvjeriti Jevreje da su nazadni i ksenofobični, i da svoje pismo trebaju zamijeniti arapskim, jer ga niko u njihovom okruženju ne koristi.

I mi, kao i naši kosmopolitski reformatori, volimo da se povodimo za civilizovanim svijetom. Pa smo radi da se te metode prvo dokažu tamo. Tad neka se obrate i nama, sa svojim kvazinaučnim kvazipodacima, koje ćemo detaljno raskrinkati u narednom nastavku.

STRUČNO POLITIČKI

Latinicom stane više štampanog teksta.

Latinicom stane više štampanog teksta.

To je prva u nizu urbanih legendi o inferiornosti ćirilice. I zaista, pogledom na gornje redove to djeluje tako. A zašto djeluje? Zato što nije istina! Primjenimo li istu veličinu fonta i napišemo azbuku abecedom:

ABVGDĐEŽZIJKLLjMNNjOPRSTĆUFHCČDžŠ

ABVGDĐEŽZIJKLLJMNNJOPRSTĆUFHCČDŽŠ

...dobivamo jednako prostorno zauzeće u oba pisma. Naravno da u praksi, bilježenjem vezanog teksta, latinica ima ekonomičniji rezultat, jer se njena slova zaista pojavljuju kao uža od ćiriličkih inačica. Čak i za ista slova, u jednakom fontu i proredu! Što je posljedica istovjetnog korijena, kao i ova besmislena rasprava.

Nijemci nikada neće raspravljati o zamjeni svog jezika engleskim, samo jer njihova tvorba riječi njeguje komplikovane složenice. Pa im riječ za kamion (Lastkraftwagen), zauzima mnogo više mjesta od engleske (truck).

Ćirilica ima istinski suficit, samo u pogledu česte upotrebe samoglasnika "I", koji se (uz "L") kod malih slova pojavljuje sa dva, umjesto jednim stubcem (i, l / i, l).

Naprimjer, u staroslovenskom je znak "I", ravnopravno označavao glasovnu vrijednost današnje grafeme "I"; što je suvišna i mutava napomena, kao i samo potezanje ove vještačke teme.

Mašinski, odnosno elektronski standard za izgled svih ostalih ćiriličnih slova, razvijen je daleko na sjeveru. U Rusiji, koja se usljed razvoja kosmičkog programa, nije imala kad baviti teorijama zatucanih balkanskih dupeuvlakača.

Mi ta slova i danas preuzimamo, pa se naši mediji skloni ćirilici, opravdano žale što imamo vrlo ograničen broj fontova. Mnogo je lakše preraditi one razvijene u zapadnim zemljama (dodavanjem kvačica na Š,Č,Ć,Ž), nego se "pomučiti" da se izbace Ъ, Ы, Ь, Э, Ю, Я, i naprave endemično srpska kao Lj, Nj, Đ, Ć, Dž i J.

Srpski fontovi nastaju samo zahvaljujući rodoljubnim dizajnerima, jer na državnom nivou institucije ne predviđaju nikakav mehanizam. Novac za to je minimalan, a potreba u rangu brige o fundusu nacionalnih biblioteka.

Umjesto istinskog institucionalnog uređenja i poštenog rada koji uvodi u Evropsku uniju, naši kvazireformatori i lažni prosvetitelji, mnogo radije posežu za plagijatima. Otud se i pojavljuje novi niz urbanih legendi, koje kažu da je ćirilica neprecizna, pošto joj broj "3" i slovo "Z" izgledaju jednako?!

Tako je i nama lakše da umjesto rasprave o uvođenju standarda (broj treba imati oblu, a slovo vodoravnu liniju na vrhu), pitamo kako se nijesu sjetili nule, pri pogledu na slovo "O"? Odnosno, da na latiničnim pisaćim mašinama uopšte nije postojao broj "1", već se koristilo malo latinično "l". Ono i danas u mobilnim telefonima, u zavisnosti od fonta, ispada kao veliko "I". (npr. Ilona)

O somnabulijama koje kažu "ćirilica više zamara oči", "teža je za pisati", ovdje se nećemo baviti. Dijelom zato što smo o tome već pisali u ovom feljtonu, a dijelom zato što svaki normalan pojedinac te misli ne može primiti bez osjećaja da mu se vrijeđa inteligencija.

Srpska kultura ne počiva na zdravim institucionalnim temeljima, sposobnim da izdrže novovjekovne izazove. Da je to tako, i da smo mi zahvaljujući tome u ekonomskom i političkom naletu, ekvivalenti našim ovdašnjim mudroserima, u Zagrebu bi prosipali jednako šuplje priče. Samo ovaj put u korist ćirilice.

Doduše, prednost ćirilice pri brzini kucanja na tastaturi (jednog, umjesto dva znaka za Nj, Lj i Dž), odnosno viška slova u pretijesnoj SMS poruci; iz konteksta digitalne današnjice zvuče dosta ubjedljivije, od ovih do sada obrađivanih zamjerki. Koje su, naglašavam, sasvim besmislenog i zanemarljivog ekonomskog uticaja.

Ono što nije zanemarljivo, jeste duhovna nakaznost koju te priče proizvode. To je stavka koja dovodi do neprekidne političke nestabilnosti, što je već, nažalost, zamjerka koja utiče i na berzu.

Bugarskoj je za prijem u EU (mada je nerazvijenija i korumpiranija od Srbije), mnogo više pomogao posjed crnomorske obale, te kopnene granice sa Turskom i do tada samo morem sa EU povezanom Grčkom; nego što bi joj ćirilica ikada mogla odmoći.

Ne samo da je ne misle mijenjati, već bugarsko Ministarstvo kulture širom EU organizuje izložbe; slaveći jubileje ćirilice, i predstavljajući se kao njena kolijevka.

Srećom po nas, najveći problem za elektroničku primjenu pisma je riješen bez znanja i pomoći srpskih državnih institucija. Istrijebljen je razbacani praistorijski prstored, u kojem za registrovanje naših slivenih i tjesnačnih, prednjonepčanih suglasnika (izuzev x), morate pamtiti čitave nizove najnelogičnijih kombinacija. Npr. mala slova "ž" i "š" su (relativno donedavno) stanovala na jednoj tipki i razdvajala se šiftom, a velika (Ž i Š) nad brojevima 2 i 6.

No, ako bi se, nekim naučnofantastičnim slučajem, htjela dodati i poboljšanja, to bi bilo jedino moguće kod standardizacije tzv. Dvorak tastature.

Klasična (tzv. qwerty) tastatura, sigurno bi ispala svetinja našim visokointelektualnim kopirantima i poltronima, ali to ne bi promijenilo problem u njenoj lošoj distribuciji grafema, što, i pored inicijalne nepodesnosti ove vrste tastature, donosi velike nevolje svim ljudima, koji na radnom mjestu unose veliku količinu podataka.

Mali prst desne ruke pritišće čak šest različitih znakova (P, Š, Đ, Č, Ć, Ž), dok je nefrekventno "Dž" (u latinici: X) na izrazito dostupnom mjestu, i u susjedstvu potpuno neiskorištene dirke (Y/Z). Na njoj se pojavljuju makednonsko "ѕ", ili rusko "ю", što ukazuje ko vodi brigu o srpskoj ćirlici.

Različiti evropski jezici, imaju sasvim drugačiji prstored na tastaturama od ove (anglicirane) koju mi koristimo, pa to ne smeta njihovim narodima da budu moćni, poštovani i bogati. Naprotiv!

Naša država, u saradnji sa stručnjacima, treba propisati zvanični prstored i primorati uvoznike da distribuiraju standardizovane tastature, sa dvoazbučno obilježenim dirkama.

To je, nadalje, problem najuže vezan za šverc tehničke robe u ranijem periodu, zahvaljujući kojem nijesmo bili u stanju tražiti od Nokije ili Samsunga, da uvede softver sa kodom za srpske SMS poruke i menije. Korištenje unikoda u SMS poruci, predstavlja daleko veći trošak u smislu prostornog zauzeća i broja poruka, ali danas to niko ni ne želi izmijeniti. Čak i ako bi siromašne i neperspektivne mobilne operatere za to bilo briga. A nije.

No, uz nemanje standardizovanog sistema za provjeru pravopisnih grešaka, jer nemamo ni riječnik, ni jedinstven pravopis, ni ime jezika, čemu još i ova opterećenja za državu i njene jezikoslovce?

POLITIČKI STRUČNO

Uvriježeno je mišljenje, ukoliko iko misli, da se odigrava prirodan kulturno-istorijski proces, u kojem ćirilica gubi primat. To ne samo da nije istina, nego je još jedna u nizu namjerno načinjenih konstrukcija, u cilju njenog istiskivanja. Odnosno istinita je utoliko, ukoliko smatramo legitimnim uticaj čiste fizičke sile, na kulturni razvitak jedne nacije.

Onaj čije je pismo i jezik upotrebljavaniji na planeti, taj je u tehnološkom i organizacionom smislu najjači. Latinica se stoga upotrebljava u skoro svim naučnim oznakama, i međunarodnim institucijama. Zašto se onda Periodni sistem elemenata, koji je usložio Rus, bilježi latinicom? Mnogi će reći da je u pitanju manji broj ćiriličnih pronalazaka, u odnosu na latiničnu početnu tradiciju i masovnost. Dobro.

Šta onda ako su Rusi prvi u orbitu poslali satelit, životinju, čovjeka i turistu? Prvi se spustili na površinu Mjeseca, Venere, Marsa? Decenijama opsluživali jedinu orbitalnu stanicu Mir, te i danas drže većinu kosmičkih rekorda? Svemirski turisti iz SAD, ipak biraju da idu sa Rusima. Jedan od razloga je manjak papirologije, drugi je višak sigurnosti i jeftinoće. Znači li to da, od sada i navijek, ćirilica mora biti jedino službeno pismo u Sunčevom sistemu? I čitavom nama poznatom svemiru?

Naravno da ne. Jasno je da kosmopolitizam ne postoji, kao ni bilo kakva pravedna globalizacija. To su termini kojima se uspavljuju, i privoljevaju na pokornost civilizacije i nacije. U cilju sprečavanja njihovog autonomnog razvitka, i ograničenja moći dosadašnjeg predvodnika i tlačitelja.

Pod istim opštečovječanskim izgovorima, to su činili Aleksandar Makedonski, Rimski Cezari, Napoleon, kolonijalna Britanija... pa to danas niko ne tretira drugačije nego kao osvajanja. Naturanje jezika, pisma i običaja, neizostavna je osobina svakog osvajača. Pristajanje ili nepristajanje, mogućnosti su napadanih.

Jezik, pismo, istorija ili vjera, kao stopljeni sastojci nacionalne ili državne ideologije, nešto je oko čega su moćniji narodi kadri povesti rat. Zbog toga je, naprimjer, Vatikan prvi priznao Sloveniju i Hrvatsku. Preuranjenim potezom, izazvavši krvoproliće postjugoslovenskih razmjera. Isto tako Grčka ne priznaje Makedoniju, bojeći se da pod ovim imenom gubi teritorijalno i duhovno naslijeđe Aleksandra Makedonskog.

Srpski azbučni problem je i odraz stanja nakon hladnoratovskog sukoba, podgrijanog ostacima Berlinskog zida. Ćirilični SSSR se raspao, grcajući u nemaštini i uništenom sistemu vrijednosti. U koji je naglo prodrla prostitucija, organizovani kriminal, narkomanija, i zapadne NVO. NATO čini sve (i pored prividnog savezištva od 11.09.2001.) da tako i ostane. Što se vidi u Ukrajini, Gruziji i Bjelorusiji.

Karakteristika organizacija koje izvode plišane revolucije, je da se bore za ljudska prava, samo ukoliko u tom poslu ima para. U srbijanskim NVO, vodeću ulogu imaju bivši komunistički kadrovi, čije je krilo porazio Slobodan Milošević. Stoga oni još strašniju diktaturu prije njega, pokušavaju predstaviti kao nostalgično i pravedno vrijeme blagostanja. Nacionalnu sudbinu (tim i pismo), shvataju kao samo jednu od preskočenih tački dnevnog reda, ispuštenu na njihovom partijskom prasastanku.

Za vladavine Josipa Broza, uništen je svaki oblik autohtonog mehanizma za očuvanje nacije, izuzev inertne i neprilagodljive SPC. To nas dovodi u položaj nalik vremenu turske okupacije, ali nekoliko vijekova kasnije! Od Srba je u SFRJ načinjena generacija bez identiteta, obesmišljena nezarađenim novcem zapadnih kredita. I to se ne mijenja! Srbija i dalje ima stotine ulica i ustanova, imenovanih pojmovima iz država, koje istu smatraju neprijateljskom. Nikome ko živi na uglu Zagrebačke i Karađorđeve (npr. Pravda), ne smeta što u gradu po kojem se prometnica zove, nema ni jedne ulice sa pojmom iz Srbije. Danas se svaki čovjek koji iznosi podatke vezane za srpsku naciju, posmatra kao ksenofobični paranoik. Pun floskula o teoriji zavjere, masonima, Atlantidi, Sorošu, braći Tarabić,

Teslinom tajnom oružju, Molderu i Skali.

Neizostavno je pažljivo odvagati, kakav se pravac razvitka srpske nacije priželjkuje? Treba li nam još jedan srčani udar u tradiciji, te kojoj tradiciji uopšte pripadamo? Potrebno je napraviti lingvističko-politički sabor, sa zvanicama iz svih političkih, kulturnih, i naučnih udruženja. Svih državnih tvorevina sa većim, ili manjim srpskim predznakom. I onda - odlučiti se!

Nakon odluke (kakva god ona bila), pristupiti njenoj jedinstvenoj primjeni u svim društvenim strukturama. Da se okonča ovo nacionalno i kulturno ruglo, koje traje već decenijama. Čini nas ne jezički neozbiljnim, već upravo nepismenim narodom. Dva alfabeta nijesu potrebna, praktična, ni moguća. Otarasiti se te grafičke šizofrenosti treba, ako ni zbog čega drugog, onda zbog mentalnog zdravlja svakog pripadnika zajednice. Prinuđenog da mu mozak neprestano glumi kod-konvertor na sopstvenom jeziku.

STRUČNO POLITIČKI

Da izbor pisma nije naivan, pokazuju primjeri Moldavije (nastanjena zapravo Rumunima), Uzbekistana, Tadžikistana i Azarbejdžana. Po okončanju sovjetske ere, ove države su ćirilicu zamjenile latinicom. Centralnoazijski narodi nikada nijesu pisali latinicom, već su do stvaranja SSSR koristili arapsko pismo, neprilagođeno njihovim jezicima. No, odračunali su da će se latinicom otarasiti ruske dominacije, i približili srodnijim tradicijama (Turska).

Čak je i izvorno pismo rumunske pismenosti, do kraja 18. i početka 19. vijeka bila ćirilica. Na latinicu su u Rumuniji prešli u doba nacionalnog buđenja, u cilju samoidentifikacije sa Dačanima, odnosno ostalim romanskim narodima. Moldavci su slijedili ovu kulturnu politiku, izazvavši rat i stvaranje nepriznate države Pridnjestrovlje, nastanjene govornicima ruskog jezika.

Mongoli su, zauzvrat, 1946. godine uveli ćirilicu namjesto piktografskog pisma, nadajući se da će tako sprati ljagu titule kineske provincije. (U Kini i danas postoji pokrajina Unutrašnja Mongolija).

Ima sklonih tvrdnji, da je latinica toliko agresivno i razgranato ukotvljena, da je povratak ćirilice nemoguć. Ona je tačna, samo ukoliko bi se postojeće stanje nastavilo.

Odluče li Srbi da se vrate sebi, namjesto da misle o drugima, oforme jako javno mnenje i udruže kardinalne institucije (osobito medije), upute hiljade postojećih NVO da konačno urade nešto što ovom narodu treba, načine jasan i opsežan višegodišnji program - domaće pismo bi u roku od pet do deset godina izašlo pobjedonosno.

Potvrdu za to imate u Zagrebu ili Sarajevu, gdje je ekspresno zatrt svaki pomen ćirilici. Šezdesetgodišnjaci nakon samo desetak godina medijske infuzije novogovora, sasvim prirodno govore o dragovoljcima, protuzračnim obranama, putovnicama, domovnicama, strojnicama, šehidima, heftičnicima, "Bošnjacima"...

Dok neki trpe titl pod kadrovima srpskog filma; naše mame, tate, djedovi i babe (ali i trinaestogodišnji jugonostalgičari), nalaze da je teško "poslije tolikog vremena" upotrebljavati ćirilicu. U povratku nacionalnom pismu, vide nešto što će ih učiniti labilnim ličnostima.

Najvažnije je obesnažiti njihov besmisleni argument, o dva pisma kao o bogatstvu naroda!

Svjesni te blagodeti, pripadnici latiničnih naroda u SFRJ je nikada nijesu prihvatili; a kosmopolitsko bogatstvo, koje nam je istrajavanje na njoj donijelo posljednjih decenija, više je nego vidljivo. Zato ovo nikako ne treba shvatiti kao optuživanje drugih i poziv na osvetu, već kao zdravorazumsko otrježnjenje! Okretanje sebi, lociranjem žarišta problema unutar trošne konstrukcije naše nacije i države (država). Razlog za suprotstavljanje zatiranju sopstvenog identiteta, jedno je od najglupljih pitanja koja mogu biti postavljena. A postavlja se! Stoga je na njega teško odgovoriti.

Zašto danas odajemo počast onima, koji su se kroz vijekove borili protiv poislamljenja Srba? Obzirom na ideologiju današnjih pragmatičara, trebali smo prihvatiti ako ne jezik, a ono bar arapsko pismo? (Neki i jesu, pa nas više ne smatraju braćom).

Čemu trud srpskog sveštenstva i građanstva, odbijanjem unijaćenja i latiničenja? Zašto su pozivani ruski učitelji, da osnivaju prve škole u Vojvodini? Čime su naša djeca zaslužila, da ih se truje likom i djelom Z. Orfelina, D. Obradovića, S. Miletića, L. Mušickog, L. Milovanova, S. Mrkalja, J. J. Zmaja, J. S. Popovića, V. Pelagića, P. Kočića; kada je, eto, Austro-ugarska bila moderna i moćna država, kojoj se trebalo prikloniti?

Šta će nam u školama P. P. Njegoš i V. S. Karadžić? Glavni protagonisti velikosrpske ideje, koja nas je suprotstavljala višestruko nadmoćnim silama. I Istoka, i Zapada.

Čemu, na kraju, višegodišnje prosvjetno drogiranje genijalnim djelom ovog posljednjeg? Pa šta ako se trudio da nam načini jednu od najsavršenjih azbuka na svijetu, ako njegovo djelo u budućnosti neće ni postojati?

Zato bi naše državne i prosvetne institucije, pod hitno trebale naći adekvatnije uzore za mlađe narašaje. Omerpašu Latasa ili Bogića Bogićevića. Naprimjer.

Neizostavno učiniti tako! Ali samo ukoliko za reviziju istorije, obezbjedimo referendum među mrtvima. Svima koji su za taj ideal ginuli od Gazimestana (1389), pa do Kosovske Mitrovice (2009).

Koliko oni mogu da nam odgovore, toliko možemo i da ih pitamo.

Uskoro će, konačno, trebati da se živopiše unutrašnjost Hrama Sv. Save na Vračaru, ali i nakon sedam decenija, nedavno obnovljenog Hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci.

Pitanje što smo oba ova hrama uopšte podizali, kad smo u međuvremenu prihvatili isto pismo, kao i oni što su spalili mošti, ili onih koji su ovaj potonji hram srušili, a zatim postavili spomenik sa petokrakom na njegovo mjesto?

Ukoliko se osjećate udobno u viziji da se crkva povinuje abecednoj svijesti naroda, i iznad oreola stavi: Sti. Sava (latinicom!), a u tome nas, cjelokupno, ne vidite ponižene kao naciju - onda u redu. Treba samo, rekosmo juče, odlučiti se.

Za neke je ta vrsta odluke teška, ali je bar konačno jasna: Da li pljunuti na trud Ćirila i Metodija, za račun mrtve tradicije Josipa Broza?

Izvor:"Frontal"

Dani(j)el Simić

• Prethodni
• Sledeći