Pričaonica
Brejvikov i Dragičevićev pozdrav
- Detalji
- Datum kreiranja: 19 Mart 2019
Podsjetimo se teroriste Andersa Brejvika, norveškog ekstremnog desničara koji je hladnokrvno pobio, kažu, 69 mladih pripadnika Laburističke stranke u omladinskom kampu. Na naslovnoj slici podravlja desnicom stisnutom u pesnicu.
Poznat nam je taj pozdrav pokreta „Otpor“ čuvenog po izazivanju takozvanih „obojenih revolucija“, s tim da ima par modifikacija tog pozdrava. Na slici se vidi nacističkolika varijanta.
Davor Dragičević pozdravlja na isti način kao i Brejvik, ali lijevicom. Da li je to slučajno ili ne neka istražuju nadležni organi, čemu ovakva simbolika i šta njome Dragičević poručuje, te kakve veze ima sa istom simbolikom u Brejvika. Preko ove simbolike se ne smije lako preći, nije ovo slučajno niti je bezazleno. Iza simbolike stoji nešto zajedničko, prožimajuće.
Mnogim ljudima nije bitno da li je svastika okrenuta na lijevo ili desno, ili da li je šahovnica sa prvim bijelim ili crvenim poljem, jer simbol na ljude ostavlja dojam bez obzira na sitne razlike, koje većina ne uočava. Mnogi ljudi zanemaruju značaj simbolike pa zbog toga poslije svi imamo problem, zato je potrebno upozoravati i reagovati na vrijeme.
Ako dragičevićevci (sljedbenici Davora Dragičevića) neće da ih povezujemo sa Brejvikom i obojenim revolucijama, neka prestanu da koriste ovu simboliku i pronađu neku drugu, ako je uopšte u slučaju „Pravde za Davida“ potrebna neka simbolika, a vidimo da je ima pretjerano, u svakom medijskom prezentovanju. Što ukazuje da se ne radi o poštovnaju jedne sudbine malog običnog čovjeka, nego se od svega želi napraviti slučaj, gdje običan čovjek prestaje da biva mali i običan, pošto ga pretvaraju u simbol za svoje potrebe.
Sam čin ekshumacije Davidovog tijela i prenošenje može da zaliči na prenošenje moštiju, jer to nije neobična pojava u pravoslavnom svijetu. Ko zna šta nam sve spremaju organizatori ratova na ezoterijskom nivou. Prvo se sve odrađuje na tom nivou, da bi poslije sve izbilo u javnost u mnogo većem obimu kada je to teže spriječiti.
Koja je simbolika ceremonijalnog premještanje tijela Davida iz rodnog kraja u državu koja nam kroz istoriju ništa dobrog nije donijela i bila je samo jedan od mnogih okupatora kojeg su se Srbi uspješno oslobađali?
Koja je simbolika da ove osobe sa podignutim rukama u otporaško-nacističkoidnom stilu na ispraćaju pjevaju pjesmu „Klinac u getu“ za koju kažu da ju je napisao sam David u svojoj 16. godini?
Zar se nije mogla pjevati pjesma bez simbolike rukama i kakav se kult pravi od ovog slučaja?
"Izgleda da neću daleko stići, jer sam ja samo još jedan pijun u ovoj priči. Ne idem nigdje, načinio sam štetu, ja sam samo još jedan klinac u getu"
Analizirajući riječi ove pjesme koju je, kažu, napisao David u svojoj šesnaestoj godini života, vidimo da se tu radi o uobičajenom buntovnom mladiću kakvi su svi u pubertetu i koji se ne mire ni sa kakvim sistemom vrijednosti oko njih i koji negoduju protiv kalupljenja koje sprovodi svako društvo na svijetu i koji kaže je napravio neku štetu i gdje konstatuje da je samo jedan od mnogih koji sami sebe getoiziraju ne pristajući na okružujuću stvarnost.
Dakle, ništa posebno što bi upućivalo na nekakav događaj i razloge njegove smrti u 21. godini, pogotovo što je period od pet godina dovoljno dugačak da se izdešavaju mnoge stvari, neko i čitav rat provede u tolikom vremenskom rasponu i cijeli život promijeni. Osoba sa 21. godinom je ipak već odgovoran i odrastao čovjek u odnosu na nekog tinejdžera.
Ovi koji insistiraju na vezi ove pjesme sa sadašnjim dešavanjima neka pokušaju doznati i objelodaniti kakvu je to štetu David napravio o kojoj govori u pjesmi. Možda se tu ipak krije neka naznaka za rješavanje slučaja.
Teško je govoriti šta bi bilo kada bi bilo, ali je velika vjerovatnoća da sam David nikada ne bi želio da bude pokopan u Austriji. Pitanje je uopšte koliko je to želja izvršilaca projekta „Pravda za Davida“, a koliko nametnuta ideja vođa tog projekta.
Činjenica je što se vidi i iz slijedećih slika je da je ova sahrana i prenošenje leša nepotrebno pompezna i pretjernao medijski eksponirana da se običan smrtnik zapita zašto toliki, mnogo značajniji ljudi u našoj sredini, toliki borci za slobodu, znameniti umjetnici i drugi uzorni članovi društva, nisu imali ovakvu i ovoliku medijsku pažnju. Čime i kojim je to djelima pokojni David zaslužio kada je samo jedan od klinaca iz geta?
I šta dragičevićevci davidopravdaški ovom simbolikom uzdignutih ruku u špaliru žele da nam prenesu?
Zašto grupu ljudi koji stanu u jedan autobus i takođe pozdravljaju ovim pozdravom tendenciozno nazivaju banjalučanima, a ne nekako drugojačije?
Nisu sigurno ovako malobojni stvarni predstavnici banjalučana, a možda i nisu svi iz Banija Luke?
Ako na ovoj slici nisu porodica Dragičevića i najbliži prijatelji, onda su ovo aktivisti, a ne „banjalučani“, nisu ovo obični građani kakvim ih se želi predstaviti. I ko je platio put do Austrije i boravak tamo?
Vjerovatno sami banijalučani najbolje znaju o čemu se ovdje radi, a mi koji sve ovo pratimo preko medija, i nijesmo iz Banija Luke, sigurno imamo nedovoljno jasnu i izkrivljenu sliku.
U principu su u pravu ovi što nose ovaj nadpis. Oni su ti koji mrtvima ne daju mira, niti je vlast odlučila da ekshumira tijelo nesrećnog Davida, niti banijjalučani, nego ovi aktivisti. Oni ne daju mira ni mrtvim ni nama živim, i ko zna šta će nam sve na ovu temu u budućnosti još pripremati.
Ko danas, pored ovolike medijske manipulacije i spinovanja, uopšte može da zna šta se stvarno u pozadini svih stvari dešava, osim samih zavjerenika koji osmišljavaju dešavanja, kroje i upravljaju događajima.
A i iznad šefa ima šef.