Pričaonica

Unijaćenje i kako ga prepoznati

Poštovani vjernici SPC, ovo vam pišem kao bivši član SKJ koji je odgojen tako da ima odnos prema vjeri takav da je ona tretirana kao sredstvo, a ne kao cilj. Stav o vjeri nam je sistemski kroz vrijeme izgrađivan tako da je posmatramo izvana, a ne iznutra, te je zbog toga i ovaj tekst tako toniran. Možda neke stvari iznutra drugojačije izgledaju, ali o tome neka se izjašnjavaju oni koji su iznutra, a ja ću ovako kako sam rekao, gledano postranice.

Vijekovima traje pokušaj Vatikana da pridobije nas Srbe na svoju stranu, pa kako to vijekovima ne uspijeva, nekim normalnim i ljudskim metodama, onda nas katoličenjem pretvaraju u Hrvate, da bar na taj način povećaju broj plačaća njihovih usluga koje daju svojim sljedbenicima. A pri tome ne moraju plaćati dalje porez nikome, tj. Italiji, na čijoj se teritoriji nalaze. Zato su vjerovatno i osnovali državu, da plaćaju porez sami sebi.

Pošto je Vatikan država, dakle svjetovna kategorija, papa je u stvari i predsjednik te države, i ako hoće da dođe u Srbiju, Srpsku ili neku drugu srbsku teritoriju, bio bi onda red da se obuče kao i svaki političar, u odijelo, da stavi kravatu i da dođe gologlav. Takav je običaj danas u političkim odnosima među nama evropljanima. Ipak su vatikanski državljani dio ove naše civilizacije, a ne da nam kao Arapi dolaze u svojoj nošnji i da se s prve vidi da su dio drugojačijeg svijeta.

A ako je mislio da dolazi kao vjerski vođa, onda nama Srbima i ne treba, jer nije naš vjerski vođa, pa ne mora da lomi glavu o tome šta da obuče u posjeti. Neka obilazi svoje po svijetu, ima svakako već dovoljno toga za obilaziti unutar svojih, šta će mu tuđe. Kao da nije čuo za izreku „tuđe nećemo, svoje ne damo“. Mora da se on vodi drugom izrekom „svoje ne damo, tuđe hoćemo“.

Kako Vatikanu ni hrvaćenje Srba ne daje zadovoljavajući rezultat, onda nas utamanjuju svako malo na najbrutalnije načine, čim im se ukaže prilika za to. Ako im se ne ukaže prilika, onda je sami stvore. I nije im bitno da li smo Srbi pravoslavci, Srbi protestanti, Srbi ateisti, rodovjerci, budisti, bogumili, agnostici, komunisti i sl..

Važno im je samo da se zovemo Srbi.

Da su se okomili na nas, ne radi toga što smo pravoslavci, nego zbog toga što smo Srbi, govori postojanje Hrvacke pravoslavne zajednice . Oni ne proganjaju pravoslavce nego Srbe.

Cilj je u stvari eliminisati pojam „Srbin“, pošto je ime Srb, jako mnogo zastupljeno u korijenu mnogih toponima širom svijeta, a to govori o našoj drevnosti i upućuje da su nam mnoge stvari u stvari otete i koje bi nekada trebale da nam se vrate u ponovni posjed. I kako nestankom Srba nestaje i pravni nasljednik neke imovine i po pravničkom pravu i po istorijskom pravu, sasvijem je jasno zašto se želi dokinuti Srbin kao ime za narod. A ukidanju imena, logično, smetaju živi ljudi koji se izjašnjavaju i osjećaju kao Srbi. Znači treba nas ili natjerati da se izjašnjavamo drugojačije ili nas potamaniti. Jer otimači naše imovine žele napraviti savršeni zločin kako bi ostali nekažnjeni.

Nije nam samo tegobno što Vatikan katoličenjem od Srba pravi Hrvate, nego je otežavajući faktor i to što i sama SPC ne priznaje za Srbe one koji su napr. rimo-katolici, muhamedanci, agnostici, komunisti, ateisti i da ne nabrajam dalje. Tako da nije stopostotna odgovornost za ovo naše stradanje samo na Vatikanu, ima dosta toga i do nas. Jer se desila takva situacija da ispada da certifikat o nečijem srbstvu izdaje samo SPC, na osnovu svojih pravila. Pa tako ispada i da Srba nije ni postojalo prije pojave Isusa. Nije imao ko da ih certificira. A pun svijet toponima sa korijenom “srb” u sebi i to iz predhrišćanskog perioda.

Poštovani vjernici SPC obratite pažnju na slijedeće stvari po kojima ćete prepoznati da li je se krenulo sa vašim unijaćenjem.

Ako vaš sveštenik glasno i razgovjetno čita molitvu, a ne tiho i teško razumljivo, i ako je okrenut prema vama, a ne prema istoku prema kojem ste okrenuti svi vi vjerujući, onda je to jedan od znakova da je unijaćenje krenulo. Molitva je tajna i izgovara je onaj jednak vama koji je samo posebno posvećen tome i on je prvi među jednakim. Čim se okrenuo ka vama znači da želi da kaže da je nešto više i drugačije od vas i da radi na postepenom stvaranju takve situacije gdje će on najednom da odskoči i pretvori se u čobana, a vi u krotke ovce i da vam radi šta mu padne na pamet.

Zato je i nezatvaranje vrata na crkvi u vrijeme molitve, znak unijaćenja, jer se želi oskrnaviti tajnovitost molitve. Nije potrebno skretati pažnju na mnogo očevidniju stvar koja se dešava kod unijaćenja, a to je uklanjanje ikonostasa iz crkve.

Ali ima ipak jedna stvar što ni unijaćenje ne mora da se shvata kao priznavanje papinog primata, a svi ga tako gledaju. Navikli Srbi da nas Vatikan uvijek prevari, pa i u jogurt duvamo. Nema ničeg lošeg u tome da se neke stvari unificiraju. Šta ima loše u tome da se napravi unijaćenje u industriji mobilnih telefona, pa da svi punjači baterija mobilnih telefona imaju iste konektore i daju iste napone, tako da može svaki punjač da se priključi na bilo koji telefon? Ne vidim ničeg lošeg u ovoj vrsti unijaćenja.

Primjenjeno na unijaćenje hristijana, ja sam lično za unifikaciju tj. unijaćenje, ali takvo da uvijek neki Srbin bude na čelu, tj. da bude prvi među jednakim i da sveštenici ne smiju biti ćosavi, to je rezervisano za žene, a one i jesu već takve. I da sveštenici mogu da se žene i imaju djecu, kao što je onomad jedan srbski pop imao sina znanog kao Nikola Tesla. Da se popa ne oženi, ne bi bilo ni Tesle i ja bih čučao u mraku i ovo kuckao :-)

Šteta je da sveštena lica ne mogu da šire svoj genetski materijal, ako su kvalitetni ljudi. Jer, valjda je to bog tako sredio, da onaj ko valja njegov se gen širi dalje i opstaje.

Vjernici do vas je, odlučite sami. Srbi su i po tome veliki za razliku od mnogih drugih pripadnika jednobožačkih avramovskih vjera, što znaju da su odgovorni za sve svoje postupke i da se sve vrati, ne tek na nebu nego odmah na zemlji, ako ne u prvom onda u nekom slijedećem koljenu. I ne treba Srbima neki veliki vjerski sistem da se sakrivamo iza njega kada nešto pogriješimo, niti nam on treba da bi preuzimao odgovornost za naše krivice, ali tek ako mu se plati.

Svako je odgovoran za svoja djela, izgovorene riječi i misli.

Ne mora svaka misao baš da se završi djelom, niti iza svake izgovorene riječi stoji misao, ali to je već druga tema za neki drugi tekst. Za danas dosta.

Duško Bošković, veljača 7524.(2016).godina

• Prethodni
• Sledeći