Pričaonica

Srbi sretna nam 7525. godina, tj. po novom brojanju 2017.

kula smederevskaNa naslovnoj slici se nalazi jedna kula smederevske tvrđave na kojoj stoji natpis koji u prevodu sa starosrbskog glasi: "Hristu Bogu blagoverni despot Đurađ, gospodin Srbljem i pomorju zetskom. Naredbom njegovom sazida se ovaj grad u godini 6938".

Ako oduzmemo od 6938 godine, 1430. godinu, godinu po novom brojanju kada je smederevska tvrđava sazidana, dobijemo 5508, dakle “nultu godinu” od koje ova civilizacija počinje brojanje vremena. Ako na ovaj dobijeni broj dodamo godinu koja nam sjutra dolazi 2017, dobijemo da je to u stvari srbska 7425. godina. Jednostavna računica.

Da nije natpis na smederevskoj tvrđavi jedini koji spominje staro brojanje godina može se utvrditi i u Karejskom tipiku Svetog Save, kojeg je završio riječima: “Zbog toga pisah i potpisah ovaj svoj rukopis, 6707 godine. Od svih poslednji, Sava grešni”. Takođe postoje zapisi da je Zakonik cara Dušana donesen 6857. godine. I na mramornom stubu na Kosovu koji je despot Stefan Lazarević postavio početkom XV vijeka svome ocu i poginulim srbskim ratnicima u Kosovskom boju piše: ``Sve ovo rečeno završi se 6897. godine ...``karejski tipik

Doduše, našijem predcima je nova godina počinjala sa mjesecom martom, kada krene topljenje snijega, ojužavanjem, dolaskom toplijeg vremena. Česta je u Srba međusobna zamjena slova pa je ojužak postao ožujak. Da je mart bio početak godine govori i podatak da je februar bio posljednji dan u staroj godini jer zbog nepreciznog mjerenja vremena se dodaje svake prestupne godine jedan dan. Logično je da se na kraju godine dodaje prestupan dan, a ne u sred godine kako to sada izgleda. Ionako je decembar u prevodu “deseti mjesec”. Pa sada imamo smiješnu situaciju, da kada neko kaže koji je recimo osmi mjesec, neko će reči da je to avgus, a u prevodu je oktobar u stvari osmi mjesec.

Neko je baš htio namjerno za mrsi svu ovu priču oko kalendara. Da podsjetim da je kalendar takođe starosrbska riječ koja je postala svjetska i koja označava da se nešto dešava u krugu, da se ponavlja kao u kolu, koledar.

U stvari tek nam 7525. godina dolazi u stvari u martu, a kako se moramo prilagoditi ovom civilizacijskom kalendaru koji je važeći i u stvari se u svemu ravnamo po njemu, kako mi tako i cijeli svijet, možemo smatrati da nam dolazi 7525. godina.

Inače se pokušava iz određenih centara, da se zagavara neslavljenje Nove godine, čak se koriste i pokvarenjačke metode, da kao da je bolje da se pare od obilježavanja proslave preusmjere u humanitarne svrhe, gladnim i bolesnim, nego na dostojno obilježavanje Nove godine. Predlažem onda iz istih razloga da se pare namjenjene za obilježavanje bilo kojih drugih masovnih praznika preusmjeravaju da se nahrane gladni i liječe bolesni. Nije valjda da trebamo biti samo humani u vrijeme Nove godine?

Zašto da se to radi na primjeru jedinog očiglednog praznika na svijetu koji ujedinjuje vaskoliko čovječanstvo u obilježavanju nekog važnog datuma i ne isključuje nikoga zbog nekih ograničenja u poimanju vjere i opšteg sistema vrijednosti. Ako prelazak iz jedne godine u drugu, kada svi, pa i najgluplji vide da se mijenja brojka godine i povećava za jedan, nije dovoljno očigledan i važan praznik, onda ne znam koji bi to drugi praznik bio očigledniji za sve ljude svijeta.

Nova Godina je čisto naučno tehnički praznik.

Kićenje jelke i Deda Mraz nije kokakoličarski izum kako nam se prikazuje. Srbima sa visokih planina i zimskih podneblja, gdje je crnogorično drvo domaća životinja, je i badnjak crnogorično drvo, a ne hrast jer ga nema, hrast ne raste na visokim nadmorskim visinama. Dakle običaj kićenja crnogoričnog drveta je naš i zapadna kultura ga je preuzela od nas. Samo ime za Deda Mraza govori da je to srbska baština. Kažu da je Deda Mraz preuzeo od Svetog Nikole neke osobine, a vjerovatnije je da je Sveti Nikola preuzeo od predhrišćanskog Deda Mraza neke osobine, kao što je inače hrišćanstvo naslijedilo mnogo stvari i običaja od srbske predhrišćanske vjere.

Neko misli da je to slavenska baština, ali se zaboravlja da je pojam srbin stariji od pojma slaven. Imamo stotine toponima sa korijenom “srb”, a od pojma sla(o)ven, samo Sloveniju, Slavoniju, a može se i Slovačka tu svrstati..

Mnogi narodi imaju svoje brojanje godina od nekog njima značajnog datuma, pa tako recimo Arapi broje danas 1400 i neku godinu. Kinezi broje godine od nekog svog važnog datuma, Jevreji od svog, pa eto bio bi red da i mi Srbi napokon shvatimo da smo i mi imali isto tako takav običaj i dogurali smo prilično daleko, do 7525. godine.

Pošto nema događaja u istoriji i na svijetu, a da se bar tu nije umiješao najmanje jedan Srbin, kao dobar začin u sve se miješamo, tako i ovo novo brojanje godina koje se vezuje za pojavu Isusa, nije prošlo bez Srba. Jer i Hrist nije u stvari pravo ime, Hristovo pravo ime je Manojlo, a po majci je Nemanjić. Hrist je inače samo naziv naslijeđen od srtarosrbskog običaja poštovanja drveta hrasta, koji je iznače povezano sa našim starosrbskim predhrišćanskim bogom Perunom. Inače nije ništa neobično da se u novi vjerski sistem prebacuje dosta drevnih običaja to svi rade vijekovima. Inače je hrišćanstvo oduvijek postojalo samo je kroz epohe mijenjalo imena. Ko hoće da vidi može da vidi da je i komunizam samo nadogradnja nad hrišćanstvom, dok je Hitlerov vjerski sistem pomoću kojeg je htio izgraditi svoje carstvo, bio pokušaj povratka na predhrišćanski period.

Inače je isti sistem vjerovanja i običaja išao ovim redoslijedom, pravoslavlje koje se razvilo u hriščanstvo, koje se dalje razvilo u komunizam, i to su tri etape razvoja vjere u bjelačke rase, čiji su Srbi svo vrijeme kroz istoriju pa i danas bili zaštitnički stalež, Rasi zemljodjelački, a Vindi trgovački, a svi zajedno bili prvobitni osvajači svijeta raznim metodama

Ko razumije, shvatiće, a na slijedećoj slici možete pročitati šta misli Plinije o porijeklu Isusa.

isus porijeklo plinije