Zašto Srbi neće da budu Srbi
Za ovu tvrdnju iz naslova postoji više razloga, ali je samo nekoliko suštinskih. Ne govorim sa stanovišta obavljenog naučnog istraživanja, pošto iz više razloga to ne mogu da sprovedem, nego sa stanovišta običnog bistrookog posmatranja i jednostavnog narodnog zdravorazumskog zaključivanja. Ko sprovede kakvo naučno istraživanje, doći će do istog zaključka.
Razlozi
Mi Srbi zapadno od Drine i Dunava koji imamo još uvijek svježa sjećanja na koncentracione logore u N.D. Hrvatskoj i masovna ubijanja i izvan njih, znamo da je opasno po život u sve češćim slučajevima izjasniti se kao Srbin. Dakle, za nas zapadne Srbe je ovo često opasno po život. Istočno-drinsko-dunavski Srbi nemaju ovo iskustvo, osim u dijelovima sadašnje teritorije Srbije koja je tada bila data NDH-oj.
Jedna od profitabilnijih grana u okviru turizma je vjerski turizam. Profiteri su shvatili da se može dobro zaraditi od organizovanog vođenja vjernika po vjerskim objektima i raznim lokacijama bitnim za identitet vjerskih sistema koji dominiraju čovječanstvom. To su na prostoru Jugoslavije najbolje i prvo shvatili u Hercegovini, pa su osmislili projekat ukazanja bogorodice, koji je region „ukazanja“ uzdigao u veoma profitabilnu sredinu. Sa malo jačim projektorom i uz nisku oblačnost se mogu čuda napraviti. Pravoslavci nešto slično pokušavaju sa „proplakavanjem“ ikona na ranzim mjestima i „čudesnim izcjeljenjima“.
Potrebu reforme kalendara, zbog davno dokazane netačnosti julijanskoga kalendara, vrlo jako oseća sva pravoslavna Crkva. Osobito je oseća pravoslavna Crkva u našoj državi, koju sačinjava jedan narod, koji je po nesreći Istorija razdelila u tri vere, od kojih svaka ima svoj kalendar. Rimokatolička pak drži se kalendara kojim se služe kulturni narodi Zapada. Podvojenost kalendara štetna je i za crkveni život i za građanski napredak. Zbog nejednakosti kalendara jače se ističe i nejednakost vera. Od toga strada i jedinstvo naroda i snaga države.
Sjedili smo tako i dogovarali se o proslavi godišnjice mature. I skrenu razgovor na uspomene: „Sjećaš li se ti kada smo... a sjećaš li se ti kada smo mi...“ i tako unedogled. Reče mi jaran: „Sjećaš li se kada si na času bosanskog izašao da čitaš svoj rad pred svima, za kaznu da čuju i ostali zašto si dobio keca?“ Gledam ga u oči da li će da trepne. I nije. Slaže u sekundi, a da nije ni trepnuo. Nismo uopšte nikada imali nikakve časove bosanskog jezika u gimnaziji. Jezik koji smo učili se zvao srpsko-hrvatski, i skraćeno smo ga zvali srpski. Predavala nam nastavnica koja sada predaje hrvatski u Katoličkom školskom centru. Ne vjerujem da se sve to moj neuništive memorije jaran iz klupe ne sjeća, ali eto nekako se desi da promijeni istoriju u trenu u svoju korist, ali na moju štetu.
U BiH je baš sve kao što je i ova zastava BiH na zgradi jedne institucije u Sarajevu – naopako. I to naopako postavljena baš povodom praznika državnosti Bivše Jugoslavenske Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (BJSRBiH). Ima više primjera naopako postavljenih BH zastava po Sarajevu nego što ima Srba na radnim mjestima, tako da je teško povjerovati da ovo Srbi rade.
