Naziv sveštenih lica u pravoslavnoj bosanskoj crkvi u srednjem veku

    Naziv sveštenih lica u pravoslavnoj bosanskoj crkvi u srednjem veku

    Srednjevekovna pravoslavna bosanska crkva, po svojim narodnim nazivima sveštenih lica, nosi na sebi čisto slovensko obeležje, stoga je potrebno najpre reći nešto o njenome postanku i njenoj prošlosti, da bi se to obeležje moglo lako razumeti. Svaka pravoslavna država u srednjem veku imala je i svoju samostalnu pravoslavnu crkvu.

    Tako je bugarska država imala svoju, srpska svoju, ruska svoju, bosanska svoju, grčka svoju itd. A slično tome imaju i danas. Svaka samostalna država ima i svoju samostalnu pravoslavnu crkvu. Negde u XII veku Bosna se odvojila od Srbije i osnovala svoju posebnu državu, koja je dugo vremena bila banovina, dok se Ban Tvrtko I Kotromanić nije proglasio kralјem i ovenčao se kralјevskom krunom na grobu sv. Save u Manastiru Mileševu. Za sve vreme svoje samostalnosti i kao banovina i kao kralјevina Bosna je imala i svoju samostalnu bosansku crkvu, koja se tako zvala za razliku od ostalih, isto tako samostalnih, pravoslavnih crkava, kao što su u to doba bile srpska, bugarska, grčka itd. Kada su Nemci, posle smrti slovenskoga apostola Metodija, 885 g., proterali njegove učenike iz Moravske, oni su se razišli po jugoslovenskim zemlјama. Za neke od njih znamo poimence gde su došli i gde su nastavili svoj slovenski rad. Po ranoj pojavi slovenske pismenosti i crkvene književnosti po Bugarskoj i Maćedoniji i na krajnjem zapadu, po Dalmaciji i Hrvatskoj, možemo slobodno zaklјučiti da je ta pismenost i književnost donesena od strane Metodijevih učenika i u centralne jugoslovenske zemlјe, u Srbiju i Bosnu. Na to nas upućuju već i sam jezik i pismo Kulinove povelјe od 1189 god. i ono lepo i umetnički pisano Evanđelјe, posvećeno Humskome knezu Miroslavu, bratu Nemanjinu. Bosna je, pre nego se je odvojila od Srbije, bila jedno vreme, zajedno sa Srbijom, pod vladom ohridskoga Cara Samuila i njegovih naslednika 976 do 1018 god. Tada je spadala i pod Ohridsku patrijaršiju. Po tom Patrijaršijom, odnosno Arhiepiskopijom ostala je i posle 1018 god., za svo vreme vizantijske vlasti, sve dok nije postala samostalnom državom. A postavši samostalnom državom, otcepila se od Ohridske arhiepiskopije i osnovala sama za se svoju samostalnu bosansku crkvu, kao što je to učinila i Srbija za vreme vlade Stevana Prvovenčanog. Stevanov brat Sveti Savo osnovao je samostalnu srpsku crkvu, otcepiši je od Ohridske arhiepiskopije. Tadašnji ohridski arhiepiskop Grk Dimitrije Homatijan napao je zbog toga Svetoga Savu i zamalo što ga nije proglasio jeretikom. Bosanska država bila je daleko na severozapadu i mirno se razvijala u svojim planinama pod popularnim i zaslužnim Banom Kulinom. Pod njegovim protektoratom organizovala se je i pravoslavna bosanska crkva, na čelu sa svojim episkopom, koga je narod zvao i dedom. Pokraj svih nasrtaja od strane rimskih inkvizitora i mađarskih kralјeva bosanska crkva se održala sve do propasti bosanskoga kralјevstva 1463 god. kada je zajedno sa srpskom crkvom opet potpala pod Ohridsku arhiepiskopiju, a time i pod Vaselјensku Patrijaršiju u Carigradu. Bosanska crkva dok je bila samostalna i daleko od Vizantije i grčkoga uticaja, čuvala je i prvotno slovenske nazive za svoje sveštenstvo onako kako su joj to doneli prvi slovenski učitelјi, učenici svete braće. U tome pogledu imala je čistije slovensko obeležje nego i bugarska i srpska crkva. Nazivi sveštenih lica u srednjevekovnoj bosanskoj crkvi nisu ništa drugo nego narodni slovenski nazivi, koji odgovaraju uobičajenim narodnim grčkim nazivima u grčkoj crkvi. Poglavica bosanske crkve zvanično se je nazivao episkopom, a narod ga je zvao i dedom. Tako se u jednoj bosanskoj povelјi, koja je pisana u gospodina episkupa na Janjićijih 8 januara1404god. Veli u tekstu ...*... Ove reči u zapisu Hvalovu da je ded Radomir episkop, nastavnik i svršitelј crkve bosanske označavaju, kako mi je to rekao jedan naš veliki crkveni dostojanstvenik, „pravoga pravoslavnog hrišćanskog episkopa, koji ima potpunu crkvenu vlast i to vlast upravlјanja (episkupstva), učenja (nastavnika) i sveštenoslužitelјa (svršitelјa)". Ostala sveštena lica u bosanskoj crkvi bila su gost, starac i krstjanin.

    Gost je svešteno lice koje po rangu dolazi odmah iza episkopa ili deda. Po dosadašnjem našem znanju gost je bio od prilike kao neki arhijerejski namesnik, koji je imao vlast nadzora nad nižim sveštenstvom i nad vernima u jednome kraju i tamo se je od vremena do vremena pojavlјivao kao gost u domovima sveštenika i u krstjanskim manastirima, odakle je i dobio svoje ime.

    Starac je običan sveštenik mirskoga reda, ono što je u grčkoj crkvi πρεσβύτρος, odakle je i potekao ovaj slovenski prevod starac. O tome ću niže još govoriti.

    Krstjanin je monah ili kaluđer koji je živeo u manastiru uzajednici sa ostalim krstjanima ili sam negde u nekom pustom mestu. On je isposnik, asketa, koji se odrekao sveta i svetovnog života, pa uzeo na se krst Gospodnji i pošao za Hristom, prema onoj Hristovoj reči iz Sv. Pisma : „Ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe i uzme krst svoj i pođe za mnom". (Evanđelјe po Marku VIII 34). Crkvom bosanskom upravlјao je episkop ili ded sa 12 strojnika.

    Strojnici su bili gosti i starci. Ova crkvena uprava uticala je i na državnu upravu. Nikakav važniji državni akt nije se mogao sprovesti bez odobrenja ove crkvene uprave. Strojnik je narodna reč koja i danas živi u Južnoj Srbiji i upotreblјava se u smislu upravlјanja, udešavanja. Ovih 12 bosanskih strojnika su svakako sveštena lica, jer se i danas u pravoslavnim slovenskim knjigama kaže ...*

    Pod uticajem Grka, koji su nam dolazili za episkope, kod nas su se danas uobičajili grčki nazivi za sveštena lica kao na primer : popa ili pop od grč. παπας,; jerej od grč. ξερεςύ; prezviter od grč. πρεσβύτερος; prota od grč. πρώτος, prema tome još i protojerej i protoprezviter, dalјe episkop od grč. επίσκοπος; arhiepiskop od grč. αρχιεπίσκοπος; mitropolit od grč. μητροπολίτης; patrijarh od grč. πατριάρχης; đakon od grč. διάκονος; arhiđakon od grč. αρχιδιάκονος. Svi ovi grčki nazivi sveštenih lica isto su tako narodni nazivi, prema duhu grčkoga jezika, kao i oni slovenski u bosanskoj crkvi, prema duhu slovenskog jezika. Tako na pr. παπας znači otac — duhovni otac ; ξερεςύ znači posvećen, svet — odatle sveštenik ; πρεσβύτερος znači stariji — odatle u bosanskoj crkvi starac; πρώτος znači prvi, t. j. prvi među sveštenicima; επισχοπος izvedeno je od glagola επισχοπεω, a znači nadzirati, prema tome επισχοπος, je ono svešteno lice koje vrši nadzor u crkvenoj organizaciji i upravlјa crkvom; αρχιεπίσκοπος je stariji od episkopa ; μητροπολιτες doslovno znači glavnogradski, a misli se episkop. Taj je naziv nastao ovako: u prvo vreme hrišćanstva episkop koji je stanovao u glavnom gradu μητροπολις; jedne provincije nazvan je μητροπολίτης mitropolit, i priznat je kao najstariji među episkopima dotične provincije, i imao je pravo pozivati episkope na sednice u svome gradu. Πατριάρχης znači praotac u narodnom grčkom jeziku. U prvo vreme hrišćanstva davalo se ovo ime kao počasni naslov uglednijim episkopima, dok nije dobilo današnje značenje poglavice jedne crkve. Reč potiče još iz prethrišćanskoga doba, jer su se praoci lјudskoga roda i izrailјskoga naroda nazivali patrijarsima, što ne znači ništa drugo nego praoci ili pradedovi. Prema tome nije nikakvo čudo što su naši stari u Maćedoniji, Bugarskoj, Srbiji i Bosni prema slovenskom narodnom jeziku nazivali svoje episkope dedovima. Tako se i danas u Južnoj Srbiji uz drugi narodni izraz vladika, za episkopa, dodaje i reč deda, pa se kaže deda vladika. Od glagola διαχονέω, što znači služiti, pomagati izvedena je imenida διάχονος sa značenjem pomoćnik ili sluga, t. j. onaj koji pomaže u crkvenom služenju episkopu i prezviteru.

    Ovde moram još jednu stvar istaći da se vidi kako su se narodni nazivi odomaćili i ostali do danas kao nazivi za najveće crkvene poglavice. U prvim vekovima hrišćanstva nazvali su rimskoga i aleksandrijskoga episkopa jednostavnim narodnim nazivom po grčkom jeziku πάπας, a po latinskom papa, što znači otac. Aleksandrijski je episkop kasnije nazvan patrijarhom, a rimski je sve do danas zadržao taj stari narodni naziv sa dodatkom Sv. Otac, pa se naziva Sveti Otac Papa. Kad rimski prvosveštenik može i danas nositi narodni naziv papa, zašto i naš bosanski episkop ne bi imao pravo nositi narodni naziv ded, što nije ništa drugo nego patrijarh po duhu grčkoga jezika. Naši prvi slovenski učitelјi nastojali su da sve crkvene nazive prevedu na slovenski jezik i da nađu originalne slovenske izraze. Tako je, eto, i srednjevekovna pravoslavna bosanska crkva sačuvala slovenske nazive za svoje sveštenstvo sve do kraja svoje samostalnosti.

    Autori: Vaso Glušac

    KALENDAR SPKD PROSVJETA,1939

    Ko je online

    Ko je na mreži: 227 gostiju i nema prijavljenih članova

    Hostign

    Design by Novica.info