Dalmacija

    Indeks članaka

    dalmacija1

     

    Dalmacija smještena je na središnjem dijelu Jadranskog primorja, a svojim najvećim dijelom granici sa Bosnom i Hercegovinom na sjeveru, odnosno Crnom Gorom na istoku.
    Dalmatinska Zagora smještena je između primorsko-mediteranskih planina Kozjak, Vilaja i Mosor, a otuda joj potiče i ime "iza gore" - "Zagora". Prostire se u zaleđu zadarskog, šibenskog i splitskog primorja do rijeke Čikole. Sela su mala i depopulacijskog karaktera, baš kao i mjesta Knin, Sinj, Drniš i Benkovac.
    Dalmacija smještena je na središnjem dijelu Jadranskog primorja, a svojim najvećim dijelom granici sa Bosnom i Hercegovinom na sjeveru, odnosno Crnom Gorom na istoku.
    Dalmatinska Zagora smještena je između primorsko-mediteranskih planina Kozjak, Vilaja i Mosor, a otuda joj potiče i ime "iza gore" - "Zagora". Prostire se u zaleđu zadarskog, šibenskog i splitskog primorja do rijeke Čikole. Sela su mala i depopulacijskog karaktera, baš kao i mjesta Knin, Sinj, Drniš i Benkovac.

    Srbi u Dalmaciji

    Srbi u Dalmaciji su prije Rata u Hrvatskoj (1991-1995) bili veoma brojni. Prema popisu iz 1991. godine, bilo ih je 114.801, odnosno 12,06% stanovništva Dalmacije, ne računajući 1,4% Jugoslovena. Srbi su rasprostranjeni u oblastima: Ravni Kotari, Bukovica, Kninska Krajina, Drniška Krajina, Vrlička Krajina, Cetinska Krajina, Zagora, Imotska Krajina i Neretvanska oblast
    Istorija naseljavanja Srba u Dalmaciji
    Srbi su naseljavali Dalmaciju i u predtursko doba, o čemu svjedoče tri srpska manastira: Krupa (1317. godine), Krka (1345. godine) i Dragović (1395. godine), te veliki broj pravoslavnih hramova. Prva seoba Srba u Dalmaciju desila se 1305., a slijedeća je bila 1338. godine, kada je hrvatski velikaš Mladen Šubić u sukobu s kninskim knezom Nelipićem, od bosanskog bana Stevana Kotromanića zatražio ne samo vojsku nego i narod koji će naseliti opustjela mjesta oko Skradina i rijeke Krke. Dalji podsticaj za doseljavanje Srba u severnu Dalmaciju bila je udaja Jelene, sestre cara Dušana, za Mladena Šubića, 1347. godine. Ona je nakon muževljeve smrti 1348. godine, postala gospodarica gradova Klisa i Skradina. U jesen ili zimu 1355. godine u Jelenine gradove stigla je vojska srpskog cara pod dvojicom njegovih vojvoda, ali se u njima nije dugo zadržala, pošto je Dušan već bio mrtav. Ta vojska se vratila, a njen komandant Ðuraš Ilijić grad Skradin predao Mlečanima. U okolinu Skradina i Klisa naselili su se Srbi, većinom iz Hercegovine. Prema podacima iz “Dalmatinske hronike” zadarskog nadbiskupa, navodi se da je 1371. godine prešlo iz Bosne mnogo srpskog naroda koji se nastanio u brjegovitim stranama Dalmacije. Tih Srba, “Vlaha-šizmatika”, bivalo je sve više, tako da su zabilježeni u Zadru, Šibeniku, Obrovcu a stigli su i pred zidine grada Trogira .

    Kada je kralj Tvrtko 1390. zavladao Dalmacijom, njena vrata za doseljavanje Srba još su šire otvorena, pa su nove grupe stizale ovamo, naročito na prostoru Knina. U vrijeme kralja Stevana Dabiše, Tvrtkovog nasljednika, 1394. i 1397. godine, kada su Turci izvršili prodore u Bosnu, došlo je do novog talasa iseljavanja Srba u Dalmaciju, naročito oko Knina, u Kninsko Polje, Golubić, Pađene, Polaču. To se ponovilo i između 1413. i 1417. godine, kada je u Dalmaciju prešlo tako mnogo Srba, da se iz te mase moglo dobiti 5.000 dobrih vojnika. Drugi izvori bilježe da je 1450. godine iz Bosne prešao jači broj Srba u današnje Kotare i da je tada naseljena Kula Atlagića, u kojoj je, kao i u Pađenima, Polači, Golubiću i Kninskom polju, podignuta srpska pravoslavna crkva kao najubedljiviji dokaz o njihovom prisustvu u tom dijelu Dalmacije.

    dalm 1780Učvrstivši se u Bosni i osvajajući od Ugarske i Mletačke republike dijelove Dalmacije, Turci su i sami sprovodili preseljavanje Srba u svoje pogranične oblasti, pa je tako od 1523. do 1527. godine, iz Bosne, Hercegovine i Stare Srbije izvedena najveća seoba Srba u Dalmaciju. Prema Končarevićevom srpskom ljetopisu, tada je u Dalmaciju došlo više hiljada srpskih porodica sa mnogim sveštenicima u mjesta napuštena od starosjedioca - Hrvata. To potvrđuje i jedan zvanični izveštaj mletačkoj vladi iz 1527. godine, u kome se kaže da se više hiljada srpskih porodica naselilo u Kninsku krajinu, Bukovicu u Kotare. Tada su podignute mnoge pravoslavne crkve, primjerice u Biljanima, Ostrovici, Karinu, Ðevrskama, Kistanjama, Biovičinom Selu, Radučiću, Mokrom Polju, Žagroviću. Nedugo nakon toga, od 1537. do 1540. godine, došlo je do mletačko-turskog rata i podijele Dalmacije između Mletačke republike i Otomanskog carstva. Republika je zadržala uski primorski pojas s gradovima dok je Turskoj pripao kontinentalni dio koji obuhvata Kotare, Bukovicu, Kninsku krajinu u okviru novostvorenog Ličkog sandžaka, zatim Kosovo polje, Cetinsku krajinu i druge dijelove s druge strane rijeke Krke. Koliko je bilo Srba u turskoj Dalmaciji, ne može se pouzdano reći. U mletačkoj Dalmaciji, prema zvaničnom izvještaju iz 1575. godine, bilo je svega 40.656 duša, od kojih 13.297 Srba.

    Prošle su zatim decenije bez znatnijeg pomijeranja stanovništva, a onda, 1633. godine, iz Bosne i Srbije, zbog turskih zuluma, jaki broj srpskih porodica prebjegao je na mletačku teritoriju i naselio se na prostore oko Zadra, Šibenika i drugih gradova o čemu je zvanični izveštaj poslao lično dalmatinski providur Frančesko Zena. No petnaestak godina kasnije kužna epidemija pohodila je ove krajeve, naročito oko Šibenika, i odnijela na hiljade duša dok se dio stanovništva zbog gladi, odselio u druge pokrajine. Pola vijeka kasnije, u toku rata Svete lige protiv Turske, od 1683. do 1699. godine, došlo je do promijene mletačko-turske granice u Dalmaciji. Republika je došla u posed Kninske krajine i potpuno zaokružila granice Dalmacije, koje će se zadržati do kraja mletačke vlasti na ovoj strani Jadranskog mora.

    U toku XVIII vijeka samo dva izvora svijedoče o novim seobama Srba u mletačku sjevernu Dalmaciju. Prvi potiče iz 1706. godine od vikara skradinskog biskupa, koji tvrdi da se u tridesetak sela Skradinske biskupije naselilo više od 10.000 šizmatika iz Panonije, koje je prevodilo njihovih dvadesetak kaluđera. No za tu vijest teško je naći potvrdu u drugim izvorima, pa je nemoguće ocijeniti da li je ona potpuno vjerodostojna. Prema drugom izvoru, u toku rusko-turskog rata 1768-1774. dosta Srba iz Bosne prešlo je u Dalmaciju, od kojih se samo u Skradin naselilo 400 duša, dok je nama nepoznat broj ostao u okolini Zadra, Šibenika i Knina. Deset godina prije toga, 1758, Dalmacija i Boka Kotorska imala je 51.268 pravoslavnih podanika koji su činili jednu trećinu cijelokupne njene populacije. Veći dio srpskog stanovništva nalazio se, naravno, u sjevernoj Dalmaciji oko Zadra, Knina i Benkovca. Međutim, u osmoj deceniji XVIII veka srpsko stanovništvo u sjevernoj Dalmaciji prorijedilo se zbog iseljavanja do koga je došlo zbog gladi i vijerskog ugnjetavanja, a iz onog dijela koji je bio pod Turcima, zbog njihovog zuluma nad hrišćanima. Arhimandrit manastira Krupe, Gerasim Zelić, zabeilježio je da se zbog gladi 1774. godine, u Tursku i u Austrijsku monarhiju ( u Srem ponajviše) iselilo oko 1.000 srpskih porodica. Generalni providur za Dalmaciju u jednom izveštaju iz 1790. godine navodi da je na području Zadra u 12 srpskih sela i 89 zaselaka bilo 24.313 duša.

    Nakon propasti Mletačke republike 1797. godine, Dalmacija i Boka Kotorska došle su pod austrijsku, zatim pod francusku, a od 1813. godine, ponovo pod austrijsku vlast. Stanovništvo se ustalilo u svojim naseljima. Prema pouzdanom izvoru crkvenog porijekla, godine 1835. u Dalmaciji je bilo 71.426 stanovnika srpske narodnosti, vijere pravoslavne.

     

    Srpska crkva u Dalmaciji - emisija  RTRS B.Luka

    Design by Novica.info