Republika Srpska - Istina o srpskoj Bosni

Indeks članaka

Znamenita ličnost potisnuta u zaborav

Dok neki drugi narodi stalno tragaju za svojim identitetom, mijenjaju svoje ime i naziv jezika u svakom sistemu, a pritom bezočno svojataju tuđu prošlost, kulturu i baštinu, Srbi se na pomalo neodgovoran način odnose prema svojoj dugoj istoriji i lako zaboravljaju svoje velikane. Možda će to neki pravdati činjenicom da su Srbi kao jedan od najstarijih naroda na Balkanu i Evropi tokom svoje burne i ponosne prošlosti imali takve istorijske veličine, koje su svojim djelovanjem, stvaralaštvom i epohalnim otkrićima ostavile snažan pečat u srpskoj istoriji, već svojim genijalnim djelima zadužili cijelo čovječanstvo.

Jedna od tih značajnih istorijskih ličnosti, bez sumnje, jeste i profesor dr Vaso Glušac (1879-1955), koji je nama Srbima, zapadno od Drine, ostavio u nasljeđe na desetine istorijsko-književnih studija, a posebno naučnih radova iz oblasti istoriografije, čija kapitalna djela o srednjovjekovnoj prošlosti BiH još niko do danas nije mogao dovesti u sumnju, a kamoli naučno osporiti.

Nažalost, istorijske činjenice i neumitnu istina koju je u svojim radovima i naučnim djelima iznio Glušac mnogima se nije sviđala u prošlom režimu. Čak i srpski predstavnici u komunističkoj vlasti zarad "idiličnog bratstva i jedinstva" počeli su da skrivaju istinu i da Vasu Glušca i njegova djela predaju zaboravu, a da se u istovremeno po nekom nacionalnom ključu prednost daje i veličaju potpunoi minorne i kontravarzne ličnosti, čije su biste napunile mnoge trgove. U Banjoj Luci, pak, samo jedna sporedna ulica u Boriku nosi ime ovog srpskog velikana.

Glušac se rodio u svešteničkoj porodici u Slatini, nedaleko od Oštre Luke. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a studije slavistike u Beču. Radio je kao profesor Gimnazije u Banjoj Luci (1905-1912), a potom je dvije naredne školske godine radio u Tuzlanskoj gimnaziji. U vrijeme austrougarske okupacije, Glušac je, kao mnogi, u to vrijeme nacionalno svjesni Srbi, bio je suđen u poznatom Veleizdajničkom procesu zbog ispoljenih aktivnosti na nacionalno-patriotskom planu. Po završetku Prvog svjetskog rata obavljao je visoke dužnosti u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Ostaće upamćen i kao veoma sposoban i uspješan direktor gimnazija u Tuzli i Banjoj Luci (1928-1932). Naime, u vrijeme dok je bio direktor Banjolučke gimnazije i vršilac dužnosti načelnika Prosvjetnog odjeljenja Vrbaske banovine, Vaso Glušac je zajedno s protom Pavlom Ubovićem iz Gerzova, kod Mrkonjić Grada, i Asimom Alibegovićem iz Prnjavora u ime Vrbaske banovine izabran u Senat Kraljevine Jugoslavije. Neposredno poslije ovog izbora na konstitutivnoj sjednici Glušac je izabran za sekretara Senata Kraljevine Jugoslavije i ovu dužnost je uspješno obavljao sve do početka Drugog svjetskog rata.

Jedan veoma interesantan detalj iz života Vase Glušca dok je bio direktor Banjolučke gimnazije i vršilac dužnosti Prosvjetnog odjeljenja u Vrbaskoj banovi objavio je Zoran Pejašinović u monografiji "Ban Milosavljević", u izdanju Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske (Banja Luka, 2004).

Naime, u vrijeme sve učestalijih optužbi i zlonamjernih izmišljotina katoličkog sveštenstva o tome da ban Svetislav Milosavljević palatma Banskog dvora i Banke uprave veliča pravoslavnu crkvu u Banjoj Luci, da gradi samo srpske škole, uslijedile su i teške optužbe na račun Vase Glušca.

Tako su, kako u pomenutoj monografiji piše Pejašinović, "Lovro Knežević, Ivan Lončarević, Stjepan Valjevac i Jozo Batinić - narodni poslanici iz Savske banovine - 12. decembra 1932. godine u državnom parlamentu podnijeli interpolaciju protiv rada dr Vase Glušca, doskorašnjeg direktora banjolučke Realke i v.d. načelnika Prosvjetnog odjeljenja Banske uprave Vrbaske banovine. U tom dokumentu četvorica poslanika kritikuju Glušca, a i Bansku upravu, za diskriminaciju latinice, antihrvatsku kadrovsku politiku u banovini, te potcjenjivanje i omalovažavanje hrvatske istorije u udžbenicima".

Ban Milosavljević je stao u odbranu jednog od svojih najboljih saradnika i argumentovanim podacima pobio skoro sve prigovore hrvatskih predstavnika. Jedino što je ban priznao da jedna osnovna škola u Motikama, kod Banje Luke, nosi ime dr Vase Glušca, ali i da je to sasvim opravdano i razumljivo s obzirom na ogromne zasluge bivšeg prvog čovjeka banovinske prosvjete, koji je bio suđen u Veleizdajničkom procesu u Banjoj Luci i kome pripada velike zasluga za desetine novopodignutih prosvjetnih objekata.

Međutim, kako navodi Pejašinović u pomenutoj monografiji, poslanički nasrtaji na Milosavljevićevu upravu nastavljeni su i kasnije. Tako je zastupnik Hrvatske seljačke stranke Lovro Knežević optužio vlast da je kaznila banjolučkog župnika i kapelana, jer je navodno jedan analfabeta izmijenio smisao njegove propovijetke, a biskupa Jozu Garića, jer 1. decembra nije imao zastavu, mada je istu istakao, ali je dostavljač sigurno nije vidio.

Toliko što se tiče društveno-političkog angažmana Vase Glušca, a što se tiče stvaralačkog rada napisao je, između ostalog: "Bosna i Hercegovina, srpske su zemlje po krvi i jeziku" (Mostar, 1908), "Istina" (Mostar, 1911), "Povelje Matije Ninoslava, bana bosanskoga i narodnost njegovih podanika" (Banja Luka, 1912), "Nekoliko pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine" (Tuzla, 1921), "Srednjovekovna 'bosanska crkva' bila je pravoslavna" (Beograd, 1924), "Istina o bogomilima" (Beograd 1945).

Treba podsjetiti i na veliko prijateljstvo Petra Kočića i Vase Glušca, koje je začeto još za vrijeme njihovih studija u Beču, nastavljeno u Banjoj Luci kroz saradnju na pokretanju i izdavanju lista "Razvitak", a krunisano je kumstvom. Glušac je, naime, bio kršteni kum Kočićevog sina Slobodana.

U potrazi za identitetom svojataju tuđu istoriju

Zbog progona od strane austrougarskih vlasti, Vaso Glušac bio je prisiljen da svoje čak i naučne radove piše pod pseudoninom. Tako je 1911. godine u Mostaru pod pseudonimom Ivan Vuković napisao i objavio knjigu "Istina", koja je štampana u tadašnjoj štampariji "Narod", po cijeni od 30 helera. Sasvim slučajno, zahvaljujući tadašnjem direktoru Instituta za istoriju u Banjoj Luci, Đorđu Mikiću, došli smo u posjed jedne fotokopije pomenute knjige, koju ćemo predstaviti u feljtonu. Rukopisom na ćiriličnom pismu, koji se nalazio na naslovnoj strani, stoji napomena da ovaj primjerak nalazio među knjigama Vlade Miloševića (srpski akademik rođen 1901. umro 1990. godine, prim. pr.) učenika II razreda u Tuzli, školske 1913/1914. godine.

Međutim, već u uvodu feljtona treba podsjetiti da je nedavno u Sarajevu iz štampe izašao istorijski roman o Bosni i Bošnjacima pod naslovom "Dugo svitanje" u četiri toma, čiji je autor Halid Kadrić (1937). Istina, nismo bili u prilici da vidimo i pročitamo ovaj istorijski roman, kojeg su kritičari u sarajevskoj štampi već proglasili za "najpotpuniji, najobimniji roman bošnjačkog naroda".

"U osnovnoj temi i fabuli roman u prvom tomu, osim što analizira život Bošnjaka u Bosni, analizira pitanje identiteta i zajednice Bošnjaka u Bosni u vrijeme Austrougarske, pokušavajući približiti čitaocu etički sistem na kojem je utemeljen identitet Muslimana Bošnjaka", napisala je Sejida Čehajić u prikazu romana "Dugo svitanje" Halida Kadrića za list "Oslobođenje".

Prema njenom prikazu, radnja romana obuhvata period od 1901. do 2000. godine i što je posebno interesantno, nosioci radnje i zbivanja nisu samo ljudi, već i događaji uvezani istorijskim činjenicama.

Međutim, ono što je opštepoznata i nepobitna istorijska činjenica, Bošnjacima su se, prema geografskoj odrednici, u vrijeme turske okupacije zvali svi stanovnici Bosne (pravoslavne, katoličke i muhamedanske vjere), kao što se i danas za stanovnika iz BiH (Srbe, Hrvate i Bošnjake) u pojedinim medijimna u našem okruženju u žargonu upotrebljava takođe geografski pojam - Bosanac.

Smatrajući da je došao najpovoljniji trenutak, na prijedlog Alije Izetbegovića tek, u vrijeme građanskog rata u BiH, na zatvorenoj sjednici Drugog bošnjačkog sabora koji je održan u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine, donijeta je odluka prema kojoj je izvršeno preimenovanje tadašnjih Muslimana u Bošnjake.

Izuzimajući stavove iz svoje "Islamske deklaracije" i islamskog fundamentalizma zbog kojih je odrobijao pet godina u fočanskom zatvoru, Izetbegović je takvu ideju promovisana početkom devedesetih godina prošlog vijeka, kao lider Stranke demokratske akcije.

Govoreći o "bošnjaštvu" u BiH, Izetbegović je, naime, još 7. jula 1990. godine u intervjuu za zagrebački magazin "Start" ocijenio da ne bi bilo dobro da se uoči predstojećeg popisa stanovništva (1991) mijenja ime naroda i da se njegovi sunarodnici trebaju izjašnjavati kao Muslimani.

- Ne bi bilo dobro stvarati svega godinu dana pred popis ovom raspravom zabunu među ljudima. Imamo dovoljno dilema, ne treba nam još jedna. Nakon popisa i kada uđemo u demokratsku fazu dijaloga, situacija će za ovaj dijalog biti potrebnija - izjavio je Izetbegović.

Naravno, tadašnje izjašnjavanje Bošnjak nosilo je u sebi veliki rizik, jer je po važećem ustavu konstitutivni bili Srbi, Hrvati i Muslimani. Tako je Izetbegović iskoristio ratne stanje da proglasi Bošnjake za novi narod u BiH. Tako su umjesto prvobitnih Muslimana u dejtonskom Ustavu kao novo ime i konstitutivan narod osvanuli Bošnjaci.

U pomenutom intervju za "Start" Izetbegović je na pitanje novinara da li postoji jedan, prepoznatljiv identitet BiH ili je on i dalje trostruk, Izetbegović je odgovorio:

- Još uvijek je trostruk. Bilo bi poželjno stvoriti jedan prepoznatljiv bosanski identitet, ali to je stvar budućnosti. Put ka tome vodi preko oslobađanja nacionalnih kultura, a njegov začetak možemo naći u zbilja razvijenom osjećanju zajedničkog života. Naše iskustvo suživota mnogo je širi pojam od tolertancije. Tolerisati vi možete i nešto strano, a u Bosni jedan od ova tri nacionalna elementa nije strano tijelo. Mi ovdje nemamo put ka nacionalnoj državi, jedini izlaz je u slobodnoj građanskoj zajednici. To je budućnost. Iako su Muslimani najbrojniji narod u republici nema ih dovoljno za ono što bi se moglo nazvati prerastom "kvantiteta u kvalitet". Ta "kritična" masa bila bi negdje oko 70 odsto. A Muslimani u Bosni čine tek nešto više od polovine stanovništva.

Uz podsjećanja da je ponovo aktuelizovana tema bošnjaštva, tema nacionalnog izjašnjavanja Muslimana pod novim imenom - Bošnjaci, Izetbegović je to ovako obrazložio:

- Koliko ja poznajem teorije zagovornika te ideje, Bošnjaci su ono što danas zovemo Muslimani. U pitanju je isti nacionalni entitet, samo su nazivi različiti. Neki smatraju da je to adekvatniji naziv jer dublje zasijeca u istoriju ovog naroda i određuje ga istorijski, a i po zvuku naziv je nacionalni, a ne vjerski. To nije kako ga neki pogrešno tumače, trokonfesionalno bošnjaštvo, jer sadrži jasnu muslimansku komponentu. Formiranje naciolane svijesti kod Hrvata i Srba u Bosni završen je proces. Hrvati i Srbi nisu spremni da budu Bošnjaci.

Zar poslije svega treba podsjećati ko su bili vladari Bosane u vrijeme otomanske tiranije - Mehmed-paša Sokolović ili Omer-paša Latas, Srbin koji je u 19. vijeku iz rodne Janje Gore kod Plaškog u Lici prešao na islam i vladao Bosnom.

Od postanka do danas BiH je srpska zemlja

Zografsko jevandjelje dragoljDanašnja nauka, piše Vaso Glušac u uvodu svoje knjige "Istina" iz 1911. godine, smatra Srbe i Hrvate jednim narodom, kao što u istinu i jesu; ali su se oni u političkom pogledu, otkad se za njih zna u istoriji, razlikovali jedni od drugih, pa se u tom pogledu razlikuju i danas. U političkim pitanjima interesi im se često puta kose. Tako, na primjer, za Bosnu i Hercegovinu Srbi govore da je srpska, a Hrvati da je hrvatska. Radi toga pokušaću ovom raspravom da na osnovu istorije i istorijskih spomenika pokažem, na čijoj je strani istina.

Istorija nas uči da su u srednjem vijeku i jedni i drugi osnovali svaki za sebe samostalne države. Bosna i Hercegovina (Hum) nisu potpadale pod hrvatsku državnu sferu, već su sačinjavale sa ostalim srpskim zemljama jednu državnu cjelinu sve do kraja 11. vijeka.

Početkom 12. vijeka, Bosna postaje samostalna država i ostaje kao takva sve do turskog osvajanja 1463. godine. Baš onih godina, kad je Bosna postala samostalnom, hrvatska je država izgubila svoju samostalnost i potpala pod Ugarsku.

Time što je Bosna postala samostalna država, nije prestala da bude srpska. To se može dokazati na veoma jednostavan način: Treba pregledati stare spomenike, pisma i povelje bosanskih banova, kraljeva i vlastele, pa ćemo u njima naći, da se i narod i jezik u Bosni i Hercegovini oduvijek nazivao srpskim. Prema tome, ove zemlje su i u nacionalnom pogledu čisto srpske.

Za ovu tvrdnju upotrijebiću u ovoj raspravi, osim onih vijesti iz starih i najstarijih pisanih spomenika, još i djela hrvatskih istoričara. Ovdje ću uzeti hrvatske istoričare samo zato da mi se ne bi prigovorili, da sam pristran, pa da što krivo i u svoju korist tumačim. Uzeću takođe štogod i iz knjiga naših starih bosanskih fratara, koji su drukčije osjećali, nego što danas osjećaju njihovi nasljednici.

lstorijski podaci, koji su ovdje upotrijebljeni, vađeni su:

1) iz stranih pisanih spomenika;

2) iz pisama i povelja naših bosanskih banova, kraljeva, njihovih velmoža i ostale vlastele;

3) iz raznih djela u kojima se govori o srpstvu ovih zemalja.

Prije nego prijeđem na samu stvar, reći ću nekolike riječi o starim pisanim srpskim spomenicima iz Bosne i Hercegovine, gdje su se sačuvali i kako su pisani.

Ovi naši pisani spomenici sačuvali su se u državnim arhivima Mletačke i Dubrovačke Republike, a državna arhiva bosanske kraljevine sasvim je propala. Sačuvala se je, dakle, samo ona prepiska što su je naši slali na stranu, a ono što su oni dobijali, to je propalo.

Među ovim sačuvanim spomenicima najstarija je povelja Kulina bana od 1189. godine. Svakako, to nije najstariji spomenik iz Bosne koji je pisan ćirilicom, a srpskim jezikom. Bilo ih je i starijih, ali nam se nisu sačuvali. Profesor dr Vatroslav Jagić, nagađajući početak pismenosti u Bosni, veli da nije moguće vjerovati da bi bila "listina Kulina bana od godine 1189. prvo i najstarije, što bi pisano ćirilicom, a srpskim jezikom. Tu se vidi tolika sigurnost i okretnost u pisanju jezika srpskog, slovima ćirilskim i; tolika emancipacija, dà, upravo veća, nego li u potonje doba, od upliva crkvene slovjenštine, da nije moguće vjerovati, da ne bi bili u Bosni, Zahumlju, Diokleciji itd. već davna prije Kulina bana počeli pisati ćirilicom, a narodnijem jezikom srpskijem". (Historija književnosti naroda hrv. i srpskoga, str. 142).

Kako se iz ovoga vidi, učeni Hrvat Jagić naziva naš narodni jezik srpskim jezikom, kao što je i opravdano, jer ga tako nazivaju i naši stari Bosanci i Hercegovci.

Naši kraljevi i naša bosanska vlastela dopisivali su se s Dubrovčanima ćirilicom i srpskim jezikom, a s Mlečanima latinskim jezikom.

Do danas su izdavani ovi naši stari spomenici sa ostalim srpskim spomenicima iz drugih zemalja na više mjesta i u više zbirki, od kojih su najznatnije ove:

1. "Monumenta serbica" (Spomenici srpski), izdao u Beču 1858. godine veliki slovenački učenjak i profesor slavistike na Bečkom sveučilištu, dr Franjo Miklošić.

2. "Spomenici srpski", izdao ih u Biogradu Dubrovčanin, Srbin katolik, pjesnik srpski knez Medo Pucić; I knj. 1858, II. knj. 1862. g.

3. "Spomenci srpski", izdao ih u Spomeniku XI Srpske kraljevske akademije u Biogradu 1892. godine dr Konstantin Jireček, univerzitetski profesor u Beču.

Iz ovih i iz drugih raznih spomenika sakupio je prof. dr V. Đerić vijesti "O srpskom imenu po zapadnijem krajevirna našeg naroda" i štampao ih je u Beogradu 1901. god. I iz ove ću knjižice citirati neke podatke, naveo je Glušac u uvodu svoje knjige "Istina".

Uz ovaj uvod dodajemo i kratak citat iz knjige Gregora Čremošnika, koji je 1937. godine iznio sljedeću tvrdnju: "Ali, najkrupniji misterij bosanske istorije predstavlja bogumilsko pitanje. Što se o njemu nije sve pisalo i nagađalo! I ozbiljni istoričari su ulagali svoje najbolje snage da ga privedu rešenju, i neozbiljni diletanti su puštali na volju svojoj mašti da ga više zamrse ili još neverovatnije reše. Ipak, svi napori ostadoše uzaludni, nijedan ozbiljan istoričar danas ne bi smeo tvrditi da je to pitanje precizno, bez traga kakve sumnje rešeno. U glavnome, svaki istoričar mora i danas da se odlučuje za jednu od dve alternative, ili za Račkoga 'bogumilstvo', ili za Gluščevo 'pravoslavlje'."

Srpske granice prema zapadu

Granice, dokle je sezalo srpstvo i srpska država na zapad, naznačiću onako kako ih postavlja najveći hrvatski istoričar, dr Franjo Rački, naveo je Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina" iz 1911. godine i nastavio:

U "Radu jugoslavenske akademije", knjiga 56, ima istorijska rasprava od Račkoga pod; imenom "Hrvatska prije XII vijeka u pogledu zemljištnog obima i naroda". U toj raspravi na strani 67. nalazimo, da po Porfirogenitu: "Obim Hrvatske opisuje se ukratko ovako: Od rijeke Cetine (ta je rijeka u Dalmaciji) počinje Hrvatska, potom se proteže uz more do granica Istre ili do grada Labina, a u gorje teče nešto i preko pokrajine Istre, zatim sa župama cetinskom i hlijevanskom približuju se zemlji pripadajućoj Srbiji." Dalje u istoj raspravi na strani 70. veli dr Rački: "Ali po navedenih riječih Konstantinovih, Hrvatska je sa župami cetinskom i hlijevanskom graničila sa Srbijom. On to isto tvrdi opisujući zemlje Srbije." Na str. 71. Rački nastavlja: "Ovdje, dakle, stavlja Konstantin Bosnu sa Srbijom i knezom njenim u tako tijesnu vezu, da je smatra za kraj, za sastavni ako i imenom različiti, dijelom njenim. A to se potvrđuje i onim drugim, naprijed pomenutim navodom, usljed kojeg Hrvatska sa župama cetinskom i hlievanskom graniči sa Srbijom."

Tako su postavljene granice između Srbije i Hrvatske prije 12. vijeka. To su bile ne samo političke granice, nego i nacionalne, jerstecak maj to nam tako tvrde i svjedoče svi istorijski spomenici. U starim pisanim spomenicima iz Bosne i Hercegovine naziva se narod i jezik isključivo samo srpskim, dok se u spomenicima iz sjeverne Dalmacije i Hrvatske i narod i jezik naziva samo hrvatskim. Dakle, ime srpsko i hrvatsko živjelo je sasvim odvojeno jedno od drugog, o čemu ćemo se uvjeriti tokom ove rasprave. Tako se dakle prema starim spomenicima lako mogu postaviti nacionalne granice između Srba i Hrvata. Te se nacionalne granice drže i danas (1911. godine, prim. pr), samo s tom razlikom što su mnogi Srbi ispred ljutih Osmanlija prebjegli u hrvatske krajeve, a za obratan slučaj istorija ne zna, to jest nije se nikad dogodio slučaj da su Hrvati selili u srpske zemlje.

Prema tvrdnji hrvatskog istoričara dr Račkog i sviju drugih pravednih istoričara, hrvatski je narod dopirao na jug do dalmatinske rijeke Cetine, a na istok do bosanske rijeke Une. Često se nađe šovinističkih Hrvata koji nastoje da na lažan način dokažu da južna Dalmacija (južno od rijeke Cetine) ne pripada srpskom življu, nego hrvatskom. Takvi kukavni istoričari neće da uvaže istorijske činjenice, na koje pristaje i njihov najveći istoričar Rački, nego idu pa izmišljaju lažne dokaze i hoće da na sofistički način opravdaju svoje halucinacije. Za srpsko se ime znade u tim krajevima od najstarijih vremena, dok je hrvatsko ime propagandom unešeno u najnovije vrijeme.

Hrvatski frankovci odnosno Starčevićanci ne mogu da iznesu nikakvih jakih dokaza za svoje tvrdnje, nego se hvataju, kao utopljenik za slamku, za razne titule srpskih vladara, koji su nekada ovim srpskim primorjem upravljali. Tako je 1908. u "Hrv. Dnevniku" nekakav pop Jablanović pisao o "naslovu srednjovjekovnih srpskih vladara", pa dokazuje da to primorje nije srpsko nego hrvatsko. On za to navodi iste one titule što ih je prije 18 godina navodio Vjekoslav Klajić i dokazuje na isti način kao i Klajić, to jest izvrće i domišlja se svačem, ne bi li kako god "zaludio svoje čitaoce". Iz toga što u nekim poveljama srpskih vladara stoji: "kralj vsijeh srpskih zemalj i pomorskijeh", izvodi (prema Klajiću) "učeni" popo, da južno primorje ne pripada srpskom narodu, nego hrvatskom. Svi ti dokazi "učenoga" pope otišli su u vjetar, jer se zaključci zasnivaju na lažnim premisama.

"Treba znati:

1) Da su vladalačke titule vrlo nepouzdana građa za istoriju.

2) Da se Srbija u staro vrijeme zvala Srpska Zemlja (tako treba pisati) i Srblji npr. u titulama despota Stefana jedno i drugo. Prema tome je: Kralj "sve Srpske Zemlje i pomorske" = (na današnjem jeziku) kralj "sve Srbije i Primorja"; a to dokazuje 1) zdrav razum, 2) latinski i italijanski prijevod tijeh titula npr. "Stephano Radoslavo... re de Servia e de Marina"; "Stephanus Vladislavus... rex totius terre de Rassa, Dioclitie, Dalmatie, Tribunie, Zachulmie"; "Ego Stephanus Uros dei gratia rex totius terre Rassie et Marine" itd.

3) Trebalo bi upotrebiti sve titule. Stefan se Prvovjenčani potpisivao i ovako: "Stefanь kralь cь bogomь samodrьžьcь srьpski", a drugi put "Ctefanь kralь srьpski" (Mon. serb. 16, 17); a Stefan Vladislav: Stefanь Vladislavь pomokiю boživь kralь srьbski (Mon. serb. 27.), a tako i "Stefan Urošь kralь sve srpske zemle" (Mon. serb. 50). i "Stefan Urošь kralь srpski (M. Serb. 53.) i Stefan Uroš kralj svih srpskih zemalja (M. serb. 76).

Ovako pobija prof. Đerić u svojoj već pomenutoj raspravi na str. 43. tumačenje Klajićevo, a to isto vrijedi i za ono popa Jablanovića, jer "u ovim titulama stoji suprotno od onoga što hoće V. Klajić" i s njim Jablanović.

Kao što je dr Rački postavio međe između Srba i Hrvata isto ih onako postavlja i Benijamin pl. Kalaj, bivši austro-ugarski ministar finansija i poglavar Bosne i Hercegovine. On je napisao "Istoriju Srba" pa govoreći o Srbima, kad su se naselili u ove zemlje, veli u toj svojoj istoriji na str. 18. ovo:

"Po tom je u novijoj postojbini Srba bila i današnja Bosna, osim sjeverozapadnog kraja, koji se još i sada zove Turska Hrvatska, a u ono doba bila je u rukama hrvatskog plemena, zatim (u postojbinu Srba spada) najveći dio Hercegovine, južna Dalmacija, cijela Crna Gora, sjeverna Arbanija, Stara Srbija, ili cio novopazarski pašaluk i sjeverni okruzi prizrenskog pašaluka; najposlije današnja Srbija... Na ovom zemljištu nalazimo i danas balkanske Srbe."

Bosanci i Hercegovci nazivaju se Srbima

stecak1Poput Benjamina Kalaja, bivšeg austrougarskog ministra finansija, a potom i upravnika Bosne i Hercegovine, koji je napisao "Istoriju Srba" isti stavovi, podsjeća Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina", "nalaze se u njemačkom izdanju na str. 21, Sjevero-zapadni kraj Bosne". U tom djelu Kalaj, koji je, inače, tokom vladavine u BiH najviše štete nanosio srpskom narodu, potvrđuje naziv o "Turskoj Hrvatskoj".

Danas (1911. godine prim. pr) taj nam naziv nije poznat, a i onda taj su kraj tako nazivali samo neki strani pisci, naročito hrvatski. Taj kraj koji su stranci tako nazivali, pružao se u unutrašnjost Bosne samo do rijeke Une. O tome nam piše fratar Ivan Frano Jukić u "Srpskom dalmatinskom magazinu" za godinu 1848. na str. 81. ovo: "Ne samo inostrani pisci, već i hrvatski rado bi proširili tursku Hrvatsku čak do obale Vrbasa. Vidi: Zagrebački opšti koledar 1846, Crtice iz dogodovštine hrvatske od Ferd. Žerjavića, Seljanova geografija, Beč 1847. Svi su oni zavedeni od Pavla Vitezovića "Bosna captiva Tyrnaviae" 1712, Turska Hrvatska je samo Prekounje, koji kraj Banjalučani Krajinom zovu."

Ovo mišljenje zastupa Jukić i u svom djelu "Geografija i istorija Bosne". Eto tako piše Jukić iz Banje Luke, koji veli u Vrazovu "Kolu" V. 1847. na str. 20, da Bosanci u Bosanskoj Krajini "od Harvatah ne znaju niti imena", tako piše Jukić, koji u III. sveski svog "Bosanskog prijatelja" opisuje svoje putovanje iz Sarajeva u Carigrad, pa prolazeći kroz Prilep i sjećajuči se Kraljevića Marka, Cara Dušana i nekadašnje srpske slave i veličine uzdiše ovako: "Stôno je ovo mjesto njegovo bilo. Marko je bio gospodar Prilepa."

Vidite, dokle se gospodstvo srpsko protezalo, kuda je Dušan carstvo širio! Hoće li se još koji Marko roditi? Imamo mi uvijek i više takvih junaka kao Marko, ali svi tuđinu služe na korist, a rodu svome na propast. Prolazeći kroz Novi Varoš Jukić uzdiše za Kara-Đorđem: "Ah, Kara-Đorđe, moja rano! Velika je bila misao tvoja, golema namjera. Sudbina kleta smela te je."

Zar to nisu uzvišeni rodoljubivi osjećaji srpski, što ih je osjećao naš zemljak, katolički fratar Jukić, prije pedeset i pet godina!

Povelja kulina bana Ovdje u ovom odsjeku možemo spomenuti i ono, što veli učeni Hrvat dr Ivan Hojić u svojoj knjizi "Slike iz opšte geografije", Zagreb 1900. U ovom se djelu prikazuju zemlje: Bugarska, Srbija i Crna Gora. U odjeljku "Prijegled srpske istorije", a na strani 296. veli dr Hojić ovo: "Već od najstarijih vremena dijelila se srpska zemlja na više oblasti, a najznačajnije su bile Raška i Bosna."

Eto tako piše jedan pošteni i pravedni Hrvat kome je preča i svetija istorijska istina, nego li nekakve iluzorne političke težnje. S njim se slaže u svojim djelima i gosp. Natko Nodilo, hrvatski istoričar i univerzitetski profesor u Zagrebu.

Mišljenje ovih učenih Hrvata mislim da mora za svakoga biti mjerodavno, te mora ove zemlje smatrati isključivo srpskim zemljama.

Ovo što dosad napisah, bile bi srpske granice prema zapadu, a sad ćemo pogledati, kako se Bosanci i Hercegovci sami nazivaju i kako ih nazivaju stranci.

Prva vijest o srpstvu Bosanaca nalazi se u jednom ljetopisu franačkog ljetopisca Einharda. Ovaj Einhard rodio se oko 770. godine, a umro je 840. godine. On je pratio Karla Velikog u svima ratovima, te je opisao i život Karlov. Taj isti Einhard zabilježio je u svojim "Analima" da je Ljudevit, knez donje Panonije, 822. godine pobjegao ispred franačke vojske k Srbima u Dalmaciju. U Einhardovim "Analima" od riječi do riječi piše ovo: "Luidevitus, Siscia civitate relicta, ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur, fugiendo se contulit." Prevod ovoga glasi ovako: "Ljudevit, ostavivši grad Sisak, pobježe k Srbima, za koji se narod veli, da posjeduje veliki dio Dalmaciie." Ovdje se misli rimska Dalmacija, koja se, kako Franjo Rački kaže, prostirala od Jadranskog mora do Drine i do Panonije. U tu su staru rimsku Dalmaciju spadale su današnje zemlje: Dalmacija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Pošto je Ljudevitu, kad je bježao ispred franačke vojske, najbliže bilo da prebjegne u Bosnu, to dr Rački misli da se pod tim Srbima podrazumijevaju Srbi Bosanci. Raspravljajući to pitanje Rački nastavlja dalje: "Iz Siska preko Save u Bosnu najsigrniji je put prema neprijatelju dolazećem s leđa. Sjetimo se, što rekosmo o Bosni Konstantinovoj, pa ćemo onda jasno razumjeti, što Einhard pripovijeda o bijegu Ljudevita"ad Sorabos... Dalmatiae" (Vidjeti: "Rad jugosl. ak." LXI. str. 109).

Kako se iz svega toga može razabrati, to je vijest o Srbima u današnjem sjeverozadnom kraju Bosne.

Malo novijih vijesti imamo o srpstvu u današnjoj Hercegovini, koje je iznio prof. Đerić u svojoj, već pomenutoj, raspravi. Hercegovina je dobila to svoje ime istom od 16. vijeka po imenu svog vladara Hercega Stjepana, a u starije se vrijeme dijelila na više oblasti, kao: Neretva, Zahumlje, Trebinje; U ovim oblastima imamo vijesti o Srbima i srpstvu oko 950. godine. Grčki car Konstantin Porfirogenit, koji je vladao Istočnim carstvom od 912. do 959. godine napisao je oko 950. godine, kao uputstvo svom sinu "O upravi države". To njegovo djelo, iako je pisano grčkim jezikom, svugdje se citira pod imenom "De administrando Imperio". U tome djelu, a u poglavljima 32, 33, 34. i 36. govori on o tim gornjim oblastima, pa veli da u njima stanuju Srbi.

- U nastavku ću po redu navesti njegove riječi i to u srpskom prevodu.

Ban Matija Ninoslav poznaje samo Srbe

Grčki car Konstantin Porfirogenit, koji je vladao Istočnim carstvom od 912. do 959. godine napisao je u upustvu svom sinu 950. godne sljedeće:

1) "I budući da je pod vlašću grčkog (rimskog) cara bila sadašnja Srbija i Neretva (Poganija) i zemlja koja se zove Zahumska i Trebinjska i Konavli i budući da su te zemlje opustošili Avari - jer prognaše odatle Rimljane, koji sada žive u Dalmaciji i Draču - naseli car iste Srbe u te zemlje." (De administrando imperio cap. 32. p. 153. editio Bonnoniensis; Rački, Documenta p. 274.)

2) "A Zahumljani, koji sada tamo žive, upravo su Srbi." (0. c. cap. 33. p. 160; Docum, p. 407.)

Ti njegovi Zahumljani bili su tada naseljeni južno od rijeke Neretve pa sve do Dubrovnika.

3) "Trebinjani i Konavljani imaju jednu zemlju; a stanovnici su porijeklom od nekrštenijeh Srba." (O. c. cap. 34. p. 161.; Docum. p. 408.)

4) "A isti su Pogani (Neretljani) porijeklom od nekrštenijeh Srba. A zovu se Poganima stoga što nijesu primili krštenja u ono vrijeme, kada i svi Srbi biše kršteni." Vidi: Đerić, str. 10, i 11.

- Eto tako taj car grčki koji je živio prije hiljadu godina, veli, da su u današnjoj Hercegovini Srbi. Uza njega pristaju i hrvatski istoričari, kao dr Franjo Rački, Ivan Tkalčić, Sime Ljubić i dr. (Đerić, str. 11).

I jedan rimski papa iz 12. vijeka veli da je Bosna srpska država. "Godine 1188. šalje papa dubrovačkom arhibiskupu plašt i potvrđuje stara prava dubrovačke crkve. U pismu se spominje i "srpska država tj. Bosna" (regnum Servilie, quod est Bosna)." (I. Kukuljević, Codex diplom. II. 148. - Đerić, str. 21.) Ove papine riječi "srpska država" ne mogu se tijem tumačiti, da je Bosna u to vrijeme tobože potpadala pod Srbiju, jer je u to vrijeme Bosna bila samostalna država, u kojoj vlada ban Kulin. To ne može dakle apsolutno ništa drugo značiti, nego da u Bosni živi srpski narod.

Vijesti Ajnharda, Porfirogenita i ovoga pape su najstarije vijesti o srpstvu u Bosni i Hercegovini; i što je najglavnije te su vijesti zapisali stranci s tri strane svijeta.

A sad ćemo prijeći na ono, što vele sami Bosanci o sebi, tj. kako oni sami sebe nazivaju, a to je za nas i najvžnije.

Bosanski ban Matija Ninoslav, koji je vladao Bosnom od 1232. do 1250. naziva svoje podanike Srbima, a Dubrovčane Vlasima. Grad Dubrovnik, kako sam već pomenuo, bio je sam za se slobodna republika, pa su Dubrovčani, uvijek tražili od susjednih srpskih vladara pismene dozvole, da mogu slobodno trgovati po srpskim zemljama. Tako im je i ovaj bosanski ban Ninoslav izdao povelju oko 1234, godine, u kojoj im sve ono dozvoljava, što im je prije dozvolio ban Kulin. U toj se povelji između ostalog nalaze i ove riječi: "Ako tuži Srbin Vlaha, da se parniče pred knezom; a ako tuži Vlah Srbina, da se parniče pred banom." Ovdje Srbin označava Bosanca, tj. podanika banova, a Vlah označava Dubrovčanina. Da Vlah označava Dubrovčanina, to se vidi u istoj povelji iz ovih riječi: "da hode Vlasi svobodno". To znači, da Dubrovčani mogu po Bosni slobodno hoditi i baviti se trgovinom, a ako bi kad god došlo do kakve svađe između kojeg Dubrovčanina i Srbina Bosanca, da im sudi ban ili knez dubrovački. Ako je kriv Dubrovčanin, sudiće im knez, a ako je kriv Srbin Bosanac, sudiće im ban. Ova povelja bana Ninoslava štampana je u Miklošićevoj zbirci "Monumenta serbica" na strani 24-25, a original se čuva u Carskom arhivu u Beču. Od istoga ovog bana sačuvalo se još nekoliko pisama, što ih je pisao opštini Dubrovačke Republike. Još u dva takva pisma naziva on svoje Bosance Srbima, a Dubrovčane Vlasima. Jedno od tih pisama pisano je 1240. godine, a drugo 1249. godine. U oba pisma nalazimo iste riječi, kao što sam već naveo, samo još uz riječ "knez ubrovački". I ova dva pisma štampana su u Miklošićevoj zbirci: prvo na str. 28-29, a drugo na strani 32-33. Pošto u sve tri gornja primjera pored imena Srbin, dolazi i ime Vlah (za Dubrovčane), to je potrebno reći nekoliko riječi o značenju imena "Vlah".

Dr Franjo Rački piše o tome u "Radu jugosl. akademije" LVII. na str. 141. ovo: "Kada se pita za narodnost tih Vlaha, treba razlikovati dva doba. U starijoj dobi pripadali su Vlasi zasigurno romanskoj narodnosti..." "Riječ "Vlah" zamjenuje u srpskim spomenicima nekoliko puta Romana uopšte, pa stoga i Dubrovčanina, koji su početkom bili velikim dijelom romanske narodnosti, kano što i stanovnici Zadra, Splita i Trogira. Ban bosanski Matej Ninoslav potvrđujući povlasti (1234-1240) koje je njegov predčasnik ban Kulin podijelio (1189) Dubrovčanom, određuje: (dubrovačkim); (bosanskim).

Ovdje znamenuje "vlah" Dubrovčanina, čovjeka Romana, Latina, "srpskog" podanika bosanskog bana, porijekla slovenskog; što se potvrđuje i drugim spomenikom. U povelji na ime srpskoga velikog župana Stjepana, potonjeg prvovjenčanog kralja, izdanoj godine 1215-1219. Prevod cijele povelje nalazi se u "Radu" I. str. 128-9. Dalje o toj stvari nastavlja Rački, pa veli: "Ali polagano su se Vlasi pretopili u Slovene, među kojima su živjeli i pod kojih su državnu oblast potpadali. Ime i tada osta, ali ne znamenovaše više porijekla, nego čovjeka onoga zanimanja, koje bijaše glavno Romanom stanujućim među Sloveni: imena "vlah" i pastir, pecuarius, postaše identični. To bijaše drugo mlađe doba, u koje ime "vlah" nije bilo prikopčano narodnosti, već načinu življenja seoskog stanovništva; pa je moglo podrazumjevati i čovjeka romanske narodnosti i čovjeka pastira ili samo ovoga, kako se naime taj prelaz postepeno izvodio. Taj proces preobražaja po narodnosti morao je rano započeti; Vlasi poprimiše polagano slovenski jezik (srpski, bugarski)."

Ove riječi dr Franje Račkog ne treba tumačiti, jer je sasvim jasno šta se njima kaže. On sam veli za bosanske povelje "u srpskih spomenicama", a riječ Srbin veli da označava "podanika bosanskog bana".

Vojvoda Juraj Vojsalić katolike naziva Srbima

Dr Vaso Glušac u knjizi "Istina" podsjeća da je još u davno doba, u prvoj polovini 13. vijeka, sam vladar Bosne nazivao svoje podanike Srbima; a najveći hrvatski istoričar 19. vijeka tumači to onako kako treba i kako je pravo, te priznaje Bosance Srbima.

Pošto ovo ime Srbin označava podanika bosanskoga bana, to se ono odnosi na sav bosanski narod, koji se i onda dijelio na tri vjere i to: pravoslavnu, katoličku i bogumilsku.

Riječ Vlah, kako Rački veli označavala je i čovjeka romanske narodnosti i čovjeka slovenske narodnosti, koji se bavio stočarstvom. U našim srpskim spomenicima iz Bosne i Hercegovine nalazimo primjera i za to, pa ću ovdje reći nekoliko riječi o tome, kako se došlo do toga, da se i oni Srbi, koji se bave stočarstvom, nazivaju Vlasima.

Kad su se Srbi doselili u ove krajeve, gdje danas žive, zatekli su tu romanski narod koji su oni nazivali Vlasima. Naravno taj romanski narod morao je bježati ispred svog jačeg i mnogobrojnijeg neprijatelja; jedino su se mogli zadržati oni, koji su stanovali po gorskim visoravnima i bavili se stočarstvom. Poslije kad su Srbi stočari dolazili s ovim Vlasima u dodir, to su ih s vremeaom poslovenili, a te Srbe stočare, što su se s Vlasima družili, počeli su ostali Srbi nazivati Vlasima, tako da ime Vlah polagano gubi svoje prvobitno značenje i dobija sasvim novo, to jest, označava Srbina stočara, a poslije i zemljoradnika. Otuda vuče svoje porijeklo i današnja pogrdna riječ Vlah. Ovi ostaci romanskog elemerita najviše su se držali u primorskim gradovima i onda u južnim dijelovima srpskih zemalja. Tako, na primjer, u našim starim srpskim spomenicima nikada se ne pominje ime Vlah u sjevernim srpskim krajevima, dok se u južnim krajevima pokraj imena Srbin halazi nekoliko puta i ime vlah, ali ovdje to ime nije označavalo narodnosti nego zanimanje, pošto su svi spomenici, u kojima se to nalazi, pisani u 15. vijeku, a do toga je vremena ono malo Romana posrbljeno, tako da od njihovog bića nije ništa ostalo, osim imena, koje je bilo pridodato zanimanju ili rećemo, stočarskom staležu srpskog naroda.

Takvih primjera ima više, ali ja ću ovdje iznijeti samo one, koji se nalaze u starim pismima naših vladara ili naše vlastele, jer je to vrlo važno za nas, da se vidi, kako su oni nazivali narod u ovim zemljama.

Naime, 12. avgusta 1434. godine napisao je u Kreševu jedno pismo Juraj Vojsalić, vojvoda Donjih Krajeva, Ovaj je Juraj sin kneza Vojislava, a sinovac hercega Hrvoje. U tom svom darovnom pismu poklanja taj vojvoda Pavlu, Nikoli i Vlatku Jurjevićima i Vuku Vukićeviću grad Vratar (na Neretvi) s međama i kotarima i gradove Novi i Kruševac (u južnoj Hercegovini). Između ostaloga veli, da im to sve posvema ustupa. Kako se iz pisma vidi, Juraj naziva te svoje podanike Srbima iako su katoličke vjere, kao što je i on sam. A da su bili katoličke vjere, to se vrlo dobro vidi iz istog ovog Jurjeva pisma, jer veli, da ih predaje "u ruke gospodina vikara Žuvana i svakom vikaru poslije (ovoga) vikara i svoj braći fratrima svete katoličke crkve, rimske vjere, reda svetog Franciška..."

Ovo je jedan vrlo lijep primjer, da vjera, što se tiče narodnosti, ništa ne odlučuje. Srbima su se dakle nazivaIi i naži katolici. Ovaj katolički vojvoda iz Kreševa, gdje je i danas najviše katolika, priznavao se Srbinom, a i svoje podanike katoličke vjere nazivao je istim imenom. Druga narodnost nije bila poznata našim bosanskim i hercegovačkim katolicima do najnovijega vremena. A što se danas neki priznavaju Hrvatima, to imamo da zato krivimo austrijsku propagandu i politiku. Do okupacije se nije znalo za hrvatsko ime u Bosni i Hercegovini, a ako bi ga ko našao u našim bosansko-hercegovačkim starim pisanim spomenicima, da označava Bosance i Hercegovce, ja bih mu dao, da mi obadva oka iskopa, jer sam tako temeljito pročitao sve te naše spomenike. Dakle o istorijskom hrvatstvu u našim zemljama ne može biti govora.

Još moram primijetiti, da je Juraj Vojsalić pisao ikavskim govorom o čemu će se na drugom mjestu opširnije govoriti

Ovo Jurjevo pismo nalazi se u "Monumenta Srebica" na strani 377-379, a original se čuva u carskom arhivu u Beču.

I nekadašnji gospodari Hercegovine herceg Stjepan i njegov sin Vladislav nazivahu svoje podanike Srbima.

Herceg Stjepan u jednom svom ugovoru, što ga je sklopio s Dubrovčanima u Herceg Novom 10. aprila 1454. godine svoje podanike naziva Srbima i vlasima i veli da oni ne smiju Dubrovčanima i dubrovačkim trgovcima praviti nikakve smetnje, dok se ovi nalaze u njegovoj državnoj oblasti.

Ovaj Hercegov ugovor štampan je u "Monumenta serbica" str. 465-469, a original je takođe u: carskoj arhivi u Beču.

Bosanci i Hercegovci po narodnosti bili Srbi

Hercegov sin Vladislav, kad se zavadio sa ocem oko toga što je otac objavio i započeo rat s Dubrovnikom, napisa jedno pismo kao ugovor, Dubrovčanima u kojem im obeća povjeriti župu Konavlje i dati sve druge povlastice, koje im je oduzeo herceg, između ostalog, veli Vladislav na jednom mjestu u tom ugovoru, da neće zabranjivati svojim podanicima odlaziti u Dubrovnik i tamo trgovati.

Tom prilikom naziva on svoje podanike Srbima, i Vlasima koji su takođe srpske narodnosti samo se zovu Vlasima zbog toga što se bave stočarstvom, kao što sam već naprijed spomenuo.

To jest u ovom ugovoru glasi ovako: "da nijesam voljan, ni da mogu, nikada zabraniti ni ustaviti nijedne moje ljude ni vlahe ni Srblje slobodno ići u Dubrovnik trgovati".

Hercegov sin Vladislav na kraju pisma, koje je napisao 15. avgusta 1451. godine u Drinalevu, za razliku od oca, koji je bio objavio rat Dubrovčanima, poručuje da nikad neće zabraniti slobodno putovanje i trgovanje s Dubrovnikom i veli da ga je on sam pisao svojom rođenom rukom.

Kako navodi Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina" iz 1911. godine, od Vladislava su se "sačuvala još neka pisma, a sva su pisana, kao i ovo, pisana ikavskim govorom". I ovo je štampano u "Monumenta Serbica" str. 444-447, a original se nalazi u carskoj arhivi u Beču.

I car Dušan naziva narod oko Trebinja Srbima i Vlasima. Godine 1345. dođoše Dušanu poslanici grada Dubrovnika i potužiše se, kako, Dušanov činovnik, Dabiživ u Trebinju "uzima od tovara dinar, ko ide u Dubrovnik i iz Dubrovnika". Dušan pozove Dabiživa preda se i iznađe, da se ta carina ne smije uzimati, jer se nikad prije nije uzimala, te napiše 26. oktobra iste godine povelju Dubrovčanima, kojom se ta carina ukida. Na jednom mjestu u toj povelji veli kralj (poslije car) Dušan, "da ne uzima Dabiživ Dubrovčanima ni carine ni kojeg dohotka, ni trgovcu dubrovačkom, ni Vlahu, ni Srbinu," ("Monumenta Serbica" 117). I ovog pisma original se nalazi u Beču, u carskoj arhivi.

U ovim, gore navedenim, primjerima nalazi se pokraj imena Srbin i ime Vlah i to u onom značenju, kako sam ga već prije rastumačio. Osim toga svi se ovi primjeri odnose na naš narod u južnim krajevima, koji su bliže primorskih gradova, u kojima se čuvao romanski elemenat. A kako sam već napomenuo, u spomenicima iz sjevernih krajeva, ne dolazi uz ime Srbin i ime Vlah, nego samo ime Srbin. Tako jedan Srebreničnin Pirko Bolesalić piše iz Srebrenice 20. februara 1438. godine pismo sudu dubrovačkom, u kojem se tuži, da su ga dvojica Dubrovčana zajedno s nekim Srebreničanima uhvatili i na pravdi stavili u okove. U toj tužbi naziva on i Srebreničane i Dubrovčane Srbima, a to se vidi iz ovih njegovih riječi koje su na ćirilici i srpskom jeziku zapisane u knjizi Jirečeka "Spomenici srpski", str. 80.

Ovaj Srebreničanin kako što se može vidjeti iz pomenutog teksta zove Srbima i Dubrovčane. Njemu nisu Dubrovčani Vlasi, jer govore istim jezikom kao i on i njegovi sugrađani.

Na ono ime Vlah, što se uz ime Srbin spominje u nekim primjerima, ne treba se ni obazirati, jer sam već gore rastumačio, kako se to ime odomaćilo i šta je označavalo. Za nas je glavno, što naši stari Bosanci i Hercegovci nazivaju i sebe i svoje Srbima i to svi bez ikakvoga obzira na vjeru,

I bogumili i katolici i pravoslavni nazivali su se samo Srbima. Drugo im ime za narodnost nije bilo poznato. A kad bi u ovim zemljama bilo još kakve narodnosti osim Srba, onda bi se i ime te narodnosti barem jedanput u kojem bilo našem spomeniku spomenulo. Ali toga do danas još niko nije mogao naći, niti će naći, dok je svijeta i vijeka.

Osim toga, što se sami Bosanci i Hercegovci nazivaju Srbima, tako ih nazivaju i stranci, kao što se vidi iz primjera koje sam naprijed iznio.

Ja bih o srpstvu Bosne i Hercegovine mogao iznijeti još koji primjer iz docnijeg vremena, ali neću radi toga, jer bi se mogao kogod naći, pa reći, da se ti primjeri odnose na pravoslavlje. Jedno radi toga, a drugo radi toga, što sam potpuno uvjeren, da je i ovo dosta, što sam dosad iznio, a ovo se veli ne može odnositi na vjeru, nego samo na narodnost.

Dakle u Bosni i Hercegovini nikakva druga nacija nema prava, nego samo srpska, jer po ovome, što sam dosad iznio, cjelokupan narod ovih zemalja pripada samo srpskoj naciji, a niko nam ne može reći, da se poslije doseljavao ovamo kakav narod druge nacije. Naprotiv istorija zna, da su se iz Bosne i Hercegovine iselile mnoge porodice u susjedne hrvatske zenilje. Ako je koja od ovih, u Austriju iseljenih, porodica bila pravoslavne vjere, morala je preći na katoličku, jer su u to starije doba samo katolici u Austriji bili pravi građani, koji su imali osim dužnosti i prava. Mnoge su naše srpske porodice iz Bosne i Hercegovine potonule u tome moru tuđinštine. Još se po jeziku mogu prepoznati ondje, gdje ih je došlo u većem broju. Tako nalazimo u šopronjskoj i mošonjskoj županiji u Zapadnoj Ugarskoj, nekoliko sela, koja, i ako su katolička, čuvaju još svoje srpsko nacionalno obilježje. Hrvatski pisac Fran Kurelac govori o Hrvatima u tim krajevima, pa veli: "Vsi su oni tamo iste krvi, istoga plemena, istoga govora, vsi čakavci, osim ono nekoliko sela, što je oko Bandola i Parapatić-Briga, od prilike devet ih na čisto, što ih zovu Vlahija, te koji, bez ikakve sumnje, plemenom su Srblji iz Bosne".

(Jačke ili narodne pjesme, 1871. Predgovor str. 16.)

Osim ovih Srba Bosanaca ovdje, još ih imade mnogo po drugim mjestima i krajevima. Iz Bosne i Hercegovine narod se je raseljavao, a nije se u njih drugi doseljavao.

Jasno je ko sunce, da su svi Bosanci i Hercegovci po narodnosti Srbi bez razlike vjere, a to će nam biti još jasnije, kad proučimio i to, kako su oni nazivali svoj narodni jezik. Da su ga nazivali samo srpskim, to je sasvim razumljivo, jer kao Srbi nisu ga mogli ni nazivati drukčije. O tome ćemo se potpuno uvjeriti, kad ovdje dalje iznesem čiste i jasne dokaze za to, kao što sam iznio ove naprijed za narodno ime, argumentovan je i kategoričan stav, koji je u svojoj knjizi "Istina" iznio dr Vaso Glušac.

Narodni jezik u BiH naziva se srpskim

U našim starim bosanskim spomenicima najstarija je vijest o nazivu jezika, koja je do nas doprla, iz prve polovine 14. vijeka, podsjeća dr Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina", koja je štampana u Mostaru daleke 1911. godine.

Bosanski ban Stefan Kotromanić (1322/1353) poklonio je godine 1333. "u baštinu i u plemenito ljudem dubrovačkijem, a našijem dražijem prijateljem vas Rat i Ston i Prevlaku i ostrva, koja su okolo Rata i Prevlake, i gore i polja, dubrave, lijes, trave, vode, sela i vse što je od Prevlake do Loišta..."

U to ime izdao je ban četiri povelje, dvije srpskim, a dvije latinskim jezikom pisane. Dvije su povelje, jedna srpska i jedna latinska, ostale u arhivi banovoj, a druge su dvije uzeli Dubrovčani sebi. Jedna od onih dviju srpskih povelja štampana je u "Monumenta Serbica" na strani 105-109, a pisana je, kako u njoj stoji 15. marta 1333. "pod gradom pod Srebrenikom". Ovaj se.grad nalazi blizu današnje varošice Gračanice u sjevernoj Bosni...

U toj.povelji naziva ban Stevan svoj jezik srpskim. Pri koncu povelje veli ban od riječi do riječi ovo: "i zato stavljam ja gospodin ban Stefan svoj zlatni pečat, da je vjerojvano svaki da zna i vidi istinu. A zato su 4 povelje jednake, dvije latinski, a dvije srpski, a sve su pečaćene zlatnim pečatima..."

Dakle sam ban bosanski naziva jezik u Bosni srpskim jezikom i to onaj ban, za koga se znade iz istorije, da je bio katoličke vjere. Kad se je taj jezik u to davno doba zvao srpskim, ja mislim, da je svako ubijeđen, da se i danas mora zvati srpskim.

Druga je malo mlađa vijest o nazivu jezika iz 15. vijeka i to iz krajeva današnje Hercegovine.

Ta se vijest o nazivu jezika nalazi u pismima vlastelina Pribisava Pohvalića. Ovaj Pribisav išao je više puta u Dubrovnik kao poslanik: vojvode Sandalja Hranjića i njegove žene Katarine, a isto.tako i banice Anke, žene pokojnog Vuka Vukčića. Pribisav je većinom nosio u Dubrovnik i stavljao u "poklad" novce i kojekakve dragocjene stvari, a nekad je opet iz toga dubrovačkog "poklada" uzimao novce i nosio svojim gospodarima. Svaki put je morao napisati po jedno pismo kao potvrdu, šta je od Dubrovčana primio. U tim pismima naziva on svoj narodni jezik srpskim. Tih njihovih pisama sačuvalo se nekoliko u dubrovačkom arhivu, a svako pismo, veli Pribisav, da je pisao svojom rođenom rukom. (Jireček: "Spom. srp." str. 53, 55, 57, 60 itd.).

Još je znamenito ovdje napomenuti, da je sva svoja pisma pisao ikavskim govorom, o čemu ću na drugom mjestu opširnije govoriti.

U jednom svom pismu od 4. maja 1406. godine veli Pribisav: "s drugim listom srpskim, koji je za ovim listom". Malo dalje u istom pismu veli: "a drugi list, koji za ovim ide srpski je pisan".

- U drugom svome pismu od 9. januara 1407. naglašava takođe da je pisano na srpskom jeziku.

Obadva Pribisavova pisma štampana su u Pucićevim "Spomenicima srpskim", knjiga druga, str. 51, 53 i 54 - Isti Pribisav još jedanput u pismu od 15. marta 1409. naziva svoj jezik srpskim. Ovo je pismo štampano u Jirečekovim "Spomenicima srpskim" na str. 54. Mogao bi kogod reći, da se ovi nazivi "srpski" ne odnose na jezik, nego na pismo, tj. na ćirilicu, ali to niti je istina niti može biti istina.

A evo zašto: Pismo bana Kotromanića pisano je u 14. vijeku, a tada se u srpskom jeziku nijesu upotrebljavala druga slova nego samo ćiriliska, a pošto Kotromanić veli: "dvije su povelje pisane latinski, a dvije srpski", to ne može ništa drugo značiti, nego da su dvije pisane srpskim jezikom, jer je tada latinski jezik pored italijanskog bio službeni jezik u dubrovačkoj republici. Upravo bi djetinjasto bilo, kako veli gospodin Đerić, kad bi ko tumačio, da se ti nazivi odnose na slova, pošto se u to doba latinsko pismo nije upotrebljavalo u srpskom jeziku. Ta i Hrvati su dosta kasno primili latinsko pismo, a napustili svoje narodno pismo glagoljicu.

Isto tako i ovi nazivi kod Pribisava Pohvalića odnose se samo na srpski jezik; a to tvrdi i učeni Đuro Daničič u svom: "Rječniku iz književnih starina srpskih", knjiga III. str. 153. Tu Daničić veli: "Srpskim jezikom pisan".

Kako sam gore razložio i onaj naziv "latinski" u povelji bana Kotromanića ne može se nikako odnositi na pismo, nego samo na jezik, a to potvrđuje sam latinski prevod te povelje u Monumenta spect. hist. Slavor. merid. XXIX. 377., a osim toga i jedno pismo iz druge polovine 15. vijeka, koje je pisao gospodin Balša, herceg svetog Save, a sin hercega Stjepana. Odmah ispod srpskih riječi slijedi pismo latinsim jezikom, koje počinje ovako: "Ego Balsa dux sancti Sabae..." (Monumrnta Serbica, 503.).

I ovo nas još više uvjerava, da se pod nazivom "srpski" misli na jezik, jer kad naziv "latinski" znači jezik latinski, onda i naziv "srpski" mora značiti jezik srpski.

Dakle stari Bosanci i Hercegovci još u početku u 14. i 15. vijeku nazivahu svoj narodni jezik srpskim jezikom.

Svaki bi onaj lud bio, koji bi mislio, da se naziv "srpski" ne odnosi na jezik, nego samo na pismo. To ne može biti, jer i stranci nazivaju naš jezik u Bosni srpskim jezikom

Vezir iz Travnika pisao na srpskom jeziku

Da su stranci narodni jezik u Bosni i Hercegovini nazivali srpskim kao dokaz imamo jedan lijep primjer iz 1530 godine, navodi dr Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina".

10"Ove je godine putovalo austrijsko poslanstvo iz Beča preko Bosne u Carigrad. U tome je poslanstvu bio i ponijemčeni Slovenac Benedikt Kuripešič, koji je opisivao taj put, kuda su prolazili. Kad su bili blizu varoši Rogatice, veli Kuripešić da su na jednoj glavici naišli na pet velikih kamenih grobova. Jedan od tih grobova bio je grob vojvode Radosava Pavlovića. Na tom velikom nadgrobnom kamenu, veli Kuripešić, izrezan je natpis 'u srpskom:jeziku i pismenima – 'in surffischer sprach un buchstaben'". Ova riječ "surfisch" znači isto ono, što i današnja njemačka riječ "serbisch".

Da je to tako, tumači nam u istom putopisu sam Kuripešić. Putujući kroz Srbiji veli na jednom mjestu ovo: "U Srbiji (Sebia), koju mi Nijemci 'Surffen' zovemo, govori se poseban jezik, naime srpski (surffisch), a to je takođe slovenski (windisch) jezik" (O ovom vidi "Rad. jugosl. akademije LVI" str. 165. i 180.)

Iz 16. vijeka imamo dokaza, da i Muslimani Bosanci nazivaju svoj jezik srpskim.

"Poznati bosanski vlastelin Mehmed-paša Sokolović, koji je došao u turskoj carevni do najvećih časti, kao rumelijski beglerbeg imao je mnogo pograničnih rasprava s mađarskim velikašima. Ovaj odlični Bosanac musliman nazivao je uvijek svoj jezik srpskim. U jednoj pograničnoj raspravi s mađarskim zapovjednikom Andrijom Batori završuje svoje pismo, ćirilicom pisano, ovim klasičnim riječima: "U Tamišvaru Batori Andrejašu: i što posilaš listova, i sve mi srpskim jezikom posilaj, a ne fruški", (koje mi listove šalješ, šalji mi srpski, a ne latinski). Ovo je pismo rumelijski beglerbeg Mehmed-paša Sokolović, Bosanac, pisao godine 1551, a nalazi se u bečkom tajnom dvorskom arhivu pod "Turcica". Osim ovoga pisma, u svim pismima naziva ovaj ugledni musliman iz Bosne svoj jezik samo srpskim. Kada jedan veliki dostojanstvenik otomanske imperije u jednom čisto zvaničnom i diplomatskom spisu naziva svoj jezik srpskim, to je najbolji dokaz, da je onda, u 16. vijeku, zvanični naziv za jezik bosanskih muslimana bio srpski". ("Srp. Riječ," 1907. br. 12.) Ova je pisma paše Sokolovića našao dr A. Ivić u bečkom tajnom dvorskom arhivu, a štampana su u Jagićevu Archivu fur slav. Philologie, XXXI.

Eto vidjesmo, kako taj veliki i znameniti musliman Bosanac, nazivaše svoj jezik, a sad ćemo pogledati, kako taj naš jezik naziva Bosanski vezir Vedžid Mehmed-paša, koji je kao upravnik Bosne stolovao u vezirskom gradu Travniku. Godine 1838. piše ovaj bosanski vezir crnogorskom vladaru Petru Petroviću Njegošu, pa mu knjigu završuje ovako: "Ja sam napisao jednu tursku, a jednu srpsku, obe su jednake, Drugo ništa. Da si mi zdravo. U Travniku ovoga miseca 1838. godine",

Drugi put završuje mu knjigu ovako

"Kako ja vas milujem, kazaće vam vaš Radovan, i za vašu dragost ovu vam knjigu pišem, koja želim, da vas u lijepom zdravlju naide. Jedna srpski, a jedna turski, - obe su jednake i da ste mi zdravo. U Travniku po turski miseca Ševala 4. 1838". - Ova su pisma štampana u "Starinama", knjiga XX. strana 270. (Đerić o. s. str. 23.)

Dakle turski poglavar Bosne poštovao nam je našu srpsku narodnost i nazivao je naš jezik nikako drukčije nego samo srpski

Ovdje još možemo s ponosom istaknuti da je srpski jezik sa ćirilicom bio u 15. i 16. vijeku diplomatski jezik turskog, ugarskog i rumunskog dvora. Profesor Vatroslav Jagić pišući o toj stvari, veli u svojoj "Historiji književnosti" na str. 146. ovo: "Ono doba (tj. 15. i 16. vijek) bijaše jezik srpski čak jezikom diplomatskim turskoga, ugarskoga i rumunskoga dvora, kada su štogod s Dubrovnikom ili među sobom ugovarali: što nam dokazuju njihova pisma, koja se nalaze u zbirci srpskih listina kod Miklošića ("Monumenta Serbica"), kao npr. pismo Amurata II. od godine 1430. i 1442. na republiku dubrovačku, pismo Muhameda II., Ali-bega, Hamza-bega, Bajazita II., Selima I, Sulejmana II,. pismo Matije, kralja ugarskoga od godine 1463. na fratra Alexandra Dubrovčanina, pismo Ivana Zapolje na Mehmed-bega, pismo Alexandra vojvode Moldavskoga na Dubrovnik itd."

Sva ova pisma, što ih navodi učeni Jagić, nalaze se u Miklošićevoj zbirci "Monumenta serbica"; ali ima još mnogo pisama i u drugim zbirkama, koja onda, kad je ovo Jagić pisao, ne bijahu još štampana. U X, XI, XII i XX knjizi "Starina" imamo pisama, što su ih pisale turske vlasti mletačkim i austrijskim vlastima. Sva su ta njihova pisma pisana srpskim jezikom i čirilskim slovima.

Dakle to nije nikakva fraza ni izmišljotina, nego prava i čista istina, da je jezik srpski sa ćirilicom bio nekada diplomatski jezik balkanskih država. Ako se kadgod pomenulo ime jezika, uvijek se nazivao srpskim, a nikako drukčije. Tako su ga, kako vidjesmo, osim Bosanaca i HercegovacaÈ nazivali i stranci, koji su njim štogod pisali.

Što danas neki ljudi nazivaju ovaj naš jezik "srpsko-hrvatskim" ili čak i "hrvatskim", ni na koji način nemaju pravo, jer je srpsko ime odijeljeno od hrvatskoga. Istina je i činjenica je, da se srpski jezik u ovim zemljama nikada do okupacije nije zvao hrvatskim, nego samo srpskim. Tako su ga zvale i turske državne vlasti, kao što smo malo prije vidjeli.

Rekoh gore, da je srpsko ime odijeljeno od hrvatskoga, a to nam dokazuje istorija koja nikada ne da ševrdati tamo i ovamo.

Hrvati preuzeli srpski kao svoj književni jezik

Ako pogledamo stare pisane spomenike srpske i hrvatske, vidjećemo, da su srpski spomenici pisani ćirilicom, a hrvatski glagoljicom. Dalje, u srpskim, odnosno u ćirilskim spomenicima, naziva se narod Srbima, a jezik srpskim; dok se u hrvatskim, odnosno u glagoljskim spomenicima, naziva narod Hrvatima, a jezik hrvatskim. Ako se zapitamo, u kojima se je krajevima pisalo ćirilicom, a u kojima glagoljicom, na to možemo odgovoriti ovo: Ćirilicom se je pisalo u današnjoj Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u Staroj Srbiji, u Crnoj Gori i južnoj Dalmaciji; a glagoljicom se pisalo u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, na dalmatinskim ostrvima i u današnjoj Hrvatskoj. Istina je, koja se ne da ničim pobiti, da se od najstarijih vremena razlikuje srpsko ime od hrvatskog, a to se vidi iz najstanijh spomenika. Hrvatski učenjak dr Tomo Maretić misli, da su se još u VII vijeku po govoru razlikovali; Srbi od Hrvata.

Maretić veli u "Radu jugosl. akademije", knjiga 89, str. 234: "Ako između Hrvata i Srba u VII vijeku ne mislimo nikakve razlike u govoru, kako ćemo onda doznati činjenicu što se već od najstarijeg vremena, od kad ima pisanih spomenika, razlikuje hrvatsko ime od srpskoga". Dakle, bilo je razlike, a ima je i danas u živom narodnom govoru (1911. godine, prim. pr.).

Evo kako o toj stvari piše bečki univerzitetski profesor dr M. Rešetar: "Budući da se u staroj Hrvatskoj (vidi naprijed "Granice prema zapadu") isključivo govorilo čakavski, budući da masu stanovnika stare Hrvatske sačinjavaju čakavci i budući da u prvim, istorijskim vjekovima hrvatsko ime dolazi samo u čakavskim krajevima i pisanim spomenicima, to je sasvim opravdano s Miklošićem reći, da hrvatski isto znači što i čakavski i obratno. I budući da nam na drugoj strani svjedoče svi stari pisani spomenici, da se u svima krajevima, koji bijahu kraće ili dulje vremena dijelovi srpske države, govorilo samo štokavski i da se je u ovim krajevima upotrebljavalo srpsko ime i za narod i za jezik takođe i u ono vrijeme, kad nije bilo državne zajednice sa Srbijom, to je opet opravdano s Miklošićem kazati da su štokavski i srpski dva te ista pojma". ("Archiv fur slav. Phil," XIII. str. 387. i 388.)

Prema svemu, što sam dosad rekao i naveo o jeziku, morao bi se današnji jezik, kojim pišu Srbi i Hrvati, zvati samo srpski, a ne ni "srpsko-hrvatski", ni "srpski ili hrvatski", a najmanje "hrvatski". Osobito to ne bi smjelo biti ovdje u Bosni i Hercegovini, gdje žive samo Srbi, kako sam već dosad istorijski dokazao. Hrvati su primili naš srpski jezik za svoj književni jezik počevši od "Ilirskog pokreta" 1835. godine, te njim pišu, ako i nevješto, svoja književna djela. Ali je čudnovato i sasvim pogrešno što oni taj naš jezik nazivaju hrvatskim imenom. Kad su primili taj jezik, onda moraju primiti i ime, te ga zvati onako, kako se nazivao sve do toga vremena, kad su ga oni primili za svoj književni jezik. Istorijska je istina da se taj jezik nikad nije nazivao hrvatskim, već samo srpskim. Ako hoće da previde i prećute istorijske činjenice, ne mogu i ne smiju prećutjeti i previdjeti ono, što kaže jedan od najznamenitijih Hrvata, sam pokretač "Ilirizma" Ljudevit Gaj u svojoj "Danici hrvatskoj, slavonskoj i dalmatinskoj" od godine 1846. u broju 31, a na strani 124. On veli: "... u koga se je sačuvao čist jezik ilirski, u koga običaji; ko li nam je ponajviše gojio od koljena do koljena narodne pjesme ilirske? U svakom odgovoru naći ćete Srblje i Srpstvo. Kako dakle da se prepiremo, što je kod Srbaljah, u kojih od oltara do čobana ništa biti ne može, što ne bi narodno bilo; kod Srbaljah, od kojih mi (tj. Hrvati) jezik u svoj mudrosti i u svom bogatstvu i običaje u svojoj izvornosti učiti moramo, ako hoćemo, da ilirski život obnovimo; kod Srbaljah; koji su svetinji svoga Srpstva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo uzdržali, kojim smo i mi (tj. Hrvati) u novije doba radi sloge prostranim imenom ilirstva novim životom uskršnuli; kod Srbaljah, koji su nam od starine sve sačuvali, a kojima mi malo ili sasvim ništa u pogledu samog narodnog života dati ne možemo... Sav svijet znade, da smo mi (tj. Gaj i njegove pristalice) književnosti ilirsku podigli i uveli; ali nema još niti izdaleka nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski, več ilirski jezik (eto i Gaj priznaje da je srpski) dapače ponosimo se i hvalimo .."Bogu Velikome, što mi Hrvati s braćom Srbima sada jedan književni jezik imamo".

Ove Gajeve riječi ne treba tumačiti; on sam veli, da mu "nije na um palo ikada tvrditi, da to nije srpski jezik". Dakle jest srpski i Gaj eto priznaje, da je uzeo srpski jezik za književni jezik, kojim danas pišu Hrvati. Oni često puta s ponosom pominju "Ilirski preporod", a taj im je njihov preporoditelj: Ljudevit Gaj naturio srpski jezik za književni jezik i tako danas njihova inteligencija potpuno je srpskog karaktera, jer jezik je obilježje narodnosti: bez jezika nema narodnosti.

Osim ovih Gajevih ovako jasnih riječi navešću ovdje još i riječi profesora Ljube Stojanovića, koje je kao učeni akademik izrekao u svojoj "Pristupnoj akademskoj besjedi". Kao filolog govoreći o jeziku, veli gospodin Stojanović između ostalog i ovo: "Da nije bilo Gajeva ilirskog pokreta, opet bi se kako tako moglo razgraničiti srpsko od hrvatškog. Hrvatski dijalekti bili bi oni, kojima govore i pišu oni, koji sebe Hrvatima nazivaju, a srpski bi bili oni kojim Srbi govore. I kao god što ja čakavski dijalekat ne mogu nikad nazvati srpskim u onom smislu, u kome to velim za ovaj dijalekat, kojim ovo pišem jer znam da nema nijednog čoveka, koji čakavski govori, a da se Srbinom zove; isto tako i Hrvati ne treba da se ljute kad im se reče, da je onaj dijalekat, kojim govore i pišu u Zagrebu, dijalekat srpski, jer do ilirskog pokreta nije bilo čoveka, koji je tako govorio i pisao, a da se Hrvatom nazivao; naprotiv tim dijalektom govore Hercegovci, narod koji se od starina samo Srbima nazivao.

Ćirilica autohtono pismo Bosanaca i Hercegovaca

Profesor Ljubo Stojanović u nastavku svoje "Pristupne akademske besjede", kako navodi dr Vaso Glušac u knjizi "Istina", rekao je i ovo:

"Ko bi hteo taj dijalekat zvati hrvatskim zato, što u najnovije vreme ima i Hercegovaca Hrvata, mogao bi ga s većim pravom nazvati i turskim, jer ima još više Hercegovaca, koji sebe Turcima nazivaju i to ne od skora, već od tri-četiri stotine godina. Kako je besmislena sva prepirka o imenu, najbolje će se videti, ako pretpostavimo da su u isto doba kad i Hrvati primili Hercegovački dijalekat za svoj književni jezik i Bugari i Slovenci i nazvali ga Bugari bugarskim, a Slovenci slovenačkim.

Zar mi, ne bismo izgledali smešni, kad bismo im stali dokazivati da to nije jezik ni bugarski ni slovenački već srpski?

Da se u makar kojem drugom narodu desio slučaj, da se jedno manje pleme odreče svog dijalekta i prigrli u književnosti jezik svoga mnogobrojnijeg brata, kome je lepotu jezika i bogatstvo narodne književnosti priznala cela obrazovana Evropa, kao što je to bio slučaj s Gajevim pokretom, taj bi korak bio smatran kao sreća za oba plemena. I to što bi kod svakog drugog naroda donelo sreću, nama je donelo nesreću. Umesto sloge, bratstva i jedinstva nastupio je razdor, mržnja i pocepanost o kakvoj se pre rada Gajeva, nije ni sanjalo, da uopšte može iskrsnuti među nama i Hrvatima". ("Glas srpske kralj. akademije" LII. str. 28. i 29.).

Na ove bi se riječi učenog akademika (Ljubo Stojanović, prim. pr.) dalo primijetiti, da nam je nesreću donijela strana jolitika, kojoj je načelo: Divide et impera! - Razdijeli pa vladaj! A to se najbolje vidi ovdje kod nas u Bosni i Hercegovini. Da nije bilo i da nema te tuđe politike, Hrvati bi danas sadašnji svoj književni jezik nazivali srpskim, kao što u istinu i jest i kao što ga i sam pokretač "Ilirizma" Ljudevit Gaj tako i naziva.

Prema svemu dakle, što sam u ovom poglavlju o jeziku rekao i iznio, morao bi se naš jezik u Bosni i Hercegovini nazivati samo srpskim, jer se tako nazivao od najstarijih vremena do danas: tako su ga nazivali svi rođeni Bosanci i Hercegovci, a i stranci, koji su kroz naše zemlje putovali, pa još i same turske vlasti. Srpskim ga je imenom nazivao i sam preporoditelj Hrvata Ljudevit Gaj. Dakle u našoj zemlji nije opravdan i ne smije da bude nikakav drugi naziv za jezik, nego samo srpski.

Od najstarijih vremena, od kad se zna za pismenost u Bosni i Hercegovini, svi su se Bosanci i Hercegovci bez razlike vjere do nedavno služili samo ćirilskim pismom. Najstariji je naš pisani spomenik povelja Kulina bana od godine 1189. Ovo je ne samo naš, nego uopšte najstariji slovenski ćirilski pisani spomenik.

U Bosni i Hercegovini još se nije ništa našlo iz starijih vremena, što bi bilo pisano srpskim jezikom, a da nije pisano ćirilicom. Ćirilica je kod nas bila narodno pismo za sve tri vjere, pa bi tako sigurno ostalo i do danas, da nije propaganda umiješala svoje prste, te tako odvikla katolike i muslimane, koji se danas služe većinom tuđinskim - latinskim pismom.

Osim starih pisama i povelja nalazimo ćirilicu još i na svima kamenim spomenicima tzv. stećcima.

Ovi su stećci razasuti svuda širom naše domovine, a većinom su iz 14. i 15. vijeka, a ima ih i mlađih, pa se još nigdje do danas ne nađe kakav drugi natpis na njima, nego samo ćirilicom. Ti su natpisi skoro svi objavljeni u raznim godištima sarajevskog "Glasnika zem. muzeja".

Ćirilskim spomenicima iz Bosne i Hercegovine pridaju stranci neki osobiti karakter, te su stvorili nazive bosanska ćirilica, bosančica itd. Ti ljudi, koji služe samo tuđinu i tuđim interesima, čine to samo za to, da bi ove srpske zemlje prikazali nekako, da nisu srpske ili barem, da su odvojene od nacionalne zajednice sa ostalim srpskim zemljama. Ako čovjek pogleda dva ćirilska pisma iz istoga doba, jedno iz Srbije, a drugo iz naše uže domovine, odmah će uočiti, da tu nema nikakve razlike. Kao što se pisalo u jednoj srpskoj zemlji, tako se pisalo i u drugoj. U svim srpskim krajevima imali smo mi ćirilicu za svečanije stvari i ćirilicu za obična pisma. Za svečanije stvari kao: crkvene knjige, znamenitije povelje i dr. upotrebljavalo se uncijalno pismo, koje je slično današnjem štampanom pismu u pravoslavnim crkvenim knjigama; dok se za obična pisma upotrebljavalo kurzivno (brzopisno) pismo. Ovo posljednje prevladalo je kod naših muslimana, jer oni nisu imali prilike, da što pišu ili čitaju onim svečanijim uncijalnim pismom. Za ovo brzopisno pismo veli prof. dr M., Rešetar, da je "bilo u svima srpskim zemljama poznato gdje se samo ćirilicom pisalo i nije ništa drugo, nego kurzivno pismo, koje se malo po malo razvilo iz običnog ćirilovskog uncijalnog pisma". (Archiv fur sl. Philologie, XXI. 329.)

Nažalošt do danas još nemamo izdane naše srpske ćirilske paleografije, a dok bi se takva knjiga pojavila, odmah bi se očigledno vidjelo, kako oni stranci grdno obmanjuju, koji odvajaju ćirilicu na dvoje, te onu iz Bosne i Hercegovine zovu "bosanskom", kao što su i srpski jezik doskoro zvali "bosanskim". Kako rekoh, ćirilica je kod nas bila narodno pismo za sve bez razlike po vjeri.

Bosanski katolički fratri 17. i 18. vijeka ne samo da su se služili ćirilicom u privatnom životu, nego su njome i štampali sva svoja književna djela. Muslimani su se opet od najstarijih vremena služili ćirilicom. I danas ima starih muslimana, koji ne znaju drugo pismo osim turskog i ćirilskog. Štaviše, ćirilicu nalazimo i na starim muslimanskim grobovima. Tako je u selu Brankovićima blizu Rogatice godine 1891. dr Ćiro Truhelka našao natpis na jednom muslimanskom nišanu (nadgrobnom spomeniku) koji je pisan ćirilicom, a glasi ovako: "...pogibe na boju despotovu sin Mahmuta Vrankovića na svojoj baštini na Petrovu polju. Da je blagoslovena ruka koja siječe i pisa". ("Glasnik zem. muzeja za god 1891. str. 372)

Latinski izraz slavicus znači isto što i srpski

Evo šta o srpstvu i ćirilici bosanskih muslimana veli Hrvat prof Jagić. Govoreći o izdanju "Narodnih pjesama muslimanskih", što ih je izdao Kosta Herman prigovara mu Jagić i veli u svom "Archivu" XI str. 424 ovako: "Ovo djelo sadržava epske pjesme Srba Muhamedanske vjere". Eto tako Jagić misli o narodnosti naših muslimana. A za ćirilicu veli ovo: "Ova je knjiga štampana latinskim slovima. Zašto se latinsko pismo pretpostavilo ćirilici, ne znam, ali dobro znam, da su se ćirilicom u prvašnja vremena sasvim služili ne samo muhamedanci, nego do polovine prošloga vijeka i katolici". Jagić dakle misli, da je Herman trebao te pjesme štampati ćirilicom; naravski da je trebao, ali nije bio nimalo pravičan.

Ćirilica, kakva se upotrebljavala u svima srpskim krajevima, bijaše i Bosancima i Hercegovcima narodno pismo. Oni to pismo ne nazivahu drugim imenom osim srpskim. Ne samo da su oni sami to pismo tako zvali, nego ga tako zvahu i stranci. Tako onaj ponijemčeni Slovenac Benedikt Kuripešić, putujući kroz Bosnu godine 1530. naiđe blizu Rogatice na grob vojvode Radosava Pavlovića, na kojem je bio kamen s natpisom u srpskom jeziku i pismenima ("In surffischer sprach und buchstaben"), - "surffisch" je isto što i današnja riječ "serbisch". Ovdje dakle Kuripešić naziva ne samo naš jezik srpskim, nego i pismo.

Naši stari; bosanški franjevci: pisali su ćirilicom sva svoja djela, ali je ne zovu ni "bosanska ćirilica", ni "bosančica", nego srpsko pismo ili srpska slova.

Fratar Matija Divković izdao je u Mljecima 1611. godine "Naši karstidinski". U tome "Nauku" na listu 11. nalazi se ovo: "...nauk karstijanski pisan jezikom slovinskim, slovi srpskiemi...".

Isti pisac je izdao 1616. godine jedno drugo djelo, koje takođe nosi sličan natpis. Ovo je djelo po sadržaju različito od prvog. U ovome djelu ima više stvari. Tako u izdanju od 1682. godine na str. počinje: "Plač blažene divice Marije, koi plač ispisavši sarpski..." Na str. 63. počinje novo djelo: "Verši kako Avram... koi verši ispisavši sarpski".

Na str, 105. počinje opet novo djelo "Život svete Katarine, složen u verši koie verše ispšisavši sarapski..." O ovom vidi "Glasnik zem. muzeja" 1901 str. 339, 341, 342. i "Archiv fur sl. Philologie", IX str. 445. i još dr Đ. Đorđević, raspravu: "Matija Divković".

A da ne bi ko rekao, da fratri bosanski nisu to pismo smatrali svojim rođenim pismom, već ga za to zvali srpskim što njim pisahu i Srbi u Srbiji, evo i zato primjera: Fratar Stipan Margitić Jajčanin (iz Jajca), koji je pisao istim pismom kao i fratar Matija, veli u predgovoni svoje knjige: "Ispivied karstianska i nauk." ovo: "veoma su potrebite knjige u Bosni u naša slova i u naš jezik..." Ta je Stipanova knjiga štampana u Mljecima 1704. godine. Fratar Stipan naziva dakle ta srpska slova "naša alova". ("Glsnik zem. muzeja" 1901. str. 342) Fratri bosansku ćirilicu eto smatraju svojim pismom i zovu je; srpskom; onda iz toga logički slijedi, da su i sebe smatrali Srbima.

Ćirilicom su se služili ne samo katolici u Bosni j Hercegovini, nego i u Slavoniji, pa su i tamo to pismo, kao i jezik zvali srpskim.:Za to neka nam posluže riječi Matije Reljkovića što ih veli u svom "Satiru", odgovarajući Slavoncu, koji kaže da mu ni stari nijesu učili knjige pa su opet živjeli:

"O Slavonče, ti se vrlo varaš,

"Koji god mi tako odgovaraš;

"Vaši stari jesu knjige znali,

"Srbski štili, a srbski pisali".

(Izdanje M. Senekovića 1875. str. 201).

Ove Reljkovićeve riječi mogu se odnositi i na jezik i na pismo. Na što se odnosile, svakako je to činjenica, da katolicima i u Slavoniji ne bješe srpsko ime zazorno nego su ga upotrebljavali i ponosili se njime.

Eto to toliko o ćirilici, koju danas neki preziru, i ako im stari ne znađahu drugo pisma osim nje, koja je doista najsavršenije pismo na svijetu.

Vidjeli smo, kako Matija Divković na jednom mjestu naziva jezik slovenskim. Ovaj izraz on je primio od dubrovačkih pisaca, jer ovi pisci u 16. i 17. vijeku nazivahu srpski jezik slovinskim.

Ovaj izraz "slovinski" znači isto što i "srpski", dakle ta dva izraza potpuno su jednaka, tj. označuju jedno te isto. Sad se pita, odakle izraz "slovinski"?

Znamo da su dubrovački pisci bili pod vrlo jakim uticajem latinštine i talijanštine, te sam ja potpuno uvjeren, da se taj izraz kod njih razvio iz latinskog izraza slavicus-a-um. A da se sa ovim izrazom prevodio; izraz "srpski", to ću evo sada dokazati. Svoje dokaza ograničiću samo na Dubrovnik i dubrovačku državnu kancelariju, jer se samo odatle taj izraz "'slavicus" mogao prenijeti u srpski jezik dubrovačkih pisaca.

Republika dubrovačka dopisivala se sa srpskim vladarima i vlastelom iz Bosne i Srbije samo srpskim jezikom i ćirilskim slovima, a svoju je kancelariju vodila osim srpskim još i latinskim i talijanskim jezikom. Radi toga je uvijek imala po dva pisara (dijaka): jednoga za srpski, a drugog za latinski jezik. Svaki je od njih znao obadva jezika. Ovi pisari dubrovački nazivali su u svojim latinskim pismima sve što je srpsko sa izrazom slavicus, slavonescus, ili sclavicus, sclavonescus. Iz ovakovih dubrovačkih latinskih spomenika prenesen je taj naziv u Italiju i Mljetke, te se je tako odomaćio na zapadu.

Da je republika imala dva pisara, neka nam posluži ovaj primjer: U jednoj dubrovačkoj listini od 7. maja 1447. godine, nalazimo ove riječi koji to potvrđuju: "I knez i sudije ispitaše kmete i pristave i rekoše Nikši Zvijezdiću, dijaku (pisaru) srpskom, da upiše sve po redu... i još nam pokazaše u latinskoj kancelariji pisano od latinskoga dijaka..." - (Jireček, "Spom. srpski" 86).

A da su ti pisari izraze "srpski" prevodili sa latinskim izrazom "slavicus", dokazaću lasno s nekoliko primjera.

Dvije srpske povelje Stefana Kotromanića

Ono što se nikakvim dekretom, a kamoli grubim nasrtajima, bezočnim lažima, drskim falsifikatima i krađama tuđe prošlosti kojima se u posljednje vrijeme naprasno služe pojedinci iz kvazinaučnih krugova u Sarajevu, nikad neće niti može promijeniti nepobitna istorijska činjenica da su sve do osmanlijske najezde (1463) vladari Bosne i Hercegovine bili isključivo Srbi pravoslavne ili katoličke vjeroispovijesti.

Dakle, ni u jednom od istorijskih dokumenta sve do kasnog perioda turske okupacije u Bosni, Hercegovini i drugim srpskim državama nije postojala islamska vjera niti se u istorijskim dokumentima i spomenicima u bilo kojem arhivu može sresti muslimansko ime u BiH. Uostalom Srbi u BiH su sve do posljednjeg popisa stanovništva u prošlom vijeku imali apsolutnu ili relativnu većinu. Tek poslije političkih progona, odnosno etničkog čišćenja, sedamdesetih godina prošlog vijeka komunistički režim je, kako je to često upozoravao književnih Vojislav Lubarda, protjerao preko 500.000 Srba iz BiH, među kojima je bio veliki broj intelektualaca.

Prema tome oni narodi koji još tragaju za svojim porijeklom i identitetom ne mogu upućivati prijetnje i ultimatume Srbima poput onih koje je uputio Mustafa Cerić i još neki muslimanski stranački prvaci da "Srbi mogu otići iz BiH, ali da sa sobom ne mogu ponijeti ni pedalj bosanske zemlje". Naravno, da Srbi na ovakav otrovni prostakluk imaju još bolji i daleko adekvatniji odgovor, ali to ne priliči nijednom civilizovanom evropskom narodu, kao što je i srpski.

Dr Vaso Glušac je prije stotinu godina (1911) uz pomoć starih istorijskih spomenika, autentičnih dokumenata i arhivske građe, napisao knjigu o prošlosti BiH pod naslovom "Istina", koju je u to vrijeme strahovlade tadašnje Austro-Ugarske potpisao pod pseudonimom Ivan Vuković. Dr Glušac u poglavlju knjige pod naslovom "Slovinski znači išto što i srpski" navodi sljedeći dokaz:

"Godine 1364. zabilježio Niko Bijelić, srpski pisar opštine dubrovačke, da je županu Sanku isplaćen dohodak (mogoriš) pred svjedocima, a među tim svjedocima bio je i on. Taj isti pisar naziva sam sebe u jednoj italijanskoj bilješci "sclavonesco" "...a mi Nicho de Biele, scrivan sclavonesco". (Jireček, "Spom. srpski", str. 33, 34).

Godine 1454. spominje se u jednoj povelji kotorskog kneza "Stiepko Kalođurević, kancelijer i dragoman srpski" (Mon. serbica", str. 465), a isti taj kancelar i dragoman srpski naziva se u zapisima suda kotorskog "canzellarius sclavus". U jednom od zapisa od 27. aprila 1439; nalazimo ove riječi: ("...knez i kapetan i sudije zapovjediše Stefanu Kalođureviću, kancelaru srpskom, da istu povelju prepiše (prevede) sa srpskog na latinski..."). (Jireček, "Spom. srpski", str. 67) - Slično ovome, nalazimo i u zapisu od godine 1458: "...drugo tumačenje (drugi prijevod) g. Stefana Kalođurevića, kancelara srpskog, sa srpskog na latinski". (Jireček o s. str. 89). Isto tako Rusko (Hristoforović) srpski pisar dubrovačke opštine, od kojeg nam je ostalo "mnogo srpskih pisama, uvijek se u latinskom jeziku naziva "scriba sclavicus". (Isporedi: Jireček, o s. str. 41, 42, 47-5 2, 61, 62). To je bio opšti izraz i tako su se nazivali svi srpski pisari u latinskom i italijanskom jeziku.

Vidjeli smo već prije, kako Pribislav Pohvalić u svojim pismima naziva jezik srpskim. U zapisima opštine dubrovačke, gdje su ova Polivalićeva pisma s origlnala prepisana, nalazi se skoro svaki put nekakva primjedba na latinskom jeziku. Tako se upravo, prije onih pisama, u kojima Pribislav naziva jezik srpskim, nalazi primjedba dubrovačkog kneza, u kojoj nalazimo ove riječi: "recepimus a Pribislavo Pohvalich... pecunia et argenterias in litera sclavica". - (Primili smo od Pribislava Pohvalića... novce i srebrene stvari, dolje navedene, ovdje malo niže zapisane u pismu srpskom", (Pucić: "Spomenici srpski", II. str. 54). Dakle Pribislav naziva jezik srpskim, a taj isti jezik nazivaju Dubrovčani u latinskom prevodu "sclavicus".

Još prije Pribislava vidjeli smo, kako ban Stefan Kotromanić veli, da je napisao, odnosno izdao dvije srpske povelje, a u prevodu s latinskog jezika glasi ovako: ("Dvije pisane u jeziku latinskom, a ostale u srpskom"). (Mon. spect, hist. mer. XXIX. str. 377). Osim ovih ovakvih primjera nalazimo ih još mnogo u arhivi dubrovačke opštine. Skoro u svakoj latinskoj ili italijanskoj bilješci, koja se nalazi prije ili poslije kojeg srpskog pisma, uvijek se srpski jezik naziva "lingua slavica". Tako je jedno pismo cara Dušana od 1347. godine prevedeno na latinski, a u bilješci se veli: "...prevedeno pismo i povelja sa srpskog na latinski". Odmah ispod prevoda "srpski list je upisan u knjigu sitnim kurzivom od ruke Jakete Krusića dubrovačkog vlastelina i notara opštinskog za pisma srpska". (Jireček, o. s. str. 27-28)

Ovaj pisar srpski Jaketa Krusić sam se naziva pisarom i veli da prevodi "sa srpskoga na latinski". (Jireček, o s. str. 29).

Ispod jednog srpskog pisma od 1367. godine nalazi se latinska bilješka Nike Bijelića, pa, onda italijanski prevod tog srpsko pisma. U onoj latinskoj bilješci - veli Niko Bijelić: "kopija jeđnog srpskog pisriia... prevedenog sa srpskog jezika na latinski".. (Jifeček, o. s. 34),

Ovdje inoram primijetiti, da dubrovački pisari nemaju za latinski i italijanski dva izraza, nego oba ta jezika nazivaju jednim imenom "lingua latina".

Ima mnogo primjera, gdje se prije ili poslije srpske listine naziva jezik "lingua slavica". (Vidi kod Jirečeka str. 41, 42.p 47-52, 61, 62, 65).

Srbija i Bosna činile stare Srpske Zemlje

Kako se vidi iz prethodnih citata, naveo je dr Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina", koja je štampana u Mostaru daleke, 1911. godine, u vezi s pismom i jezikom u zvaničnoj korespodenciji između Bosne i Dubrovnika, to nije klasični latinski jezik, jer ga ti pisari nisu ni znali, kao što nisu znali ni italijanski jezik. Za njihov italijanski jezik veli Jireček da je "grub i prost, u mletačkom narječju, ponekad s tragovima miješanog romanskog narječja gradova Dalmacije i Albanije, koje se poslije srednjeg vijeka utjecajem govora mletačkog zagubilo".

Iz dosadašnjeg obrazloženja vidjeli smo, da se izraz. "srpski" (kao pridjev) prevodi s latinskim pridjevom "slavicus-a-um " ili "slavonicus-a-um", a sad ćemo pogledati, kako se prevodi onaj izraz, što je označavao jednu srpsku pokrajinu, koju mi danas nazivamo Srbija. Ovaj izraz Srbija dosta je mladog porijekla, jer se, u starije doba nazivao taj kraj Srpska Zemlja ili Srblji. Prije nego pređem na to, kako su se ta imena prevodila na latinski, navešću nekoliko primjera, iz kojih se jasno vidi da su se upotrebljavali gornji izrazi i umjesto današnje riječi Srbija.

Godine 1406. naziva se despot Stefan Lazrević "gospodar svih zemalja srpskih" (Jireček, o. s. 51), a dvije godine kasnije Dubrovčani ga titulišu: "slavni i velemoćni gospodin despot Stefan po milosti božijoj svih srpskih zemalja i podunavlja" (Pucić, I. 92)

Godine 1411, pišu Dubrovčani u Zetu Jeli majci Baoše II i vele za svoje trgovce, koji su išli iz Srbije u Dubrovnik da su ih Bjelopavlići, Ozrinići, Maznići i Malonjšići opljačka. Da označe, odakle su trgovci išli, vele "iz srbalja", (Pucić, I 104). Godine 1417. pišu Dubrovčani despotu Stefanu i vele, da su njihovi trgovci iz Srbalja ranije donosili kožu, vosak i sir, a sada nose srebro i zlato (Pucić I 138) Još prije ovoga 1399. godine pisali su Dubrovčani vojvodi Radiču, pa mu javljaju da "se Turcu kupe u srpskoj Zeti" (Pucić I. 25).

Ovi ižrazi, što označavaju srpsku zemlju, koju mi danas zovemo Srbijom, prevođeni su na latinski s riječju "Sclavonia." Vidjeli smo gore, kako se despot Stefan naziva "gospodar sve srpske zemlje". Ispod tog pisma, koje s originala prepisao Rusko, pisar za srpska pisma, nalazi se bilješka na latinskom jeziku i u njoj ove riječi: "homo domini despotti Sclavonie". (Jireček, o. s. 51)

Dakle, despotov ižraz "šve srpske zemlje" preveden je latinskim izrazom "Sclavonie". Isto tako mati despotova, kaluđerica Evgenija naziva se "domina Heugenia, comitissa Sclavonia" (gospođa Evgenija, knjeginja Srbije). (Jireček, o. s. 46, 49).

Izraz Srblji u značenju srpska zemlja (Srbija) takođe se prevodio na latinski s izrazom Sclavonia.

Godine 1411. neki Dubrovčanin Ivan Karuč tuži se sudu dubrovačkom da ga je napao Nikša Peščić s još nekim ljudima, te ga tukao i razgrabio mu trgovinu.

Uz to origirialno pismo ima i šadržaj pisma na latinsko-italijanskom jeziku, pa je u toj bilješci srnisao riječi iz prijave preveden ovako: ("svalili me u blato i govoraše im Nikola srpski: ko je moj, neka mu da, jer ja ću zato odgovarati u Dubrovniku i Srbiji). (Jireček, o. s. 56./7)

Svi bosanski kraljevi imali su u svojoj tituli "kralj Srbljem, Bosni" itd. a to Dubrovčani prevode na latinski "rex Bossinae et Sclavoniae" (Pucić, I "Primjedne", str. XIX.

Iz ovog se takođe jasno vidi, da onaj izraz "Srbljem" u titulama bosanskih kraljeva ne označuje. Ljudi Srba, tj, narodnosti, nego označuje zemlju Srbiju.

Izraz Srblji kad se odnosio na narodnost, tj. kad je označavao ljude Srbe, prevodio se na latinski jezik s izrazom Sclavani Za to imamo jedan lijep primjer u pismu Budisava Bogavčića. Ovaj Budisav je vlastelin iz oblasti Borča, vojvodine Radosava Pavlovića. Njegovo se ime nalazi sa ostalom vlastelom skoro na svakoj listini vojvode Radosava. (Vidi: "Mon serbica" str, 323, 341, 370, 397, 399). On je imao kuću u Rudniku, a da li je tamo uvijek stanovao, teško je reći.

Godine 1439, 13. januara piše on jedno pismo, kao tužbu, opštini dubrovačkoj i tuži se na braću Zelenike Radosava i Radelju (Dubrovčane), da su mu, kad je on bio pobjegao iz Rudnika zbog kuge, obili i orobili kuću zajedno s drugim Srbima. Pokraj te tužbe zapis je suda dubrovačkog na latinskom jeziku, u kojem se veli ovo: "gore rečeni Radosav i Radelja dođoše kući istoga Budisava i zajedno sa Srbima obiše spomenutu kuću"). (Jireček, o. s. 80/1.). Iz ovoga se primjera jasno vidi da su imena "Srbin" i "Sclavonicus" jedno te isto.

Ovakovih bi se primjera moglo mnogo naći ne samo u latinskom i italijanskom jeziku, nego čak i u grčkom, i to u vrlo davno vrijeme. "Još Mihajlo Retor iz Soluna (oko 1150. godine) označava Srbe s tom riječju". (Jireček "Die Bedentung von Ragusa", str. 54).

Svi ovi primjeri, što sam ih dosad iznio, svjedoče nam, da su izrazi "slovinski", "Slovini", potekli iz tuđeg jezika, osobito iz latinskoga, te su se jedno vrijeme upotrebljavali umjesto izraza "srpski" i "Srbi", označavali su srpski jezik i narod.

Ove nam, dosad iznesene istorijske činjenice svjedoče, da u Bosni i Hercegovini živi samo jedan narod srpski koji govori srpskim jezikom. Ovaj naš narod u Bosni i Hercegovini nazivaju, kako smo vidjeli, stranci od najstarijih vremena srpskim imenom. Osim toga sam narod, ako govori o sebi ili o svom jeziku, naziva se Srbima, a jezik srpskim. To vrijedi za sav cjelokupni narod Bosne i Hercegovine bez ikakve razlike po vjeri. Za sve to iznio sam istorijske dokaze, pa žbog toga o tom ne može biti nikakve sumnje.

Tri naroda u dva tabora

Gledano s današnje vremenske distance, veoma su interesantni zaključci i viđanja, koje je na kraju svoje knjige "Istina", prije puni vijek, odnosno 1911. godine, napisao dr Vaso Glušac. Jer, još od vremena austrougarske okupacije, preko prve i druge Jugoslavije pa sve do danas tri naroda u BiH uglavnom se svrstavaju u dva žestoko suprostavljena, čak i neprijateljska tabora. A, kako je to izgledalo prije stotinu godina najbolje se vidi iz zaključaka pomenute knjige, koje prenosimo u cijelosti:

"Dokazao sam nepobitnim dokazima, da se cio narod Bosne i Hercegovine služio ćiriličnim pismom sve do nedavno. To ćiriločno pismo nazivaju naši stari fratri svojim pismom, a na više mjesta srpskim. Dakle, kad to pismo nazivaju srpskim i svojim, onda je logično, da su se i sami priznavali Srbima. Naši su se fratri služili ćiriličnim pismom sve do početka 19. vijeka. Kako su oni to pismo volili kao svoje narodno pismo, vidi se po tom, što bosanski provincijal Luka Karagić izdade okružnicu 1. jula 1737. godine, kojom zabranjuje, da se srpski jezik piše latinskim slovima te naređuje, da se i u privatnom životu treba služiti narodnim pismom - ćirilicom. (Batinić: "Djelovanje franjevaca" III str. 102). Kad su se fratri počeli obrazovati na strani, osobito u Pešti i u Zagrebu, počeli su malo-pomalo napuštati svoje narodno pismo i primati tuđe - latinsko.

Naprotiv, muslimani su zadržali ćirilicu sve do okupacije 1878. godine. A i same su se turske vlasti sve do austro-ugarske okupacije služile osim turskog pisma i ćirilicom, pa i zvanični list "Bosna", što je izlazio u Sarajevu, štampan je na jednoj strani srpskim jezikom i ćirilicom, a na drugoj turski. Od okupacije je austrijska uprava uvela u škole ćirilicu samo za pravoslavne, a latinicu za muslimane i za katolike. Vlada je ćirilično pismo zabranjivala gdje god je mogla, te joj je tako pošlo za rukom da je pomoću svojih škola mlađi naraštaj muslimanski odvikla od ćirilice a naturila mu latinicu. Doduše, stari se još danas služe ćirilicom; a nađe se u mrlpk staroj begovskoj porodici, da se ćirilica starijeg oblika i danas uči te je znaju i njom se između sebe služe osim starijih i mlađi.

Malo-pomalo vlada je odnarođivala katolike, te se danas skoro svi, koji su učilli škole, priznaju Hrvatima, što faktično nisu. Pošto su u naše škole uvdene sve knjige iz Hrvatske i pošto su nam profesori skoro sami Hrvati, to je onda razumljivo, da se danas o katolicima Bosne i Hercegovine govori kao o Hrvatima. To je vladi (austrougarskoj, prim. pr.) bilo u interesu, te je na sve moguće načine propagirala i širila hrvatstvo da tako načini dva suprostavljena tabora, kako bi lakše mogla sprovoditi svoje planove. Muslimani se u nacionalnom pogledu još nisu priključili ni Srbima ni Hrvatima, iako se iz ovih istorijskih činjenica jasno vidi, da su po narodnosti Srbi ne samo oni, nego i bosanski katolici. Kuda će Muslimani? Da li uz Srbe ili uz Hrvate? Istorija im veli da su po narodnosti Srbi, pa za volju istine morali bi pristati uz Srbe i to iz više razloga. Oni doboru znaju da se kao manjina nalaze osamljeni u moru pravoslavlja i katoličanstva. Ako hoće da sačuvaju svoju islamsku vjeru, moraju se prisloniti uz one od kojih im u tom pogledu ne prijeti nikakva opasnosi, a to mogu biti samo pravoslavni Srbi, jer kod njih nema niti je kad bilo vjerske propagande. A naprotiv, na katoličkoj strani, kamo pripadaju Hrvati, mogu naći samo svoju vjersku propast jer će katolički popovi nastojati svim silama da ih malo-pomalo pokrštavaju, kao što su i dosad i nastojali i činili. Neka se samo sjete ovih prošlih trideset godina!

Osim toga u borbi za svoja građanska prava, uvijek će naći veću podršku na strani Srba, nego na strani Hrvata, jer su Srbi otporniji, a i brojem dva puta jači.

To su glavni razlozi, koji moraju Muslimane natjerati, da se osvijeste, i u današnjem vijeku narodnosti, da.pristanu uz Srbe i srpsku narodnost, gdje im ne prijeti nikakva opasnost, a naći će podršku u svakom pogledu.

Na zajednicu sa Srbima upućuje ih i jedan najobičniji razlog - razlog boljega. A gdje je, na kojoj je strani bolje, to će znati svaki Musliman, kojem je makar malo poznata prošlpst Srba i Hrvata i kojem su makar malo otvorene oči, te vidi sadašnjost jednih i drugih.

Prošlost je srpska mnogo sjajnija i ljepša jer su Srbi imali dvije samostalne države skoro do konca 15. vijeka. Jedna je od njih bila kraljevina (Bosna), a druga carevina, a hrvatska mala kraljevina držala se samostalno samo do konca 11 vijeka.

Ako ne dođe do potpunag srpskog i hrvatskog jedinstva, već ako se i u budućnosti budu u političkom pogledu razlikovali Srbi od Hrvata svakako će i budućnost srpska, sudeći po prošlosti i sadašnjosti biti ljepša od hrvatske.

Srbi su i u intelektualnom pogledu jači od Hrvata. Oni imaju narodne pjesme, kojima se sav učeni svijet divi. A da su baš specijalno srpske, vidi se po tome što pjevaju o srpskoj prošlosti i srpskim junacima. I umjetnnost i književnost srpska je veća, ljepša i originalnija od hrvatske. Srbi stoje i u naučnom pogledu daleko pred Hrvatima, jer imaju više naučnika svjetskoga glasa.

Srbi su jači i u materijalnom pogledu, jer imaju mnogo više kapitala u svojim rukama; imaju mnogo bogatih kulturnih ustanova, koje raspolažu sa silnim kapitalima.

Na koncu konca Srbi su i mnogobrojniji dva puta od Hrvata. Srba pravoslavnih ima oko šest miliona, a Hrvata oko tri.

Dakle Muslimane upućuju sve okolnosti, da pristupe k Srbima, jer ih za njih veže i prošlost, sadašnjost i budućnost.

Da li će se i bosanski katolici osvijestiti i vratiti se svojoj srpskoj narodnosti to će istom budućnost pokazati. Ta valjda će i oni uvidjeti da vjera ne čini narodnosti. Neka pogledaju u Dubrovnik i ostalu Dalmaciju, pa će vidjeti, da tamo živi mnogo i mnogo obrazovanih i inteligentnih katolika, koji se po narodnosti osjećaju Srbima. Katolička im vjera ne brani srbovati.

Bosanska crkva bila pravoslavna crkva

stecak2Pored "Istine" iz 1911. godine, dr Vaso Glušac je napisao vjerodostojnu naučnu studiju "Istina o bogumilima", čije je štampanje započelo 1941. godine u Beogradu i prekinuto zbog njemačkog bombardovanja, tadašnjeg glavnog krada Kraljevine Jugoslavije, da bi se štampanje okončalo 1945. godine. U predgovoru ove knjige Glušac je napisao sljedeće:

"Odavno sam opazio mnoge nesuglasice i indoktrinacije imeđu onoga što se kod nas pisalo o bogumilstvu i između istorijskih izvora i stvarne prošlosti našega naroda. Te se indoktrntrinacije naročito vide, kada se govori o Bosni i o njenoj srednjovekovnoj crkvi bosanskoj, koju su naši istoričari proglasili bogumilskom iako ona po stvarnim izvorima nema u sebi ničega, što bi je moglo označavati jeretičkom. Ona ima sva obeležja čiste hrišćanske crkve, a jeretičkom bi se mogla nazvati samo sa gledišta rimske crkve, koja je tako smatrala i ostale crkve istočnog obreda, protiv kojih je i borbu vodila.

Da bi se ovo značajno istorijsko pitanje konačno i pravilno postavilo i rešilo i da bi se dosadašnje mišljenje o bogumilima brisalo iz naše istorije kao mistifikacija i istorijska zabluda, nastojao sam da ga osvetlim sa svih strana, po svima dosada poznatim izvorima Tako je nastalo ovo delo "Istina o bogumilima".

Već sam pregled sadržaja ove knjge pokazuje da su u njoj uglavnom prikazane političke i verske prilike na Balkanskom poluostrvu od početka hrišćanstva, pa do kraja XV veka, kada su balkanski narodi konačno izgubili svoje nacionalne države.

Na prvi pogled mogao bi neko reći da su izvesne stvari u ovoj kvizi suviše. Ipak nije tako. Nijedna nije suvišna. Sve je napisano samo zato, da se lakše dođe do prave istine.

Stoga su prikazane i razne pojave jeresi u prvim vekovima hrišćanstva, kojih je uglavnom bilo već nestalo u ono doba, kada su poslednji Južni Sloveni primili hrišćansku veru.

Kako život i rad Ćirila i Metodija i njihovih učenika ima naročitog značaja za utvrđivanje hrišćanstva među Južnim Slovenima, to 13st Radimljasam ga prikazao nešto opširnije, da se iz toga može zaključiti, da posle njihovog tako plodonosnog rada nije moglo biti jeretičkih pojava kod Južnih Slovena. A da ih doista nije bilo, svedok nam je za to, između ostalog, i stanje hrišćanske crkve u Bugarskoj za vreme njenih prvih vladara a isto tako i stanje crkve u Samuilovom Ohridskom carstvu, u koje je spadala i Bosna.

Da na Balkanu, posle VIII veka, nije bilo nikakve jeresi, pa ni bogulske, to nam pokazuje i istorija borbe koja se vodila između Istočne i Zapadne crkve i dovela do crkvenog rascepa 1054. godine. Za sve to vreme vodila se borba samo između te dve crkve, a ni jedna ni druga nisu se borile protiv neke treće crkve ili jeresi.

Ta crkvena borba između Istoka i Zapada sve se više zaoštravala, dok nije došlo i do krstaških ratova, čije su posledice bile osvajanje Carigrada od strane Latina i raspad Vizantijskog carstva u nekoliko grčkih država. U tome vremenu sveti Savo je osnovao samostalnu Srpsku crkvu u srpskoj državi, a ban Kulin samostalnu Bosansku crkvu u bosanskoj državi.

Kako je u to doba Humska kneževina spadala u sastav srpske države, a tek od 1326. godine u sastav bosanske banovine, to sam prikazao i verske prilike u Humskoj kneževini, dok je bila pod Srbijom i kasnije kada je od 1326. godine došla pod upravu Bosne.

Stanje verskih prilika u toj pokrajini najbolje nam svedoči, da se u njoj nije mogla pojaviti nikakva jeres ni pre 1326. godine a ni posle.

Prikazavši tako stanje hrišćanske crkve u Bugarskoj i u srpskim zemljama izvan Bosne, prešao sam na specijalno prikazivanje Crkve bosanske u srednjem veku i dokazao sam na osnovu prvoklasnih domaćih izvora, da je ta crkva bila i ostala pravoslavna.

Posle toga naveo sam svedočanstva starih pisaca i putnika o veri Južnih Slovena, u vremenu od 950. do 1530. godine, pa su nam i oni posvedočili da u tome razdoblju nije bilo nikakve jeresi na Balkanu.

Osim dogmatičkih dokumenata i ostalih dokaza, posvedočili su nam i ovi stari pisci i putnici, da je Crkva bosanska bila pravoslavna.

Što naši istoričari navode napadaje Rimske kurije na Crkvu bosansku kao dokaze, da je ta crkva bila jeretička, to sam u posebnoj, glavi XIII, prikazao i te napadaje, ali ne samo na bosansku, nego i na druge crkve istočnoga obreda, pa sam dokazao, da oni ne znače ništa drugo, nego samo nastavak ranije borbe između Istočne i Zapadne crkve.

Da bi se konačno ustanovila prava istina o bogumilima, dao sam i kritiku izvora, na osnovu kojih je ova zabluda i ušla u našu istoriju. Dokazao sam mnogobrojnim primerima da je Beseda prezvitera Kozme, koja je dosad važila kao najglavniji izvor za bogumilstvo, obična kompilacija, sastavljena iz tuđih spisa i iz Svetog pisma, bez ičega stvarnog i originalnog. Sem toga prikazao sam i radove patrijarha Fotija i Petra Sicilskog iz IX veka, pa Eutimija Zigavina i Ane Komnene iz XII veka.

Ni njihovi radovi ne daju nam nikakvih stvarnih dokaza o postojanju bogumila. Ono što njih dvoje o njima pišu, nije ništa drugo nego obična mistifikacija, koju je stvorio Zigavin, a Ana od njega prepisala i ulepšala. A što je najinteresantnije, oboje tvrde da su bogumili zajedno s njihovim učiteljem uništeni još za vreme cara Aleksija I.

Na kraju sam dao Kritiku na sve prigovore koji su učinjeni mojoj ranijoj raspravi. Srednjovekovna crkva bosanska bila je pravoslavna, a koja sad ponovo izlazi u ovoj knjizi, kao XI glava, s malim izmenama. Kad se pročita cela knjiga, dobiće se jasna slika da je problem bogumilstva na Balkanu obična kaluđerska mistifikacija srednjega veka, a crkva bosanska da je bila i ostala pravoslavna. Predgovor napisan na Dan svetog Save 1941. godine.

Bogumili bili kaluđeri

I danas se u kvazinaučnim krugovima u Sarajevu više raspravlja i piše o navodnim bogumilima i "bosanskoj crkvi" nego o najmračnijem periodu turske tiranije koju su skoro pet vjekova trpjeli i izdržali južnoslovenski narodi na Balkanu. Taj period istorije pojedini bošnjački intelektualci svjesno prećutkuju i preskaču, pa sežu u daleku prošlost u potrazi za identitetom i nastoje da kvazinaučnim metodama svoje ishodište pronađu u maglovitom pojmu bogumilstva i u još misterioznijoj "bosanskoj crkvi".

Ono što je nepobitna istorijska činjenica tokom viševjekovne okupacije ovih prostora osmanlije u duhovnom i materijalnom pogledu nisu ostavili nikakvu civilizacijsku vrijednost osim jednog putopisa Evlije Čelebije iz 16. vijeka. Svi vladari, to jest banovi i kraljevi srednjovjekovne Bosne su bili Srbi a srpski narod je uprkot turskom zulumu uspio da sačuva svoju vjeru, kulturu i drevne običaje.

Dr Vaso Glušac u svojoj knjizi "Istina o bogumilima" podsjeća da je ovo pitanje, kad se dobro istraži i dovede u vezu s drugim istorijskim činjenicama, postaje potpuno jasno i dovodi nas do uvjerenja, da se radi samo o jednoj običnoj istorijskoj zabludi ili mistifikaciji. U uvodu pomenute knjige dr Glušac piše:

Dr Božidar Petranović je napisao istorijsku raspravu "Bogumili, Crkva bosanska i krstjani", koju je štampao u Zadru 1867. godine. Petranović je u svojoj raspravi došao do zaključka, da je u Bugarskoj i u Vizantiji bilo bogumila i to samo među kaluđerima, koji su se, po njegovom mišljenju, razišli po balkanskim zemljama i donekle uticali na crkvenu organizaciju. Tako su, veli on, verovatno uticali i na "crkvu bosansku", ali je ona u osnovi svojoj bila i ostala pravoslavna.

O ovoj Petranovićevoj raspravi napisao je u novosadskoj "Danici" 1867. godine na strani 812 vrlo laskavu ocenu ruski naučnik P. Lavrovski, u kojoj između ostalog kaže:... "ova njegova rasprava može se bez svake preteranosti nazvati najboljom od svega, što se dosad o tom predmetu na slavenskom, francuskom i nemačkom jeziku pisalo i štampalo". Lavrovski na kraju želi da se ova rasprava što pre prevede na ruski jezik, jer se ovakva dela ne pojavljuju često u slovenskoj književnosti.

Ali, fratar Franjo Rački nije tako mislio. On je iste godine u "Radu jugoslavenske akademije" nepovoljno ocenio ovo Petranovićevo delo i odmah otpočeo da piše svoje delo "Bogumili i patareni", težeći da njime dokaže sasvim suprotno od onoga što je dokazivao Petranović.

Da bi dokazao da je Petranovićevo mišljenje o pravoslavlju "crkve bosanske" pogrešno, Raški je u svojoj raspravi obratio naročitu pažnju na latinske spise papskih inkvizitora što su ih pisali o Bosni i "crkvi bosanskoj". Na domaće izvore, na koje se pozivao Petranović, on nije obratio nikakvu pažlju, a to je i glavni uzrok što je zapao u očiglednu istorijsku zabludu.

Iako je Petranović svoju raspravu napisao po prvoklasnim izvorima, ipak su kasniji istoričari uglavnom prihvatili shvatanje i zaključke Račkoga, a ne njegove. Zašto? Možda zato što je Rački već u to doba bio na glasu kao istoričar i što su njemu, kao svešteniku, poklanjali više vere o tim pitanjima crkvene istorije.

O ovim dvema raspravama značajno je mišljenje dr Nikodima Milaša, našeg odličnog crkvenog pisca. Na jednom mestu u svojoj raspravi "Ston u srednjim vijekovima" (Dubrovnik 1914. godine, str. 99) on piše doslovce ovako: "Danas smatraju bezmalo nepogrešivim ono što je kazao pok. Franjo Rački u VII i VIII knjizi "Rada jugoslavenske akademije" o bogulima u Bosni i njihovoj crkvi. Za mene to ne izgleda tako, i to iz razloga, to ne mogu da priznam pravilnom polaznu tačku te radnje ovog hrvatskog naučnika i prema tome ne mogu da priznam pravilnima ni njegove zaključke. Meni izgleda mnogo pravilnijom polazna tačka pokojnog Božidara Petranovića o ovome važnom pitanju u njegovoj radnji: "Bogumili" (Zadar 1867), te smatram naučno osnovanim ono, što je ovaj srpski naučnik kazao o "bosanskoj crkvi".

Dalje kaže episkop Milaš, kako u svojoj biblioteci ima originalni primerak Petranovićeve rasprave, u kojoj je sam Petranović svojom rukom zapisao mnoge primedbe posle izdanja Račkove radnje, pa namerava da priredi i štampa drugo popravljeno izdanje ove marljive Petranovićeve studije. Nažalost, Milaš je umro i nije to učinio, i bog zna gde se danas nalazi taj ručni primerak Petranovićeve rasprave. Bilo bi vrlo interesantno danas obelodaniti te Petranovićeve primedbe.

Ova dva suprotna mišljenja, Petranovićevo i Račkoga, o "crkvi bosanskoj" u Srednjem veku, dala su povod drugim piscima da se podrobnije pozabave ovim značajnim pitanjem. Ja ću pomenuti samo neke radnje. Tako je u "Bosanskoj Vili" 1892. godine pod pseudonimom Atom izišla dosta velika studija: "Kakva je bila srednjovjekovna Crkva bosanska-vjera bosanska?". Pisac je došao do zaključka da je bila pravoslavna. U tome smislu pisao je i Vid Vuletić-Vukasović u listu Dubrovnik godine 1897-1899, gdje je iznosio svoje "Bilješke o kulturi Južnijeh Slavena, naročito Srbalja". Ove bilješke preštampane su i u posebnu knjigu. U njima je Vukasović obratio naročitu pažnju srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima i natpisima na njima u Bosni i Hercegovini, dolazeći do zaključka da su stari Bosanci i Hercegovci bili - pravoslavni. Manjih raspravica i članaka o ovome pitanju bilo je i u drugim listovima, časopisima i posebim brošurama.

Ovdje treba spomenuti i jednu raspravu iz novijeg vremena. To su "Boguli" Božidara Kovačevića u Srpskom književnom glasniku 1938.

Kao što su jedni branili gledište Petranovićevo, tako je bilo i drugih koji su uporno stajali uz gledište Račkoga ne iznoseći nikakvih novih dokaza. Takve su rasprave dr fra J. Jelenića: "De patarenis Bosnae", Sarajevo 1908; dr Dragutina Kambera: "Kardinal Torguemada i tri bos. patarena", Zagreb, 1932 i dr J. Jablanovića: "Bogulstvo ili aptarenstvo", Mostar 1936. godine.

Otkrivena podvala o "bosanskoj crkvi"

Dr Vaso Glušac u uvodu knjige "Istina o bogumilima", čija je konačna verzija, zbog ratnih dešavanja, štampana tek 1945. godine u Beogradu, između ostalog je ukazao na sljedeću činjenicu: Povodom moje rasprave napisao je Jaroslav Šidak vrlo značajnu i dokumentovanu raspravu "Problem 'bosanske crkve' u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca", koja je štampana u "Radu jugoslovenske akademije", knjiga 259, Zagreb 1937.

Značajno je da je ova Šidakova rasprava štampana baš u "Radu jugoslavenske akademije", gde je pre 70 godina objavljeno i Račkovo delo "Bogomili i patareni", iz kojeg su naši istoričari crpeli svoje znanje o tzv. bogumilskom pitanju. Napred pomenutom mojom raspravom ja sam dokazao da se rezultati u Račkovom delu ne mogu održati i da su potpuno pogrešni, naročito što se tiče srednjovekovne "bosanske crkve". A sada je to isto i još jače naglasio i potvrdio jakim dokazima i Jaroslav Šidak (hrvatski istoričar, prim. pr.) svojom raspravom.

Odmah na početku svoje rasprave Šidak ističe da su najistaknutiji predstavnici naše istorijske nauke konstatovali da moja rasprava zaslužuje da se najozbiljnije uzme u obzir, ali da je do danas ostala neocenjena i kritički neispitana. Stoga on naglašava da je ovim svojim naučnim prilogom pokušao da oceni moj rad. Ali pre toga kritički je ocenio ne samo rad Račkoga, nego i drugih pisaca koji su pisali o tome predmetu. Tako je izneo i ocenio mišljenja Petranovića, Ruvarca, Truhelke, Milobara, Jirečeka, Prohaske, Blagoeva i Ćorovića. Najveću pažnju posvetio je Račkovoj i mojoj koncepciji. Ocenivši sve izvore na kojima je Rački sagradio svoje delo, došao je do zaključka da "svaki dublji pogled u problem 'bogumilstva' otvara u koncepciji Račkoga nove praznine, otkriva nova protivriječja, posvjedočuje uvijek iznova nedovoljnu objektivnost njegova stanovišta u pitanjima religioznog karaktera". (rad 259, str. 60). Naposletku je došao do rezultata da potpuno odbija koncepciju Račkoga kao istorijski neispravnu. (atr. 175). A za moju studiju kaže da je "do danas najozbiljniji doprinos rješenju problema 'bosanske crkve' u našoj nauci, (str. 112) i da je moja zasluga "da je prvi put jasno i sa najznačajnijim materijalom u ruci suprotstavljen koncepciji Račkoga 50-godišnji rezultat u proučavanju novih domaćih izvora i d su otkrivena duboka protivuriječja u samoj koncepciji Račkoga". (str. 113). Isto tako kaže i za moj metod rada da je sasvim ispravan (str. 113) i konstatuje da sam "dao naučno djelo vrijedno najozbiljnije pažnje". (str. 169).

On joj priznaje da "ima vanredno mnogo zajedničkih obilježja sa Pravoslavnom crkvom, da pripada svojom naukom, a vjerojatno i obredima, istočnoj crkvenoj kulturi, ali se od Istočne crkve razlikuje svojim osobitim ustrojstvom i okolnošću, da ne priznaje carigradskog patrijarha za svoju vrhovnu vjersku glavu. 'Bosanska crkva' je potpuno nezavisna crkva, bez ikakvih jurisdikcionih veza i prema Zapadu i prema Istoku. (str. 116). Ona nije priznavala papin primat, ali se nije smatrala ni dijelom Istočne crkve. Bila je to sasvim samostalna krišćanska crkva, koja je sebi pripisivala apostolsko porijeklo (Gost Radin zove svoju vjeru 'pravom apostolskom' vjerom)". (str. 165). Kako se vidi iz ovih reči, ipak priznaje hrišćanstvo "bosanskoj crkvi", ali joj ne priznaje pravoslavlje, jer se, tobože, svojim ustrojstvom razlikuje od Istočne crkve i ne priznaje carigradskog patrijarha. Ovo poslednje i jest baš glavna karakteristika njene samostalnosti, što sam ja i istakao u svojoj raspravi. A što se tiče njenog unutrašnjeg ustrojstva, ono se ništa ne razlikuje od ustrojstva Istočne crkve u srednjovekovnoj Srbiji, jedino što za sveštenička zvanja u Srbiji prevlađuju grčki, a u Bosni narodni slovenski nazivi. Šidak mi još prigovara što se nisam osvrnuo na izvesne napade Istočne crkve na "bosansku crkvu". Ali kako ti napadaji ne potiču ni od zvaničnih pretstavnika Istočne crkve, niti su uzeti iz pravih istorijskih izvora, nisam smatrao za potrebno da se na to osvrćem. Stoga se je na to osvrnuo sam Šidak, pa kada je sve te prigovore detaljno pretresao, došao je do ovoga zaključka: "Sve su to one stereotipne optužbe, kojima je i Zapadna crkva obasipal 'bosansku crkvu' i njene vjernike kroz više od dva stoljeća i po, iako život i očuvana svjedočanstva tih istih vjernika pobijaju ove optužbe kao neistinite."

Iako ti tobožnji napadi Istočne crkve ne zaslužuju da se čovek na njih osvrće, kako to i Šidak u zaključku konstatuje, ja ću se, ipak, na njih osvrnuti, jer je to još jedino uporište onih koji neće da priznaju pravoslavlje "bosanske crkve".

Pokraj jasnih i dokumentovanih dokaza da je "crkva bosanska" bila pravoslavna, ipak su je jugoslovenski istoričari, prema Račkom, nazivali i smatrali bogumilskom ili patarenskom. Kako su to mogli kada znaju da se do danas nigde nije našao ni u Bosni, ni izvan Bosne, nijedan istorijski spomenik u kojem bi se ona tako nazivala? A kako nam mogu istoričari protumačiti tu činjenicu, da Bosanci, pripadnici te "bosanske crkve", odmah posle osvojenja Bosne od strane Turaka, bežeći u Hrvatsku i Dalmaciju, doseljavaju tamo kao pravoslavni hrišćani? Nećemo valjda verovati u to, da su ih tamošnje austrijske i mletačke vlasti odmah na granici prevodile iz "bogumilske" vere u pravoslavnu? Ali kad bi ih te vlasti i pokrštavale, svakako bi ih prevodile pre u katoličku veru nego u pravoslavnu. A istorijski izvori svedoče da su tamo doseljavali kao pravoslavni Srbi.

Bogumili su velika istorijska zabluda

Osim istorijskih izvora istorija ima i svoju logiku, pa sve što je nelogično ne može biti ni istinito. Stoga ću tokom ove rasprave izneti sve istorijske činjenice koje stoje u logičnoj vezi s ovim pitanjem, pa će se iz toga svega jasno videti, da u srednjem veku na Balkanskom poluostrvu, posle pokrštenja Južnih Slovena, a pre dolaska Turaka, nije bilo nikakve druge vere osim pravoslavne i rimokatoličke, napisao je dr Vaso Glušac u uvodu studije "Istina o bogumilima".

Prema tome "bogumili" i u Bugarskoj i u Bosni su samo jedna obična istorijska zabluda i ništa više. "Bugarska crkva" i "bosanska crkva" bile su i ostale isto tako pravoslavne kao i Grčka, Srpska, Ruska i Rumunska crkva. U svojoj unutrašnjoj upravi mogla je svaka od njih imati i nešto specijalno svoje, ali su u dogmatičkom pogledu bile i ostale potpuno jednake.

Istorija Bosne do bana Kulina vrlo je tamna. Po dolasku Južnih Slovena na Balkan, Bosna se pominje tek polovinom X veka. Pominje je vizantijski car Konstantin Porfirogenit u svome delu "De administrando imperio". Tada, kad je to delo pisano (oko 949. g.) ona je činila jednu državu sa Srbijom, pod velikim županom Časlavom. A posle njegove smrti bila je jedno vreme pod Vizantijom, dok nije oko 980. g. ušla u veliko Samuilovo slovensko carstvo.

Pod ovim carstvom ostala je sve do njegove propasti 1018. god. Tada je car Vasilije II (976-1025) osvojio ceo Balkan i s velikom vojskom i flotom zaposeo celu Rašku, Bosnu i Dalmaciju. Tako je Bosna ponovo pala pod vizantijsku vlast. Posle toga bila je jedno vreme pod zetskim vladarima Vojislavom, Mihailom i Bodinom, pa opet pod Vizantijom, dok se u XII veku nije odvojila od Srbije i počela samostalan život.

Kao prvi bosanski vladar spominje se 1154 g. ban Borić, o kome se inače ne zna gotovo ništa. Interesantno je da Jovan Rajić u svojoj Istoriji spominje, da je Nemanja bio oženjen Anom, kćerkom bosanskoga bana Stefana Borića. Prema tome sveti Sava bio bi sin jedne bosanske princeze.

Godine 1180. spominje se prvi put ban Kulin, koji je verovatno i ranije počeo vladati. Te godine šalje mu pismo papin poslanik Teobaldo i naziva ga "magno bano Bosine" i moli ga da pošalje papi dve sluge i kože od kuna. Sudeći po Teobaldovom pismu Kulin je u to doba bio u dobrim odnosima s papskom kurijom, a nastojao je da tako ostane i posle tužbe i denuncije kneza Vukana.

Kulin je bio u srdačnim odnosima i sa gradom Dubrovnikom, što se vidi iz njegove povelje od 29. avgusta 1189. g., kojom daje slobodu trgovanja dubrovačkim građanima po svojoj državi. Ova povelja je najstariji datirani pisani srpski spomenik uopšte, i jedini koji nam je ostao od bana Kulina, po kojemu možemo bar donekle sebi predstaviti kulturne i verske prilike toga doba u Bosni.

Po ovoj Kulinovoj povelji može se konstatovati dvoje. Prvo, potpuna pravilnost i veština pisanja, kako se u ono doba pisalo, tako da se da zaključiti, da je slovenska pismenost prodrla u Bosnu još za vreme Ćirilovih i Metodijevih učenika, kada su iz Moravske i Panonije prebegli u jugoslovenske krajeve. Baš za tu povelju davno je rekao neumrli Jagić ove reči: "Tu se vidi tolika sigurnost i okretnost u pisanju jezika srpskoga slovi ćirilskimi, tolika emancipacija, da, upravo veća, negoli u potonje doba, od upliva crkvene slovjenštine, da nije moguće vjerovati, da ne bi bili u Bosni, Zahumlju, Diokleciji itd., već davna prije Kulina počeli pisati ćirilicom, a narodnijem jezikom srpskijem".

Drugo, potpuno je utvrđena hrišćanska vera, jer banov pisar povelje, Radoje Dijak, naročito ističe pokraj datuma 29. avgusta, da je to bilo na Usječenije glave Jovana Krstitelja, a na početku povelje stavlja znak krsta.

Kulin je, dakle, bio hrišćanin. To ističe i Vjekoslav Klajić u svojoj "Povijesti Bosne", ali misli da je bio hrišćanin "po svoj prilici rimskoga obreda, pošto broji godine "od rožstva Hristova", a ne od stvorenja svieta, kako čine srbski vladari i drugi pristaše istočne crkve".

Ovaj Klajićev dokaz odbija Ćorović kao neumjesan, pa veli: "To, što Kulin datira povelje od rođenja Hristova nije nikakav dokaz za njegovo pripadništvo katoličkoj veri. To je prosto uticaj zapadne diplomatike, koji je u Bosnu došao preko Dubrovnika i Dalmacije, i koji se nije izrazio samo u toj jednoj osobini".

Osim ovih razloga Ćorovića moglo bi se navesti protiv mišljenja Klajićeva i ono datiranje povelje "gospodina episkopa crkve bosanske" od 8. januara 1404. g., jer i taj episkop datira svoju povelju od "roždenstva Hristova", a ne od stvorenja sveta, iako se pozitivno zna da nije bio katoličke vere. Iz same povelje se vidi da je to poglavar "crkve bosanske", a kralj ga Ostoja u svojoj povelji naziva "djedom crkve bosanske". Ova je "crkva bosanska" bila istočnog obreda.

Da je ban Kulin pripadao "crkvi bosanskoj", vidi se i iz natpisa koji je bio na njegovoj crkvi. Tu crkvu podigao je Kulin u svoje vreme, ne zna se tačno kada, negde kod Visokoga. Natpis je nađen 1898. u takozvanoj Tuštinoj njivi pod selom Muhašinovićima. U tome kraju nalazi se i Moištra, gde je kasnije bio i dvor dinastije Kotromanića. To su danas Gornje ili Donje Moštre u (bivšem) srezu visočkom. Verovatno je da je i ban Kulin tu negde imao svoj dvor i svoju dvorsku crkvu. Možda u samoj Moštri, gde je ban Stepan Kotromanić oko 1323. g. izdao jednu povelju u prisutnosti deda Radoslava i ostalih velikodostojnika "crkve bosanske".

Slika i tekst toga natpisa s Kulinove crkve objavljen je u Glasniku zemaljskog muzeja u Sarajevu 1898. g. Tekst je ponovo revidirao Vladimir Ćorović i objavio ga s tumačenjem u svojoj studiji o banu Kulinu.

Do okupacije u Bosni bila samo srpska imena

Na početku studije o Kulinu-banu Vladimir Ćorović je izričito naglasio da je crkvu sazidao ban Kulin, a na kraju teksta se navodi da se Kulinova žena zvala Vojislava. Ovde ću spomenuti, napisao je u uvodu svojoj knjizi "Istina o bogumilima" dr Vaso Glušac, da su lična imena toga vremena i u Bosni i u Srbiji čisto narodna, bez uticaja rimske i grčke crkve. Tako u samom ovom Kulinovom natpisu dolaze ova narodna imena: Kulin, Vojislava, Desivoj, Krile, Radohnja, Vit (od Vitomir), Rade i Miogost. Da je i Kulin narodno ime, iako neobično, na to nas upućuje pomen toga imena među mnogobrojnim narodnim imenima u povelji kralja Stevana Prvovenčanog, kojom daruje manastir Žiču, i u povelji kralja Milutina, kojom poklanja mnoga sela i zemljišta manastiru Hilandaru. Dakle, to je čisto narodno ime, a ne nadimak, kako su se neki domišljali.

Ispod glavnoga natpisa ima šest krugova, u kojima su uklesana četiri krsta. Za nas su od naročitog značaja upisane reči na drugom krstu i na trećem. Na drugom krstu piše to da je te krstove isklesao Desivoj i da ih naziva "križevima". Na trećem krstu iz zadnjih reči vidimo da su oko podizanja Kulinove crkve i njenog ukrašavanja radila i sveštena lica "bosanske crkve". To nam svedoči Radohna kristianin čije se ime spominje. Iz kasnijih povelja banova i kraljeva bosanskih u kojima se izričito spominje "crkva bosanska" i njeni verski prestavnici, vidimo da su krstjani sveštena lica i to monasi ili kaluđeri. Nose narodni naziv krstjani umesto grčkih i latinskih naziva. Narodne nazive nose i ostala sveštena lica osim episkopa. On kao poglavar "crkve bosanske" naziva se zvanično episkopom, a narod ga zove dedom.

Iz ova dva originalna spomenika, iz povelje i iz natpisa sa crkve, što nam ostadoše iza bana Kulina, može se u glavnom rekonstruisati versko stanje u Bosni u to doba. Hrišćanska vera je već davno pre toga vremena bila u Bosni utvrđena, jer se to za nju brine i njen vladar, podižući crkvu, i njeni verski prestavnici, koji pri tome sudeluju. Kako je Bosna u to doba samostalna država, ona ima i svoju samostalnu crkvu. Ta crkva je za razliku od ostalih slovenskih crkava na Balkanu, Bugarske i Srpske, nazvana "bosanskom". Iako je njena unutrašnja organizacija bila još mnogo ranije provedena, verovatno je da je ona proglašena samostalnom "crkvom bosanskom" tek za bana Kulina, kada se Bosna podigla na svoje vlastite noge kao samostalna država.

Bosna je ranije, do 732. godine, bila u sferi rimske crkve, a od toga vremena bila je pod upravom i uticajem grčke crkve u Carigradu, dok nije za vreme cara Samuila pala pod ohridski patrijarhat. Kada je vizantijski car Vasilije I (877-886) oko 879. pokrstio i one Srbe i Hrvate, koji nisu bili kršteni u prvom periodu (642-731) onda su bez sumnje i poslednji Bosanci primili hrišćanstvo, ako ih je još bilo nekrštenih. U to doba pada i rad svete braće, slovenskih apostola, Ćirila i Metodija. Njihovim radom i radom njihovih učenika konačno je i definitivno utvrđeno hrišćanstvo kod Južnih Slovena. Tome je najviše doprinela srećna misao da se slovenski jezik uvede u crkvu mesto dotadašnjeg grčkog i latinskog. Rad u tome smeru pomagali su iz političkih razloga i vizantijski carevi, a to su pogotovo činili i bugarski vladari, naročito Simeon Veliki, a kasnije i car Samuilo, pod kojim je bila i Bosna.

Slovenska Samuilova država zauzimala je gotovo sve bugarske i srpske zemlje i car Samuilo je za tu svoju državu osnovao i samostalnu slovensku crkvu, sa sedištem patrijarha u Ohridu. Ta velika država trajala je, nažalost, samo nekih 40 godina (976-1018). Onda ju je osvojio vizantijski car Vasilije II (976-1025), ali je crkvena organizacija te države trajala i dalje, samo što je 1019. degradirana od patrijaršije na arhiepiskopiju. U to doba postojale su još dve arhiepiskopije za srpske i hrvatske zemlje, arhiepiskopija u Draču i arhiepiskopija u Splitu. Ohridska i dračka priznavale su vrhovnu vlast carigradskog patrijarha, a splitska je spadala pod rimskog papu. Po svemu se čini da je Bosna ostala pod ohridskom arhiepiskopijom sve do 1067. godine.

Kako znamo hrišćanska se crkva zbog nesporazuma između Vizanta i Rima definitivno razdvojila 1054 godine na Istočnu i Zapadnu crkvu, ili kako to danas kažemo na Pravoslavnu i Rimokatoličku.

Srbi u Zeti digli su ustanak protiv Vizantije oko 1040, pa im je uspelo da se i oslobode pod vođstvom kneza Vojislava. Posle ovoga kneza došao je na presto oslobođenih Srba njegov energični sin Mihailo. Ovaj je svoju državu proširio na Rašku i na Bosnu, pa je počeo misliti i o tome da za svoju državu dobije i samostalnu crkvu i kraljevsku krunu. Kako su se u to doba takmičili između sebe Rim i Carigrad, a Mihailo je znao da kraljevsku krunu može dobiti samo iz Rima, on se priklonio Rimu i počeo pregovarati s papom da dobije krunu i samostalnu arhiepiskopiju. Od Carigrada se nije mogao nadati ničemu već i stoga, što je njegova država nastala u stankom i borbom protiv Vizantije. Stoga su njegovi pregovori s papom Aleksandrom II završeni 1067. godine, kada je papa potpisao odluku kojom se osniva dukljansko barska arhiepiskopija sa sedištem u Baru, pod koju su spale sve pokrajine i episkopije tadašnje Mihailove države. Dukljansko-barska arhiepiskopija dobila je ove crkve i episkopije, Duklju, Bar, Kotor, Baleš, Svač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbiju, Bosnu, Travuniju. Time je Mihailo postao potpuni gospodar u svojoj državi i nije više zavisio o arhiepiskopu u Ohridu i Draču, a eventualno ni o onome u Splitu. A papska kučija je dobila natrag veliki deo Ilirika, koji joj je bio oduzet 732. i ponovo se utvrdila na Balkanskom poluostrvu. Kasnije je papa Grgur VII poslao Mihailu i znake kraljevske vlasti. Ovu arhiepiskopiju potvrdio je 8. januara 1089. i papa Kliment III za vreme vlade kralja Bodina, sina Mihailova. I papa Kliment III u tom aktu spominje iste episkopije kao i papa Aleksandar II, samo mesto Baleša stoji Ulcinj. I tu se spominje Bosna. Dakle za vreme zetskih vladara kada je 1067. godine osnovana Dukljansko-barska arhiepiskopija, Bosna je spadala pod tu arhiepiskopiju u Baru sve do smrti Bodinove.

Vladari Bosne i Srbije bili rodbinski povezani

Posle smrti srpskog kralja Bodina (1081-1099), već 1101. godine nastali su neredi i dinastičke borbe u srpskoj državi, pa su se od Zete odvojile i Raška i Bosna. Raška je vodila borbu i sa Zetom i sa Vizantijom, a Bosna s Mađarima, koji su oko 1137. godine osvojili jedan deo Bosne oko reke Rame, pa od tada njihovi kraljevi nose u svojoj tituli i "redž Ramae", iako su taj kraj kasnije izgubili.

Ali se Bosna od svih svojih neprijatelja već tada oslobodila i počela živeti samostalnim životom. Ona se u to doba i u crkvenom pogledu odvojila od Dukljansko-barske arhiepiskopije i osnovala svoju posebnu slovensku "crkvu bosansku", čija se samostalnost naročito ispoljava za vreme čuvenog i odličnog bana Kulina. Već iz natpisa s njegove crkve, gde se spominje Radohna krstjanin, vidimo da je to ona samostalna crkva bosanska, u kojoj kroz ceo srednji vek krstjani igraju vrlo važnu ulogu.

Odvajanje Bosne u posebnu samostalnu episkopiju ili "crkvu bosansku" nije nikada priznato ni od zvanične Srpske crkve ni od rimske kurije. Zvanična Srpska crkva bila je prema toj "crkvi bosanskoj" sasvim ravnodušna, barem u prvom početku, a kasnije ju je i pomagala protiv rimokatoličke propagande. A prvi vladari srpski i bosanski živeli su između sebe u prijateljstvu i rodbinskim vezama. Spomenuo sam kako Jovan Rajić piše da je Nemanjina žena Ana bila ćerka bosanskoga bana Borića. Iako se to ne može proveriti, ipak je karakteristično, da je to Rajić našao negde zabeleženo. Ali se pozitivno zna da je sestra bana Kulina bila udata za Nemanjina brata Miroslava, kneza humskoga, a Jelisaveta ćerka kralja Dragutina za bosanskoga bana Stepana Kotromana, iz koga se braka rodio ban Stepan Kotromanić, stric glasovitog bana i prvoga bosanskog kralja Tvrtka.

Međutim rimska kurija smatrala je Bosnu i dalje svojim crkvenim područjem, pa ju je papa Urban III 1187. godine ustupio Dubrovačkoj arhiepiskopiji, radi čega je nastalo trvenje između Splitske i Dubrovačke arhiepiskopije, jer je još pre osnivanja Barske arhiepiskopije po nekome ranijem papskom dekretu Bosna pripadala Splitskoj arhiepiskopiji. Sad kada se Bosna izdvojila u samostalnu državu i osnovala i svoju crkvu bosansku, uzbunila se papska kurija, naročito posle denuncije kneza Vukana, kada se na papskoj stolici nalazio energični papa Inoćentije III. Od njegovog vremena započinje inkvizitorski rad u svim zemljama koje nisu priznavale papske vlasti. Tako se po njegovom naređenju pojaviše inkvizitori i u Bosni.

Kad je Nemanja 1198. godine ostavio Srbiju i po pozivu sina Save otišao iz Studenicu u Svetu goru, Vukan je odmah počeo smišljati kako bi se, kao zakoniti prestolonaslednik, dočepao vlasti i u Raškoj. Stoga mu je prva briga bila da dođe u vezu s papom Inoćentijem III, za koga je pronašao da su i u rodbinskim vezama, po svojoj ženi. Već tokom 1198. godine pisao je papi i tražio legate da mu urede neke verske stvari u njegovoj državi. Iz papinog odgovora od 8. janaura 1199. godine vidi se da je on u svome pismu izjavljivao papi svoju odanost, "jer smatra rimsku crkvu za mater, koju posle boga iznad svega ljubi i poštuje". Papa mu je, po želji, poslao legate, ali im je naredio da odu i u Stevanovu državu i da i Stevanu odnesu isto takvo pismo. Stevan je odgovorio papi i obećao, "da će uvek ostati veran Rimskoj crkvi, i da će uskoro i on poslati svoje poslanike papskoj kuriji". Papski legati ostali su u Zeti i Raškoj punu godinu dana.

U septembru 1199. pisao je Vukan papi Inoćentiju III i izvestio ga o radu papskih legata u njegovoj državi, čijem se dolasku mnogo obradovao. Na kraju svoga pisma Vukan dodaje nešto, što baca ružnu senku na njega i njegov karakter. On naime denuncira svoju rođenu strinu, udovicu kneza humskog Miroslava, i njenoga brata, bosanskog bana Kulina, pa kaže:

"Najposle neću tajiti vašem očinstvu, što se čini da u zemlji kralja Ugarske, tj. u Bosni klija ne mala jeres, u toliko što je sam ban Kulin, zaveden ispitivanjem pogrešaka, sa ženom svojom i sestrom svojom, koja je bila žena pokojnog Miroslav humskog, i s mnogim rođacima svojim, uveo u istu jeres više od 10.000 hrišćana."

Dalje u istom pismu govori, da ih je ugarski kralj naterao da odu papi Inoćentiju, da ih ispita, pa da su se otuda vratili s falsifikovanim pismomi pripovedaju okolo, da im je papa odobrio njihovu veru. Stoga Vukan moli papu da naredi ugarskom kralju da ih potera iz svoga kraljevstva.

Zašto je Vukan napisao ovu denunciju papi protiv bana Kulina i zašto Bosnu naziva zemljom kralja ugarskog?

Vukan je bio vladar u zeti, pa je nastojao da pomoću pape i ugarskoga kralja ukloni s prestola u Raškoj svoga mlađeg brata Stevana, što mu je malo docnije i pošlo za rukom. Zatim je kao vladar Zete zamišljao da na taj način obnovi Bodinovu kraljevinu, kojoj je nekada osim Raške pripadala i Bosna. A kako je on u to doba bio iskreni pristaša Rima i rimokatoličke vere, a veliki protivnik Vizantije, zbog čije je politike i izgubio presto u Raškoj, želeo je da sve srpske zemlje ujedini i u verskom pogledu, pa da sve potpadnu pod rimokatoličku arhiepiskopiju u Baru, u čiji je sastav spadala i Bosna za vreme kralja Bodina.

Srpske zemlje bile su u to doba na prekretnici između Istočne i Zapadne crkve, i kako su ranije bile više pod uticajem Vizantije i Istočne crkve, naročito posle pojave i procvata slovenske crkvene literature, prevladao je uticaj Istočne crkve i one su se konačno okrenule prema Istoku. Tu je naročitu ulogu igrao narodni slovenski jezik u crkvi, na koji su srpkim okom gledali i Grci i Latini, naročito ovi poslednji, koji nisu trpeli u crkvi nikakvog drugog jezika osim latinskoga. Sve je to doprinelo da se i Bosna, kada je postala samostalna država, konačno opredelila za Istočnu crkvu, pa je u tom smislu procela i svoju samostalnu versku organizaciju pod imenom "crkve bosanske".

Istočna i Zapadna crkva optuživane za jeres

Poznato je još odranije da su Istočna i Zapadna crkva, otkako su se rastale, 1054, smatrale jedna drugu jeretičkom. I kada je jedna o drugoj govorila nije birala izraza. Podsjetio je u uvodu knjige "Istina o bogumilima" dr Vaso Glušac i nastavio:

U tome se naročito isticala Zapadna crkva, kada god bi pominjala svoju sestru - Istočnu crkvu. Tako se može razumeti i ono mesto u Vukanovom pismu, gde kaže kako u Bosni cveta ne mala jeres, kojoj je odan i ban Kulin sa svojom rodbinom i rođacima. A kakav je to "jeres" bila, to smo već videli iz Kulinove povenje i iz natpisa sa njegove crkve.

Povodom ovoga Vukanovog pisma papa Inoćentije III pisao je ugarskome kralju Emeriku, neka opomene bana Kulina da se odvrati od jeresi, a ako neće, neka s vojskom provali u Bosnu, zaposedne je i iz nje protera i bana i one koji neće da se odreknu jeresi. Na Emerikovo upozorenje Kulin je odgovorio da to po njegovom mišljenju nije jeres, nego prava hrišćanska vera, i da će stoga poslati u Rim neke svoje ljude da se pred papom opravdaju. I doista on je to i učinio, zamolivši papu posebnim pismom, da pošalje u Bosnu svoje sposobne i pouzdane ljude, da s njim zajedno urede crkvene odnose.

Da je Kulin ispovedao ili hteo uvesti u Bosni neku bogumilsku jeres, on se ne bi ni usuđivao niti bi hteo pisati papi i pozivati njegove izaslanike da dođu u Bosnu, i sami se uvere o pravoj hrišćanskoj veri.

Na Kulinov poziv papa je svojom odlukom od 21. septembra 1202. godine. imenovao splitskog nadbiskupa Bernarda i svoga dvorskog kapelana Joana de Casamarisa da odu u Bosnu i da tamo ispitaju verske prilike. Sledeće godine u aprilu vidimo ovoga papinog kapelana u Bosni s dubrovačkim arhiđakonom Marinom. Nadbiskup Bernard nije dolazio. Ova dvojica otišli su banu Kulinu i sastali se s njim i prvacima Crkve bosanske u mestu Bijelom Polju pored reke Bosne.

Tu su prvaci Crkve bosanske, 8. aprila 1203. dali pismenu izjavu papinom izaslaniku "da ćemo se pridržavati naredaba i zapovedi svete rimske crkve, i u životu i ponašanju svojem, i da ćemo joj biti poslušni i živeti po njezinim propisima, jamčeći za sebe i za sve, koji su od naše zajednice, sa svim svojim posedom i celim imetkom, ako bi ikada u buduće bili pristalice jeretičke zablude. Najpre se odričemo šizme (abrenuntiamus scismati) kojom smo ozloglašeni i priznajemo rimsku crkvu za svoju majku i glavu celoga crkvenog jedinstva".

- Dalje se u toj izjavi nabrajaju izvesne pojedinosti šta će raditi u svojim manastirima, kako će se ispovedati, postiti, svetkovati praznike... i obećavaju da će se u buduće zvati braća, a ne krstjani. Na kraju vele: "A ako bi rimska crkva želela još nešto dodati ili oduzeti, to smo gotovi primiti i održavati."

Navodeći celu izjavu u bugarskom prevodu u svojoj studiji: Besedata na prezviter Kozma protiv bogumilite, bugarski naučenjak P. Blagojev, donosi o njoj ovaj sud:

"Po ovoj Bjepoljskoj izjavi vidi se da je Crkva bosanska u to vreme imala svoje manastire, monahe i monahinje i monaške starešine, što, prema izvorima, jeretici bogumili nisu imali. Isto tako iz nje se vidi, da su uz manastire bile crkve koje nisu mogle biti bez oltara i krstova, i sveštenika koji su služili, pričešćivali, ispovedali i delili epitimiju. Vidi se i to da se sve nije slagalo s obredima u katoličkoj crkvi, pa su za to prvaci bosanskih monaha u ime svoje i svih ostalih monaha obećali, da će se u buduće pri ispunjavanju religioznih obreda tačno pridržavati naredaba i zapovedi rimske crkve.

Iz toga fakta što su se bosanski monasi zvali krstjanima i što su obećali, da neće kod sebe primati kakvog maniheja ni drugoga jeretika i da neće nositi kosi i šarena odela, ne može se zaključiti da su to bili jeretici, kako misli Franjo Rački. Naprotiv, po našem mišljenju, iz te Bjelopoljske izjave se vidi, da su bosanski monasi, koji su je potpisali, kao i oni, koje su ovi prestavljali, bili pravoslavni.

Pravoslavnih slovenskih manastira i monaha bilo je u srednjem veku ne samo u Bosni, nego i u Dalmaciji i drugim jugoslovenskim stranama na zapadu. A pri tome potpisani bosanski monasi na toj izjavi izrično kažu, da se odriču šizme i priznaju rimsku crkvu, tj. odriču se istočne pravoslavne crkve i priznaju zapadnu, katoličku crkvu."

Kulin je, dakle u to vreme, zbog političkih prilika, u kojima se nalazio, priznao "rimsku crkvu za svoju majku i glavu celog crkvenog jedinstva". U neku ruku sklopio je uniju s Rimom. Ali i pored toga crkva bosanska živela je i dalje svojim starim životom. Episkop ili ded Crkve bosanske nije bio prisutan na tome sastanku u Bijelom Polju. On se držao daleko od toga. Da je ta unija bila samo trenutna obmana, vidi se po kasnijem postupanju rimske crkve prema Crkvi bosanskoj kroz ceo srednji vek. Ona je bila i ostala samostalna pravoslavna crkva za bosansku državu. Kako se širila ta država, tako se s njom širila i Crkva bosanska. Za to nam je najlepši primer Hum ili Zahumlje.

Hum ili Zahumlje spominje se u poveljama naših srednjovekovnih vladara obično pod imenom Hnopska zemlja. Najstariji pomen Huma ili Zahumlja je kod Konstantina Porfirogenita u njegovom delu De administrando imperio. I on taj kraj naziva Zemljom Zahumljana - po gori Humu: "oni iza Huma", a poreklom su Srbi, kaže. On pominje i tadašnjeg zahumskog kneza Mihaila Viševića, koji je vladao tim krajem od prilike 910 do 950. Mihailo je bio u prijateljskim odnosima s bugarskim carem Simeonom i hrvatskim kraljem Tomislavom. Sudelovao je i na crkvenom saboru u Splitu 924. U spisima toga sabora stoji, da su na taj sabor došli i papini izaslanici "koji su putovali po dalmatinskim gradovima i pregovarali sa hrvatskim i srpskim velikašima".

Humska episkopija osnovana u Stonu

Pod "srpskim velikašima" podrazumevaju se velikaši iz Zahumske zemlje koji su na sabor došli sa svojim knezom Mihailom. U to doba delila se "spljetska metropolija, odnosno biskupije njezine, u dva dijela: hrvatski i zahumski, tj. zapadni i istočni, u prvom bijaše vladaocem hrvatski kralj, u drugom zahumski knez uz srpske velmože" piše Franjo Rački. Mihailo je bio nezavisan od raških velikih župana. O njegovim naslednicima ne zna se ništa.

Zahumlje je kasnije bilo pod dinastijom dukljanskoga ili zetskoga kneza Stefana Vojislava, dok nije posle smrti kralja Bodina (1101) palo pod raške župane. Za vreme velikog župana Stefana Nemanje u Zahumlju je vladao njegov brat Miroslav, koji je nosio titulu kneza humskoga. On se spominje prvi put 1180, a umro je oko 1198. Bio je u neprijateljskim odnosima s rimskom kurijom. U svoju zemlju nije hteo pustiti papskog legata Teobalda. Inače je bio pobožan pravoslavni hrišćanin kao i brat mu Stefan Nemanja. U dolini Lima podigao je manastir Sveta Petra i obdario ga mnogim zemljišnim posedima na Limu, Tari, Neretvi i u okolini Stona. Kako je bio pobožan hrišćanin, vidi se i po tome što je pre svoga potpisa na poveljama pred svoje ime stavljao i znak krsta, a jednom se oko toga znaka i potpisao ovim rečima: "Krst kneza Miroslava". O njegovoj hrišćanskoj pobožnosti svedoči i umetnički napisano Evanđelje, koje se i danas čuva u Muzeju u Beogradu.

Miroslav je bio oženjen sestrom bana Kulina, i iz toga braka rođen Andrija, veliki knez humski. I on se na svojim poveljama, "po načinu vizantijskih privatnih povelja, potpisuje oko krsta, isto kao nekada Nemanja i Miroslav". Andrija je priznavao vrhovnu vlast kralja srpskog. Sveti Sava je u njegovoj oblasti osnovao humsku episkopiju sa sedištem u Stonu, u manastiru Svete Bogorodice, 1219. godine. Ova episkopija bila je vrlo važna, jer je trebalo da štiti Pravoslavnu crkvu u toj oblasti od rimske propagande. Stoga su tamo postavljani za episkope ugledni i učeni ljudi. Prvi episkop, koga je izabrao i postavio sam sveti Sava, bio je Ilarije, verovatno jedan od njegovih odličnih učenika. A kasnije vidimo na toj stolici i jednog iz same vladalačke kuće Nemanjića, episkopa Savu sina Stefana Prvovenčanog, koji je posle smrti arhiepiskopa Arsenija postao i sam arhiepiskop kao Sava II. S episkopske stolice u Stonu došao je za arhiepiskopa i naš poznati srednjovekovni učeni pisac arhiepiskop Danilo.

Za vreme kneza Andrije vladao je u zapadnom delu Zahumlja, od Neretve do Cetine, ratoborni knez Petar, za koga Toma arhiđakon kaže da je jeretik isto onako kao i slovenski apostol Metodije. Posle smrti Petrove (1227.) vladao je u tom zapadnom delu njegov sinovac, a iza njega knez Andrija, koji je proširio svoju vlast i zadobio celu oblast koju je nekada držao njegov otac knez Miroslav. Ali posle Andrijine smrti (oko 1250.) njegov sin i naslednik Radoslav ne nosi više titulu kneza, već samo župana i naziva se u povelji od 1254. "veran kletvenik gospodinu kranju ugarskomu".

Tada je on pristupio savezu Dubrovčana, Bugara i Mađara protiv svoga rođaka kralja Uroša. Srpski vladari su posle toga ovu humsku oblast ponovo zaposeli i u njoj su postavljali za namesnike ljude iz najbliže vladalačke okoline. Tako je, na primer, za vreme kralja Milutina bio huzmski namesnik njegov sin Konstantin. Srpski kraljevi su poklanjali humskoj zemlji veliku pažnju i redovno su popunjavali episkopsku stolicu u Stonu. Bez saglasnosti humskog episkopa nije se izvršavala nikakva važnija državna odluka.

Posle smrti kralja Milutina 1321. nastale su u Srbiji nemile borbe oko prijestola. To je oslabilo srpsku vlast u Zahumlju. Neka su se vlastela bunila i htela se proglasiti nezavisnom. Sve je to dalo povoda bosanskom banu Stepanu Kotromaniću da se umeša u te borbe u svome susedstvu i da iskoristi priliku i proširi svoju državu na jug i iziđe na Ore. On je ubrzo zauzeo oblast Krajinu na Moru i gornje Zahumlje. Pridobio je i neke vlasteoske starešine, koji su mu pomagali u zaposedanju Zahumlja. Iz njegove povelje, pisane posle 1323. vidimo da je on već vladao "od Save do mora, od Cetine do Drine", a u povelji navode se između ostale vlastele i vlastela "od Zagorja župan Poznan Purćić s bratijom, od Neretve Vuk Bučković s bratijom". Zagorje i Neretva oboje su u Zahumlju. Ovom poveljom poklonio je ban Stjepan neka zemljišta knezu Grguru Stipaniću da mu se to nikad ne poreče, što ne bi ispitala crkva bosanska. A tome su svedoci mnoga vlastela, pa i ona od Zagorja i Neretve.

Već od 1326. celo se Zahumlje, osim Stona i Pelješca, nalazi u rukama bosanskoga bana. Kad je došao na vlast u Srbiji mladi kralj Dušan, pokušavao je da od Bosanaca povrati Zahumlje, ali nije uspeo.

Kako je prema tome Ston bio odsečen od srpske države, kralj Dušan ga je 1333. prodao Dubrovčanima, sa Prevlakom i celim primorjem od Prevlake do Dubrovnika. Dubrovčani su se obavezali da za to plaćaju godišnje 500 perpera kralju i njegovim naslednicima.

Pomenuo sam ranije kako je ban Stjepan Kotromanić poklonio neka zemljišna dobra Grguru Stipaniću i kako se u prvom redu poziva na crkvu bosansku, da ona za to jamči, pa onda i pojedina vlastela. A koja je to crkva bosanska vidi se iz jedne druge njegove povelje iz istoga doba. Ta povelja pisana je u Moštri, kod Visokog, 1323 "pred djedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcima Radomirom i Žunborom i Vlačkom i pred svom crkvom i pred Bosnom". To je dakle ona crkva bosanska, kojoj je na čpelu djed ili episkop a sveštenici gosti i starci. A kakva je ta crkva bosanska, vidi se iz zakletava istoga bana, koje su potpuno hrišćanske.

Humska je zemlja čisto pravoslavna

U desetom poglavlju knjige "Istina o bogumilima" dr Vaso Glušac je posebno obradio pitanje Humske kneževine i humske episkopije i njihov ulazak u sastav države i "crkve bosanske" i kojem je između ostalog zapisano:

"Hum ili Zahumlje spominje se u poveljama naših srednjovekovnih vladara i obično pod imenom Humska zemlja. Najstariji pomen Huma ili Zahumlja dolazi kod Konstantina Porfirogenita u njegovom delu 'De administrando imperio'. I on taj kraj naziva Zemljom Zahumljana, a Zahumljani da se zovu po gori Humu, upravo" oni iza Huma-, a poreklom su Srbi. On pominje i tadašnjeg zahumskog kneza Mihaila Viševića, koji je vladao tim krajem otprilike od 910. do 950. godine. Mihailo je bio u prijateljskim odnosima s bugarskim carem Simeonom i hrvatskim kraljem Tomislavom. Učestvovao je i na crkvenom saboru u Splitu 924. g. U spisima toga sabora stoji, i kako su na taj sabor došli i papini izaslanici, "koji su putovali po dalmatinskim gradovima i pregovarali sa hrvatskim i srpskim velikašima" - Dalmatiarum peragrantes civitates et (cum) Chroatorum atque Serborum procerbius conventientes.3 Pod "srpskim velikašima" imaju se razumeti velikaši iz Zahumske zemlje koji su na sabor došli sa svojim knezom Mihailom. U to doba delila se "spljetska metropolija", odnosno biskupije njezine, u dva dijela: hrvatski i zahumski, to jest zapadni i istočni, u prvom bijaše vladaocem hrvatski kralj, u drugom zahumski knez uz srpske velmože. Mihailo je bio nezavisan od raških velikih župana. O njegovim naslednicima ne zna se ništa.

Iz ranijeg izlaganja videli smo da je Zahumlje bilo u sastavu srpske države i da je pripadalo Istočnoj crkvi, koja je u tome kraju bila organizovana i pre sv. Save. A njegovim osnivanjem humske episkopije sa sedištem u Stonu 1219. potpuno je i utvrđena.

Srpski vladari su počevši od Nemanje, poklanjali naročitu pažnju toj oblasti. Kneževi, župani i namesnici bili su u toj zemlji redovno iz vladalačke loze Nemanjića, a videli smo iz te loze i jednoga crkvenog poglavicu, episkopa humskoga Savu.

Ako bi računali samo ono vreme od kada je knez Miroslav postavljen za humskoga kneza (oko 1170) pa do zauzeća te oblasti od strane Bosanaca (1326) postaje nam jasno da je Humska zemlja bila pod čisto pravoslavnim vladarima i episkopima 156 godina. kroz to vreme svakako se učvrstila u svome pravoslavlju, sve da se ranije i kolebala između Istoka i Zapada. A sada kada ju je osvojio bosanski ban Stjepan Kotromanić, nije imala šta da menja, jer je i on pravoslavni hrišćanin i po majci Jelisaveti potomak Nemanjića. Prema tome humska zemlja ulazeći u organizaciju i oblast bosanske države, izdvojila se iz državne i crkvene organizacije srpske države i ušla u novu crkvenu organizaciju samostalne Crkve bosanske.

Interesantno je da Franjo Rački ovome banu priznaje pravoslavlje, iako njegovu Crkvu bosansku proglašava patarenskom ili bogumilskom. A još je interesantnije da taj isti ban izjavljuje papinom izaslaniku Gerardu, kad je ovaj od njega tražio u ime pape, da progoni "jeretike" u svojoj zemlji, da on to ne sme činiti radi "šizmatika", koje ima kao susede svoje zemlje, pa bi "jeretici" pozvali te "šizmatike" u pomoć. Iz toga citata Rački zaključuje da su ti jeretici - patareni, a šizmatici - pravoslavni. Samo nam nije rastumačio, kakva je to veza između tih šizmatika i bosanskih jeretika, da bi oni bili spremni i oružjem da ih brane. To nam nije razumljivo i zbog toga, što znamo, da su u to doba (1339, još uvek bili zategnuti odnosi između srpskog i bosanskog dvora zbog humske zemlje. Kad bi ipak ti srpski šizmatici pritekli u pomoć bosanski jereticima, to znači da ih veže zajednička vera, iako su podeljeni u dve posebne države i dve samostalne crkve. Po tome što se, spominju posebno jeretici, a posebno šizmatici, Rački zaključuje da su to dve posebne vere. Prema toj logici mogli bismo zaključiti da su isto tako jeretici i patareni dve posebne vere, jer se na str. 429 njegovog dela spominju haeretici et patareni. Rimska crkva obiluje u tim nazivima kad govori o svojoj sestri - Istočnoj crkvi. Osim izraza haeretici et patareni, haeretici et schismatici, infideles et schismatici), manichei itd. ima i kužni smrad šizme. Pa kad se može i tako vređati, onda nije čudo što se upotrebljavaju po dva izraza, da se iskaže kakvi su to jeretici - ti prokleti šizmatici.

Dolaskom, dakle, bosanske državne vlasti u humsku zemlju, došla je tamo i Crkva bosanska, ali se u verskom pogledu nije ništa promenilo, osim što je humska episkopija ukinuta, a njeno područje palo pod bosanskoga episkopa. Stoga je neki kaluđer kasnije kad je prepisivao "Sinodik" ili "obred ispovedanja vere i proklinjanje jeretika), umetnuo među jeretike i "bana Stefana" i sve jeretike bosanska i humske jer je čuo da je taj ban otcepio humsku episkopiju od srpske arhiepiskopije i pripojio je Crkvi bosanskoj. Stoga su mu jeretici i ban i svi Bosanci i Humljani koji su se otcepili od Srpske crkve. Tako je mislio neki nepoznati kaluđer, zanesen u prepisivanje "Sinodika". Ali zvanična Srpska crkva nije tako mislila. Iako je srednjovekovna srpska crkvena književnost dosta razvijena, ipak u njoj ne nalazimo nigde ni spomena o kakvim bogumilima u Bosni, ni o napadu na Crkvu bosansku. Štaviše, nalazimo da su te dve crkve bile u prijateljstvu. Naveo sam slučaj kako je ban Stjepan odbio predlog papinog izaslanika da progoni svoje podanike, jer bi oni mogli pozvati u pomoć šizmatike iz susedne zemlje. Dakle ti šizmatici iz Srbije voleli su i branili svoje jednovernike, članove Crkve bosanske. A to nije jedini slučaj. Za to nam je najlepši dokaz pismo Joana Kapistrana od 4 jula 1455. papi Kalikstu III, u kome se tuži na srpskoga despota, kako je veliki neprijatelj katoličke vere.

"Fokus" - feljton

Priredio Radovan Jović