Banjalučka regija

    Indeks članaka

     Srpski svatovi u Bosanskoj Krajini

    Momak i đevojka udaju se od petnaeste do dvadesete godine. Malo koje dočeka dvadesetu godinu, a da se ne uda ili ne oženi. Ako pređu dvadesetu godinu, kaže im se „stari momak" ili „stara đevojka."Čim je sinu petnaesta godina, roditelji mu gledaju đevojku, all on sam, Bože sačuvaj. Momak je sa svim nevin i stidan pred starijima,' a o svojoj ženidbi neće progovoriti, pa makar se nikad i ne oženio. Ako mu kućani naspomenu što o ženidbi, sav pocrveni od stida, i hoće u zemlju da propadne. Ako su mu tu roditelji, pobjeći će na polje. I đevojka je ista taka. Ako je momak samac radije će otići, konšiji ili kome od roda, da mu gleda đevojku; nego li on sam. Kad roditelji za sina gledaju đevojku, najviše paze na rod — pleme — soj. Kod roditelja đevojačkih traže i ispituju najviše pak ova svojstva: Doji li dobro đevojačka majka svoju đecu ? — Da li joj dijete prije godine prohoda ? — Jesu li joj đeca mrla ? — Jesu li u đetinjstvu pobolijevala ?

    — Da li je boli glava često ? — Da li trpi od zubobolje ? — Jesu li joj zubi zdravi i bijeli? Ima li joj ko u rodu padavicu? (gorsku bolest.) — Ima li joj mati ili rod kakovu priljepčivu bolest ? (Vrancu — sifilističku bolest) Ima li joj ko u rodu sušicu ? Jesu li joj baba i šukunbaba bile zdrave? — Da li joj mati mučno rađa đecu ? — U opšte, ima li ta porodica dug vijek? — Je li joj mati vračara i paljkalica? — Da li umije svoje kućne poslove ? — Umije li u svojoj kući dočekati: kuma, popa, prijatelja, namjernika ? — Zna li svoje ženske poslove : tkati, presti, šiti, grebenati, vesti? .... Jesu li joj otac, braća, rođaci: lupeži, kradljivci, lašci, inačije, psovači, katili i t. d. Kada se dozna kroz deveta usta za sve i odgovori na gore navedena pitanja: „jest, nema, nije, nijesu i t. d." onda se pristupa „zagledanju." Prvo viđenje momka sa đevojkom bude na zboru ili piru. Uvati se momak u kolo do one đevojke, koju su već izpipali i koju su namjerni uzeti.Kada se puste iz kola momak odvede đevojku, te je sa njezinom rodbinom počasti sa rakijom, koju u ploski u svom premetaču nosi; ili im uzme kakova voća kao miloštu. Za tim obično u jesen — ide se na zagled t. j. da se vide i po drugi put; da vidi đevojačka Familija momka a on njih. Zagledanje ide ovako: spremi se momak i tac mu i obuku se što ljepše. Ako nemaju u sebe hallša pozajme u konšiluku. U veče, kada se suton uhvati; pojašu konje a ponesu sa sobom plosku rakije, i idu upravo u kuću đevojačku. U kući ih dočekaju, spreme im večeru i to obično cicvaru. Kada se postavi trpeza (sofra, stolica) zagledači izvade rakiju i časte đevojačkog oca i mater pa i drugu kućnu čeljad. Kod trpeze drži đevojka luč — svijetln im. Momak je sasvim smjeran, stidljiv i ništa ne progovori cijelu veče. Sve mu je to : ako kad koji slatki pogled ispod obrva baci na đevojku — inače je anđelak. Često puta bude, da je i ne vidi siromah. Po večeri posjede zagledači malo, a za tim pojašu konje i odu kući. Poslije nekoliko dana dođe otac momkov opet kući đevojačkoj i ponese sa sobom plosku rakije. Ovi ga dočekaju, spreme mu ručak ili večeru, a on izvadi rakiju i ponudi roditeljima đevojačkijem. Ako ovi počnu piti ? to je znak da će dati đevojku i znak je da je đevojka kail poći. — Ako li ne ? nego vrati rakiju; izgovorom, da im đevojka nije na udaju; onda niti je dadu, niti đevojka ima volju za istog. Kada je sretno i popije se rakija, kao što rekoh: otac momkov se veseo vraća kući i sprema se na „prošnju." Na konja mu priveže đevojka jedan peškir, kao znak da je dobro zagledanje prošlo. — A on nju daruje.Za prošnju ispeče se dobra jalova ovca, prosački kruv, kolači, pite, sirac i poveća mješina rakije. Za đevojku pakobaška spremi se jelo. Na protnju pođu po dvoje od muškinja i jedno žensko. Muško ide uz spremljena jela i pića, da dobro podvore đevojačku rodbinu, a žensko ide da previdi ruho đevojačko. — Kada se prosci kod kuće đevojačke pročaste vraćaju se kući. Pri polasku ispitaju novoga prijatelja koliko će svatova povesti i koliko „mira" — otkupnine — svadbarine ponijeti i u koji će dan doći po đevojku. Kad pođu prosci, svakom prosačkom konju priveže đevojka po jedan peškir za uzdu. Mir —svad• barina, to je u narodu ukorijenjen a jako rđav običaj. Kad dotični dođu po đevojku, mora se donijeti đevojačkom ocu deset dukata ili već za koliko su se pogodili da plati đevojku, inače mu je neće dati. — Za urečeno vrijeme vodnje spremaju se obje stranke. Koji ženi sina kupi svatove. Starješina ILI čauš, koji će biti u svatovima; uzima plosku rakije i ide od kuće do kuće, iz koje je namjeran zvati u svatove, te nudi rakijom i kaže za što. Ovaj ako popije rakiju, znak je da će u svatove ići. Ako li ne popije, to odbija poziv. Kad svatovi u uročeno vrijeme dolaze skupljaju se pred kuću onoga što se ženi; dolazak svoj javi svaki sa pucanjem iz puške. Kad su svi svatovi na okupu: noću pojašu konje i idu kući đevojačkoj. Čim dođu, ođašu konje i uđu u kuću. Svatovi postave trpezu a na nju metnu jabuku i u nju ubodu žuti dukat i prsten. Sad dođe otac đevojački i kaže prnjatelju: „vadi otkup — mir, jer đevojku nećete dobiti, dok je ne otkupite." Tu nastane velika pogodba, ma i ako su pogodili recimo deset dukata; jer otac momkov izvadi pet dukata, pa pruži prijatelju novom, a ovaj neće ni da ih nogleda — odbaci ih. — Onaj daje sedam dukata, a ovaj opet neće. Na pošljetku izvadi devet dukata i jedva ga sad primoraju da uzme. Kad primi novce za đevojku, prijatelji se sad pomire i poljube. Sad izvede brat đevojački đevojku i dovede je trpezi; nazvavši svatovima Boga. Oni svi ustanu na noge i otprime Boga. Onda će brat đevojački glasno učiniti: „Ko se prima sestre moje, do volje i do nevolje." Otac momkov priđe mu i reče: „Primam ja i Bog, do volje i do nevolje." Onda brat đevojački reče: „Evo ti mila moja sestra, a ti meni daj dar." Momkov otac primi đevojku za ruku i daruje joj brata. — Sad joj pokaže prsten na trpezi i progovori joj: „Ako je dobra volja i nijesi se drugom obećala, uzmi onaj prsten i jabuku." Sad đevojka priđe ocu i poljubi ga u ruku a tako i budućem svome „ćaći," kumu, starom svatu, materi i drugima starijim. Zatim prikloni skute, sagne se i uzme jabuku i metne u njedra, a svatovi viknu: „živila!" Žri izvođenju đevojke na prsten, ako nema brata to ga može zamijeniti: stričević, mlad stric, sestrin i t. d. Iza toga priđe đever đevojci, ogrnut crvenom kabanicom i primi đevojku, pa ju ogrno sa kabanicom i stupi među svatove. Svatovi sad povade jelo i piće, što su donijeli sa sobom, i postave sami, pa počnu piti i jesti. To se zove: svatovska večera. Sad svatovi gledaju da opnju koga od kućne čeljadi ili od pozvatih. Pije se i jede, pjeva, puca iz pušaka sve do zore. Pred zoru dignu svatovi svoju trpezu (sofru) a đevojački otac sad postavi drugu i posjeda svatove, pa navali sad sa svojim različitijem jelima i pićem. — Sad gledaju na svaki način da opiju svatove. Navale na njih medenom rakijom, ali se oni dakako čuvaju. Nijesam kazao: kad se vodi đevojka, i đuvegija pođe u svatove. U svatovima je kum sve, što on zapovjedi mora se slušati. Njegov najveći sluga jest „svatovski čauš." Taj se uvijek bira kao najdosjetljiviji, kao najbolji šaljivčina. On je uvijek na polju, čuva konje, da im ko repove ne počupa ili ne odsiječe. Osobito odijelo ima na sebi, a u ruci buzdovan, s kojim se brani i lupa po krovovima zgrada i kuća kao gromom. Kad kum čaušu šapne da je vrijeme putovati; on počne lupati i vikati: „azurala, kićeni svatovi, spremte konje, pritežte kolane, da vodimo lijepu đevojku; da ranimo da ne odocnimo, kratki danci a vrletni klanci, a nami su daleki konaci."

    Skoči sve na noge. Svatovi traže što da ponesu; kao kokoš, žlicu (kašiku) lonac ili K0JU DRUGU stvar. To objese konju o unikašu, đevojke, drugarice isprošene, vežu svatovnma na kape vješala od kukuruza, radiše, šljivove, lješnjikove, orahove i t. d. Konjima vežu peškire za uzde a svatovi ih daruju. Kada je sve gotovo, kada je ruho1) đevojačko natovareno i komora predata čaušu ; izvede đever đevojku na velika vrata iz kuće, kućna joj čeljad govore: „Sretno, sretno!" Sad stanu pred kuću kod konja, na kome će jahati đevojka; a toga časa dođe joj otac, pa prekioni koljeno u desno noge, đevojka priđe mu i poljubi ga u ruku i ište blagoslov. On je blagoslovn i oprosti joj sve, ako ga je u čemu uvrijedila. Stane mu na koljeno i baci se na konja, a ogrnu je crvenom kabanicom, pa zapucaju puške i pojure konje. Malo ih otac đevojački isprati sa svojijem prijateljima i vrate se. Svatovi ođure preko polja igrajući konje, pjovajući pjesmu na sav glas i pucajući. U putu, ako svatovi koga sretnu, napoje ga. Iz po puta odleti jedan kući i javi da idu svatovi. Taj se zove muštulgdžija. Muštulugdžija dobije košulju od matere mladoženjine — ređe peškir. Kada se svatovi prikuče kući na jedno 50—100 koračaji; nekolicina njih koji IMaju dobre konje, poteku. Koji uteče dobije košulju. Kad svatovi dođu pred kuću, barjaktar zapriječi vrata s barjakom, i ne da nikom u kuću, dok mu se ne da dar. Dok barjaktar drži vrata zaprta; đevojci donesu puno rešeto žita i na konju još sjedeći, počne rediti, a kad je nekoliko puta okrenula žito u rešetu, baci ga preko glave i udari čauša, kojin se već kasnije postavio tamo, samo da izvede veći smijeh. Onda joj donesu mašu (ožeg) i đevojka zamane njom i vridalji je preko kuće. Sad joj donesu muško dijete od tri do četiri godine i metnu ga u krilo đevojci na konja. Ona ga zagrli i poljubi, na ga daruje obično sa malijem čarapicama punim oraha, lješnika i jabuka. U tom se vrata otvore i đevojka sjaše sa konja, priđu pragu sa đevojkom: ona se prekrsti i pokloni, na korači desnom nogom u kuću. U kući obiće oko ognjišta tri puta pred sunce i više vatre u pročelju, metne tri metenije i poljubi ognjište. Ako koje jelo kod vatre ima, dođe mu i promiješa ga, pa uzme malo i okusi. Za tim dođe đeveru, pa iziđu na mapa vrata i odu u zgradu (klijet). Tamo je okolo domaća čeljad, i sad se s njima upoznaje. Prijs no što svatovi dođu, skupi se cijelo selo na pir, a i iz drugih sela također dođu. Uhvate narodno kolo, te igraju,pjevaju, pucaju, vrište, skaču bacaju se kamena s ramena i t. d. Đever izvede đevojku prekritu sa prvenom kabanicom, pa ju voda po piru. Koga god srste pokioni mu se do crne zemlje, pa ako je mlado žensko ; poljube se u obraz, a zatim se opet pokloni i idu dalje. Ako jes starije poljubi ga u ruku, i to ide tako cijeli dan. Đevojka je više obučena kao žena: zimi ima crnu haljinu, zubun vrio umjetno izvezen; tkanicu i pregaču. Na glavi ima bijesnu maramu (bošču) a po njoj kapu i po tom se poznaje da je još đevojka t. j. da je nevjenčata. Svatovi obično hodaju tamo amo, i poje svijst sa rakijom iz svojih iposaka, što su ih donijeli od novoga prijatelja. Svatovi zameću šalu, igraju, pjevaju, pucaju i t.. d. Kada su se malo odmorili, iznesu trku za pješake. Na trku se meće obično košulja ili dobar peškir. Momci, koji mogu polećeti, svuku sve do gaća i zađu za jednu dvije uvrati i poteku; koji dotrči prvi do biljege, dobije već što je metnuto. Ne" samo da je momak, što je utekao veseo, nego se i mjesto iz koga je, veseli i diči. Tako se trka postavlja i za ženskinje. Obično se za njih meće na trku pregača, tkanica ili što drugo. To je lijepo gledati, a i smješno je. Iza toga postavi se na jedan manji puškomet na dasku, pečeno bravlje pleće sa mesom — razumije se. Sad koji su dobre nišandžije pucaju na pleće. Prvi pukne ćuvegija (mladoženja) — a za tim stari. Kada su od vlade puške pokupljene, onda nišane sa kamenicama. Ko ucilja pleće, njegovo je. Iza toga postavlja se svatovski sto. U začelje stolu, sjedne pop; do popa s desne strane kum, a s lijeve stari svat; do kuma mladoženja, a do staroga svata barjaktar, na za tim redom svi svatovi po starini. Za svatovski sto malo ko drugi sjedne osim svatova. Svatovi tako posjedaju i narede se za praznim stolom. Sad zađe đever sa đevojkom ispred svatova: đevojka nosi pehar (bukaru, žbanj) pun vode i žpicu (kašiku); a đever leđen i poljevak (peškir kojim se utire), pa dođu prvom popu te mu popiju vode na ruke da se umije, po tom mora darivnti; baciti dar u leđen. Za tim idu kumu, ćuvegiji, starom svatu, barjaktaru i drugim svatovima redom. Svaki mora u leđen nešto baciti u novcu. Obično kum i đuvegija daju po žut dukat. To se zove „poljevač i na." Iza poljevačnne razdaje se svatovima i kućnoj čeljadi dar đevojački. Ode đevojka sa đeverom i na maši (ožegu) donesu veliku rnu darova, pa stanu više kuma. Čauš sad uđe u krug stopu svatovskom i pruža najprije: dar mladoženjin, a čauš ga premetne nekoliko puta i sa vrlo smiješnim govorom okiti i baci ćuvegiji oko vrata govoreći mu: „Plati, ako ne'š, a ti vrati!" Tako se prikazuju darovi i svima drugijem, koje će ih dobiti. Sad dođe đever sa đevojkom među svatove sa izdubljenpm hljebom na srednni i kupe otkup od svatova za darove. Novci se bacaju na hljeb, da svak vidi koliko je ko dao. Čauš blagosilja i hvali pojedine, a popojedine pošteno i izruži, da ni psi s mislom ne bi polokali, — ali mu to odbiju na šapu. Iza ovoga postavlja se svatovsko jelo na sto, ali domaćinovo ništa. Tu se samo postavljaju svatovske „buklije," i to na ovi način : Uđe čauš među svatove i stane kod stopa, pa mu dadu najprije kumovu bukliju1). On ju okiti što ljepše govorom i prikaže svatovima i narodu, što okopo stoji, sa najljepšijem izrazima, na cijelu navardu metne pred popa. Osobito su lijepi prikazi i svatovske zdravice; ali bi me daleko odvelo kada bi ih sviju opisao1). Za tim dodadu mu busliju starog svata, barjaktarovu, pa onda redom sviju drugih svatova. Uza svaku, kao što spomenuh, čauš reče po koju. Kada su sve buklije prikazate pop ustane i blagoslovi sto, a sad počnu jesti i piti i uza svaku čašu i zdravicu govore. Đevojka se uvijek nokloni kada se koja zdravica reče, ma bila za koga. Pije se, jede, zdravi i pjeva sve do noći. Kolo igra uvijek a puška puca. Pred noć uzme kumi đever momka đevojku i zovnu popa pa idu u zgradu i vjenčaju ih. Snaša po kumovoj zapovijedi izuje mladoženju, a on nju; tako isto i raspašu jedno drugo. Snaša poljubi mladoženju u ruku, a on nju u čelo i to sve u prisustvu kuma i đevera. Za tim ih svedu u ložnicu. Kum ih pokrije a đever pukne iz puške preko njih — i sad zatvore zgradu (klijet). Svatovi se u kući cijelu noć vesele i zameću različite narodne šale.Sjutra dan, kada dođe mladoženja iz ložnice, uvate ga i svežu sa đeverom, a to čine za to, što su im snašu ukrali. Oni se otkupe medenom rakijom, i pušte ih. Svatovi toga dana ručaju, a za tim razilaze se kućama. Kad koji pođe opali iz puške a snaša ga isprati, poljubi ga, a on je daruje i svjetuje je, da bude dobra i poslušna. — Ovo je originalna svadba, no bude kadkad po koji izuzetak, ali rijetko biva: krijući odvući đevojku, 'oteti ju, ukrasti i t. d. Snaša prve godine čestito služi : ustaje najranije a liježe najkasnnje. U veče izuje starije, njihovu obuću uredi i osuši, opanke naveže, čarape, ako su gđe poderate, okrpi. Trpezu postavlja, diže, svijetli, pere sude, namiruje stoku, napravlja ložnice, zapretava vatru . . . U jutru naloži vatru, počisti, uspremi, donese vode, opere sude i t. d. Snaša je skromna i poslušna, kadgod iziđe i uđe u kuću, pokloni se. Kad koji stariji pođe iz kuće na rad snaša ga isprati i poljubi u ruku, a kad dolazi t. j. vraća se kući, iziđe pred njih i dočeka ih. Na putu, pa vrelu, kod crkve, s kim se god srete, pokloni se i poljubi ga u ruku. Mladoženju mlada ne zove imenom nego: „on njega, onaj — —" A tako isto i on zamjenjuje njezino ime sa: „ona,nje, nju — —" Oca mladoženjina — svekra — zove: „ćaćom, ćajom," a svekrvu: „majom,majkom." Mladoženjina brata zove, ako je manji „bracika," ako je veći „brale," ako je pri godinama: „brajan, brajenko, brajo, brajko —." Zaovu zove: „sejom, sekom, sestrom." Svekrovog brata : „stricom, strikom" a ženu mu: „strinom, strikom." — Nju sva kućna čeljad zovu: „snašom, snajkom, snašicom." U dubokoj starosti počnu ona i čovjek joj zvati se imenom. Kad pošlje godinu dana začujo se kod snaše piska i kmeka sina ili šćeri, ta vreva mladu skuči — i umanji se u kući ona lijepa usluga. Od toga časa ona postane „reduša" u kući. Tu počne tonuti ime „snaša," jer počnu je sad neki prozivati „majkom" a neki „strikom." Pa i ja od te dreke pometoh se, i moradoh prestati.

    Autor(i): PETAR MIRKOVIĆ
    Publikacija: BOSANSKA VILA
    Datum izdavanja: 01/12/1887

    U Bišću, 1887.

    Design by Novica.info