Banjalučka regija

    Indeks članaka

     

    ŽENSKE MOBE IZ BOSANSKE KRAJINE

    UVOD

    Cilj ovoga rada je da pokušamo dati mali doprinos u proučavanju ženskih moba (jedan od oblika udruživanja i međusobnog ispomaganja radne snage na selu) koje su rasprostranjene na cijelom srpskom etničkom prostoru.

    Koliko su pojedine ženske mobe bile zastupljene u našim krajevima, zavisilo je od fizičko – geografskih uslova (nadmorske visine, vrste zemljišta i klime), koji su direktno ili indirektno uticali na život i rad čovjeka, od stepena korišćenja savremenih mehanizacionih sredstava u obavljanju seoskih radova i od kupovine industrijskih tekstilnih sirovina i proizvoda.

    Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog rada u većini krajeva zadržale su se do 50-ih godina XX vijeka, dok su nekim siromašnijim, izolovanijim i manje pristupačnijim krajevima, gdje se tradicija našeg naroda duže zadržala ove vrste moba se i danas primjenjuju.

    Međutim, pored osnovne funkcije mobe da se pomogne drugom u obavljanju nekog posla, narod se najčešće odazivao na mobe radi pjesme, igre i veselja, odnosno, radi svih onih lijepih stvari u toku rada koje su našeg čovjeka veselile, i zbog kojih je u većini slučajeva išao na mobe.

    O značaju i funkciji ženskih moba u srpskoj tradicionalnoj kulturi pisali su T. Bratić, Milan Z. Vlajinac, Milan T. Vuković i mnogi drugi. Oni su u svojim radovima, baveći se naučno-istraživačkim radom prikazali, koliku je ulogu i značaj imala moba u socijalnoj kulturi našeg čovjeka.

    POJAM MOBE

    Moba je jedan od najbitnijih radnih običaja, koje je naš narod upražnjavao u svojoj tradiciji, a koji se i danas može primjetiti u nešto izmjenjenom obliku, prilagođeno vremenu i uslovima u kojem živi današnji čovjek sa sela. Opisujući koliki je značaj i ulogu imala moba u svakodnevnom radnom životučovjeka, moramo jasno razlikovati mobu od drugih vrsta udruženog rada (pozajmice, sprege, kuluka i sl.). Moba je dobrovoljno, besplatno pružanje pomoći komšiji, rođaku u obavljanju različitih poslova, koji su dio svakodnevnog života čovjeka od kosidbe, žetve, kopanja kukuruza, komušanja kukuruza, berbe grožđa i sl.

    Po Milanu T. Vukoviću: “Moba, mobarenje, molba je najčešći običaj međusobnog pomaganja na selu. Kada se ukaže potreba za radom, domaćin saziva potreban broj radne snage. Rad je besplatan i dobrovoljan, a domaćin je obavezan radnike što bolje da ugosti.”1 Toma Bratić definiše mobu kao jedan od oblika udruženog rada, gdje jedan čovjek sazove više osoba, samih ili sa volovima i konjima da mu radi neki posao, pa mu za ovakvu radnju nije obavezan platiti.2

    Moba, kao običaj udruženog ljudskog rada, terminološki je objedinjavao i kao takav se koristio u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Sremu, i Crnoj Gori. Prvobitni oblik termina moba je mòlba, koja se najčešće koristi u Srbiji, manje u BiH. U nekim srpskim krajevima narod kaže da ide u mobu ili molbu. U svim našim krajevima ova dva termina imala su istu funkciju i značaj, izuzev Crnogorskog primorja, gdje je molba predstavljala običaj kada se nekoliko mladih ljudi i žena udruže, pa jedan drugom sve poslove redom obavljaju, dok je moba predstavljala udruživanje mladih radi obavljanja konkretnog posla. Međutim, najstarija terminološka odrednica udruženog ljudskog rada zove se moljba. Funkcija i značaj moljbe u čovjekovom radu pominje se na prvim pisanim spomenicima i narodnim pjesmama. Simbolički značaj molbe okarakterisan je u značenju vjerske molitve, odnosno moljenje za razne usluge. U Bosni i Hercegovini u jednom kraju, najčešće se čuje da neko ide u umobu ili umobinju, a u drugom u mobinu ili mobinju. U pjesmi: “Ljubović i Ivankovića Kosa”, pjeva se kako je Ljubović sakupljao golemu mobinju: Ali u istoj pjesmi se kaže: “Sva je moba došla na užinu”.3 (Što znači da se na mobu išlo, tamo gdje je bilo “ića” i pića). Osnovni cilj i zadatak zbog čega se moba saziva je, da se sakupi što veći broj mladih ljudi (momaka i djevojaka), koji će se uz igru, pjesmu zbližiti a samim time i motivisati da što kvalitetnije obave posao zbog kojeg su došli. Mobe se mogu podjeliti na ženske, muške i mješovite. Međutim kategorički izvršiti selekciju moba na muške i ženske je veoma teško. Tako npr: u većini ženskih moba prisutni su muškarci, negdje da pripomognu u radu, a uglavnom radi druženja i zbližavanja. A kada ne bi bilo tako, te ženske mobe bi izgubile smisao za njihovo postojanje, odnosno sazivanje, jer su se na mobama rađale neke nove ljubavi, pronalazili bračni supružnici (najčešće iz susjednog sela). Najčešće ženske mobe su: prela ( kada su imala funkciju da se pripomogne domaćici u čijoj kući se saziva prelo) od češljanja i predenja vune do spremanja djevojačkog ruha (štrikanja, pletenja, šivanja i vezenja, žetva (više mješovita, muška i ženska).4 Prela su najčešće sazivana u Bosanskoj Krajini.

    Možda jedne od najznačajnijih moba, koje bi dosljedno opravdale svoju funkciju i sadržaj su mobe iz sevapa i milosrđa tj. milosrdne mobe. Ove mobe se obavljaju kod siromanijih domaćina koji ne mogu sami da urade svoje poslove, kod bolesnih, kod inokosnih (udovica) žena i kod kuće u kojoj nema ženske čeljadi. Za razliku od mobe, pozajmice se moraju vratiti. Sva dešavanja koja se primjećuju u toku mobe, u pozajmici su dosta skromnija (od broja ljudi koji učestvuju, od veselosti samih ljudi do gozbe koja je skromnija). Pozajmica se može obaviti tako da se pozajmljuje stoka umjesto čovjeka ili za jednog kosača se vraćaju dva kopača (zato što je kosački rad teži od kopačkog). Sprega, sastavljanje, četvorenje je isto što i pozajmica, samo što se kod sprege die u pozajmicu sa radnom stokom, da se ore, vuče žito, sijeno, drvo, kamen i sl.5

    Za razliku od mobe i pozajmice gdje je rad dobrovoljan, nekada za vrijeme srednjevijekovne srpske države i turskog perioda običaj je bio da se radna snaga prisilnim putem skupi i radi besplatno. Taj besplatni rad zove se kuluk. Ovaj rad su obavljali seljani za srednjevijekovne feudalce, a kasnije za turske age i begove i za potrebe okupatora ( u I i II svjetskom ratu).6

    SAZIVANJE MOBE

    Mobe sazivaju siromašni, srednjaci i bogataši (češće sazivaju mobe i na njihove mobe se više ljudi odazove). Običaj je da mobu saziva domaćin kuće – mobilac, ili neko mlađi iz njegove kuće, koga on pošalje, Čovjek koji se odaziva na mobu zove se mobar ili molbar. Moba se saziva zbog nemogućnosti čeljadi iz jednog domaćinstva da obave neke poslove u određeno vrijeme. Ženske mobe sazivaju domaćice ili njihove kćeri, radi toga što one ne mogu same da obave svoje poslove, a i da se potpomogne u spremanju djevojačkog ruha.

    Mobe se sazivaju u različito doba godine u doba dana u zavisnosti od posla koje treba obaviti. Na osnovu ovoga važno je istaći da se prela, kao jedan od oblika ženskih moba više sazivaju zimi i u jesen, kada su dani kraće, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Kada djevojke obave sve svoje dnevne radne obaveze, onda se u toku dugih zimskih noći upuste u prela koja traju negdje i do kasno u noć.

    U Bosanskoj Krajini ženske mobe obično traju od Božićnih poklada pa sve do časnog posta.7 Na predenje kučine i vune žene idu kod komšinice uoči petka jer se tada “ne valja” kod svoje kuće

    presti. U većini slučajeva na mobe su pozivani ljudi iz istog sela, međutim rado su pozivane i komšije iz susjednih sela radi druženja i zbližavanja, a dešavalo se da se neki i “orode”. Na ženske noćne mobe kao što su prela, uglavnom su pozivane djevojke iz sela u kojem se moba saziva, dok su momci prisutni na tim prelima najčešće iz susjednih sela. Naš narod se rado odazivao na mobu, jer je smatrao da je “ljudski pomoći nekome, odnosno da je to red”. Djevojkama je bila časta da budu pozvane na prelo, jer nije svaka djevojka mogla biti pozvana na prelo. Na prelu su djevojke prikazivale svoje umjeće izraženo u vezu, tkanju, pletenju i sl.

    PRELA U BOSANSKOJ KRAJINI

    Prela su jedan od oblika ženskih moba (noćnih) koja su u prošlosti bila više primjenjivana u Bosankoj Krajini, nego danas. Prelo je u našem narodu imalo dvojaku fukciju. Za nas je interesantno prelo koje je bilo u funkciji ženskih moba, odnosno kada se na prelo išlo i da se nešto uradi drugome, a ne samo radi pjesme i veselja. Druga vrsta prela je prelo čija je osnovna funkcija bila zabaviti se i nešto uraditi za sebe.

    Petar St. Ivančević u svom radu “Srpski narodni običaji” kaže: “Da su prela i sijela u Bosanskoj Krajini bila omiljena svuda, na selu i varoši. Na prelu se pjeva, veseli, igra a stariji ljudi pripovjedaju svoje doživljaje, istoriju našeg naroda. Često si mogao vidjeti ponosnu i milu Srpkinju da u dan prede ili sa preslicom hoda. Da, kad se ide na poljski rad, to vilogojne šćeri Krajine ljute-djevojke i mlade snaše, uzmu prelu, pletivo ili vez, da nijesu praznih ruku. Putem predu i pletu, a na užini i odmoru vezu. O pretenini i suknenini radi se obnoć. Na prelo se zovu cure udavače, inokosne žene i mlade snaše. Uz djevojke i snaše ide, ko njihov, da na prelu i sijelu paze na njihovo ponašanje. Starije djevojeke i žene poučavaju i sjetuju mlađe. I bećari, ljudi bez ženska u kući zovu i skupljaju prela, a uz prelo ide i sijelo. Ako se prelje zovu daje im se jelo. Iznese se lješnjaka, orasa, krušaka i po koja jabuka. Na prelo pored ženskadije dolaze i momci. Ženska čeljad prede, momci zametnu igru i igraju se. Prelje se natječu koja će više napresti. Momci ukradu od cura puna vretena, pa se onda rugaju kako je ova ili ona lijena i malo je prela. Dok koja od snažnijih i slobodnijih žena ne skoči među muškarce, nađe i otme vretena pa povrati djevojci i u šali ga počne ružiti. Djevojke i mlade pjevaju predući. Svakog će momka i djevojku pripjevati i spomenuti, a osobito ako znadu da se vole.

    Jedna pjesma kaže:

    Gerdan kiti ljuba Ivanova,

    Gerdan kiti gerdanu govori,

    Moj gerdanu, moje suvo zlato,

    Kakav će te junak potrgati!

    Neće Gavro, živ majci ne bio!

    Hoće Rade, radosna mu majka!

    U drugoj našoj narodnoj pjesmi se kaže:

    Prelo se je sastajalo,

    Mladi momci i djevojke,

    Među sobom spominjali?

    Lijepa Joka govorila,

    Da bi Pera najvoljela.

    Na prelu se igralo i “zboračko kolo” ili “djevojačko kolo” ali se kaže i samo kolo. Mladi momci Krajišnici igraju tu igru na prelu i sijelu. Njih nekoliko pohvataju se za ruke, drugi se popnu na njihova ramena, pa se oni pohvataju i igraju kolo naokolo. Gornji momci pjevaju:

    “Ovako se kolo igra, kolo igra,

    Oni donji odgovaraju:

    Nije tako, već ovako rode mili”.

    Momci su igrali tako što jedan od njih uzme kašike, obično tri, između prstiju stavi dvije, a sa trećom udara u one dvije, tako da im daje takt. Svi sa prela gledaju u te momke. Svojat hvali svoj rod, kako je jak, snažan i vješt. Poneka djevojka se smiješi, a milo joj je što se tolika hvala prosiplje na njezinog dragog.”8

    Prela su ženske noćne mobe koje su u svim našim krajevima sazivane zimi i u jesen, kada su dani kraći a noći duže, i kada nije bilo posla u polju. Ona su manje ili više u svima krajevima Bosanke Krajine bila slična. Postojale su dvije osnovne funkcije prela: pomoći drugome i što bolje se proveseliti.

    U ovom radu pokušaćemo dati mali opis prela iz prnjavorskog kraja, sa Zmijanja i sela Ravnog kod Kupresa.

    Prema kazivanju Nedeljke Vujić (rođene Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora, a sada nastanjene u Banjaluci prela kakvih se ona sjeća 60-ih godina XX vijeka bila su ovakva: Domaćica, a najčešće mlada djevojka sazivala je svoje kolegice, djevojke iz komšiluka iz istog sela, a ponekad i iz susjednog sela ukoliko iz poznaje da dođu na prelo.

     

    Djevojke su u dogovoru odlučivale, a najčešće uz prjedlog “djevojke domaćice” u koliko sati će se doći na prelo. Prela su počinjala zimi u dvadesetjedan čas, a završala oko dvanaest sati po ponoći, zato što roditelji nisu dali da se ostane duže. Većinom su prela sazivala imućnije djevojke, radi prostoru i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka, što znači da je moglo biti veselije. Nije bilo velike razlike u godinama, najčešće su bile približno istih godina. Na ta prela pozivane su i majke djevojaka, ukoliko su one poznavale majku od “djevojke domaćice”. Njihove majke su bile u zasebnoj prostoriji.

    Djevojke su se posebno uređivale kada su išle na prelo. Kada se dođe na prelo, prvo se malo “posjedne”, pa “djevojka domaćica” ih počasti sokom, pečenim uštipcima, jabukama, orasima i lješnjacima. “Djevojka domaćica” odlučuje šta će se raditi. Jedne su prele, druge štrikale, treće vezle (najčešće na bezu i “leokrilu”). Plele su puno priglavaka i čarapa, posebno ukoliko se neka spremala za udaju.

    Momci su dolazili sat vremena poslije. Dolazili su u grupama dvojica do trojica. Davali su znakove djevojkama, osvjetljujući baterijskom lampom “sa vana” prozore sobe u kojoj su bile djevojke. Djevojke su prepoznavale čiji je momak stigao na osnovu tih znakova. Momci su većinom dolazili iz drugih sela. Oni su noći obilazili sela tražeći kuće u kojima je prelo. Obiđu za jednu noć oko 10 kuća, a onaj momak koji se zagleda u neku curu tu ostane, a oni drugi odu. Momci su sjedali pored cura koje im se sviđaju. Udvarali su se djevojkama, zadirkivali ih, uzimajući im klupka, vretena i sl. Djevojci je bilo drago da je zadirkuje, ali samo onaj momak koji se njoj sviđa, dok je od drugog bježala na neko drugo mjesto. U toku rada, ovbavezno su pjevale. Momci su “lupali orase i lješnjake” i davali ih djevojkama. Ponekad su mame ulazile u sobu da vide kako se mladi ponašaju. Kada se uđe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momak je pratio curu kući, a od “djevojke domaćice” momak je ostajao još malo da “posijedi”.

    Što se tiče prela na Zmijanju, Grozda Regoda u svojoj knjizi “Sazvučja Zmijanja” kaže: Da se prelo sazivalo u toku dugih zimskih noći, čija je osnovna funkcija bila skratiti duge zimske noći i upotpuniti ih pto veselijim sadržajem. Ženska čeljad bi uveče prela, a muškarci su im pravili drštvo. Na prelima su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i pjevalo. Najčešće je bio i jedan guslar, koji bi opjevavao značajne junake iz srpske istorije: Miloša Obilića, Marka Kraljevića, kneza Lazara i dr. Neka od djevojaka je čitala pjesnaricu, pogađale se zagonetke i sl.9 Međutim, i na ovom prelu je pored veselja bilo i rada. Žene su prele štrikale, vezle i plele.

    Gubić Ljubomir u svom radu “Porodična zadruga Medići” opisujući život ljudi u porodičnoj zadruzi Medići ističe da: “Žene zimi predu, pletu i tkaju u sobi glavne kuće. Zimi žene neprekidno predu od jutra do mraka. Organizuju se prela noću da bi se što duže prelo. Ženska djeca počinju plesti i presti u osmoj godini, a tkati u šesnaestoj.”10

    Prema kazivanju Ljubice Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj), a danas nastanjene u Banjaluci, na prelu je znalo biti i po 20 djevojaka i nešto manje momaka. Prelo se sazivalo zimi, u noćnim satima. Na prelu je čupana vuna, tkalo se, štrikalao se i sl. Kada se dođe kući u kojoj je prelo, običaj je bio da ih domaćica počasti sa onim što se u kući nađe najbolje od hrane. Bilo je veselo sa puno smijeha i šale. Po završetku radova koje su djevojke trebale da urade, dobijale su “povečerak”(najbolja hrana, voće, nešto od slatkog ako se nađe). Na prelu su bili i momci, koji su ometali djevojke u radu. Gađali su ih smotuljcima vune, kao znak udvaranja. Nakon završetka poslova igralo se kolo. Domaćica je po polasku svaku djevojku darivala jabukom poželjevši joj punozdravlja i sreće.

    ŽETVA

    Žetva je jedan od oblika ženskih moba koje se sazivaju po danu. U nekim naučnim prikazima preovladava shvatanje da je žetva više mješovita moba, što je opravdano zbog skoro podjednakog broja žena i muškaraca koji učestvuju u žetvi. Žetva je možda jedna od najveselijih dnevnih moba koje je naš narod primjenjivao. Žetvu saziva domaćin kuće. Na žetvu se se išlo radnom zorom. Polazak je bio od domaćinove kuće ili se išlo pravo u polje.

    Prema kazivanju već pomenute Nedeljke Vujić u prnjavorskom kraju žetvu je sazivao domaćin kuće. Na žetvu se ide rano ujutro u sedam sati. Najčešće je u toku žetve bilo sedam žena i nešto manje muškaraca ali to je zavisilo koliko polje ima duluma zemlje. Žeteoci su išli pravo u polje, nisu se okupljali kod domaćinove kuće. Žene žanju pšenicu srpom u snopove, a muškarci prave uže i vežu snopove i tako sve do ručka. Do ručka nema pauze, ništa im se ne daje od hrane, samo voda. Mlađe djevojke su išle po vodu, ukoliko je bio blizu izvor, ukoliko nije domaćin bi donosio ujutro rano vodu od kuće u kantama i ostavljao je u hlad. U dvanaest sati je ručak, koji se donosi na njivu. U hladu se jelo. Jede se kuhani pasulj, pile i krompir, pita od sira i trešanja. Odmor je trajao oko sat vremena. Oblačili su radno odijelo. Djevojke se na noge oblačile čarape zbog bodljevine strnja od pšenice, i povezivale su glavu maramom zbog vrućine i prašine.

    U toku žetve bilo je veselo, sa puno smijeha, šala i pošalica. Muškarci su pomagali ženama. Zbog svoje fizičke snage oni su vezali snopove, po četiri snopa sastavljali skupa i uspravljali ih da se suše. Užina je bila oko šesnaest sati. Donošena je svježa raznovrsna hrana. Uz užinu se odmaraju jedan sat. Radilo se do sumraka. Svako je poslije obavljenog rada išao svojoj kući. Ukoliko se ne završi žetva toga dana nastavlja se sutradan.

    Na Zmijanju žetva se sazivala kada je žito zrelo za žetvu. Najveća šteta bi bila ako zbog nevremena propadne zrelo žito. Narod na Zmijanju molio bi Boga da ne udari kakvo nevrijeme, led ili kakva druga mraka. “Bilo bi: Đe se bijo? Niđe. Šta si radijo? Ništa. Ženskadija je bila spretnija u žetvi od muškaraca. Djevojke i mlađe žene su učestvovale u žetelačkoj mobi. Najčešće se želo “u zajam”. Na Zmijanju kažu: “Danas ćeš ti žeti meni, pošto je moje žito prispjelo za žetvu, a šjutra će rođeni moj, kad tvoj žito bude zrelo, moja čeljad žeti tebi.”11 U toku žetve pjevaju se ženske pjesme. Pjevale su neke pjesme spontano koje su se u radu rađale. U većini krajeva žetve su se završavale uz pjesmu , igru i večeru kod domaćinove kuće.

    ZAKLJUČAK

    Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog ljudskog rada i međusobnog pomaganja od davnina je naš čovjek upražnjavao u svom životu. Osnovni cilj ovih moba je da se drugome pomogne i da se ljudi zbliže. Kako su se prela održavala zimi i u jesen, to je bila jedinstvena prilika da se mladi zbliže, jer su imali više vremena za razonodu, dok su ljeti više vremena provodili u radu na polju. Ženske mobe su u našem narodu danas manje primjenjuju. Sve se više koriste savremena mehanizaciona sredstva u obavljanju poljoprivrednih radova (žetve), dok sa sa druge strane mladi ljudi okreću gradu i njegovom raznovrsnom sadržaju.

      Danijela Vasilić, profesor geografije i etnologije, kustos-etnolog u Muzeju Republike Srpske

    1 M. T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd 1985, 170

    2 M. Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Srpka Kraljevska Akademija, SEZB, knjiga XLIV, Drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929, 21

    3 Isto, 8

    4 Isto, 41

    5 M. T. Vuković, isto, 171

    6 M. Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u BiH, 1938, 172

    7 M. Z. Vlajinac, isto, 82

    8 P.St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. godina, 292

    9 G. Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajedinca “Vaso Pelagić”,Banjaluka 2002. godina, 98

    10 LJ. Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banjaluka 1969. god. 178

    11 G. Regoda, isto, 71

    LITERATURA:

    1. Milan T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba sa kratkim pogledom u njihovu prošlost, Beograd 1985. god.

    2. Ljubomir Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banja Luka 1969. god.

    3. Grozda Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajednica Vaso Pelagić, Banja Luka 2002. god.

    4. Milan Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Narodni običaji udruženog rada, opis, ocena i njihovo sadašnje stanje, Srpska Kraljevska Akademija, Srpski Etnografski Zbornik , knjiga XLIV, drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929. god.

    5. Milan Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Bosni i Hercegovini, 1938. god.

    6. Petar St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. Godina Pripovjedači: Nedeljka Vujić, (rođena Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora a sada nastanjena u Banjaluci, Ljubica Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj) a sada nastanjena u Banjaluci

    Danijela Vasilić

    Design by Novica.info