Hercegovina

    Indeks članaka

    hercegovinaHercegovina je regija u južnom dijelu Bosne i Hercegovine.Hercegovina se kao prirodna regija sastoji iz dvije mikroregije: niske (primorske ili jadranske) Hercegovine i visoke (gornje ili planinske) Hercegovine. Visoka Hercegovina obuhvata sliv gornje i srednje Neretve, znatan dio dinarskog pređela Bila i Polja, visoke planine: Velež, Volujak, Prenj Čvrsnica,Crvanj, kao i kraška polja: Nevesinjsko, Gatačko i druga.

    Niska ili jadranska Hercegovina se prostire oko donjeg toka rijeke Neretve i u slivovima rijeka Bregava i Trebižat, obuhvata veliko Popovo polje, Mostarsko polje i kotlinu, dio Neretvansku dolinu i Trebinjsko polje.
    Zahumlje, Humska zemlja i Hum su nazivi pod kojima su se u određenom periodu podrazumijevali određena teritorija i određeni državno-pravni identitet današnje Hercegovine. Već u prvoj polovini VII vijeka srpska plemena, koja su bila među najjačim slovenskim formacijama, naselila su ovu teritoriju koja je u to vrijeme ulazila u sastav Vizantijskog carstva i bila naseljena ilirsko-romanskim stanovništvom. Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u IX vijeku govori o arhontiji Zahumljana i o gradovima “u zemlji Zahumljana”. A pop Dukljanin iz Bara u XII vijeku govori o Humskoj zemlji, dok će termin Zahumlje upotrijebiti samo jednom, i to u vezi sa episkopskom dijecezom. Kao “Zahlmie” ovaj kraj će se pomenuti u poveljama Stefana Prvovenčanog i njegovih sinova kralja Vladislava i kralja Uroša, a jedanput i u zapisu iz vremena kralja Stefana Dečanskog (1321-1331). Iz ovoga se može zaključiti da se naziv Zahumlje počeo gubiti još u XII i tokom XIII vijeka, a kasnije povremeno navođenje može se shvatiti kao upotreba po inerciji. Taj naziv će koristiti i papska kancelarija sve do 1252. godine.
    Do XII vijeka zvanični naziv zemlje bio Zahumlje, a naziv Humska zemlja prvi put se sreće u povelji velikog župana Stefana Nemanje Splićanima (oko 1190-1192), u kojoj im dozvoljava, između ostalog, da slobodno izlaze u njegovu i sina mu Rastka Humsku zemlju. Humska zemlja se pominje i u intitulaciji Stefana Prvovenčanog Bogorodičinom manastiru na Mljetu, kao i u povelji proteranog kralja Radoslava Dubrovčanima, od 4. februara 1234. godine. U Limskoj povelji, kralj Uroš I oko 1253. potvrđuje posjede Bogorodičinoj crkvi, između ostalog, i u Humskoj zemlji, a na kraju se potpisuje i kao kralj Zahumlja.Interesantno je da se otprilike u isto vrijeme kada Zahumlje zamjenjuje Humska zemlja i naziv Duklje zamjenjuje nazivom Zeta.
    Kada je veći dio Humske zemlje prešao u ruke bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1326), titula bosanskog vladara je obogaćena i Humskom zemljom kao sastavnim dijelom, i tako je ostalo sve do nestanka bosanske države. Već 1333. godine Stjepan II Kotromanjić je ban “Bosni, Usori i Soli i gospodin Humskoj zemlji”. I kasnije bosanski vladari u svojim titulama uvijek koriste naziv Humska zemlja, nikada Zahumlje. I u dubrovačkoj arhivskoj građi najčešće se upotrebljava oblik terra de Chelmo , ali tu se dosta često sreću i imena Chelmum i Chelmo , što odgovara našem obliku Hum. To znači da se na terenu, u zaleđu onovremenog Dubrovnika, oblik Hum upotrebljavao među lokalnim stanovništvom.
    Nestanak termina Humska zemlja s istorijske pozornice vezan je za drugu polovinu XV vijeka, kad počinje da ga potiskuje novo ime za teritorije koje su ulazile u sastav oblasti hercega Stefana Vukčića Kosače – Hercegovina. Same Kosače su potiskivale značajnije predstavnike humske vlastele, a time su na izvjestan način, posredno, potiskivale i humsko ime. To se posebno odrazilo na prostore istočno od doline Neretve. Zbog toga se u XV vijeku naziv Humska zemlja najčešće vezuje za teritorije zapadno od Neretve i za humsku velikašku porodicu Radivojevića-Vlatkovića, koja je tu imala posjede.
    Dolazak Turaka je bio presudan za proces nestajanja humskog imena, jer su oni prihvatili naziv Hercegovina (u stvari, najprije Zemlja Hercegova) za sve oblasti kojima je vladao herceg Stefan Vukčić. Tako je po dolasku i učvršćivanju Turaka na ovom prostoru naziv Humska zemlja potpuno iščezao iz upotrebe, a ova teritorija se uklopila u širi geografski i istorijski pojam Hercegovine, koja kao pojam upravo u to vrijeme nastaje, a očuvaće se do danas.

    ****************************


    travunijaTravunija je srednjovekovna srpska država koja je obuhvatala južnu Dalmaciju i delove Bosne i Hercegovine, a u njenom sastavu se nalazilo i Konavlje. Naučnici se spore oko toga ko je osnovao ovu državu. Pop Duljkanin ju je svrstao pod Crvenu Hrvatsku, Konstantin Porfirogenit ju naziva srpskom regionom, a deo naučnika veruje [nedostaje izvor] da je ovaj entitet postojao i pre dolaska Slovena, te da je povremeno priznavao vlast susednih srpskih i / ili hrvatskih vladara.
    „Travunija i Konavle su jedno. Njeno stanovništvo potiče od nekrštenih Srba, koji tamo žive od kada su sa arhontom koji je pobegao iz nekrštene Srbije došli caru Irakliju. Arhonti Travunije su uvek bili potčinjeni arhontima Srbije.“
    Konstantin VII Porfirogenit, De Administrando Imperio: Glava 34 (955.)
    Granice i gradovi u Travuniji
    Travunija se prostirala od Dubrovnika do Boka kotorske. Na severozapadu se graničila sa Zahumljem, na jugoistoku sa Dukljom (Zetom), dok joj je severni sused bila glavna srpska oblast Srbija.
    U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:
    Travunija (današnje Trebinje)
    Ormos (današnji Vrm na Trebišnjici)
    Risan
    Lukavec
    Zetliv ili Zatleblje

    Prošlost Travunije
    Od svog samog nastanka vladari Travunije bili su potčinjeni vrhovnom knezu (arhontu) svih Srba na Balkanu knezu Srbije iz porodice Vlastimirovića. Smrću Časlava Klonimirovića nestaje jedinstvene srpske države, a srpske oblasti, među kojima je i Travunija, podpadaju pod vizantijsku vlast i postaju njeni vazali. Zetski vladar Stefan Vojislav nakon pobede nad Vizantijom u bici kod Bara 1042. godine, proširuje svoju vlast na Travuniju i Zahumlje. Kada je Zeta 1077. godine postala prva srpska kraljevina, u njenom sastavu se nalazila i Travunija, koja nakon raspada Zete ulazi u sastav Srbije pod Nemanjićima.

    Stara Hercegovina
    stara hercegStara Hercegovina (crveno) je nekadašnja istorijska oblast koja se nalazila na teritoriji današnje Crne Gore
    Naziv
    Njen naziv potiče od srednjovjekovnog velikog herceštva od Svetog Save, koje je ustanovio Stefan Vukčić Kosača, u okviru kraljevine Bosne, mijenjajući dotadašnji naziv Veliko vojvodstvo. Preko četiri vijeka ovaj dio se nazivao Hercegovina. Stara Hercegovina je noviji naziv, u smislu nekadašnja Hercegovina. U istoriografiji se taj naziv koristi, koristio ga je i akademik Obren Blagojević u svom monografskom đelu „Piva“. Takođe i dio Srbije i Republike Srpske se zove Stara Hercegovina, u istom smislu nekadašnje Hercegovine.
    Istorija
    Jugoistočna granica nekadašnjeg Velikog vojvodstva (kasnije herceštva) sa srpskom despotovinom (posjedima porodice Branković i Zetom) nalazila se u pređelima današnje Crne Gore. Zabelježene su srednjovjekovne tvrđave, naselja, trgovi i župe u ovoj oblasti: Soko, Koznik, Susjed, Klobuk, Kukanj, Onogošte, Novi, Pljevlja kao i nazivi vlaških stočarskih družina.
    Ulazak dijela Stare Hercegovine u Crnu Goru
    Poslije Hercegovačkog ustanka (1875—1878), tj. Berlinskog kongresa, Crna Gora dobija od Turske dobar dio Stare Hercegovine. Osvajanjem u balkanskom ratu, odnosno Londonskim ugovorom o miru, 30. maja 1913. godine, Pljevlja su kao neodvojiv dio Stare Hercegovine pripala Kraljevini Crnoj Gori.
    Gradovi
    Stara Hercegovina obuhvata gradove: Pljevlja, Žabljak, Plužine, Šavnik, Nikšić i Herceg Novi. U ovoj istorijskoj oblasti danas je najveći grad Nikšić, a nakon njega Pljevlja i Herceg Novi. Stara Hercegovina obuhvata i grad Prijepolje u Srbiji.
    Plemena u Staroj Hercegovini
    Sastavljena je od plemena: Drobnjaci (sa Jezerima), Uskoci, Piva, Šaranci, Nikšići, Banjani, Grahovo, Krivošije, Trebješani, Oputne Rudine i Trepačke Ridine.
    Hercegovina u Republici Srpskoj
    Granice razgraničenje između Republike Srpske i Federacije BiH (tamnije područje na jugu koje pripada Republici Srpskoj je Hercegovina u Republici Srpskoj).
    Hercegovina u Republici Srpskoj je područje u Republici Srpskoj, koje se prije nazivalo Humska zemlja, Zahumlje ili Hum. Naseljena je većinskim srpskim stanovništvom. Najveći grad u ovom dijelu Republike Srpske je Trebinje koji se smatra i regionalnim kulturnim centrom ovog područja.
    Istorija
    U ljetopisu Pećke patrijaršije se kaže da je Sava Nemanjić u Nevesinju 1219. godine postavio prvog humskog episkopa. U dubrovačkim izvorima Nevesinje se prvi put pominje 1281. godine.Hercegovina je još poznata kao Vojvodstvo Svetoga Save, pošto je Sava Nemanjić bio vladar u Humskoj zemlji, a potom i organizator Srpske pravoslavne Episkopije Zahumsko-Hercegovačke. U svojoj povelji Splićanima, izdatoj upravo u vrijeme vladavine nad Humskom zemljom princa Rastka Nemanjića, oko 1190-1192. god, Stefan Nemanja, kaže: "Ja veliki župan Nemanja dozvoljavam Splićanima da slobodno izlaze u moju zemlju, i sina mi Rastka u Humsku zemlju, i sina mi Vukana u Zetu, i da slobodno trguju, i da im se nikakva nepravda ne dogodi". Kasniji srpski vladari u srpskim zemljama, uključujući hercegovačke i bosanske, sa ponosom su svoju vlast i titule vezivali za ime Svetog Save.
    Hercegovina je sadašnje ime dobila po velikom vojvodi Stefanu Vukčiću Kosači, koji je vladao tim područjem sredinom 15. vijeka. On se nad moštima Svetog Save u manastiru Mileševi krunisao titulom hercegom od Svetoga Save. Osmanlije su prvi počeli tu regiju nazivati Hercegovina, po njenom tadašnjem vladaru hercegu Kosači.
    Istorija 19. i 20. vijeka ispunjena je ratovima za oslobođanje od turske vlasti i ujedinjenje sa drugim srpskim državama. Najčešći početak buna i ustanaka bio je odgovor na teror. Bunama i ustancima obično je prethodio sabor i dogovor glavara kod manastira i crkava imali su snagu zakona i uputstvo za borbu. Tako je bilo i pred početak Nevesinjske puške 1875. godine. Na Malu Gospojinu – 8. septembra 1874. godine kod crkve u selu Biograd, Nevesinje, sazvan je zbor narodnih prvaka Nevesinja na kom je odlučeno da se krene sa ustankom u proljeće naredne godine. Uzroci za ovaj ustanak su brojni, ali je neposredan povod bio napad čete harambaše Pera Tunguza na turski karavan u Bišini (put Mostar - Nevesinje), na Četnoj poljani, dana 5. jula 23. juna po starom(po novom – 5. jula) 1875. godine i ubio sedam turskih kiridžija. Kroz dva dana u crkvi u Kifinu Selu 25. juna – (7. jula), donesena je odluka da se akcija za ustanak ubrza i u ostalim srezovima Hercegovine. Ustaničke čete su već 9. jula u selu Krekovi otpočele prvu borbu.
    Ustanak je izazvao u opšteevropsku krizu. Umjesto ujedinjenja sa Srbijom i Crnom Gorom, voljom velikih sila na Berlinskom kongresu 1878. turska okupacija je zamenjena austro-ugarskom. Da je nezadovoljno novom austro-ugarskom vlašću, Nevesinje je vrlo brzo pokazalo ustankom iz 1882. godine u Ulogu (Nevesinje). U Balkanskim ratovima i na Solunskom frontu su učestvovali dobrovoljci iz Hercegovine.
    Svoje slobodarsko opređeljenje Hercegovina je pokazala i u organizovanju demonstracija 27. marta 1941. godine u Nevesinju (što je učinilo malo gradova) i time jasno stavili do znanja šta misle o novoj vlasti i na šta su spremni. To su potvrdili potpunim odzivom u Aprilskom ratu 1941. godine.
    Junski ustanak (opšti i prvi u okupiranoj Jugoslaviji) bio je treći u posljednjih 70 godina. Ovaj ustanak je po svom značaju i dalekosežnim posljedicama u mnogom nadmašio sve prethodne srpske bune i ustanke, čak i onaj iz 1875. godine, jer je dignut protiv najmoćnije vojne alijanse Trećeg rajha u dosadašnjoj svjetskoj istoriji pod čijom se okupacijom nalazila gotovo čitava Evropa. Srpski Nevesinjski junski ustanak počeo je 3. juna 1941. godine i bio je prvi organizovani oružani ustanak u porobljenoj Evropi. Da je bio prvi ustanak još zvanično nije priznat, ali niko ga nije osporio, već ga je samo ignorisao, jer njegovim priznavanje i stavljanjem na mjesto koje mu u srpskoj nacionalnoj i opštoj istoriji pripada, ne bi se uklapao u politički dogovorene datume početka oružanih ustanaka 1941. godine u pojedinim republikama Jugoslavije.

    Eparhija Zahumsko-Hercegovačka i Primorska
    Ova Eparhija, kao organizovana Humska Episkopija, u sastavu autokefalne Arhiepiskopije Srpske, potiče iz 1219. godine, od Svetoga Save, sa episkopom Ilarijem, učenikom Sv. Save, i daljim nasljednicima, visokouglednim i svetim Jerarsima, kao što su bili: Sv. Sava Drugi, Sv. Danilo Drugi i dalje do Svetog Vasilija Tvrdoškog i Ostroškog i Sv. Novog Sveštenomučenika Petra (Zimonjića, bio Zahumsko-Hercegovački od 1902-20, a onda premješten u Sarajevo). Ova je Eparhija bila na trećem ili četvrtom mjestu u rangu Episkopija i poslje Mitropolija Pećke Patrijaršije i nikad nije prestajala da postoji ili da radi na prostoru Primorja, Zahumlja i Hercegovine, dosežući nekada i do Foče, Goražda, Čajniča i Mileševe. Sjedište Humskog Episkopa i kasnije Mitropolita Zahumsko-Hercegovačkog bilo je najprije u Stonu na Pelješcu, zatim u Trebinju, u manastiru Sv. Petra i Pavla na Limu, manastiru Tvrdošu i Dužima, kraće vrijeme u manastiru Savini kod Herceg Novog, zatim u Blagaju na Buni, u manastiru Žitomisliću i u Mostaru, a sada je, usled razorenja svega crkvenog središta i života u Mostaru, opet u manastiru Tvrdošu kraj Trebinja.
    Natpis sa kamenog groba iz porušene Nove Saborne crkve u Mostaru: Mitropolit Leontije Radulović 1835. - 1889.
    „Stopama mučenika za vjeru i slobodu
    Stupaše hrabrom dušom pregorev zemna blaga
    Spasenje i blaženstvo iskaše Srpskom rodu
    Golgotu za se primi, ona mu bješe draga.
    Patničkom prahu spomen, a vječnost svojoj duši
    Sljedbenik Spasa steče i ovo hladno stijenje
    Strošiće ljuto vrijeme, al' Srpstvo dok ustraje
    Njegovo ime svijetlo slaviće Vaskrsenje”
    BLAGODARNA HERCEGOVINA

    Geografija
    Rijeke:
    Trebišnjica (izvor na 398 m nadmorske visine) 96,5 km
    Opštine
    Trebinje, Nevesinje, Bilieća, Gacko, Berkovići, Ljubinje, Istočni Mostar, Foča, Kalinovik
    Tekst preuzet sa:sipovci.com


    Podaci za historiju Hercegovine od 1566. do sredine 17 vijeka

    U Državnoj arhivi u Dubrovniku čuva se neobično važan i bogat materijal za historiju naših zemalja. U dva maha, što sam bio tamo, pregledao sam nešto arhivskog materijala, nešto pažljivije, a ponajviše letimice. Pažljivije sam pregledao Dona Turcarum, dvije knjige. Letimice sam prešao nekoliko fascikli iz jedne serije Acta Turcarum i sva akta iz druge serije. Dona Turcarum su pisana talijanski. U njima su pobilježeni darovi, što ih je Dubrovačka Republika primala od uglednih ljudi iz Turske i njena uzdarja njima. Zabilješke obuhvataju period od 100 godina (1566—1664). Iz prvih dvadeset godina su zabilješke vrlo obilate, pa poslije sukcesivno postaju sve ređe. Najmanje ih je iz godina pred kraj perioda. U zabilješkama o darovima Republici navodi se darovaočevo ime, vrlo često i prezime; zatim njegovo zvanje, mjesto njegova boravka, pa vrsta i količina dara i njegova vrijednost po stručnoj procjeni. Darovaoci su većinom Hercegovci, počevši od sandžakbega, pa do one manje gospode reda spahijskog i jenjičarskog i drugih redova i zvanja. Acta Turcarum se sastoji od dvije serije. Jedna, koja je ranije sređena. obuhvata 53 fascikle, u kojima su fermani, bujuruldije, sudska akta i privatna pisma iz 17 i 18 vijeka, a vrlo malo, osim fermana, iz 16. Druga serija, koju je, zasada provizorno, uredio novi arhivski direktor g. dr. Branimir Truhelka, obuhvata 90 fascikli sa istim vrstama akata i pisama kao i prva. Turska akta imaju jedan krupan nedostatak. Vrlo su često bez datuma. Datirani su fermani, bujuruldije i sudska akta. No dosta često ni bujuruldije, ni sudska akta nemaju datuma. Ovaj nedostatak koji put ispravljaju zabilješke na poleđini od akata, pisane talijanskim jezikom i datirane. Po zabilješkama iz Dona Turcarum i Acta Turcarum napisao sam ovaj članak. Po potrebi sam se služio koji put i drugim izvorima, naročito putnim bilješkama Evlije Čelebije. Hercegovina, postavši sastavni dio turskoga carstva, bila je sandžak, kojim je kadgod samostalno upravljao njen sandžakbeg,a kadgod je bila u zajednici sa drugim sandžacima provincije Bosne. Takvih sam slučajeva zajednice našao više u spomenutim izvorima. Jedan je od 1 septembra 1580 god., gdje se spominje il Signor Perchatbegh, che sta alla guardia in Cherzegouina. Ovaj Ferhat-beg će biti Ferhatbeg Sokolović, bosanski namjesnik 1574—84. Njegova guardia in Cherzegouina će značiti ono, što se u turskoj administrativnoj terminologiji zove muhafizluk. I docniji bosanski namjesnici su koji put dobijali Hercegovinu kao arpaluk. U ovome periodu se to događalo nekoliko puta. Inače ce u Dona Turcarum spominju vrlo često hercegovački sandžakbezi, a u turskim aktima valije i mirilive. Početkom godine 1572 bio je hercegovački sandžakbeg Alipaša, pa je negdje u drugoj poli te godine dignut, te postavljen Hasanpaša. Ovaj je upravljao Hercegovinom još iza prve polovine 1573. Onda sve do 1581 godine nijesam našao ni jednog sandžakbega, spomenuta po imenu. Jedino što je 1580 Ferhadbeg imao gvardiju u Hercegovini. God. 1581 se spominje Alibeg, koga je u toku 1582 odmijenio neki drugi sandžakbeg, za kog se kaže samo, da je novi, ali mu se ime ne spominje. Iza toga Dona Turcarum sve do 1632 ne spominju ni jednog sandžakbega po imenu. Ali ih je poznat znatan broj po njihovim bujuruldijama i drugim turskim aktima. Njihova imena, kako sam ih hronološki sredio, idu ovim redom: Ajnehanbeg, koji se spominje u jednom aktu iz 1633 i veli se da je prije 45 godina uredio hercegovačku granicu prema Konavlima, Rizvan, miriliva, s proljeća 1592, Mehmed, miriliva, 1592 ili 1593, Ahmed u aprilu 1594, Mustafa, na izmaku 1594 i početkom 1595, Mehmed 1595/96. Iza njega mi za desetak godina nije poznat ni jedan sandžakbeg. Ali Bašagić u tom vremenu, god. 1598, navodi Tatar-Mehmedbega. Dvije godine kasnije, 1600, spominje se Mustafa, koga Dubrovčani zovu Mustajbegom. Prvi, koji mi je poznat iza ovoga, zove se Mehmed. Spomenut je kao Hercegovački sandžakbeg 1014 hidžr. godine t. j. 1605/6 i veli se za njega, da je prije bio bosanski beglerbeg. Mora da je još kogod upravljao Hercegovinom poslije ovoga vremena, ali mu se ne zna ime. Istom 1610/11 spominje se bosanski valija Mehmed, kome je Hercegovina dana kao arpaluk. U Dona Turcarum se spominje 1611 njegov zastupnik u Hercegovini kao il chiexaia del Signor Bassa di Bossina, luogotenente in Cherzegovina. Ovo bi mogao biti neki Ibrahim, koji se 1612 spominje kao kajmekam hercegovačke live. I god. 1615 je Hercegovina bila arpaluk nekoga bosanskog valije, koga je zastupao il Signor chiechaia luogotenente in Cherzegouina. Ali je još iste godine Hercegovina dobila svoga samostalnog sandžakbega, po imenu Husejina. Zatim su pašovali Mustafa, miriliva, i Jusuf, sandžakbeg. U njihovim pečatima stoji ista godina, 1025 (20-I-1616—8-I-1617), pa se ne zna koji je prije koga bio. Jednom od njih mogao je biti zastupnik (kajmekam) neki Mehmed god. 1616 u ljeto.— Mehmedom se zvao i jedan docniji sandžakbeg iz 1621/22. Za daljih devet godina do 1630 nema spomena o sandžakbezima. Ove je godine bio Musli. Sredinom 1631 držao je Hercegovinu kao arpaluk bosanski valija Hasan, koji se kod Bašagića zove Karajazidži-Hasanpaša. Brzo ga je odmijenio sandžakbeg Mehmed, koji je izdao jednu bujuruldiju u polju od Mostara 17 safera 1041 (14-IX-1631). Ali je i ovaj brzo ustupio svoje mjesto Alibegu Čengijću, valjda u toku 1632. Godine 1633, upravlja Hercegovinom Jusuf. Ovo je onaj Jusuf iz 1616/17. Njega Dona Turcarum spominju kao Jusufpašu, ali 1632. Poslije ovih brzih promjena zadržao se, čini mi se, duže Mehmed, na čijim se aktima nalaze datumi od 1637 do 1640. U februaru 1641 je na upravi Ibrahim, koji je morao dobiti Hercegovinu ranije. Zatim je Hercegovina opet arpaluk bosanskog valije Hasanpaše. Dobio je prije januara 1641 i držao je iza maja te godine. Negdje prije proljeća godine 1642 upravlja Alipaša. Zatim dobija Hercegovinu kao arpaluk Šahinpaša bosanski 1051 (12 IV 1641—31 III 1642). No već prije 23 VII 1642 na Hercegovini je Ahmedpaša kao samostalan sandžakbeg. U januaru 1643 ili nešto prije odmjenjuje ga Smail, a ovoga oko sredine 1643 Ahmed. Pa opet dolazi Smail, spomenut izrično kao hercegovački valija. Sredinom 1645 dobija Hercegovinu kao arpaluk bosanski valija Omer. No na izmaku te godine opet je Hercegovina samostalna pod upravom sandžakbega Ahmeda. Njega odmjenjuje Muslipaša na izmaku 1646, a ovoga 1647 miriliva Alipaša, valjda Čengijć. God 1648 je Hercegovina arpaluk bosanskog vezira Mehmeda, koga zamjenjuje kajmekam Husejin. Početkom 1649 ili još i prije opet je Smail sandžakbeg od Hercegovine. No još u toku te godine ga odmjenjuje Muslija i ostaje na upravi i u prvoj poli 1650. Za njim dolazi Alipaša Čengijć god. 1650. Čini mi se, da je brzo otišao, ali se brzo i povratio natrag, u proljeće 1651. Ko je upravljao Hercegovinom između njegovog jednog i drugog pašovanja nije mi poznato. Jednoga Čengijća spominju Dona Turcarum 1654 kao sandžakbega hercegovačkog. Početkom 1657 ili, može biti, i prije, hercegovački je sandžakbeg Mustafa, koji se jednom prilikom zove prezimenom Tekelija. Mustafa se spominje do septembra 1660. Njim završava red hercegovačkih sandžakbegova ovoga perioda. Na dvoru hercegovačkog sandžakbega, koji je ovih vremena rezidovao u Tašlidži (Plevlju), bilo je mnogo personala. Dona Turcarum spominju njegova ćehaju, sandžaktara, vojvodu, haznadara, haznadarbašu, kapidžije, kapidžibašu, kapidžibašina vojvodu, čauše, češnegira i čohadara. God. 1572 bio je sandžakbegov češnegir neki Osmanaga, 1574 je neki Ćejvan bio sandžakbegov vojvoda, a ćehaje su bili 1582 Jusuf i nešto prije 1682 neki Hasanaga Dona Turcarum spominju koji put i srodnike hercegovačkih sandžakbegova. God. 1572. nekog Mehmedagu kao sandžakbegova sinovca ili sestrića (nepote). Iste godine Osmanagu kao Hasanpašina srodnika (parente). God. 1589 nekog Vukadina kao srodnika jednog neimenovaiog sandžakbega. Dubrovčani su u raznim svojim poslovima slali sandžakbegu poslanstva. Isto tako su slali poslanstva i kada bi došao novi sandžakbeg, ili kada je sandžakbeg svojim poslovima putovao, pa dolazio u mjesta, koja su bila blizu brovačke granice, kao Gabela, Trebinje i Novi. Poslanici su donosili darove od Republike sandžakbegu i uglednim ljudima iz njegove pratnje. Sandžakbeg je od svoje strane davao poslanicima uzdarja. Dona Turcarum spominju dva takva poslanstva. God. 1567 Andriju Bundića i Paskala Sorkočevića. Sandžakbezi su i u drugim prilikama darivali Dubrovčane; ne pojedince, nego Republiku kao cjelinu. Pokloni su bili većinom u stoci, najviše sitnoj. Pokloni su slani koji put i po dva i po tri puta u godini. Broj glava darovane sitne stoke iznosio bi često puta i do 2000 godišnje, a koji put znatno više. Tako je sandžakbeg god. 1572 darovao Dubrovniku jednom prilikom 2600 glava, a 1571 u tri puta 3776. Takve su darove slali i ugledniji ljudi sa sandžakbegova dvora, nahijske vojvode, kapetani, dizdari, kadije, pravoslavni manastiri i mitropoliti hercegovački. Osim sitne stoke darivana je i krupna, zatim sir u sircevima i mješinama (zove se sirenje) i maslo. Dosta često su slani na poklon uzde i ćilimi. Hercegovina se dijelila na nahije, kojima su upravljale vojvode. Dona Turcarum spominju vojvode od Popova, Donjih Vlaha, Nevesinja, Trebinja, Novog, Rudina, Cernice (Gacka), Banjana, Riđana, Ni- kšića (koji put se mjesto toga spominje Onogošte), Pive, Drobnjaka i Prijepolja. Tim naravno nije iscrpljen broj svih hercegovačkih nahija, ali drugih nema spomenutih u Dona Turcarum. Neke vojvode muslimanske vjere imaju titulu beg. Bili su dakle od spahijskog reda. Ali ne znam, da li je svaki vojvoda bio od spahija. Poneki put se vojvode spominju kao upravnici dviju nahija. Takve dvostruke nahije su bili Nevesinje i Donji Vlasi, Trebinje i Novi, Riđani i Nikšići. No te dvostruke nahije nijesu bile uvijek pod jednim vojvodom, nego se koji put spominju vojvode i od jedne i od druge nahije napose, a samo katkad jedan vojvoda za obadvije nahije. Začudno je, što nije tako i kod drugih nahija. U Dona Turcarum nema ni jednog primjera, da je bio zajednički vojvoda n. pr. za Pivu i Nikšiće, za Banjane i Rudine. A ipak su i ove nahije susjedne. U nahijama Donjim Vlasima i Nevesinju spominje se najprije, 20 oktobra 1566, zajednički vojvoda za obadvije nahije. Poslije, ne spominje se nikada više zajednički vojvoda, nego naizred sad vojvoda od Nevesinja, sad od Donjih Vlaha. Tome ne znam uzroka, osim ako nijesu i ove kasnije vojvode bile zajedničke obadvjema nahijama, pa ih je, valjda, pisar u Dona Turcarum radi kratkoće nazivao sad ovim sad onim imenom. Ni kod jednoga se vojvode ne spomnnje njegovo lično ime. S druge mi je strane poznato, da je 1597 bio vojvoda od Donjih Vlaha jedan član porodice Hrabrena. Kod dvojne nahije Trebinja i Novog skoro jednak broj puta se spominje zajednički vojvoda od obadvije nahije i vojvoda od samog Trebinja, a mnogo ređe vojvoda od samog Novog. Uz to se vrlo često spominju nove vojvode. Bilo je dakle čestih promjena u vojvodstvu. Ni ovdje Dona Turcarum ne spominju vojvode po imenu. Na jednom aktu nahije od Novog iz god. 1619 potpisan je Bećir-vojvoda, svakako vojvoda novske nahije. S druge se strane zna, da je 1597 bio u Trebinju glava (vojvoda?) Miloš Vitković. God. 1570 bio je trebinjski vojvoda nekim poslom u Carigradu, pa je dar Dubrovniku donio njegov subaša. U Riđanima i Nikšićima je u julu 1566 spomenut vojvoda od riđana, a zatim se od oktobra 1566 do jula 1570 spominju samo zajedničke vojvode obadviju nahija. Iza toga, izuzevši dva spomeia (1576 i 1577) riđanskih vojvoda i jedan (1582) zajedničkog, spominju se samo vojvode od Nikšića, koji se tri puta zovu vojvodama od Onogošta. Između njih se po imenu spominje nikšićki (onogoški) vojvoda Vukašin u godinama 1573—1580. Na drugom se mjestu navodi vojvoda Grdan kao glava od Riđana i Onogošta. Vojvoda od Popova je spomenut samo 1593. Rudinskim vojvodama ima spomena 1566—1656. Češće u 16 vijeku, nego u 17. God. 1618 se navodi novi vojvoda od Rudina. Po imenu se spominje 1573 Derviš, 1597 Miljko Vučetić, 1648 Sulejmanaga Šabanović,1654 Mustajbeg, 1655 i 1656 Omerbeg. Pošto su sve istale rudinske vojvode, koje su spomenute po imenu, muslimani, nije sigurno, da je Miljko Vučetić bio vojvoda. Valjda je bio knez. Od gatačkih vojvoda spomenut je bez imena samo jedan kao novi vojvoda od Cernice 1610. Ranije, 1597, spomenut je Đuro Tomašević kao glava u Gacku, pa je i njegovo vojvodstvo sumnjivo. Vojvode od Banjana su nam poznate od 1567—1645. Oni se vrlo često spominju po imenu. Rekao bih, da su bili od porodice Petrovića. Svi su izreda hrišćani. Samo je 1581 spomenut neki Derviš, ali je iste godine bio vojvoda i hrišćanin Vukašin. Po imenu se spominju ove banjanske vojvode: 1574 Ivan, 1576 i 1577 Vukašin, 1579 i 1580 Petar, 1581 Vukašin, 1582, 1583 i 1585 Petar, 1589 Pavao, 1593 Ivan, 1597 Ivan Petrović. O jednome se neimenovanom vojvodi 1586 veli, da je vojvoda ili knez (il Voeuoda o Conte di Bagniani). Od pivskih vojvoda je u Dona Turcarum zabilježen samo Radosav 1579 i 1580. To će valjda biti onaj Raosav vojvoda, koji se 1597 spominje na drugom mjestu. Vojvodama od Drobnjaka ima često spomena u Dona Turcarum. Spominju se 1570—1626, ali ni jedan po imenu. S druge se strane zna, da je u ovoj nahiji 1597 bio glava Ivan Kaluđerović. Nekakav vojvoda od Prijepolja je spomenut samo 1573, ali bez imena. U nahijama je bila još jedna vrsta upravnih funkcionara, knezovi. Premda ih je moralo biti svuda, njih Dona Turcarum spominju samo u Gacku, Banjanima, Riđanima, Nikšićima i Pivi. Iz zabilježaka se ne vidi, je li u nahijama bio po jedan knez ili njih više. Obično se oni navode tako, da se čini kao da je u nahiji samo jedan knez, n. pr. knez od Riđana, knez od Pive i t. d. Kod dvojne nahije Riđana i Nikšića se ne spominje ni jedanput, kao što je to slučaj kod vojvoda, zajednički knez za obadvije nahije, nego uvijek napose knez od Riđana, a napose knez od Nikšića. Kakav je bio odnošaj između knezova i vojvoda i u čemu se razlikovala njihova vlast, nije mi poznato. U Gacku se knez spominje samo jedanput (1582), ali kao knez od Cernice i to novi knez. Čini mi se, da su knezovi u Cernici bili od porodice Kukića (Cucich). Vrlo su česte vijesti o knezovima od Banjana. Oni se u Dona Turcarum spominju od 1570—1647. Naravno vrlo često bez njihovih imena i prezimena. Ali ih je više nego i u jednoj drugoj nahiji navedeno sa imenom. Svi su bez sumnje od porodice Petrovića, kao što mi se čini da je i kod vojvoda ove nahije. Po imenu su spomenutn Grujica 1592, Milutin 1604, Jovan Petrović 1605, 1611, 1616 i 1624, Vujin 1628, Vojno 1630, Vojno Petrović 1635 i 1638 i opet neki knez Petrović 1647. O knezovima od Riđana ima vijesti od 1566—1619. Po imenu je spomenut samo knez Sladoje 1566. Njegov je sin Đuro, koji se 1585 spominje sa prezimenom Sladojević, ali se ne veli, da je knez. Isto tako se ne zna ništa pobliže i o nekom Vukašinu, za koga se 1618/19 veli, da je sin kneza od Riđana, a 1624 da je od Riđana. Od nikšićkih knezova sam u Dona Turcarum našao samo Vukašina 1582 i 1592. Neki se Vukašin od Nikšića spominje 1575, ali bez ikakve titule. Nema mnogo podataka ni o knezovima od Pive. God. 1578 bio je knez neki Radosav. Može biti da je ovo isti onaj Radosav, koji je docnije bio pivski vojvoda. Još se zna za kneza Vučića (Vuchich) iz 1592. Bio je 1589 neki Vukašin od Pive, ali ne znam ko je i šta je. U godinama 1587—90 četiri puta je spomenut neki Zotović. Jedanput (1587) se on zove Tomaš, a dvaput (1588 i 1589) knez Zotović. Ni jedanput se ne veli iz koga je kraja. Od vojvoda i knezova Dubrovnik je također primao darove, u krupnoj i sitnoj stoci, u siru i maslu. Ti su darovi srazmjerno vrlo bogati. Iznosili su po više stotina glava sitne stoke, znatne količine sira i masla. God. 1567 darovao je zajednički vojvoda od Riđana i Nikšića u tri puta 607 glava sitne stoke, a 1571 vojvoda samih Nikšića 520. Rudinski vojvoda je 1571 u dva puta poklonio 785 glava. Slabiji su bili darovi drugih vojvoda. Knez od Banjana je slao stalno iz godine u godinu jednak dar, koji se sastojao od 50 glava sitne stoke, 4 teleta i 12 sirova. God. 1576 to se izrično spominje kao uobičajeni (secondo el solito) dar. Sir je slan u sircevima i u mješinama. Drobnjački vojvoda je darovao 48 siraca i tri mješčića sirenja (udretti tre de iregnie). Po raznolikosti poklonjeiih stvari značajan je dar vojvode od Nevesinja iz god 1573, koji se sastojao od 37 glava sitne stoke, 4 teleta, 10 kokošiju, 7 mjehova masla i 7 sirova. U tri hercegovačka kraja se spomnnju kapetani kao upravni i policajni činovnici. Kakva je razlika bila između njih s jedne strane i vojvoda i knezova s druge strane nije mi poznato. Njihove upravne oblasti su se nalazile samo u perifernim krajevima duž dubrovačke granice. Tu su oblasti ili nahije Novi, Trebinje, i Gabela (ili Neretva). Po zabilješkama Evlije Čelebije se vidi, da kapetana nije bilo nigdje u unutrašnjosti, nego samo duž granice. Docnijih vremena su postale one kapetanije u unutrašnjosti. Kapetanije je nesumnjivo stvorila potreba granične službe. Iz kasnijih historijskih izvora se vidi, da su kapetani vršili i vojničku i policijsku službu. Oni su se starali, da im gradovi budu u dobrom stanju. Nijesu ih oni popravljali o svom trošku, nego je, svakako na njihov predlog, slan novac iz Carigrada i fermanom pozivan narod iz okolnih kadiluka da kuluči. Radi održavanja reda i sigurnosti kapetani su držali pandure.Na mjestima, gdje su bile državne carine, stajali su sejmeni, ali kapetani nijesu imali nikakve vlasti nad njima. U granicama svojih kapetanija kapetani su vršili policijsku službu, čuvali su narod svoga kraja od krađe i pljačke, od zlostavljanja i ubojstava među domaćim ljudima i sa strane dubrovačkih podanika iza granice. A dubrovački su podanici prelazili granicu u zloj namjeri vrlo često. Naravno kapetani su morali paziti, da i njihovi ljudi ne prelaze u dubrovačku oblast. Sa tim dužnostima bilo je skopčano i pravo da sude svojim podanicima i da ih kažnjavaju. Ovo je sutstvo bili ograničeno, jer su svi važniji civilni i kazneni procesi dolazili pred kadiju. U izvorima sam našao vrlo mali broj kapetana ovog perioda. Pa ni kod ovih nijesu spomenuta njihova prezimena. Od kapetana nahije Novoga se spominje 1604 neki Husejin, 1613 Muslibegović, 1625 Begzade, 1630 Alibeg (po svoj prilici Begzadić), 1635 Alijaga i malo poslije ovog perioda, oko 1668, neki Osman. U Gabeli su bili ovi kapetani: 1591 i 1605 neki Sulejman, koji je ove godine dignut; zatim 1613 Omer, 1617 Ahmed, 1620/21 Selimaga. Osim nekog Jusufa iz 1664/5 nijesam našao spomena ni o jednom kapetanu od Trebinja. Pravi tvrđavski zapovjednici su se zvali dizdari. Uz njih je naravno bila u tvrđavi i posada. Novi je bio najveća i najjača hercegovačka tvrđava. On se sastojao od gornjeg i donjeg grada. Mislim, da se gornji grad zvai Stari Grad. Ova dva grada je rastavljao jedan neutvrđen prostor, zasađen voćem i vinovom lozom. Njega Evlija naziva Vranica. Dok Dona Turcarum i Evlija navode, da su u Novom dva dizdara, jedan u gornjem, drugi u donjem gradu, turska akta i pisma ih spominju trojicu: u starom, novom i donjem Novom. Spominjući novske dizdare Dona Turcarum ne navode u kojoj je tvrđavi bio koji, ali neki put spominju njihova prezimena. Turska pisma, koja su pisali i potpisivali novski dizdari, kod svakog imena navode od koje je tvrđave bio koji dizdar, ali nikada ne spominju njihovih prezimena. Poznat je po izvorima priličan broj dizdara, ali je to samo mali broj od njihova sveukupnog broja. Poznati su ovi: 1579 Resulaga 1582 Jusuf-Čelebija i Ahmetaga od Donje Kule 1589 Alijaga 1594 Baliaga 1595 Resulaga 1609 Alijaga, novi dizdar 1613 Mustafa-aga u gornjem (starom) gradu poslije 1614 Mustafa-aga u starom gradu 1614 Jusufaga u novom gradu 1614 Mustafa-aga u donjem gradu 1618 Mehmedaga Behlilović 1624 Pašo Bardonjić 1625 Mustafa-aga Hajdarović 1628 Mustafa-aga Hajdarović 1629 Pašo Bardonjić 1632 Sulejmanaga Jusufagić Poslije 1634 Mehmedaga u donjem gradu 1634 Mehmedaga u novom gradu 1634 Sulejmanaga u starom gradu 1636 Sulejmanaga Jusufagić 1647 Omeraga 1649 Omeraga 1668 Ibrahimaga u donjem gradu 1668 Jusufaga u novom gradu 1668 Omeraga u starom gradu. O dizdarima drugih hercegovačkih gradova sam našao samo nekoliko vijesti. God. 1621 se spominje Mehmed dizdar u Risnu, 1625 Hasanbeg u Nevesinju, 1605 Jusufaga u Blagaju, 1635 Hadži-Danijalaga u Mostaru. U Gabeli (Sedislamu) je bio dizdar 1597 neki Mustafa, a 1640 Ćemalaga. Narodu su sudile kadije, naravno u koliko suđenje nije spadalo u kompetenciju kapetanskih, vojvodskih i knezovskih sudova. Pred kadije su svakako dolazili teži slučajevi civilne i kaznene prirode. Dona Turcarum spominju, kadije u Neretvi (Gabeli), Ljubinju, Nevesinju, Novom, Cernici i Prijepolju. Po Evliji bilo je kadija i u Tašlidži, Čajniču, Foči (sa naibom u Ustikolini) i Konjicu. Blagaj je također imao svog kadiju. Kadije su se mijenjale brzo, a u izvorima se spominju samo njihova bezznačajna imena. Po uredbama, koje su vrijedile za cijelo tursko carstvo, vojska se u Hercegovini sastojala od regularnih i neregularnih trupa. Od regularnih se spominju spahije i jenjičari. Spahija je bilo mnogo u Hercegovini. U Dona Turcarum ih je spomenuto podosta, ali je to tek neznatan dio od svih hercegovačkih spahija. Među spomenutim dolaze spahije od Stoca, Ljubinja, Popova, Žrnovice, Novog, Trebinja, Ljubomira, Nevesinja, Bileće, Rudina, Korita, Gacka i Zagorja. Kod nekih su navedena i njihova porodična prezimena, kao Bubići od Ljubinja, Alibegovići i Katići od Popova, Sulejmanovići, Šabanovići, Alagići, Hajdarovići i Bardonjići od Novoga, Begzadići od Ljubomira, Popovići od Bileće, Mihnići od Rudina. Kod Ljubovića, Kurtalijća i Čengijća Dona Turcarum ne navode odakle su. Među spahijama ima alajbega, subaša, zaima. Spahijama smatram i one ljude, za koje se ne veli izričito, da su spahije, nego se samo titulišu kao begovi i čelebije. U Bosni i Hercegovini su spahije nosile begovsku titulu. A da su i čelebije isto što i begovi dokazuju neke zabilješke. Ne razumijem što se poneki beg naziva jenjičarom ili ima jenjičarski naziv baša. Po imenu i tituli su spomenute ove spahije. Od Stoca neki Hasan-beg 1615 i 1623. Od Ljubinja Ahmed-spahija Bubić 1604. Od Popova jedan zaim 1578, jedan subaša 1588, Mumin-subaša 1592, Muminbeg serdar 1604, Zulfikar Alibegović 1609 i 1616, Husejin-spahija 1610, Malkočbeg, 1611, Ibrahimbeg Katić 1625. Od Novog Piri-čelebija Bardonjić 1571, Mehmed-čelebija Bardonjić 1602, Hasan-čelebija Hajdarović 1603, Kurtbeg sin Ibrahimage Šabanovića 1635, Mehmed-čelebija Alagić 1636, Osman-čelebija sin Ibrahimage Šabanovića 1648 i 1650, Dautbeg Sulejmanović 1658. Od Trebinja jedan subaša 1570, Mustafabeg 1616. Od Ljubomira Omerbeg Begzadić 1631 i 1633, Alibeg Begzadić 1634. Od Nevesinja zaim Osman Ljubović 1581 i 1585, neki Mehmedbeg u selu Obaoskom 1596, neki Hasanbeg nevesiljski dizdar 1625, Ahmedbeg Pašić 1625, i alajbeg Mustafa Ljubović 1632. Od Bileće Sinan Popović 1584—86. Od Rudina Ibrahimbeg Mihnić 1618 i 1628, Ibrahimbeg od Korabljice 1609. Od Korita Muselimbeg 1612. Od Gacka Ibrahimbeg 1619, Abdulah 1625/6, Abdulah-čelebija od Kazanaca 1634. Od Zagorja Ibrahimbeg Čengijć 1624. Za Mustaj-čelebiju Kurtalića, god. 1622 ne znam odakle je. Sve spahije, koje sam naveo, muslimani su. No bilo je među njima i krštenih ljudi. Negdje oko 1592 bio je u Poblaću blizu Plevalja spahija Vojin Podblaćanin. U jednom pomeniku iz godine 1600—1640 sam našao zabilježenog spahiju Vuka od Hoče (Foča), i nekog spahiju Božu iz nekog drugog obližnjeg kraja. Prije 1637 je bio u Donjim Vlasima spahija Stevan Avramović Hrabren i neki njegov bliži srodnik Đuro, a god. 1638 je sin Milisava spahije Radivoj. Ovo su članovi naprijed pomenute porodice Hrabrena, koji se 1597 spominju kao glave u Donjim Vlasima. Spahije su imale u glavnim nahijskim mjestima svoje ćehaje. Njihove dužnosti mi nijesu poznate. Evlija ih spominje u Prijepolju, Tašlidži, Foči, Ustikolini, Nevesinju, Ključu, Novom, Ljubinju, Gabeli, Mostaru i Konjicu. Jenjičari su imali svoje garnizone u više hercegovačkih mjesta, od kojih je bio najjači u Novom. Tu su oni imali svoje age, buljukbaše i čorbadžije. U nekim nahijama su imali naročite svoje starješine, zvane serdare. Po Evliji serdara je bilo u Prijepolju, Tašlidži, Foči, Nevesinju, Ključu (gatačkom), Novom, Ljubinju, Gabeli, Mostaru i Konjicu. Dona Turcarum spominju nekoliko puta i u Popovu serdare. God. 1604 popovski serdar je bio neki Mumin, a 1646 neki Musa gabeoski. Po drugim zabilješkama u Dona Turcarum vidi se, da su jenjičarski garnizoni bili u mjestima, kroz koja su prolazili važniji drumovi. Na drumu, koji je vodio iz Dubrovnika prema Gacku bilo je jenjičara u Žrnovici, Gljvama, Grančarevu, Bilećoj i Ključu. Na drumu od Dubrovnika prema Mostaru bili su jenjičarski garnizoni na Slanom i u Ljubinju. Po Evliji jenjičarska posada u kuli na Slanom bila je detaširana iz Novog sa jednim agom od čorbadžija. U Ljubinju je kao jenjičar bio već spomenuti Ahmed-spahija Bubić. Put, što spaja Bileću sa Nevesinjem, imao je jenjičare u Hvatnici. Tu je 1622 boravio jenjičar Hasanbaša Veseličić sa još nekoliko svojih jenjičarskih drugova. Na drumu od Foče do Nevesinja u selu Obaoskom bio je 1596 jenjičar Mehmedbeg. Artiljerijski red vojske spominju Dona Turcarum samo u Novom, premda je topova i topčija bilo i po drugim hercegovačkim gradovima, koje spominje i Evlija. U Dona Turcarum se spominju više puta topčibaše iz Novog. God. 1575 spominju ih se trojica zajedno, a 1588 i jedan capo di bombardieri di Castelnuouo. Među topčibašama je 1581 bio neki Piriaga, 1640 Mehmedaga Pretević (Preteuich). Ratnih lađa je bilo na dva mjesta, u Novom i Gabeli. U Gabeli je bio i arsenal (tersane). On je spomenut u jednom aktu iz 1646. God. 1566 spomenut je turski admiral Pijale (l'illustrissimo Signor Piali Bassa capitano grande dell’ armata turchescha). No ne veli se, gdje ce tada nalazio. Iste je godine spomenut kao darodavac i jedan comito del chiechaia del armata. Valjda je bio u Novom. God. 1575 bio je u Novom neki Salih-reis (reis znači kapetan na lađi), a 1584 je zabilježen jedan leventa (mornar), također u Novom. U posadi u Novom bilo je i neregularne vojske, azapa i martoloza, a u Neretvi (Gabeli) samo martoloza. Pošto su azapi upotrebljavani ne samo u gradskim posadama, nego i kod ratne mornarice, ne znam u kom su svojstvu bili novski azapi. Njihove age u Novom spominju se češće po imenu ili bez njega. Po imenu su spomenuti ove azapage: Resulaga 1590,Ibrahimsin Omer-čauša Svitušića (Suitusich) 1609, Fadlullahaga i Omeraga oko 1633—35, Omer Begzadić novi azapaga 1634 i Fadlul-lahaga Ibrahimagić 1636. — Martolozi su imali svoje vojvode i age. Jedan martološki vojvoda je bio u Gabeli 1572, a u Novom je bio 1609 martološki aga neki Ibrahim. U Novom je bilo i nekih konjanika, zvanih faris (u pluralu farisan). Nije mi poznato kakvim su trupama pripadali, regularnim ili neregularnim Vjerovatno je da su i oni neregularni, kada su već spahije sačinjavale regularnu konjicu. Dva puta su spomenute ličnosti iz Novog, koje su u vezi sa nekim građevinama, bez sumnje vojničkog karaktera. God. 1577 je bio jedan igegniero di Castelnuou, a 1588 l'aga della fabrica delle fortezze di Castelnuou. God. 1632 popravljen je Novi. Bosanski valija Hasanpaša poslao je sredinom ševala 1041 (1-10 V 1632) iz Sarajeva Dubrovčanima bujuruldiju. Piše, da je nastala potreba, da se poprave neka mjesta u tvrđavi Novom. Radi toga je sultan fermanom zatražio, da nahije i sela pošalju čerahore. Vezir moli Dubrovčane, da i oni pošalju svoje kamenare (tašdži) i dunđere. Carinsku službu na skelama u primorju vršili su nazori i emini. Skela je bilo na šest mjesta, što na turskoj, što na dubrovačkoj teritoriji. Turske su skele bile u Neretvi (Gabeli), Zažabju, Novom a dubrovačke na Slanom, Ledenicama i na Pločama. Dona Turcarum spominju emine od Neretve nekoliko puta, ali ni jednog po imenu, kao n. pr. 1576 l'emino di Narenta, il quale e anche ciauso della Porta. U jednom turskom aktu od 1640/41 je zabilježen emin od Gabele Mehmed.—U Zažabju je 1596 bio emin neki Mumin. — Na dubrovačkoj skeli na Pločama je vršio tu službu Vukić Kukić, koji se 1586 spominje kao bivši emin (gia emino alle Plocce). God. 1621 je došao za emina Hadži-Ahmed Jusufagić; 1634 je bio Mehmed-čelebija Karađuzović (Caragiusouich), 1646 neki Osmanbaša. — U Novom je bio neki Bijelja (Bieglia) 1570, a god. 1576 je došao neko drugi kao novi emin. — Na Ledenicama je 1572 bio neko, pa je ove godine smijenjen novim eminom. Ko je bio novi, a ko stari ne zna se. Može biti, da je novi emin bio Vukić Kukić, koji se 1585 spominje kao gia emino di Ledenizze. Nazori su viši carinski kontrolni činovnici. Bilo ih je više u jedan mah, ali mi nije jasno, da li je jedan nazor mogao imati kontrolu samo na jednoj skeli. God. 1609 spominje se jedan nazor od više nego jedne skele (il nuouo nasor delle scale). Naprotiv god. 1590 se spominje nazor od Ledenica. Dva puta docnije spominje se nazor od spljetske i dubrovačke skele. God. 1587 bio je nazor neki Hurrem, 1590 Sinan, 1604 Sulejman Ljubović, 1607 Ibrahim Ljubović, 1619 Mehmedaga kao nazor dubrovačke i spljetske skele, 1630 Selim, kapetan i nazor u Gabeli, 1630/1 Mehmed-čauš Vranić na dubrovačkoj i spljetskoj skeli. Ovaj Mehmed-čauš je 1633 spomenut kao nazor na spljetskoj skeli. ali je ujedno bio zakupnik dubrovačke i ledeničke skele. Prihode od skela davao je bosanski divan svake godine u zakup, koji je trajao od 1 marta jedne do 1 marta druge godine. Pošto su zakupnici plaćali divanu pogođenu sumu paušalno, zakupljeni prihodi su se zvali mukata. Hazinetefterdar kao šef basansko-hercegovačkih finansija i član divana uvijek je izvještavao Dubrovačku Republiku, ko je zakupio skele. Ujedno je izdavao kredencijalna pisma na zakupnike ili njihove zastupnike, da se njima prikažu dubrovačkim vlastima. Zakupnici su slali svoje činovnike, zabite i ćatibe, da uzimaju đumručke takse. Karakteristično je da su i nazori mogli biti zakupnici mukate. Za godinu 1622/3 1 III 1622—1 III 1623) bio je zakupnik dubrovačke mukate neki Dautbeg; 1623/4 dva ugledna čovjeka (ajani) iz Novog Ahmedaga i Hadži-Ahmed-čelebija imaju istu mukatu; 1626/7 je zakupio mukatu dubrovačke i ledeničke skele neki Hadži-Ali-čauš, koga je zastupao sin mu Osmanaga. God 1629/30 je držao dubrovačku mukatu Ibrahimaga iz Novog. Dubrovačku i ledeničku skelu je držao 1631/32 nazor Mehmed-čauš Vranić, a zastupao ga je neki Mehmedaga iz Novog. God. 1633/34 iste skele je držao spljetski nazor Mehmed-čauš, valjda Vranić. Zastupnik mu je bio spahija Mehmedbeg. So je bila jedan od glavnih artiklova, koji su uvoženi u Bosnu i Hercegovinu. Po jednom fermanu sultana Murada III (1574—1595) ili IV (1622—1640) soli koja je prodavana u Gabeli i Dubrovniku bila je utvrđena cijena na 55 akči za jedan kvantum, koji mi nije poznat. No kada je, ušljed dubrovačke špekulacije ili kog drugog uzroka, nastala oskudica u soli Dubrovčani su je prodavali po 60 akči. Tada je groš vrijedio također 60 akči. Protiv toga je ustao tefterdar, pa je po njegovoj želji kadija napravio pretstavku (arz) na centralnu vlast u Carigradu. Na to je valjda došla zapovijest da se so opet prodaje po 55 akči. Od prodane soli, ne znam da li od bruto iznosa ili od dobiti, išla je jedna trećina turskoj državi, a dvije trećine prodavcu soli. Finansijskoj struci su pripadali i dukatnici od Hercegovine. U Dona Turcarum se oni spominju nekoliko puta u godinama 1567—1592, a poslije nikako više. U Hercegovini je bilo dukatnika i prije Turaka. Truhelka misli, da su dukatnici u ime danka skupljali od Hercegovačkih vlaha (pastira) s kuće na kuću po jedan dukat godišnje. Sa vlasima i njihovim načinom života i privrede bez sumnje je u vezi i jedan katunar od Plevalja, spomenut 1589 godine. Oko 1571 vršen je popis zemalja i ljudi po Hercegovini. Te se godine među darodavcima u Dona Turcarum spominje popisnik turskih zemalja (il descrittore del paese del Turco). Iz zabilješke se doduše ne vidi, gdje je vršio popis. Ali je vrlo vjerovatno, da je popis vršen u Hercegovini, jer inače kako bi on došao na misao da šalje Dubrovniku darove, kada bi bio negdje daleko. On mora da je bio čovjek višeg položaja, pošto njegov dar nije bio mali, jer se sastojao od 297 glava sitne stoke. Malo je vijesti, koje se odnose na lica svećeničkog staleža. U Dona Turcarum je god. 1577 zabilježen jedan capo di coggie di Castelnuouo. Ako ce riječ coggie ima razumjeti kao hodže, onda bi to mogao biti nekibul-ešraf od jednog dijela Hercegovine, koji je faktično sjedio u novom. Inače ni u Dona Turcarum, ni u turskim aktima nema više vijesti o ljudima duhovnog staleža islamske vjere. Nešto više vijesti ima o duhovnicima pravoslavne vjere. Tri puta se u Dona Turcarum spominje hercegovački mitropolit (1580 il calogiero Mitropolito, 1615 il Vladicha dei Caloieri di Trebigne, 1619 il Vladicha di Trebigne). Kako se vidi rezidencija mu je bila u Trebinjskom Manastiru. Više se puta spominju kaluđeri hercegovačkih manastira, i to od manastira Savine (li caloieri di Santo Saba) 1573—1580, Trebinja 1583—1619, Pive 1592—1616, Popova 1593 i Kosijereva (di Cosier, di Cosiereuo) 1600—1616. Ima indirektno spomenut i jedan slučaj prelaska na islam. Naprijed je spomenut neki Vukadin iz 1589 kao srodnik nekog hercegovačkog sandžakbega. Dakle sandžakbeg ili neko njegov stariji bili su iz one hrišćanske porodice, kojoj je pripadao ovaj Vukadin. Porijeklom su od hrišćanskih porodica i oni, ranije spomenuti, muslimani Popovići, Katići i Mihnići. Takvog je porijekla i neki Husejin Radomanović iz Novog, spomenut 1619. Naprijed su spominjana još mnoga prezimena od ljudi većega ugleda, ponajviše iz Novog. Brojem svojih uglednih članova se ističu najviše porodice Bardonjići, Šabanovići, Hajdarovići i Begzadići, sve četiri novske. Bardonjići se spominju od 1571—1661. Prvi je Piri-čelebija Bardonjić (1571—1573), koji je bio spahija. Pošto su spahijski timari prelazili s oca na sina, mogao bi biti njegov sin spahija Mehmed-čelebija (1602), čiji su bliži srodnici, ako ne baš i braća, Pašo i Mustafa-ćehaja. Ova dvojica su doista braća, jer se to na jednom mjestu izrično kaže. Pašo je 1624, 1629 i 1636 bio dizdar jedne novske tvrđave. Mustafa je bio u Novom ćehaja, valjda spahijski, 1633—35. Kao ćehaja u Novom bio je 1653 i Rizvan Bardonjić. Najkasnije (1664) se spominje Hasanaga Bardonjić. I on u Novom. Od Šabanovića je poznat jedan iz 1595, samo nije navedeno njegovo ime. On bi mogao biti onaj Ibrahimaga, koga Dona Turcarum spominju četiri puta u godinama 1613—1625. Zadnje godine ga nazivaju eminom, ali ne kažu na kojoj skeli. Njegov sin Kurtbeg je bio spahija. Spomenut je 1635 Drugi mu sin Fadlullah (Fasular, Fasulah) bio je 1636 azapaga u Novom. Živ je još 1658 i stanuje u istom mjestu. Treći Ibrahimagin sin je bio Osman-čelebija (1648). Bio je spahija, pa se 1650 zove Osmanbeg. Ne znam u kakvu su srotstvu s Ibrahimagom drugi Šabanovići, Sulejmanaga (1647) i Alaga (1655). I oni su stanovali u Novom. I Hajdarovići su spahijska porodica, od kojih su neki doduše nosili aginsku titulu. God. 1603 bio je spahija Hasan-čelebija Hajdarović. Drugi Hajdarović, Husejin, iz 1613 može biti i nije bio spahija. Ali jest Alibeg (1619) i Bego (1623). Član ove porodice, Mustafa-aga bio je novski dizdar 1625-28. Šta je bio Alijaga ili Alaga (1652—55) nije mu poznato. Rodonačalnik Begzadića je neki Begzade od Novog, koji je prvi put spomenut 1618. On je 1625 bio novski kapetan. Sigurno su njegovi sinovi dvojica docnijih Begzadića, Omer i Alija. Begzade je bio čovjek spahijskog reda. To pokazuje njegovo ime, koje znači Begović. Jedno vrijeme su njegovi sinovi nosili begovsku titulu. Rekao bih, da su bili ljubomirske spahije, jer se u Dona Turcarum veli, da su od Ljubomira. Kao spahija Omerbeg se spominje 1631—33, a Alibeg 1634. Omer je 1634 postao agom novskih azapa. Brat mu Alibeg je 1651 bio novski kapetan. O drugim porodicama iz Novog ima još manje vijesti. Spominje se samo po jedan ili po dva člana njihovih porodica. U prvom redu su to Šestokrilovići, Ališahovići i Jusufagići. God. 1586 bio je Mustafa Šestokrilović. Pet godina docnije (1591) spominje se opet jedan od njih, ali bez imena. Treći put se spominje opet jedan Šestokralović 1602, koji se zvao, ako sam dobro pročitao, Ejubaga (Eiupaga). Od Ališahovića se zna samo za Memišaha (1609 i 1611). Valjda će biti ista ličnost i neki Memišahaga, koji se spominje 1624 bez prezimena. Jusufagića su dva. Jedan je Hadži-Ahmed, koji je 1621 postao emin na nekoj skeli. Drugi je Sulejmanaga, novski dizdar 1632—36. Pojedinačno se spominju ovi Novljani: Mehmed-čelebija Alagić 1632, Mehmedaga sin Đurmišagin (Ghiurmisc Aga) 1650, Ahmedaga Hadžović 1652 i Alaga Mustafagić 1654. Ugledna porodica u Risnu bili su Rizvanovići. Dona Turcarum ih spominju trojicu, Ahmedagu 1643, Mehmedagu 1648 i 1650 i Jusufagu 1658 i 1667. Iz hercegovačke unutrašnjosti su Ljubovići, ugledna spahijska porodica, koja je držala zijamet (veliko leno). Stanovali su u nahiji Nevesinju, blizu sela Zovog Dola. God. 1581 i 1585 se spominje zaim Osman Ljubović. Pored vršenja svojih vojničkih dužnosti i nadgledanja svoga zijameta Ljubovići su se primali i drugih službi, koje su nosile korist. Sulejman i Alija bili su nazori na skelama, prvi 1604, drugi 1607. Sulejman je spomenut zadnji put 1617, a njegov sin 1623. Ovaj sin Sulejmanov se zvao Mustafa ili Mustajbeg i bio je 1632 alajbeg hercegovačkih spahija. Iz njihove historije poznata su mi dva događaja. Hasanpaša bosanski, koji je držao Hercegovinu kao arpaluk, javlja Dubrovčanima 14 juna 1631 iz Gacka, da je išao protiv LJubovića. Druga je od dubrovačkog poklisara Pjera Sorkočevića. On 17 aprila 1632 javlja iz Sarajeva Dubrovčanima o nekoj kavzi između Ljubovića i Šabanovića. Mora da su Ljubovići prodrli u novski kraj, gdje su Šabanovići imali svoj Timar i da su bojevi bili žestoki i nemilosrdni, jer je, veli Sorkočević, poginuo Alajbeg Ljubović i sin mu, a od Šabanovića Ibrahimaga sa sinovima i rođacima. Valjda su Ljubovići napadali na neku kulu Šabanovića, te je tom prilikim poginula i Ibrahimagina žena. Biće da su obadva događaja u vezi, jer među njima nema više od devet mjeseci, od kojih su većina zimski. Još su ugledniji bili Čengijći, također zaimska porodica. Po Evliji stanovali su oni na Zagorju, gdje su imali prostrane odžake. Ibrahimbega Dubrovčaii 1624 titulišu Signor, titulom, koju su davali još samo sandžakbezima i njihovim ćehajama. Jedan od Čengijća, Alipaša, bio je pod kraj ovog perioda sandžakbeg. Knežići i Bratovići su ugledne hrišćanske porodice, kojima se ne zna mjesto ni kraj njihova stanovanja. Od Knežića se spominju dvojica, Vukić (Vuchich) 1584 i Đurica 1592. Isto tako se zna za dva Bratovića, za Vukašina1618 i za Damjana 1626. Jedanput se spominje jedan Hercegović iz Transilvanije. On je bio u Dubrovniku u drugoj poli 1575. Deset godina docnije (1585) šalje Dubrovniku dar Mustafa-aga Hercegović (Gherzegovich). Ovo je bio sin Ahmetpaše Hercegovića. Nemam podataka o imovnim prilikama naroda u Hercegovini. Ali ipak mogu nešto reći o bogatstvu u stoci, koje naslućujem po visini stočnih darova, koje su ugledni Hercegovci činili Dubrovniku. Rekao bih da je zadnjih decenija 16 vijeka bilo mnoštvo stoke. Mora da stoci nije bilo dovoljno kupaca. Zato su svi, koji su imali velika stada, iskorišćavali tadanji običaj darivanja, pa su, kako sam napred pokazao, slali Dubrovniku mnoštvo stoke, naročito sitne, na dar. Darodavci su svakako darove slali sa osobitom namjerom očekujući da za dar dobiju uzdarje u novcu. Dubrovčani su na darove odgovarali uzdarjem. Oni uzdarja zovu ricompensa, što će prije značiti otšteta ili što slično nego uzdarje. Ricompensa je obično bila u novcu. Pošto se stručnjački procijeni dar — stoku su procjenjivali dubrovački mesari (beccai) — prema procjeni Vijeće Umoljenih odredi vrijednost uzdarja. Na taj su način vlasnici velikih stada faktično prodavali stoku i stočne produkte. No to stočno bogatstvo nije trajalo dugo. U 17 vijeku pokloni u stoci sve su manji i ređi. Da dopunim ovu kratku napomenu o stoci iznosim i podatke o cijenama u početku ovoga perioda. God. 1567 cijene u Dubrovniku bile su ovakve: volovi . . . . po 3 škude škuljevi (castrati) po 15—24 groša junad . . . . „ 1 dukat ovce . . . . . „ 11—12 „ telad . . . . „ 1 škudu koze . . . „ 10 „ Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku.

    Autori: VLADISLAV SKARIĆ

    GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, 01.01.1931

    Design by Novica.info