Sarajevska regija , Romanija i Podrinje
Sarajevski region je bio naseljen još od neolitskog vremena. Iz tog vremena datira Butmirska kultura. Butmirsku kulturu su pronašli austrougarski arheolozi još 1893. godine. Butmirska kultura je bila jedinstvena sa svojom razvijenom grnčarijom i zanatstvom.
Podrinje, meridijanski izdužena regija oko rijeke Drine, sa srpskim i bosanskim dijelom.Oko donjeg toka rijeke u srbijanskom Podrinju izdvaja se nekoliko makroregija: Azbukovica, Jadar, Lešnica, Mačva, a u Bosni Semberija (makroplavina) i Birač. Na sjeveru se graniči sa Posavinom.
Podrinje, meridijanski izdužena regija oko rijeke Drine, sa srpskim i bosanskim dijelom.
Oko donjeg toka rijeke u srbijanskom Podrinju izdvaja se nekoliko makroregija: Azbukovica, Jadar, Lešnica, Mačva, a u Bosni Semberija (makroplavina) i Birač. Na sjeveru se graniči sa Posavinom. Podrinje je izgrađeno od raznovrsnih stijena, među kojima su i magmatske, sa rudištima oko Krupnja, Zajače, Zvornika, Vlasenice, Srebrenice, Bratunac ... (antimon, olovo, cink, boksit i dr.). Podrinje je privredno nedovoljno razvijeno, pretežno poljoprivredno i hidroenergetski izuzetno bogato (hidroelektrane »Bajina Bašta«,»Zvornik« i »Višegrad«), jer je Drina hidroenergijom najbogatija rijeka bivše Jugoslavije. Sa poljoprivrednog aspekta Podrinje je poznato po proizvodnji jagodičastog voća, maline i kupine, posebno na području Bratunca i Ljubovije. Podrinje je i industrijski već razvijeno, ali je bez dobrih saobraćajnih veza-pruga od Šapca vodi samo do Zvornika, a slabiji put do Bajine Bašte (preko Ljubovije). Kanjonski i klisurasti dio doline Drine nepogodan je za gradnju saobraćajnica, iako rijeka prosijeca prirodan put kroz Dinaride daleko ka jugu. Podrinje je slabo naseljeno i bez većih gradova, među kojima je Loznica najveći. U njemu se nalaze tri prirodan lječilišta: Banja Koviljača u Srbiji, a u istočnoj Bosni su Srebrenička Banja (Crni guber) i Višegradska Banja .
Romanija: Od Sokolačke teritorije nije daleko pećina Starine Novaka. Postoje mnoge legende o junačkim podvizima balkanskog gorskog cara. Glasinačko polje neki nazivaju svetilištem. Jedan putopis napisao je Milan Karanović, a novinska kuća „Politika“ objavila 23. Februara 1928. godine.