Srbi u Ukrajini i Rusiji
"Život u našoj naseobini prve godine bio je kao, na primer, život nesrećnih brodolomaca koje su morski talasi izbacili na pusto ostrvo, pa se tamo hranili zeljem, korenjem, ribama, pticama i zverkama koje ulove. Tako smo pali i mi na tu golu stepu, na zemljište na kome od stvorenja sveta niko nije živeo i gde se ni za kakav novac ništa nije moglo nabaviti. Kad je nekom nešto zatrebalo, morao je ići po nekoliko dana do mesta gde bi tu stvar po visokoj ceni najzad našao", piše Simeon Piščević u svojim čuvenim Memoarima o životu srpskih doseljenika u Rusiju polovinom XVIII veka.
Sa jedne strane, ovo je Piščevićevo sviftovski precizno delo iz 1785. imalo ogroman uticaj na istoriju srpske književnosti, pre svega na nastanak Seoba Miloša Crnjanskog, ali je, sa druge, ostalo i jedino trajno obeležje koje je preživelo prvu i poslednju organizovanu seobu Srba na teritoriju Ruskog carstva.
Uz nekoliko drugih manje poznatih memoarskih i istorijskih izvora, danas praktično nema traga više desetina hiljada Srba koji su se na carski poziv od 1751. do 1753. naselili u oblasti na desnoj i levoj obali Dnjepra u Južnoj Rusiji da bi potom vrlo brzo izgubili povlašćeni položaj, identitet i na kraju krajeva slobodu, pretapajući se sa ruskim kmetstvom.
Sa prestankom daljeg priliva Srba iz Habsburške monarhije koji bi popunjavali ruske pukove, Katarina Velika je već 1764. na početku svoje vladavine i formalno ukinula takozvanu Novu Srbiju i pripojila je drugim gubernijama na jugu Rusije. Srpski oficiri koji su kao zapovednici pukova predvodili migraciju, poput Horvata i Ševića, ili su izgubili povlastice zbog afera sa proneverama novca ili su se pomešali sa ruskim plemstvom. Sve veći priliv ruskog stanovništva na jug je istisnuo i upotrebu srpskog jezika već u drugoj generaciji.