ZS logo sajt

TOMO VUKOVIĆ I JOVAN (JOVO) KURTOVIĆ

putovanje

 

DVA TREBINJANINA - TOMO VUKOVIĆ I JOVAN (JOVO) KURTOVIĆ

DOBROTVORI I NARODNI ILITI “ZGLAVE LJUDI”

Grobove im, vremenom, korov prekrije, priče o njima prestanu da se ponavljaju, nigdje se ništa ne zapisa, pa kad krenete da ih se bilo kako prisjetite, hvatate se za nekakve zalutale podatke ili za njihove oporuke - ako ih ima.

Među uspješnim i uglednim trgovcima rođenim Trebinjcima koji su svoju trgovačku karijeru, pa i život, okončali u nekoj od primorskih luka na Jadranu, bili su i Tomo Vuković i Jovan-Jovo Kurtović.

Ova dva plemenita čovjeka sa svoja dva života prekrili su XVIII vijek ostavivši za sobom toliko dobrih djela da bi se mogli zanavijek pamtiti.

Od Tomove smrti prošlo je 260, a od Jovove 203 godine. Dug vremenski period prekriven zaboravom. Mala je vjerovatnoća da su se poznavali. Ni za jednog ni za drugog ne zna se kad su rođeni, a za Toma ni gdje je rođen. Igrom sudbine, životi su im bili zasjenjeni - Tomo, sva je prilika, nije imao poroda, a Jovo je "imao mnogo djece" i ni jedno od njih ga nije nadživjelo.

Obojica su, uprkos životnom teretu, u sredinama gdje su živjeli i poslovali, osvijetlili ime svog zavičaja do te mjere da bi im zavičajci mogli sa ponosom ime izgovarati.m Teško je povjerovati da takvih više ima. Taj usud našeg naroda da svoje pretke rano predaje zaboravu težak je grijeh koji nema oproštaja.

Grobove im, vremenom, korov prekrije, priče o njima prestanu da se ponavljaju, nigdje se ništa ne zapisa, pa kad krenete da ih se bilo kako prisjetite, hvatate se za nekakve zalutale podatke ili za njihove oporuke - ako ih ima.

Kako da im iz ovog bezvrijeđa likove i dušu prepoznate?

TOMO VUKOVIĆ je jedan od najstarijih poznatih i uspješnih trgovaca iz prve polovine XVIII vijeka koji se pominje u dubrovačkim spisima, a po porodičnim korijenima pripada trebinjskom podneblju. Ostalo je zagonetno kad se i gdje rodio. Vukovići su poznata hercegovačka porodica, mada ih ima, kako bi se reklo, na sve četiri strane svijeta.

Poslije legendarnog vojvode Vlatka Vukovića iz XIV vijeka, u manastiru Zavali 1536, i 1554. Spominje se izvjesni Božidar Vuković. Vremenom su se članovi roda Vukovića rasuli po svoj Hercegovini pa i dosta dalje.

Trebinjskih Vukovića je u XVII vijeku bilo u nekoliko sela – na Brdima, u Mesarima i u Gorici. Za ove na Brdima i u Mesarima ne znamo da li su starinci ili su se i oni odnekud doselili.

Za goričke Vukoviće porodično predanje kaže da su se, prije 250 godina, doselili iz Meke Grude. U veziTomovog mjesta rođenja u jednom izvoru se kaže da "potiče iz jedne od najuglednijih trgovačkih porodica u Sarajevu čiji je ekonomski uspjeh počeo u prvim decenijama XVIII vijeka." Ovakav ugled i imetak se nije mogao postići u kratkom roku, čime se nudi mogućnost da se Tomova porodica doselila dosta rano te da je on možda rođen u Sarajevu. U prilog ovoga ide i činjenica da se Tomo, po kazivanju M. Sivrića, "predstavljao kao kao osoba iz Sarajeva” pa je to naglasio i u naslovu svoje oporu ke napisavši: »Testamentum Thome Vukouich a Saraio”.

Zapletu nije kraj, jer nas jedan podatak iz njegove oporuke na to upozorava. Naime, Tomo u testamentu naređuje izvršiocima svoje oporuke da "razriješe dug koji je on kao posredni dužnik, dužan Jeftanu, sinu Sima Čolovića iz Trebijova". Da li se na osnovu ovog podatka može povjerovati da je Tomova porodica živjela u Trebijovima, pitanje je za razmišljanje. I podaci o njegovoj rodbibi su zamagljeni. U oporuci od bližeg roda pominje svog polubrata Tanasija (Atanasija) Mihajlovića i nikog više. Da li ih je bilo pa su pomrli ili je u pitanju nešto drugog? Ostalo je nepoznato i vrijeme njegovog dolaska u Sarajevo. U najboljem slučaju Tomo je mogao u Sarajevo doći kao dijete. Teško j povjerovati da je imao bilo kakve školske naobrazbe. U to vrijeme sarajevska mladež, skoro po pravilu, svoju karijeru počinjala je na nekom zanatu pa bi, pošto bi stekli nešto para, prelazili prvom prilikom u trgovinu gdje im se pružala mogućnost da steknu bogatstvo. Upravo za Toma se u izvorima kaže da je vrlo brzo stekao veliko bogatstvo baveći se jednom vrstom posredničke trgovine između balkanskih i podunavskih zemalja sa zemljama Mediterana. Tako je došao u situaciju da središte svog poslovanja u Sarajevu postepeno preseljava u Dubrovnik, i to dosta prije nego se i sam tamo preselio. Bilo je to vrijeme kada se upravo preko dubrovačke luke odvijao najveći dio ovog vida uspješne trgovine. Tome je dosta doprinio i sam položaj Dubrovnika smještenog na adranu i u bazen Sredozemnog mora, koji je, kao primorski grad, predvodio posredničku ulogu u trgovničkoj razmjeni između zaleđa i pomorja. Bila je to trgovina na veliko u kojoj je prvorazredno mjesto zauzimala so, na 'kojoj se zarađivala lijepa para. U uvoznoj trgovini sa zaleđa dominirala je ruda i korovan (fino uštavljena kozja i ovčja koža - R.V.). Trgovalo se sa balama vune i pamuka,sa koturovima voska,balama goveđih koža, krznom, kožnom odjećom, gajtanom, pređom, platnom,svilom,košuljama,rašom,obućom,kapama, čarapama, torbicama, konjskom opremom (sedlima, uzdama,ularima,potkovicama),željezom , živom, voćem, duvanom,kafom, konjima i drugim artiklima.

U dubrovačkim knjigama još od kraja XVII vijeka, a pogotovo prvih destljeća XVIII vijeka, redaju se imena uspješnih trgovaca porijeklom iz Trebinja i njegovih okrajaka među kojima je bilo i članova roda Vitkovića, Vukovića,Tomića,Vujičića i drugih. Neki Milutin Stanojević,inače Trebinjac 1705. gonio je, čak, volove u Beograd. Ipak svijetlo ime talentovanih trebinjskih trgovaca te generacije pripadalo je Hadži Jovu Vitkoviću Dučiću kao što je,tridesetak godina kasnije, bilo u rukama Toma Vukovića.

Ovaj dubrovački procvjetali trgovački milje bio je snažan mamac trgovcima iz zaleđa,pogotovo Sarajlijama ponajprije onim porijeklom iz Trebinja, da se sele u Dubrovnik. Tako je, vjerovatno, negdje četrdestih godina XVIII vijeka postupio i Tomo Vuković nastanivši se u dubrovačkom predgrađu Ploče, nedaleko od tvrđave Revelin. Tu je imao svoju kuću u kojoj je stanovao i poslovao.Njegovim dolaskim u Dubrovniku se obrazovala jedna mala skupina srpskih pravoslavnih trgovaca, veoma preduzimljivih i čvrsto povezanih poslovnim i rodbinskim vezama. Iz tog svog novog trgovačkog gnijezda Tomo je postao prvi trgovac porijeklom iz doline Trebišnjice koji je bio suvlasnik jednog trgovačkog broda na Primorju, I dalje je održava poslovne i lične veze sa Sarjevom, a i svoju kuću u ovom gradu je sve do smrti zadržao u svojini.

U srpskom narodu tih vremena, pa i u onom iz Hercegovine i Bosne, a možda pogotovo tamo, znale su se, i to sve više, granice srpskog raspro stiranja kao i koje crkve i zadužbine postoje i na kojim mjestima, kako bi zabiljižile njegovo postojanje. Rijedak je bio slučaj čovjeka kojij,čim bi mogao, ne bi otišao kod neke od njih da je posjeti i daruje.

Ovaj, pomalo u svijetu rijedak običaj, njegovali su posebno moćniji koji bi svojim oporukama ostavli hramovima manja ili veća zavještanja. Tako je postupio i Tomo Vuković koji je, svojim testamentom, namijenio brojne zadužbine crkvama i manstirima u Trebinju, Zavali, Žitomišliću, Sarajevu, Studenici, Kosijerevu, Dobrićevu, Pivi, Pljevljima, Savini,Toploj u Herceg Novom, sve do Jerusalima i Svete Gore.

Upravo iz njegovog testamenta saznajemo za posljednje dane njegova života koje je proveo u teškoj bolesti. Sama njegova oporuka je pisana u njegovom domu, što ukazuje da se on naglo i opasno razbolio. U uvodnom dijelu oporuke se naglašava da se Tomo "nalazio u stanju tjelesne oštećenosti bolešću, ali pri tome zdravoj svijesti i razumu". Očigledno da je oporuka pisana na prečac pod pritiskom osjećanja skore smrti. Sadržaj njegovog testamenta nas uvjerava da je Tomo bio uspješan i imućan trgovac, a prije svega dobar čovjek i iznad svega - veliki srpski rodoljub i darodavac.

Među brojnim zavjetima nalaze se i oni koji su namijenjeni sarajevskoj sirotinji, što još jednom kazuje da mu je Sarajevo bilo priraslo za srce.

Tomo je oporuku diktirao 27. Marta 1752. godine, a osam dana kasnije, 4. aprila, je umro, kada je i oporuka proglašena. Proglašenje je izvršeno u javnom Notarijumu (gradskoj kancelariji - R.V,) pred sudijom za građanske parnice i pravnim zastupnikom grada Dubrovnika. U prvoj rečenici svoje posljednje volje, Tomo preporučuje svoju dušu Svevišnjem Bogu i svetoj Mariji da mu budu milostivi pri odlasku sa ovoga svijeta.

U testamentu se na prvom mjestu nabrajaju legati (darovi - R.V.) crkvama i manstirima. U duhu propisa Dubrovačke republike, prvi su legati dubrovačkim crkvama - Svetoj Mariji Velikoj, Svetom Vlahu i Svetoj Mariji na Dančama u visini od po 10 perpera. Zatim slijedi naređenje izvršiteljima njegove oporuke da,poslije njegove smrti, prodaju njegovu imovinu i stvari i to raspodijele "na način kako to oporukom bude naredio". Potom traži od njih da razriješe dug od 54 zlatna cekina (mletački dukat-R. V.) koji je on imao prema sinu Sima Čolovića iz Trebijova čiji je on posredni dužnik. Ujedno, iz te raspoložive sume, izvršitelji su trebali da plate sve troškove ok njegove sahrane.

U narednom stavu se nabrajaju legati srpskim pravoslavnim crkvama i manastirima u Hercegovini,Bosni, Boki Kotorskoj, Srbiji i Bliskom istoku. Tako je trebinjskom manastiru Tvrdošu namjenio "punovrijednih dubrovačkih čistih dukata" u vrijednosti 120 perpera. Manastiru Zavala i crkvi Svetog Mihaila u Sarajevu namijenio je po 30 dubrovačkih dukata. Manstirima Studenica i Dečani ostavio je po 18 dukata. Crkvi Svetog Groba u Jerusalimu odredio je legat od 70 dukata. Pravoslavnim hramovima u Kosijerovu, Dobrićevu, Pivi, Žitomisliću, Pljevljima, Toploj u Herceg Novom ostavio je po 12 dukata, pojedinačno.

Legatom za humanitarne svrhe obuhvaćeni su siromašni, nemoćni i ubogi. Tako je za ove svrhe u Sarajevu namijenjeno deset dubrovačkih dolara. Pri tome je ostavio na volju izvršiocima njegove oporuke da ovo realizuju na način koji im se čini najprikladnijim i najkorisnijim. Godišnju kamatu na njegov udio od dvije karte (jedna karta je dvadeset četvrti dio ukupne vrijednosti broda) koje su pod nadzorom Ivana Palikuće, ostavio je izvršiocima da je utroše u nešto najkorisnije i najpotrebnije.

Zatim slijedi legat jedinom i najbližem od rodbine svom polubratu Tanasiju (Atanasiju) Mihailoviću (Tomasio Mihailovich fratelo uterino. Njemu darovao,ništa manje nego svoju kuću u Sarajevu "kojom će primatelj neograničeno raspolagati za života i do smrti”.Tanasiju je namijenio sve što nije spomenuo u testamentu od svoje imovine, a moglo bi se naći negdje poslije njegove smrti. Pri tome se naglašava "da niko od drugih nasljednika ne može potraživati ništa osim onoga što je odredio u oporuci".

U završnom dijelu testamenta, Tomo imenuje izvršioce svoje, posljednje volje i to: Dimitrija Petrovića (hadži Mitar Petrović), trgovac iz Sarajeva, Vojina Đurovića,Crnogorca iz Cetinja, sarajevskog trgovca, i Rada Jovanovića za koga nije navedeno zanimanje ali se misli da je i on bio trgovac. Testament nije u cjelini preveden pa su neki legati ostali nepomenuti. Pa i bez toga ostaje da se pamti da je Tomo Vuković bio čovjek plemenite duše koji je uživao u tome da drugome nevoljnom pomogne. Uz ovo dobro pristaje jednja tvrdnja V. Vinavera koji kaže da su u Dubrovnik, dolazili baš oni trgovci "koji su u svom Sarajevu po ugledu i bogatstvu stajali na čelu svoje opštine". Ne treba sumnjati da Tomo nije bio među ovima.

Za trgovce Tomova ranga u dubrovačkim aktima se kaže da oni "nijesu prodirali samo u Dalmaciju, Sinagolju, Trst i Veneciju, već i ka Mitrovici, Rijeci i Beču.

Za Toma Vukovića može se reći da nije bio samo učesnik jedne nove trgovačke prakse, prozvane kao "šarajevsko-dubrovačka trgovina" koja je obilježila skoro cio XVIII vijek, nego je bio jedan od njenih začetnika. Pa ipak desilo se da su vijekovi minuli i sa njima sjećanja na Toma potonula negdje u neko od mora kojima je on plovio.

Iza njega nijesu ostali niti su nastali ni dani, ni trgovi”, ni brvna ni klanci sa njegovim imenom pa ni zapisi ni natpisi na crkvenim i manstirskim zidovima kojima je legate zavještao gdje bi se čovjek mogao zaustaviti i reći: "Eto,takav je bio naš Tomo Vuković, trebinjske gore list! Pitamo se, vrijedi li još jednom podsjetiti na sav nemar i zaborav nemilosrdnih grobara koji nam zatiru tragove dragih predaka!!!

(U Beogradu 21, aprila 2011.)

KURTOVIĆ JOVAN - JOVO

Trebinjac, trgovac, osnivač Srpske pravoslavne opštine u Trstu, utemeljivač prve pravoslavne crkve u Trstu, veliki srpski dobrotvor iz druge polovine XVIII vijeka. I njega je, kao i mnoge znamenite Trebinjane stigla sudbina da mu tragovi zaboravom potamne.

Bio je jedan od rijetkih trgovaca, čak u Trstu, sa trebinjskim korjenima. On je svojim životom i djelom u Trstu ovjekovječio ime svog roda Kurtovića, svoju rodnu Začulu i grad Trebinje proslavio više nego su oni njega. Danas ga se malo ko sjeća a još manje pominje. Dva trebinjska pisca, arhimandrit Nićifor Dučić i Vojislav Korać, uzgred, pominjali u svojim djelima,ali mu niko do danas ne podiže neko obilježje koje bi putnika namjernika podsjećalo na njega.

Trebinjski rod Kurtovića potiče iz sela Začule, jedinog sela u Trebinjskoj Šumi u kome ima žive vode koja nikad ne presušuje. Po jednom predanju u ovo selo Kurtovići su doselili iz sadašnjeg selišta Berovića. Ostala je priča da su od starina birani za knezove te se u neko doba i “knežina prozva po njima Kurtovići” - zapisao je 1903. Godine vrijedni Obren Đurić Kozić. Od starina je i priča kako je neki Kurtović imao tri sina od kojih je jedan, kao sluga, bio u Postranju iznad Dubrovnika. Jednom prilikom naiđe jedan Turčin, trgovac, na kuću Kurtovića i zanoći kod njih. Preko noći, uprkos protivljenju oca, sinovi ubiju Turčina, a iza njega osta sablja sa nekakvim zapisom na njoj. Otac umrije, a njegova dva sina, vidjevši da im više tu nema stanja, pokupe stvari i dignu se nekud u Bosnu. Zanoćiše u nekom turskom hanu, te ih domaćin, aga, primi kao kmetove na njegovo imanje. Vremenom se zbliže tako da im aga za prvi Božić pošalje sinčića za polaznika. Ovi ga prime i, kao polazniku, daruju mu sablju. Kad ju je aga ugledao, prepozna da mu je očeva, te oba brata pogubi. Treći se brat vrati iz Postranja i nastani se uz Staniće u Začuli i od njega nasta bratstvo Kurtovića. Jedan od tih starih Kurtovića je, ako je ova priča valjana, kao potomak i Jovan (Jovo) Kurtović kome ne znamo datum rođenja. Zna se da se tri puta ženio i da je imao više djece,ali su mu sva rano umrla. U Trstu je ostala priča da se Jovo što od vjenčanja, što od krštavanja brojne djece,bio okumuio sa svim Tršćanima.

Jovan je u Trst doselio početkom 1748. godine. Imao je četiri brata, od kojih su trojica došla s njim u Trst, i to - Risto (Hristifor), Cvetko, često spominjan kao Flori jan i kao Vlario, i Lazar. Četvrti brat, Simeon je ostao na očevini a kasnije je ,kao jeromonah, bio u manstiru Duži. Mora da ih je golema nevolja natjerala da napuste porodičn ognjište i da se raspu po svijetu. I sva trojica braće iz Trsta otišli su na tri strane - jedan u Smirnu, drugi u Beč i treći u Prag. Oni su na neki način bili Jovanovi trgovački ambasadori preko kojih je, za kratko vrijme, stekao veliko bogastvo sa više svojih radnji po gradu i nekoliko stambenih zgrada.

Uskoro je slovio kao najmoćniji trgovac u Trstu sa velikim ugledom i poštovanjem u narodu. Željan,a sposoban, za dokazivanja i zarađivanja, on je, sa nekim Flamancem Ferportenom, uveo prvu direktnu brodsku vezu između Trsta i Sjeverne Amerike. Prva plovidba je obavljena 1782. godine između Trsta i Filadelfije. Ali, Jovan Kurtović nije bio samo bogati trgovac. Sudeći po dostupnim izvorima, on je, skoro od samog dolaska u Trst pa do smrti bio vrlo aktivna i zapažena javna ličnost među tršćanskim Srbima. Posebno je bio naklonjen i odan srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskoj školi koje je u svakoj prilici| pomagao i moralno i materijlno.Bio je aktivni utemeljivačsrpske pravoslavne tršćanske crkvene opštine. Njegovom zaslugom je, uz prilog od 40.000| forinti, podignuta prva srpska crkva u Trstu, a srpsku školu je darovao sa 20.000 forinti. Ovim činjenjem postao je jedan od najveći zadužbenika među tršćanskim Srbima. Narod mu se na najljepši mogući način odužio izabravši ga za prvog tršćanskog Srbina predsjednika Srpske pravoslavne crkvene opštine, na koju je dužnost, tokom života, više puta biran.

Njegova dobročinstva dosezala su i daleko od Trsta. Tako je, šaljući novčanu pomoć manstiru Duži, preko brata Simeona, pomogao da se u manastiru izgrade dvije gustrijene (čatrnje), podigne vinograd i mlin na Trebišnjici kod Bioča.

Kad je Jovan došao u Trst, grad se nalazio u razvoju. Srpsko prkvoslavnog življa u njemu brojčano je bilo vrlo skromno. Prvi pravoslavci koji su se doselili u ovaj grad bili su Grci. Tek početkom XVIII vijeka začestale su srpske porodice koje su se doseljavale u Trst iz Boke, Hercegovine i Bosne. Jedni drugima bili su bliži nego stanovništvu rimokatoličke vjere. Pri tome Grci su nad Srbima? Brojčano prednjačili. Ali, zajednička im je rana bila nedostatak svoje prave crkve, nego su se skupljali po nekakvi kućicama gdje bi se sprovodili vjerski običaji.

U neko doba se dogovore da podignu zajedničku pravoslavnu crkvu. No kako je za tako nešto trebalo odobrenje austrijske krune, koja je Trstom gospodarila, nemadoše kud nego poslaše delegaciju u Beč, i to sa velikom zebnjom. Nije nam poznato da li je Jovo Kurtović bio u ovoj delegaciji, ali se zna da je iza ove ideje stao i moralno i materijalno. Kako je bečka činovnička oligarhija osporavala i usporavala izdavanje dozvole, troškovi su se udvostručavali a narod trošio

strpljenje. Napokon,carska vlast, izda odobrenje da se crkva može graditi i 1748. u decembru, na lijpom mjestu se podiže prva pravoslavna crkva u Trstu posvećena Svetom Spiridonu. Prva služba u njoj je održana na Nikoljdan te godine.

Služba u crkvi se odvijala tako da se za desnom pojnicom čitalo i pojalo na grčkom a na lijevoj na srpskom jeziku. Ne potraja dugo od izgradnje crkve kad nastadoše žestoke svađe oko ovakog izvođenja liturgije, i to potraja punih 30 godinal. Nemadoše kud kamo,te ponovo Srbi izaberu svoju delegaciju sastavljenu od najuglednijih ljudi – Jovana Kurtovića, kneza Jova Vojinovića, porijeklom iz Herceg Novog i Jovana Miletića iz Sarajeva, a starinom iz Mostara, i upute ih u Beč "na noge" austrijskom caru. Tom prilikom car Franjo II odluči da Srbi isplate Grcima što su uložili u gradnju crkve, a da crkva ostane samim Srbima. I tako je ovaj spor riješen tek 1782.godine.

Poslije ovoga u Trstu je među Srbima nastala izreka: “Vojinovićevo gospodstvo, Kurtovićevo i Miletićevo bogastvo, dobiše od Grka crkvu Sv. Spiridona. "Slava im" - zapisao je arhimandrit Nićifor Dučić kad je 1868. godine posjetio Trst.

Potomci ovih srpskih vrlih rodoljuba i plemenitih dobrotvora godine 1868. sagradiše veličanstvenu novu srpskopravoslavnu crkvu visine 40, širine 31 i dužine 38 metara na istom mjestu gdje je bila stara crkva, koja je obasjala Trst tajanstvenom milinom.

Za Jovana Kurtovića se zna da je doživio duboku starost. Umro je u Trstu 12. avgusta 1808. godine. Za njega se može reći da je bio veliki čovjek, strastven trgovac i iskreni spski hrišćanin dobročinitelj. Trebinjski mladi naraštaji imaju puno razloga da mu se dive i da mu se oduže nekim znamenjem, koje bi na njega potdsjećalo.

Piše - prof. dr sci. med. Rajko Vukašinović

«Glas Trebinja»