Dr. Bogdan Zimonjić, čovjek koji je budio čiste ideale: Hoće li mu Sarajevo vratiti ulicu?
U vrijeme kada je prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, direktor sarajevske Klinike za ortopediju i traumatologiju, bio student i njegov je ideal, kao i njegovih kolega i kolegica, bio postati dobitnik jedne od dviju nagrada koje su dobivali najbolji studenti, sa prosjekom ocjena iznad devet. To su bile nagrade "Hasan Kikić" i "Bogdan Zimonjić"
"Za nagradu 'Bogdan Zimonjić' uslov je bio imati desetke iz interne i iz hirurgije, ali dobiti te visoke ocjene je bilo u drugom planu u odnosu na čast da si laureat. Dr. Bogdan Zimonjić je bio naša istinska inspiracija, i makar malo ga dostići bio je cilj svih", objašnjava prof. dr. Gavrankapetanović.
Bogdanova bliska rodica Nataša Zimonjić-Čengić nam kaže da ne bi voljela otići sa ovoga svijeta a da ne dočeka da Sarajevo ponovo vrati ulicu dr. Zimonjiću, koju mu je svojevremeno oduzel, u naletu prekrajanja grada.
Ko je, dakle, bio dr. Bogdan Zimonjić?
Prkosna kraljeva tetka
"Mi smo djeca braće Aćima i Stevana, koji su imali još jednog brata protu mitropolita Petra Zimonjića. Oni su bili sinovi vojvode Bogdana Zimonjića", počinje Nataša kroki zanimljive porodične sage.
"Aćim, Bogdanov otac, živio je u Sarajevu, bio je vladin savjetnik, supruga mu je bila rođena Beograđanka Anđelija Hadžiristić. Imali su dvoje djece: pored Bogdana, još i Ljubicu, i oboje su završili fakultete. Bogdan u Beču, Ljubica u Sarajevu", kazuje Zimonjić-Čengić, čiji djed Stevan se, opet, nije micao iz Gacka, u kojem je, nakon mjera agrarne reforme, njegovo ogromno imanje znatno smanjeno.
O tome kako su tada živjeli Natašini djed i baka, govori i sljedeća anegdota. Kralj Aleksandar je jednom krenuo prema moru, i, kako mu je Stevanova supruga bila tetka, naumio je svratiti kod njih. Bio je to veliki događaj za Gacko.
Dolazi kralj i prvo pita za Zimonjiće.
"Kada je kralj zatražio da ga odvedu njihovoj kući, a kako su oni tada stanovali u nekoj dalekoj, maloj, iznajmljenoj kućici, nastala je pometnja među domaćinima. Kralj je insistirao i na kraju se i suočio s Stevanom. O tome mi je nedavno gotovo pred samu njegovu smrt, potvrdio i jedan Gačanin koji je počeo pisati hroniku svoje porodice. Njegov otac je tada bio predsjednik Opštine Gacko i bio je svjedok kada je Stevan, moj djed, na pitanje kralja kako je, hladno odgovorio: "Evo, onako kako si ti to odredio."
"A gdje mi je tetka", nastavio je kralj, da bi mu Stevan rekao da je u kući, neće da izađe jer je ljuta na kralja.
"I, zamislite, moja tetka stvarno nije htjela vidjeti svoga sestrića, kralja Aleksandra, koji je, poslije izvjesnog vremena Zimonjićima uputio 100.000 dinara za novu kuću. Tada je vo vrijedio hiljadu dinara. Mislim da moja tetka više nikada nije vidjela Aleksandra. Sjećam se, kada je ubijen u Marseilleu 1934. godine, stigla je iz Beograda poštom velika kartonska kutija, a u njoj je bila oprema, marame i ostalo, u čemu će porodica prisustvovati sahrani", objašnjava Nataša, koja pamti i Bogdanove dolaske u Gacko, preko ljetnih ferija.
"Uvijek je sva njegova priča bila o medicini. Ništa za Bogdana više nije postojalo, samo učenje i ljekarski poziv. Tako je bilo i kasnije kada sam se ja udala za Fiću, i kada smo u isto vrijeme živjeli u Sarajevu. Samo što bi nam došao, ja pristavim kafu, a on gleda na sat. Mora ići na kliniku", priča Nataša Zimonjić-Čengić.
Interna je bila njegov dom
"Interna klinika, koju je i osnovao, bila je njegov dom, njegova porodica, kod njega nije bilo radnog vremena, obilazio je bolesnike kao da su mu najbliži rod. Isto je bilo i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada je krio ilegalce u krugu bolnice. Zato mi je i krivo što se nijedan antifašista nije pobunio kada je Bogdanu oduzeta ulica, niti se iko bori za to da mu se vrati", nastavlja Nataša.
Sestra Ljubica je bila jako vezana za Bogdana, i nakon što je on umro, vrlo brzo je otišla i sama za njim, kazuje sagovornica, prisjećajući se i dana kada je dr. Zimonjić pozvao bliske rođake kako bi im saopštio odluku: da kuća, koja je Zimonjićima pripadala a nalazila se u Kiseljaku i stan u Ul. Radojke Lakić, nakon njegove smrti budu prodati i da se od dobijenih para osnuje Fond za siromašne i dobre studente.
"Mi smo poslije na sudu to potvrdili potpisima", napominje Nataša.
Dan Bogdanove smrti je nešto što doista pripada istoriji bh. medicine.
"Iz sobe su čas izlazili čas ulazili u nju neki studenti. Ništa nam nije bilo jasno sve do samoga kraja kada nam je bilo rečeno da je Bogdan naredio da se pozovu studenti da vide kako izgleda srce koje umire", priča Nataša.
Nagrade koje je nekada nosila dr. Bogdanovo ime i koja bi, i po njoj, trebalo ponovo biti uspostavljena, kao podstrek mladim studentima medicine, prisjetila se i prof. dr. Sena Softić-Taljanović, direktorica Hitne pomoći, koja lično nije poznavala prof. Zimonjića.
"Sjećam se njegove biste ispred Instituta za neuropsihijatriju i neurologiju. Ona je uvijek u meni, kao mladoj studentkinji i kasnije ljekarki, budila osjećaj poštovanja spram čovjeka koji je napravio pionirske korake u struci, koji je njoj bio sav posvećen, kojem je čovjek uvijek bio na prvom mjestu", ističe dr. Softić-Taljanović, napominjući da je dr. Zimonjić pripadao plejadi profesora koji su u mladima rađali kristalno čiste ideale o tome da jedan doktor mora svoje znanje poklanjati onima koji dolaze iza njega, i da mora uvijek biti posvećen bolesniku.
Osmijeh morate imati
"Zato ja i kažem uposlenicima Hitne: nekada, nažalost, ne možemo pomoći pacijentu, ali mu uvijek moramo pružiti osmijeh, utješnu riječ.
Impresivno je za sve generacije ljekara u Sarajevu da smo imali takvog učitelja i takvog sugrađanina, i vraćanje imena ulici koja je nosila njegovo ime najmanje je što ovaj grad mora uraditi. Zbog sebe, a ne zbog dr. Zimonjića", smatra dr. Sena Softić-Taljanović.
Dr. Ismet Gavrankapetanović kaže da bi volio kada bi i ranije nagrade bile ponovo uspostavljene: "Zdravo društvo se prepoznaje i po njegovanju tradicije svojih institucija", govori doktor, a Nataša Zimonjić-Čengić, posuđujući fotografije iz lične arhive, priča i o tome da je njena velika rana i odnos prema proti mitropolitu Zimonjiću:
"Ubili su ga u ustaškom logoru zato što se on, kada su ga htjeli pustiti, osvrnuo okolo sebe i zapitao šta će biti sa ostalim zatočenicima Jasenovca. Bacili su ga potom u jamu i ni za grob mu se ne zna. Eto, moj Goran je na isti način stradao, samo je sinovljevo tijelo pronađeno u trebevićkoj jami", kaže Nataša Zimonjić-Čengić.
U Beogradu postoji ulica s imenom prote Zimonjića, a, kako god se pogleda, nekako bi bilo normalno da je ima i Sarajevo.
Goranovu ulicu njegova majka, ponosna Zimonjićka, nije ni spomenula. Hoće li je biti? Hoće li dvorana na Grbavici nositi ime vrsnog rukometaša, čestitog, hrabrog čovjeka?
Dnevni list "Oslobođenje" 2014.
