Hadži Staka Skenderova
Sarajevo, ca.1830./1831.- Sarajevo, 1891.
„No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo.Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine.Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.“
Iz pisma Velimiru Gaju u Zagreb (1868. god.)
O životu i kulturnom i socijalnom radu Stake Skenderove ostalo je mnogo više podataka nego o radu njene ženske škole. Polazeći sa stanovišta da je Staka prva žena javni i kulturni radnik među Srbima u Sarajevu, a njen rad prostirao se i šire od Sarajeva, to ćemo ovom prilikom u izlaganju o njenoj školi dati i nešto više podataka o životu i značaju Stake Skenderove u kulturnoj istoriji srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Škola Stake Skenderove
Porodica Stake Skenderove doselila se od Prijepolja u Sarajevo, gdje se oko 1830. godine rodila Staka. Uz brata koji je bio ćurčija i šio za tursku vojsku, Staka je rano naučila turski jezik, što joj je pomoglo da lakše prodire sa svojim zahtjevima kod turske uprave. Staka je 1858. godine otvorila žensku školu u Sarajevu. Pismenost je stekla samoučki ili, možda u osnovnoj školi u Sarajevu, ali o tome nema podataka. Zna se da je mnogo čitala i da je jedina žena toga vremena koja je pjevala u crkvi. Ruski konzul Giljferding, prilikom svog drugog dolaska u Sarajevo, upoznao se sa Stakom i od nje se podrobno obavjestio o stanju prosvjete u Sarajevu. Tom prilikom Staka mu je predala rukopis svoga Ljetopisa Bosne, koji je kasnije Giljferding objavio u svojoj knjizi. Staka je bila gotovo na stalnoj ratnoj nozi sa najviđenijim Srbima trgovcima u Sarajevu. Iako je bila vrlo omiljena u redovima siromašnih Srba a posebno među srpskim ženama u Sarajevu, ipak je srpska štampa, kako u Bosni tako i ona izvan Bosne, ili ćutala o Staki ili joj je prigovarala sve do njene tragične smrti, 26. maja 1891. godine, kada su je na Ilidži pored Sarajeva pregazila seljačka kola. Neki su smatrali da su prećutkivanje njene uloge i prigovori dolazili otuda što je Staka dobijala pomoć za svoju školu od Turaka i što je češće dolazila u kontakt sa njima. Međutim, odgovor na ovo pitanje, po našem mišljenju, pruža njen Ljetopis Bosne, u kome ona izjednačuje jedan broj Srba trgovaca sa Turcima u pogledu brige o sirotinji – raji. Tu Staka po imenu navodi šest najpoznatijih Srpskih porodica koje se bave trgovinom nazivajući ih najpogrdnijim imenima i navodeći njihove metode izrabljivanja običnih građana u Sarajevu. To su porodice koje su imale uticaj ne samo u crkvenoj opštini nego i u cjelokupnim kretanjima među Srbima u Sarajevu. Oni su vršili uticaj i na dopisnike iz Sarajeva srpskih listova u Novom Sadu. Stoga su ovim putem podirale u štampu subjektivne ocjene o Stakinoj školi i laži o njenom životu. Tek poslije smrti počeli su se javljati prvi pohvalni natpisi o Staki i njenoj ulozi.
Ruski konzul Giljferding, na svom putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu, u svakom mjestu se interesovao o školama i prosvjeti pravoslavnog stanovništva. Tako je bilo i u Sarajevu. Za Stakinu školu je pored ostalog zabilježio: „Cilj života Stake Skenderove bio je osnivanje djevojačke škole u Sarajevu, da bi postavila osnovu obrazovanja ženskog pola među pravoslavnim stanovnicima Bosne.“
Najbogatiji trgovci u početku su bojkotovali školu i nisu u nju slali svoju žensku djecu. Upornim i valjanim radom Staka je postepeno prevazilazila taj otpor i povećavala broj djece u svojoj školi. Giljferding je zabilježio da je Staka školu otvorila uz pomoć neke dobrotvorke, a kasnije je Aleksa Popović napisao da je Stakinu školu u početku pomagao vladika Prokopije kao i neke sarajevske gazde.
Topal Osman-paša materijalno je pomagao ovu školu i slao u nju svoju žensku djecu. Djeca bogatijih roditelja, trgovaca i zanatlija plaćala su školarinu, dok je za siromašnu djecu školovanje bilo besplatno. U ovu školu upisivalo se i po koje dijete muslimanskih i jevrejskih porodica u Sarajevu. U Stakinoj školi visio je ferman (odobrenje za otvaranje škole) „kao pola astala“, pa je vjerovatno, i to dovodilo do podozrenja nekih ljudi.
Ženska škola Stake Skenderove u početku je imala tri razreda, a kasnije četiri pa pet. Naime, na svečanom ispitu u školi 1870. godine, goste je pozdravila učenica V razreda Jefa Radović. Iz podataka o ovoj školi se vidi da su se učili slijedeći predmeti: račun, časlovac, psaltir, štica, crtanje, staroslovenski jezik i ručni rad. Od školarine se kupovala „vunica, svila, zlatni konac čak iz Njemačke, donosio ga je trgovac Jovo Ćuković“.
Među prvim učenicama Stakine škole, koje su kasnije bile javne radnice, spominju se Ana Karanova i Koka Đurićeva. One su kasnije bile nastavnice u Stakinoj školi. Više Stakinih učenica udalo se u neke imućnije kuće u Sarajevu, a neke i u druga mjesta u Bosni i Hercegovini. U tim kućama Stakine učenice su bile pokretači prosvjetnog rada, počele su nabavljati štampu, zajednički se čitalo, na sjelima su se pripremali kulturni programi itd. Iz ove škole, nešto kasnije i iz škole Mis Irbijeve, izašle su prve žene intelektualke u Bosni i Hercegovini. Jedan brok učiteljica u ženskim osnovnim školama školovao se u ovoj školi.
Na kraju školske godine polagali su se godišnji ispiti. Ispitima su, pored đačkih roditelja, prisustvovali i predstavnici vlasti i inostrani konzuli u Sarajevu. Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je „Bosanski vjestnik“ 1866. godine: „Ispit držat je bio nad djecom iz sva tri razreda, i zadovoljio je svakoga, te zaslužuje pohvalu kako upraviteljka gospa Staka tako i učiteljka gospođica Draginja radi lepoga i dobroga uspjeha djece u naukama.“ Listovi koji su u to vrijeme izlazili u Sarajevu (najprije „Bosanski vjestnik“, a kasnije „Bosna“) donosili su gotovo svake godine izvještaje o ispitima u školi Stake Skenderove. Posljednji izvještaj o ispitima objavljen je 1874. godine u listu „Bosna“. Tu se posebno hvale ručni radovi učenica, „konzuli su rekli da se ovi radovi mogu sa radovima najboljih evropskih škola uporediti“. Na istom mjestu u „Bosni“ se konstatuje: „Ova škola u stanju je pribaviti učiteljke za sva mjesta u ovom vilajetu.“ Trgovci i crkveni odbornici bojkotovali su i ove ispite kao, manje ili više, cjelokupan rad Stake Skenderove. Dopisnik lista „Napredak“ iz Sarajeva, 1865. godine prigovara Gavri Vučkoviću što je dao vladinih pet hiljada groša Stakinoj školi i što hvali njene učenice, dodajući na kraju da na ispitu „niko od strane opštine nije bio“.
Prema gore navedenim ocjenama u službenom listu „Bosna“, vidi se da je škola Stake Skenderove bila, za svoje vrijeme i neka vrsta učiteljske škole. Godine 1868, neki stranac koji se zatekao u Sarajevu piše pismo Velimiru Gaju u Zagreb u kome opisuje stanje i prilike u Sarajevu. Posebno ističe kulturnu zaostalost. Ništa pozitivno nije našao u pogledu kulture osim Stakine škole, za koju piše: „No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.“
Iz knjige ("Istorija srpskih škola u BiH", Mitar Papić, IP «Veselin Masleša» - Sarajevo, 1978.)
www.staracrkva.org
nastavak
nastavak
"Politika" 1932.
