ZS logo sajt

Pavle Solarić - Nebesno slovo Pavla Solarića

Indeks članaka


Zdravko Krstanović:

Nebesno slovo Pavla Solarića

pavle nebplaČudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji - po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutarnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu - zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.

Solarićevi stihovi posthumno objavljeni u Letopisu Matice srpske (1826-1834) mogli su, doduše, biti inspirativni za Steriju, koji mu je posvetio pjesmu, a njegova metafizička poezija - u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji - morala je odjeknuti u Njegoševom djelu, što bi trebalo da bude predmet posebnih istraživanja.

Stariji pisci istorija srpske književnosti (Stojan Novaković, Jovan Grčić, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić, Pavle Popović) Solarićevu poeziju ako i registruju o njoj govore uzgred, u okviru ondašnjih stereotipa, dok je jedinu monografiju o Pavlu Solariću napisao, na početku ovog stoljeća, Nikola Andrić,1 pomno prateći njegov život i stvaranje, ali Solarićevi stihovi u njemu ne nalaze odziva, pa pjesniku zamjera što, poput Lukijana Mušickog, ne reaguje na aktuelne događaje i ne pjeva o dizanju gimnazije i otvaranju biblioteke.

Jovan Skerlić (koji Miloša Crnjanskog podsjeća na žandarma) svoju presudu Solariću izriče u jednoj rečenici: "Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomь lъtopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova".2

Skerlićeva presuda imala je nesumnjivo pogubne posljedice; drugi su je, u ovom ili onom obliku, samo ponavljali. Književni istoričar Jovan Deretić piše da je Pavle Solarić "tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu".3 Za stihove:

Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
ili:
Kad priroda praznujući soveršava tajne,
Od’jeva se il’ u vodu il’ u luče sjajne.

kao i za stotine drugih Solarićevih stihova radije bismo rekli da su vrhunska jezička muzika nego "kotrljanje".

I književni istoričar Miroslav Pantić u Solarićevoj poeziji nalazi "neizbrušenost" i "razvučenost", ali ističe da je Pavle Solarić, kao pjesnik, uspijevao da "izluči komade pravog bisera".4

Znatniju pažnju Solarićevom djelu posvećuje tek Milorad Pavić, smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika.5

Mladen Leskovac u prvo izdanje svoje Antologije starije srpske poezije (1953) Solarića ne unosi, a u drugo izdanje6 uvrstio mu je čak osam pjesama. Ni to, međutim, nije bio dovoljan povod da se "iskopaju" svi Solarićevi stihovi, odnosno oni koji su sačuvani.
2.

Kao filolog koji u zvonkoj kovačnici kuje nove riječi, radi na utemeljenju terminologije u više naučnih disciplina i sudjeluje - uvažavan od najvećih imena slavistike - u reformi srpskog jezika i pravopisa, Pavle Solarić dao je prinose koje valja valorizovati, kao i sve što je uradio, prevodeći filosofske, geografske, istorijske i druge spise i okušavajući se kao autor na raznim područjima. Ovaj samotnik, koga od mladosti prate bolest i materijalna oskudica, erudita i korektor od osobitog kova u štampariji Pane Teodosija u Veneciji, učinio je sve što je mogao na polzu srpskog naroda i u mnogim praktičnim poslovima uložio je ogroman trud.

No, kao pjesnik nije bio niti je želio biti didakt, duboko prožet spoznanjem da poezija ne ispunjava nikakve utilitarne zadatke, da je "čudo svi’ čudesa" i da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putevima. Dragocjena ruda pjesme može da se obrađuje, ali najprije mora da dođe i da ima nebesna svojstva. Ove mene pjeti uče, sloge same vežu, / Iz svog gaja sa mnom tajno ustaju i l’ježu - pjeva Solarić o muzama.

Posjedovao je svijest o izuzetnoj vrijednosti svojih pjesama, a zašto ih nije sabrao i objavio u knjizi - ne umijemo odgovoriti. Uzroke, pak, neadekvatne recepcije njegove poezije, u minulom i ovom stoljeću, lakše je naći, o tome smo poneku riječ već rekli. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom poetskom djelu ovu ocjenu ne obaraju), fluid njegove poezije nije dostupan svakome. U Solarićevim pjesmama nećemo naći stihove rodoljubivog zanosa (mada je, inače, bio stameni Srbin), kao ni ispunjavanje nekih socijalnih naloga ili bilo šta drugo što nije isključivo u službi poezije. Kao atipični pjesnik "čudnjačkih" stihova, Solarić je bio i ostao neprikladan za sortiranja i fijočice, njegova poezija nije dobra "građa" za ilustrovanje vladajućih ideja, Uostalom, Solarić jeste najveći, ali ne i jedini skrajnuti srpski pjesnik: u ovom vijeku nisu objavljene ni knjige Vikentija Rakića, Jovana Došenovića, Jovana Pačića, Nikanora Grujića, Jovana Subotića, Mede Pucića - a lista se ovdje ne završava. Ovi pjesnici, izgleda, nisu dovoljno "glatki", "lagani" i uklopljivi u gotove rasporede i vrednosne ljestvice u koje se ne dira.
3.

Solarićev stih je četrnaesterac - rijedak u srpskoj i slovenskim poezijama (nalazimo ga u narodnom pjesništvu i ponekim pjesmama naših pjesnika, od Dinka Ranjine do Zmaja) - gibak, dinamičan, tečan, zvučno i značenjski prebogat, krcat asonancama i aliteracijama, semantičkim nijansama, prelivima i svježim poetskim slikama.

Srpsko pjesništvo poslije Solarića, bez njega, išlo je svojim putem, odmjeravajući se ponajviše prema narodnom desetercu kojim je spjevana veličanstvena poezija, ali ga je Pavle Solarić smatrao zaključenim, zatvorenim, nepodesnim za vlastito pjevanje. Isti odnos prema narodnom desetercu imali su i značajni pjesnici srpskog pjesničkog moderniteta (Stanislav Vinaver) koji Solarića, gotovo sigurno, nisu ni čitali, a prošlovjekovni pjesnici domogli su se vlastitog glasa jedino kad su izmicali narodnom desetercu, ne gubeći se u pukom kopiranju folklornog nasljeđa. Bilo je i radikalnih proboja iz deseteračkog oklopa, poezija se otima iz uza, uništava ih - ili je nema.

Pjesnički jezik, mogli bismo kazati, radi (i) sam.
4.

A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska,7 sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima. Ovaj dio leksike današnjem čitaocu otežava primanje pjesnikovih stihova, ali bez crkvenoslavenskih i ruskih riječi Solarićeva poezija bila bi lišena nesvakidašnjih čarolija, ne bi ni bila ono što jeste. Solarić je svoja voznesenja, kladence duše i gustinu i čistotu čuvstava što ih je slušao, znajući da čovjek u sebi nosi "molvu neodrješene besjede", mogao iskazati jedino u jeziku koga je, bogonadahnut, stvorio, jeziku u kome čujemo bruj i romor drevnih jezičkih i duhovnih vrela - kroz slovo pjesnika u novom vremenu.
5.

Solarićeva poezija je jedinstvena himna, pojanje radosti, velika pohvala Tvorcu, čovjeku i prirodi, beskraju, čudesima i preobraženjima vaseljene, jedinstvu i tajni vidljivog i nevidljivog. Svaka stvarca prožeta je i okupana nebesnom, sveprožimajućom svjetlošću (u njegovim stihovima nalazi se čitav jedan svjetlosni vokabular) i proste podjele na gore i dole ovdje ne važe. Erotske igre, humor i govor svakodnevnice javljaju se skupa sa uzvišenim, tijelu se ne uskraćuje što mu pripada.

Ovom pjesniku su neprihvatljivi oni koji nas raspolućuju i "kao na mučilu čoveka rastežu, vukući ga jedni za dušu, a drugi za tijelo" - kako je zapisao u jednom od svojih predislovija.

Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje - u ovom stihu sažima se pjesnikovo viđenje čovjekovog mjesta u kosmičkoj harmoniji. Kod Solarića nema, u pravom smislu, zla, ono je bez supstancije, "ljubve tama", ljubav je u središtu i svuda, u svemu je njen pečat:

Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.

Mi smo pozvani na kosmičku gozbu, zajednicu svetih, da praznujemo, sa čudima u sebi i oko sebe, sa svim što je nedokučivo (nepostižno), u nepropadljivom (netljenom) svemiru. Čovjek, ipak, "rado izvan sebe živi", zaboravlja suštinu, sve želi opipati (osjaziti).

Nebesni darovi stižu pjesnicima, Božijim izabranicima, koji posreduju između Tvorca i čovjeka. Solarić je pjesnik jedinstva, njegova poezija nastaje prije pjesništva moderniteta, kada na red dolazi "rasulo apsoluta", iščezavanje božanskog i lament zbog tog iščezavanja, mada ni u modernom dobu svi ne putuju istim stazama.

Solarićeva poezija naseljena je grčkim, rimskim i slovenskim bogovima, kojima pjesnik pridodaje svoje, moćni antički gradovi, spomenici i čitave civilizacije u njegovom pjevanju postaju simboli, slike, metafore, stare forme (ekloga, poslanica) odjevaju se u nove odežde, Pindar, Vergilije i naročito Ovidije njegova su lektira, kao, uostalom, i francuski enciklopedisti i evropski pjesnici XVIII vijeka i, dakako, od početka i stalno Biblija, liturgijske srpske i ruske knjige, djela vizantijske mistike i njegovih savremenika koji su pisali na srpskom, ali sličnu lektiru mogli su imati i drugi, a Solarić je jedan. Kompletno štivo (prirodu, ljudske građevine, knjige) pretopio je u božansku muziku o kakvoj kasnije govori Vinaver: "Zamišljam... pesnika i pesmu kao melodiju kojom ječi cela vasiona, kao zračenje koje obuzima ogrezla bića. Pesnik traži da obuhvati celu vasionu."8

A Solarićev stih o povezanosti prividno udaljenih stvari Miluju se neka dreva s različni ostrova neodoljivo asocira na sumatraizam Crnjanskog. Čini se da ovo dovođenje u susjedstvo Solarićeve poezije i naših modernih pjesnika ima čvrstu podlogu u njoj samoj, a rekli bismo da Solarić susjedstvuje i sa Blejkom, Helderlinom, i Puškinom. Sa svjetlosnim vizijama, ukidanjem jaza između zemnog i nebesnog i slavljenjem Boga koji je po suštini nedostupan i nadimen, ali se njegove energije, što proishode iz suštine, otkrivaju i saopštavaju čovjeku, Pavle Solarić je, na specifičan način, u fascinantnoj blizini isihasta i Sv. Grigorija Palame (1296-1359).

Kao pjesnik božanskog, koga obasjava i prožima svjetlost Svete Trojice, čudotvorac i mistik, blistavi bogoglasnik Pavle Solarić neće biti blizak opsjenjenima koji stenju "pred licem kumira", u ovom vremenu kada kuga progresa čini svoje.

Ali, njegova poezija sada je ovdje - namijenjena onima koji su za njene gozbene darove spremni.

Zdravko Krstanović

Napomene

1 Nikola Andrić: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad JAZU, knj. 150, Zagreb, 1902, 103-194.

2 Jovan Skerlić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1967, 121.

3 Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 214.

4 Miroslav Pantić: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.

5 Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.

6 Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, Novi sad * Beograd, 1964.

7 Pavle Ivić: O jeziku // Republika Srpska Krajina, Topusko — Knin — Beograd, 1996, 151.

8 Stanislav Vinaver: Nadgramatika, Beograd, 1963, 43.

http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/poezija/psolaric_gozba_c.html