ZS logo sajt

Jovan Sundečić

Indeks članaka

JovanSundecic1

Jovan Sundečić
(Golinjevo, pored Livna, 1825 - Kotor, 1900)

Pjesnik i pripovjedač; po završetku zadarske bogoslovije radio je kao sveštenik u Istri i po Sjevernoj Dalmaciji, potom kao profesor bogoslovije koju je završio, a onda kao urednik raznih listova i godišnjaka: Glasnika dalmatinskog, Zvijezde, Narodnog kalendara, Orlića, Crnogorca.

Njegove rodoljubive ideje o jedinstvu Srba i Hrvata često su prisutne i u njegovoj poeziji. Važnija djela:

  • Niz dragocjenog bisera (1856),
  • Vršidba (1860),
  • Vjenčić domoljubnih pjesama (1862),
  • Krvava košulja(1864),
  • Tužna knjiga (1885),
  • Ljubav i cvijeće (1886),
  • Milje i omilje(\Š).
  • Sloveni i slovenstvo"


Kroz ime Ilirsko, koje inače nama nipošto ne dolikovaše, mi smo se osjetili da ni Slovenci, ni Hrvati, ni Srbi, ni Bugari nijesu drugo do ogranci, a svi zajedno da smo narod. Ovo su pojedina plemena, a narod su sva naša plemena skupa. Pošto ovo Ilirsko ime oborismo, nazvasmo se Jugoslavjanima, i to po našem topografičnom položaju u Evropi. I pod ovijem imenom lijepa je napretka bilo i biva u promicanju više narodne ideje.

Ali, ni ovo ime, kao ni Ilirsko, nije zaista spodobno k postiženju naše zajednice, bez koje ne možemo nigda postati narod u pravomu smislu riječi one. Ime je koje narod okuplja i spaja. Bez općenita imena vavijek ćemo raskomadani biti; a takovo ime treba da označuje narod u sebi, da je vlastito narodu na temelju njegove povjestnice.

Mi smo općenito svoje ime njekako pogubili, pa došavši na višu mis'o o narodnom biću, dosad smo takovo ime otud i odovud skrpljali.

* Članak Sloveni i slaovenstvo objavljen je u „Orliću", crnogorskom godnšnjaku za prostu 1865. godinu, na Cetinju. Ovdje preuzeto nz knjige Miloša Okuke Pojanja i kazivanja u skrbna i besudna vremena, nav. izdanje, str. 529-532.

Nego mi nijesmo bez općenita narodnoga imena ni bili. Ni mogli biti. Gundulić, Kačić i mlogi drugi stari naši pisaoci sahranili su nam ga u svojim neumrlim spisima. Oni nas svuda, gdje nas god ukupno spominju, zovu Slovincima, a našu narodnost Slovinstvom. Ova se pak imena u štokavštini najbolje izgovaraju: Sloveni i Slovenstvo; otuda zemaljsko ime bilo bi Slovenska ili Slovenija. Primivši ime Slovena, kao općenito narodno ime, pod kojim bismo, kao pod svojom glavnom zastavom, svi ukupno k postiženju pravoga značaja i bića imali spješiti, ne bismo se i pak nijedan morali odreći svojih plemenskih imena. Srbinnska ostane Srbinom, Hrvat Hrvatom, Slovenac Slovencem i Bugarin Bugarinom: samo svi skupa da smo Sloveni.

Budi nam u ovomu izgled osobito Italija, u kojoj ima takođsr kao i kod nas različitijeh grana, koje imaju i svoja vlasita imena; ali su svikolici opet Italijani, a po starom korsnu Latini, kao i mi Slavjani. Italija ista dosta je i dosta prepatila dok se nije najzad opametila i pod jedno narodno ime sklopila. Danas nam se pak ukazuje kao mlada nevjesta: dična stasom i uzrastom, svijetla čelom i poštsnjem, znamenita slovom i tvorom; a dok izmrvljena bila: bijaše sinja kukavica, koja zaman kukaše i previjaše nad udesnom pogibom tolikih svojih vrsnih i umnih sinova. Južni su Slavjani pruženi na dugo i široko od istoka k zapadu, od sjevera k jugu. Oni stanuju na svekolikom zemljištu izmsđu 40° 20" - 47° T i 40" sjeverne širine, 30° 18' 58" - 47° dužine; a poimenice: u Koruškoj, Štajerskoj, Kranjskoj, Goričkoj, Istriji s Trstom, Hrvatskoj (austrijanskoj i turskoj),Slavoniji, Dalmaciji, po svim otocima jadranskoga mora (oko 80 otoka), u Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori, Bačkoj, Banatu, Srijemu, Knežsvini Srbiji, Arbaniji, Bugarskoj, Tračkoj i Makedoniji. Prostor ovaj zaprema okolo 9040 četverouglih milja: sa svojim bogatim visokim gorama, velikim i omanjim rijekama, zelenim jezerima, plodonosnim dolinama i ravnicama, divnim morskim pristaništima i lukama (na Jadranskom, Egejskom i Crnom moru), tvrdim gradovima, bijelim varošima, neizbrojnim selima itd. Pa kako js priroda okitila površinu ovoga zemljišta, uopće pod blagim i zdračnim svojim podnebijem stojećega - tako je i njedro njegovo nasula svakojakom rudom metalnom i kamenom.

Oh! Koliko li izvora ne posjeduje ovaj naš zavičaj za svaku struku, kojom se blagostanje umložuje i narodni opstanak učvršćuje, kao što je zemljodjelstvo, trgovina, i svaka druga obrtnost. No, koja nam korist? Ovi su izvori do sada višom i višom stranom, ili zapušteni, ili zlo i neumjetno upotrebljavani, ili sasvim mrtvi i nspoznati.

Na prostoru ovom živi dan-danas čista Slovsnskog naroda, to jest Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara, preko 16 miliona duša. Ovo js zaista lijepa kita naroda, iz koje bi na bojno polje svagda preko po miliona junaka iskočiti moglo. Oni se po religiji dijelse na pravoslavne, katolike, unijate i mohamedovce. U većem su broju pravoslavni, u manjem katolici, u još manjem unijati, a mohamedovaca biće jedno 80.000 duša.

Razlika nas je vjere dosad jako i naopako cijepala. S vjere smo se mrzili gore nego li ikakvi dušmani. Tomu js najvećma kriv vjerozakonski fanatizam, ovo grubo i stravično čedo srednjega vijeka, u kojem su skolastička načela skoro svukoliku religiju poplavila bila, a pomoću propaganda postala još svojinom ljudskijeh srca uopće. U religioznom ratu između Istoka i Zapada, mi smo se delili na najvećem udarcu; a kako smo u prosvjeti sasvim zaostali bili, tako smo se lakše zavodili i zanosili. Kroz ovaj zanos mi smo se poglavito razbratili, to je udarila u nas nesloga i omraza. Iz nesloge i omraze naše rodila se i naša propast. Ama, što je bilo da bar bude i bitisalo, nikud po nas bolje sreće! Nego, nažalost, i danas povlače se između nas tragovi vjerozakonske zanesenosti, pa još zato krivimo jedan drugoga, dočim ima krivice pa svakoj strani. Vjera je svojna ljudskoga srca, svojina svakom čovje ku naponase. Nitko drugi ne odgovara Bogu za moju vjeru nego ja; a ja za ničiju opet ne odgovaram, nego za svoju. To pak tako nije s narodnom stvari; nego, kao što svikolici sastavljamo narod, tako smo dužni svikolici bez razlike podupirati narod i narodnu stvar, ma koje vjere bili, ma kojim se načinom krstili i ne krstili. I Njemci su različite vere; ali opamećeni svojim toli znatnim vjerozakonskim borbama, danas jedan drugoga i ne pitaju za vjeru, nego su svi zgoljni Njemci, gdje se god njemačkije interesa i najmanje tiče; a to se razumije da su takovi i svojim smiješnim težnjama, kojim bi zar rada savkolik svijet ponjemčiti.

Nije ni nama drugoga izmaka. Treba da se i mi već opametimo, te da jedni druge s vjere ne samo ne mrzimo nego još da jedni drugima vjeru poštujemo, kao svetinju duše, meni moje, a tebi tvoje. Tim bi smo osigurali našoj slozi, a slogom postali bi i jaki i dušmaninu strašni. Našom nevoljom još i u knjizi smo dvojim slovima raskomadani, a ni književna općenita jezika nemamo. No, ako Bog da, i ovoj prijskoj našoj potrebi kada li tada doskočiti moramo; a to će stopro onda biti kad jedan duh budemo. Nadanašnji dan, osimjedno 100.000 duša u slobodnoj Crnoj Gori, s kućom Petrovića na čelu; i jednoga miliona duša pod sultanovim suverenstvom u Kneževini Srbiji, s kućom Obrsnovića na upravi: savkolik naš Jug nahodi se pod tuđim vladanjem i oblasti. Njegove sile tuđin na svoju korist troši; njegov život na obranu svoga života ulaže; njegovim krvavim trudom svoju utrobu hrani i u gospodstvu se uzdrži. Nije li ovo grdna nevolja našega naroda? Nije li naše Slovenstvo drugi Izrajilj u Misiru, s tom samo razlikom što je ovaj Misir ista njegova kuća?

Kao što je nebo živo, koje se nad našim jugom prostire, tako nam je živ i narod koji pod tijem nebom stanuje. Da li se ikad taj narod, u kojega je dosta i glava i ruku - a još bi ih toliko na njegovu zemljištu moglo biti i krasno živiti - mogne u svom vlastitom življu razvijati, kod njega bi zaista: i znanost, i umjetnost, i vještina i obrt, i sve ostale struke ljudskoga blagostanja, stekle sjajnih svojih svjetila, koja bi ns samo nama nego čovječanstvu uopće na diku bila. Ali, dok ne budemo svoji, neukost i neznaličnost jako će nas pritiskati i rijetkim će nas zvijezdama naše nebo zaista osipati; a i njih će nam dušmanska tmuša napadati da ih zakloni, da im blijesak pomrači, da im svjetlost koliko mogne i ne mogne ugasi.

Po svomu svoj narod, čedesa tvori;
A podjarmljen narod, smrtni led mori.

Ovu istinu treba na srce priviti i duboko u pamet zatući, pa se onda svojski stati otresati svega što nam na putu stoji našoj slozi i naprstku našemu. O prednosti jednih nad drugima da se ne borimo. Tko više krstu i narodu služi, tomu će zaista narod njegovu prednost priznati; a pred njim opet kod naroda postajati će onaj koji više za krst i narod zasluga sticao bude. Samo u iskrsnoj svezi između plemena i plemsta našega počiva najčvršća spona naše narodne zgrade; samo u međusobnoj našoj slozi leži spas našega juga; samo uz pobratimstvo naše moći će uskrsnuti i novo narodno biće naše; samo pomoću naše prave prosvjete slomiće se grdni brijeg predrasuda naših, pod pritiskom kojega jedva i disati možemo; samo uz takova sredstva može naš narod velik i mogućan postati.

sundecic 1897 1

nastavak

sundecic 1897 1asundecic 1897b

nastavak

sundecic 1897c

Bosanska vila 1897.godina

crnogorka1

crnogorka

 

Komentar "Bosanske vile" povorom izdavanja "Sjetve"

jovan sundecic vila 1889

"Bosanska vila" 1889.god.

 

 

jovan sudetic 1900

Čitulja 1900.god.


Kosovo (Davorija)*

(odlomci)

II
Napij se, Srbe, Sitnice!...
Silna js njena moć:
S njom će ti čuvstvo osvete
Odmah sve živce proć!
Napij se, napij Sitnice;
Krvi js još u njoj,
Koju js njskad prolio
Kosovski strašni boj!
Napij se, Srbe, Sitnice!...
Oh! To js tvoja krv,
Koju ti jošte dugujs
Pogana turska strv!
Napij ss, napij Sitnice!...
Silna js njena moć:
S njom će ti čuvstvo osvste
Odmah svs živce proć!...

IV

Sitnica js bujna,
Krvav joj je tok;
Ah! Srpsko je carstvo
Stiga' koban rok!...
Ona sobom nosi
Mnogi ljudski leš,
Al' ti srce zsbs;
Al' od straha mreš:

Videš' jednu glavu,
Koju silan val
Sitnici sa srjede
Ne miče na žal.
Kač u žarka sunca
Oko nje je zrak:
Rasvjstljuje divno
Vidovdanski mrak...
Na njoj ni je kruna,
Carska kruna još...
Vaj, Srbine! - plači
Vječno udes loš!...
To je glava svsta
Car-Lazara tvog,

Štono pade braneć'
Prava doma svog.
Oh! blažena glavo,
Vazda Srbu sjaj!
Što umeo: to mu
Opet s Bogom daj!...



*Ovaj izbor pjesama preuzima se iz knjige Jovan Sundečić, sveštenik, pjesnik,diplomata (Banja Luka, 2009), koju js priredio dr Duško Pevulja.


Sjetva i vršitba

(odlomak)

***
Amo, braćo, s Drave do Balkana,
Sa Dunava do Jadranskog žala,
Kojima je sudba nam'jenila
Život i smrt, slavu i nevolju
U jedinoj istoj zajednici!
Amo, braćo!... jednodušnom voljom,
Punim srcem prsčiste ljubavi,
Da narodnu prosvjetu stvaramo,
Bez kojeno grad bismo zidali
Na zemljištu od sićušna p'jeska,
Gdjeno bi ga svaki vjetar moga*
Uzdrmati - s podom poravnati.
Naša b'jeda od prastarih doba
Jest: nesloga, prokleta od Boga,
Ravnodušnost spram razvitku uma,
I sebičnost - kumir obljubljeni,
I presuda - što nas c'jepa grdno,
I zavisnost - naša kuga stara,
I tvrdičnost - naša rana ljuta;
Šest sestara gnjeva božijega,
Koje valja i bićem i batom
Da iz naše zadruge tjeramo,
Ako nam je do tog zbiljimice,
Da smo narod među narodima,
Kojino se pravo, po istini!
Tako zovu, i zvati se smjedu.

Amo, braćo!... stvorimo prosvjetu
U jedinoj gužvi savijeni!
Prosvjeta će ozračit duhove,
Duhovi će začeti pojmove,
Pojmovi će razgaliti misli,
Misli će se stopit u načela,
Načela će ljubav razbuditi,
Ljubav hoće k činu pristupiti,
A čin će nas svjestan i odvažan
Samo moći - iz prašins dići.

(1866)

Sukob očiju

Kad se oko sretne s okom,
Kad pros*ječe zjena zjenu:
Provru prsa čuvstva tokom,
Dignu slasti svoju pjsnu,
Um ujagme misli bajne,
Slete dušu nade rajne.
Tok malakše krvi vrele,
Sav u ledu život grezne,
Grud razgruva udar str'jele,
Svaka slika vidu čezne:
Al' dva srca ljubav sjati,
Pa im život sav pozlati.


Ej, Petrarko!

Ej, Petrarko! Koliko li krati
Ja se tebe milodušno sjetim?...
S tvojim zlatom i moj um se zlati;
S tvojim letom i ja ka' da letim.
S tobom duh me uvis k nebu prati;
S tobom grud mi plamti ognjem svetim;


Moja ljubav sa tvojom se jati;
Ja ka' i ti sebi pokoj štetim.
Ti s Laurom na mukama si biva,
Ti s Laurom divni lovor steka;
Ja sam i raj i svs muke kuša,
Što ih snosi zaljubljena duša:
A samo me trnov v'jenac čeka.

Mati

Djetinjstva nježnogu prvom cv'jetu
Kad ne znah živ li bijah na sv'jetu;
Pa kad mi najpre, kao kroz tminu
Poznanja izkra u duhu sinu;
Čim li r'ječ stekoh, zaupih zvati:
Najprvo: Mati! - najprvo: Mati!

Kad malo kašnje bjaše mi trsba,
Od kapi vode, od mrve hljeba,
Ilp od koje zabavi ins.
Da mene želja, ili plač mine;
Tko će mi slađe, tko l' bržs dati:
Neg opet, Mati? - neg opet, Mati!

Kada me kakva nevolja goni,
Te oko moje suzice roni;

NjGteška boca kada me svlada,
Da mi sav život u muci strada,
Uzdišuć jako po tisuć krati:
Zovem te, Mati! - zovem te, Mati!

Otca i sina, supruge ćeri,
Brata i sestre, druga u vjsri,
Srodnika mila, prijana radka,
N'jesu mi tako imena slatka
Ko tvojs ime, koje ću znati:
Sveđ' ljubit, Mati! - sveđ' ljubit, Mati!

I kada časak najzadnji stigne,
Da smrt sa zemlje i mene digne
U vječno žiće blaženog sv'jeta,
Gđe svake slasti proljeće cvjeta;
Najstražnjs r'jsči tebi ću slati:
"S Bogom, o Mati!“ - "S Bogom, o Mati!“

Tvoga života (ako l' se zbije)
Te se svijeća ugasi prije:
Tužnijem srcom, plačnijsm okom,
Uzdahom čestim, ćutnjom dubokom,
Ja ću te slatko, ah! spominjati:
Vapeć te, Mati! - vapeć te, Mati!