Slikarstvo.

Proteran zbog Petra Kočića

Rano prijateljstvo sa mladim intelektualcima, borcima za nacionalnu slobodu, posebno sa Petrom Kočićem (1877-1916), svrstaće i Špiru Bocarića među politički nepodobne. Godine 1914. proteran je iz Sarajeva u Banjaluku. Sredina mu nije bila sasvim nepoznata. Kočić mu je često govorio o Krajini i Krajišnicima i Špiro se 1907. godine upućuje u ove krajeve da ''...studira po okolini narodnu nošnju i tipove.'' U Banjaluci od kolega zatiče samo Peru Popovića, koji od 1908. godine službuje na Velikoj realci...

Od 1930. godine za Špiru se otvara čitava jedna decenija, ispunjena njegovim plodnim delovanjem. Odlukom bana Vrbaske banovine Svetislava Tise Milosavljevića (1882-1960), 1930. godine u Banjaluci je otvoren Etnografski muzej i za njegovog prvog direktora izabran je Špiro Bocarić. Po banovini su odmah osnovani ''pomoćni odbori za banovinski muzej'' koji sakupljaju predmete.

Prva postavka

A zatim, kada je muzej dobio prostor u novosagrađenom Domu kralja Petra Prvog Oslobodioca 1934. godine, Bocarić je priredio prvu postavku muzeja pod nazivom "Banovinska poljoprivredna izložba", sa predmetima kućne radinosti. Našle su se tu i slike, figuralne kompozicije i pojedinačni portreti Petra Mrkonjića, zatim vojskovođa, vojvoda, hajduka, srpske dobrotvorke gospođice Adeline Pauline Irbi (1833-1911) i organizatora bosanskohercegovačkog ustanka (1875-1878), koje je Špiro izradio do 1933. godine.

Ovi radovi Špire Bocarića različitog su kvaliteta. Figuralne kompozicije nisu uvek srećno rešene, dok neke od pojedinačnih studija, pre svih drugih ona Petra Popovića Pecije (1826-1875), predstavljaju mala remek-dela Bocarićevog poentilističkog načina slikanja portreta.

Potreba za živim i trajnim prisustvom jednog lika iz nacionalne galerije likova, okuplja od 1929. do 1933. godine ugledne banjalučke građane u društvo "Zmijanje", čiji je jedan od zadataka bio i podizanje spomenika (poprsja) Petru Kočiću u Banjaluci. O tome je trebalo da brine tehničko-umetnička sekcija ovog društva, u kojoj se kao član našao i Špiro Bocarić. Na predlog Glavnog odbora Društva u aprilu 1932. raspisan je u svim beogradskim i zagrebačkim novinama ''natječaj'' za izradu spomenika.

Rad sa Augustinčićem

Do 1. juna u Banjaluku je stiglo dvanaest predloga za izgled spomenika. Tehničko-umetnička sekcija Društva, preimenovana u Ocenjivački sud, održala je 10. juna u zgradi Velike realke sastanak ''radi ocene prispelih radova'' i odlučila da prvu nagradu, s pravom izvođenja, dodeli radu pod šifrom Tribun, zajedničkom radu vajara Antuna Augustinčića (1900-1978) i Ivana Vanje Radauša (1906-1975). Posle odluke žirija dogovoreno je da se ''izvrše izvesne korekture spomenika'', a slikar Špiro Bocarić ponudio je da ''...ne kao član Odbora, već kao umetnik i dobar prijatelj i poštovalac Petra Kočića'', otputuje o svom trošku u Zagreb i da, zajedno sa vajarom Augustinčićem ''...studiraju glavu pokojnog Kočića, da bi izrada potpuno odgovarala velikom pokojniku.'' Spomenik je otkriven u gradskom parku 1. novembra 1932. godine.

Sledilo je i priznanje. Dana 31. decembra 1932. ''ukazom Njegovog veličanstva kralja, Špiro Bocarić, akademski slikar i upravnik Banovinskog muzeja u Banjaluci, odlikovan je ordenom Jugoslovenske krune četvrtog reda''.

Ustaše nisu praštale

Spiridon Špiro Bocarić je rođen 24. maja 1876. godine u Budvi, a ubijen je u Šaranovoj jami (Jadovno) kod Gospića 19. jula 1941. od strane ustaša. Bio je slikar, upravnik Muzeja Vrbaske banovine u Banjaluci i jedan od začetnika filmske produkcije u ovom delu današnje Republike Srpske. Uporedo sa slikarstvom zanimao se za etnografiju, numizmatiku, paleontologiju, minerologiju, a posebno fotografiju.

Prve pouke iz slikarstva dobio je od starijeg brata Anastasa. Školovao se u Veneciji do 1896. godine, kada se pridružio bratu u Novom Sadu. Od 1897. do 1914. živio je u Sarajevu, a potom, do kraja svog života u Banjaluci.

("Slikar Spiridon Špiro Bocarić", odlomak, autor: Danka Damjanović, "Montenegrina")

Priredio: Nenad Despot