Cilj ovog članka je da prikaže i analizira glavne aspekte problematike jezika i pisma kao (dva od tri) faktora nacionalnog određenja Hrvata i Srba na prostorima Trojednice (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija) u vremenskom periodu od revolucionarne 1848.–1849. g. (kada je čitava Habsburška Monarhija bila do temelja uzdrmana i borila se za svoj politički opstanak pa se samim tim pokrenulo i hrvatsko-srbsko pitanje na ovim prostorima) do zasedanja Hrvatsko-slavonskog Sabora 1861. g. (kada dolazi do epohalne promene u nazivu jezika Hrvata i Srba u Trojednici pa samim tim i do radikalnog prestruktuiranja u njihovim međusobnim odnosima u narednih osam godina).

Opširnije: Hrvatsko-srbski sporovi oko jezika i pisma u Trojednici

Film "Arapsko proljeće u Zlatnoj dolini" Amarilda Gutića. Film dokazuje ono o čemu je Alija Izetbegović govorio u svojoj "Islamskoj deklaraciji" da je potrebno uraditi kako bi muslimani konačno ovladali nekim prostorom i cijelim državama.

Opširnije: Arapsko proljeće na prostoru bivše Jugoslavije

Ne vladaju svijetom vlade, nego mediji. Jer ako neko izjavu nekog predsjednika države ili vlade o nekom pitanju isječe i da u javnost samo jedan njen dio, smatrajuči ostale riječi prvih ljudi države nebitnim, onda je jasno čija je zadnja i ko je iznad koga.

Ako predsjednik neke države ili vlade ljubi ruku vjerskom poglavaru to takođe govori ko kome daje preimućstvo iznad sebe i ljudi koje predstavlja.

Opširnije: Ko vlada u stvari našim državama

Br. 52/17 – 17. jul - 7525 (2017)

UBIJANјE SRPSKE DECE – NI GENOCID, NI ZLOČIN

            Mnogi su očevidci borbe između srpske i muslimanske vojske u Srebrenici (Bosna i Hercegovina) u julu 1995. godine potvrdili, da su muslimani izginuli na bojnom polјu (u ratnom okršaju), što Civilizacija ne smatra zločinom, ili genocidom.

Uz poginule muslimanske vojnike i oficire u Srebrenici, Srbi nisu ubijali muslimansku decu, starce i žene – te je na videlu činjenica, da srpski vojnici nisu obavili zločin genocida nad muslimanima Bosne i Hercegovine (ne označavam ih imenom „Bosanci“, jer je pojam „Bosanci“ zavičajno srpsko ime, kao Hercegovac, Ličanin, Kordunaš, Dalmatinac, Banaćanin, Šumadinac, itd, itd). Od tog zavičajnog imena, članice EU i NATO, kao i Austrija u 19. stoleću, su nametnuli javnom mnjenju sveta, da je reč o nacionalnom imenu muslimana u Bosni i Hercegovini, Raškoj i Crnoj Gori.

Opširnije: Kako to da ubijanјe srbske djece nije ni zločin ni genocid?