Banjalučka regija

Bosanska Krajina je oblast koja se prostire od Une na zapadu do Vrbasa na istoku, i od Save na severu do Livanjskog i Duvanjskog polja u Hercegovini na jugu. Danas dve eparhije Srpske pravoslavne crkve pokrivaju ovu teritoriju, a to su Eparhija banjalučka i Eparhija bihaćko-petrovačka.Bosanska Krajina je podijeljena između dva entiteta: Republie Srpske i Federacije Bosne i Hecgovine.

Najveći grad je Banja Luka a ostali gradovi su Bihać, Prijedor, Dubica, Gradiška‚ Novi Grad, Sanski Most, Mrkonjić grad, Petrovac, Drvar, Grahovo, Glamoc, Ključ…

O krajiškim Srbima etnograf i antropogeograf Milan Karanović zapisao je 1934. godine: „Kod njih se ogleda, u najvećoj mjeri razvijeno, duboko i istinsko nacionalno osećanje u harmoniji sa osećanjem socijalne pravde i pravičnosti, čak do tragične mere. Obuzeti su stalnom težnjom u tome na uštrb svojih ličnih interesa i potreba; oni su onaj tip ljudi za koji se rekne da „vazda ispravljaju krivu Drinu“, tj. isteruju vazda ono što se ne dade i ne može da ispravi. Tih osobina ima i kod drugih delova našega naroda, ali su kod bosanskog Krajišnika jače izražene, i kod većeg procenta stanovništva. Oni koji su prošli kroz škole zadržali su onu poznatu patrijarhalnu čestitost, stidljivost i pristojnost društvenu; altruiste su i prožeti shvatanjima i pogledima moderne prosvećene demokratije. Skromni su, gotovo stidljivi i snebivljivi u zauzimanju položaja. Kod njih je u najvećoj mjeri razvijena odvratnost prema korupciji“.

Migracije i porijeklo stanovnistva

Brojna su svjedočanstva o boravku čovjeka u ovim krajevima još od najstarijih vremena.Naselja u pećini Hrustovači kod Vrpolja (Sanski Most) postojalo je u vremenu prelaza na upotrebu metala.

Jedno

od većih predistorijskih naselja su sojenice u Donjoj Dolini na bos. obali Save, 13 km niže od Gradiške.

Isto tako u okolini Kozarske Dubice i Laktaša pronađeni su brojni predmeti iz praistorijskog doba,kao gradine (uzvišeni brežuljci pripodno ili vještački urađeni) u okolini Prijedora i u Knešpolju.

U vremenu dolaska Rimljana glavni tipovi naselja na teritoriji BiH bile su gradine i sojenice.

Značajno rimsko naselje otkriveno je u Suvaji,nekih 6 km zapadnije od Koz.Dubice,na obali Une,zatim u Podgradcima,Laktašima,Trnu (sjeveroistočno od B.Luke). Na mjestu današnje B.Luke nalazilo se u rimsko doba znatnije naselje sa logorom (Castra) koji se uzdizao nad lijevom obalom Vrbasa,tačno na onom mjestu gdje je sada stara vojnička tvrđava.

U porečju Sane brojno su zastupljene utvrde kod mjesta gdje su sačuvani tragovi rudnika i topionica.

Porečje Sane i Japre spada u red vrlo bogatih rudarskih rejona.

Slovenska naselja datiraju od VI vijeka. Tipične slovenske nekropole pronađene su u Mahovljanima,Bakincima,Laktašima,Baltinim Barama,Orašju i Vinogradima.

Migracione struje srpskog stanovništva kretale su se iz tadašnjeg Starog Vlaha i Raške,Zete i Huma,odnosno stare Srbije,Crne Gore i Hercegovine u sjevernu Dalmaciju,oko Cetine,preko Krke do Zrmanje i naseljavale su Liku.O tim migracionim strujama postoje istorijski podaci. Najstarije poznato nasljavanje iz navedenih centara,pravcem navedene migracione struje pada u vrijeme Cara Dušana (1337 – 1351),koji je neke stanovnike iz tadasnjeg Huma, a današnje Hercegovine,preselio u krajeve oko Klisa i Skradina.

Turci su zauzeli 1522. Knin i Skradin,a 1524.Sinj

Migraciona struja iz sjeverne Dalmaije i Like za sjeverozapadnu Bosnu kretala se pravcem starih rimkih puteva,koji su tad korišćeni,naseljavali su slobodnamjesta i tu ostajali ili postepeno kretali dalje.Jedan riski put bio je od Splita preko Klisa-Livanjskog polja-Glamočkog polja-Ključa.Drugi krak je išao dolinom Sane preko Jajca.Jedan krak bio je dolinom Vrbasa sve do Gradiške i Save.Prije livanjskog polja jedan pravac puta se odvajao preko Duvanjskog polja,Kupreškog polja za Uskoplje i nastavio dolinom Vrbasa.Drugi pravac nekadašnjeg rimskogputa vodio je iz sjeverne Dalmacije i Like preko Knina-Strmice –Grahova na Unačko Vrtoče za Petrovac.

Odmah kako su Turci zauzeli Bosnu 1463. Naseljavali su pravoslavno stanovništvo blizu granice.

Naseljavanje sjeveroistocne Bosne moglo je početi odmah poslije 1512.krajeva oko srednjeg i donjeg toka Vrbasa poslije 1528.

Turci su ovo naseljavanjepravoslavnim stanovništvom vršili iz ekonomskih i odbrambenih razloga,s obzirom da su ovi gorštaci-stočari bili i dobri ratnici,pa su ispočetka imali i privilegije.Poslije izvjesnog vremena dolazi do ukidanja privilegija ovim doseljenicima pa su uslijedila sve češća bježanja u Austriju.

Savremenik Benedikt Kuprešić,koji je 1530.prošao Bosnom skroz od Kladuše preko Ključa i Sarajeva, veli da su Turci doveli Srbe iz smederevskog sandžaka i naselili ih po Bosni.

U daljem osvajanju prema sjeverozapadu i zapadu Turci naseljavaju osvojenu teritoriju srpskim življem iz Hercegovine i crnogorskih brda.Na taj način sliv rijeke Vrbasa,Sane,Une sa Uncem postaju krajevi naseljeni srpskim stanovništvom.Tursko područje zapadno od rijeke Bosne oko sredine XVI vijeka predstavlja teritoriju sa pretežno srpskim stanovništvom.

Vjerovatno je da je pred kraj XVI stoljeća Hasan-paša Predojević doveo iz Hercegovine od Bileća, svoje sunarodnike i nastanio ih u krajevima oko rijeke Une.Bez sumnje je velika seoba pred kraj XVII vijeka donijela doseljenike i ovome kraju.U narodu sjeverozapadne Bosne sačuvao se spomen na porijeklo iz Hercegovine i stare Srbije.

Ovo često pomijeranje stanovništa u ovom graničnom pojasu,koji se često nazivao ničija zemlja,zemlja između dvije vojske na granici,između dvije carevine,a ponekad i između tri carevine – otud ima i naziv Krajina.

Porijeklo naroda Krajine izučavali su Skarić,Milan Karanović,B.Milojević,Petar Rađenović,G.R.Grujić.Mitropolit Savo Kosanović skupio je podatke za Mitropoliju Dabro-bosansku o porodicama i slavama i to štampao 1883.

Iz Knjige „Kozara,priroda,covjek,istorija“ – Dr.Ljubo Mihić

Vladislav Skarić – Porijeklo pravoslavnog naroda u sjevero-zapadnoj Bosni

Dr Milan Vasić – Etnička kretanja u Bosanskoj Krajini u XVI vijeku

Banjalučka regija – Šta je Vrbaska banovina?

Šta je Vrbaska banovina?

„Nekadanji Donji kraji i Jajačka banovina činili su već u srednjem veku jedno zasebno područje koje je istorijska osnova današnje Vrbaske banovine. Već u 16. veku naziva se to područje Bosanska Krajina, samo granica tad seže na severu do Kupe i Siska. Pod Bosansku Krajinu je tada spadao i jedan deo Slavonije (Cernik).

Ona je deo Bosanskog pašaluka, kojem je sedište od 1580. do 1639. Banjaluka, a granice od Dunava do Klisa i Splita i od Otočca do Kosovske Mitrovice i Udbine. Te su se granice pomerale i sužavale prema tome kako je moć Otomanskog carstva opadala, da se najposle svedu na one koje su zatekli i povukli Berlinski kongres i austrougarska okupacija.

Budući da su Turska i Austrija bili osvajači, mi bismo danas u svojoj slobodnoj otadžbini trebalo da o tim granicama govorimo samo kao o nekadašnjim veštačkim pregradama koje su udarili ti osvajači da nas što bolje, sigurnije i veštije razdvoje.

Ja bih za Krajinu i Vrbasku banovinu rekao: To je područje na kojem je u istočnom delu, pre sto godina, buknula Pop Jovičina buna, a u ostalim delovima 1875, 1876 i 1877. i Krajiški ustanak. I dok je srednja Bosna spavala mrtvim snom, a Hrvatska raspravljala svoju nagodbu i svoj državno-pravni položaj prema Mađarskoj, dotle je Krajina prolivala krv za svoju slobodu i svoje sjedinjenje sa Srbijom, isto kao što je na drugoj strani činila Hercegovina.

To je područje sa kojeg je 20. avgusta 1873. sedamdeset i sedam vojvoda i poglavara narodnih, još za žive carevine Turske, proglasilo prisjedinjenje sa kneževinom Srbijom. To je područje na kojem su delovali vojvoda Petar Mrkonjić, Vaso Pelagić i Petar Kočić, svi gledajući u Srbiju, a sa kojeg je nikao i Gavrilo Princip.

To je područje koje je dalo tolike političke procese pred Austrijom: prijedorski proces, proces otadžbine Petra Kočića i Vase Kondića, proces „Barut miriše“, špijunski proces Dragoljuba Kesića i Tode Popovića, đački proces „Jugoslavija“ i najposle Banjalučki veleizdajnički proces, a svi su ti procesi pokretani radi veza sa Srbijom.

To je područje koje je Srbiji dalo 8.000 dobrovoljaca u svetskom ratu. To je područje sa kojeg je 27. novembra 1918. godine proglašeno bezuslovno i definitivno sjedinjenje sa Kraljevinom Srbijom.

To je područje na kojem danas živi 700.000 Srba pravoslavnih i čine okruglo 60 odsto stanovništva, koje i danas gleda na Beograd i očekuje od njega rešenje svog pitanja i položaja. Meni ovi momenti izgledaju mnogo odlučniji za utvrđivanje područja i pripadnosti Vrbaske banovine, nego one neodređene „istorijske granice“, poznate po titulama nekadašnje vlastele, koja je po tadašnjoj modi nastojala da u te titule stavlja i zemlje u koje nosioci tih velikih i dugačkih titula jedva da su kad i provirili.

Meni ovi momenti, koji pokazuju veliku otpornu snagu, zdrav nacionalni život i neodoljivu težnju za slobodom, izgledaju daleko odlučniji i pretežniji nego one „istorijske granice koje su postavljali tuđinci – osvajači, Turci i Austrijanci, prema svojim političkim računima i kombinacijama.“

Koncepcije za „rešenje“ problema sa Srbima

„Danas je tendencija autonomije Bosne da opet uspostavi granicu na Drini i da nas odeli od Srbije. A Srbija je ušla u rat da tu granicu briše, da nas oslobodi i ujedini. Razumljivo je zato i što je takva tendencija u misli velike Hrvatske našla svog prirodnog saveznika.

I jedna i druga koncepcija predviđa ukidanje Vrbaske banovine. Hrvatsko pitanje, ako se uzme u širem obimu, sukobljava se sa tim neumitnim faktorom – 1.200.000 Srba u Vrbaskoj banovini i oko nje, kao živim zidom, koji se ne može otkloniti ni probiti prirodnim putem. U tom pogledu imaju danas dve koncepcije. Prva je da se Vrbaska banovina podeli i da se deo do Vrbasa pripoji Hrvatskoj, a druga „vraćanje u istorijske granice“ u smislu autonomije Bosne, u kojoj, po rečima gospode iz redakcije lista „Obzor“, Hrvati katolici i Hrvati muslimani imaju većinu nad Srbima.“

(Uloga i značaj Vrbaske banovine, dr Stevan Moljević, predavanje održano 30. januara 1939. godine, štampa: Braća Jakšići, Banjaluka)

Priredio: Nenad Despot

Robijao u zatvoru Austrougara i komunista

Moljević je bio doktor pravnih nauka i jedan od političkih prvaka đenerala Dragoljuba Draže Mihailovića. Bio je pripadnik „Mlade Bosne“, hapšen posle atentata Bogdana Žerajića na Marijana Varešanina, guvernera Bosne i Hercegovine. Godine 1915. na veleizdajničkom procesu protiv 156 optuženih od austrugarske vlasti osuđen je na 10 godina robije.

Nosilac je velikog broja odlikovanja, od kojih i francuske „Legije časti“, Ordena Svetog Save i Kraljevske spomenice. U Banjaluci je osnovao nacionalna društva „Soko“ i „Zmijanje“, te klub trezvenjaka „Pobratimstvo“. Osuđen je posle Drugog svetskog rata, kao predsednik Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog pokreta, na 20 godina robije. Umro je u kaznionici u Sremskoj Mitrovici 1959. godine i sahranjen na Novom groblju u Beogradu.

Nošnje Bosanske Krajine

Ove nošnje pripadaju tipu dinarskih nošnji koje se prostiru od zapadne Bosne do oblasti Imljana, Banjalučke vrhovine i Travnika na istoku, od padina Grmeča, preko Potkozarja do Prnjavora na severu, odnosno do Grahova, Glamoča, Kupresa i Bugojna na jugu. Ipak pojedine nošnje ove grupe se svrstavaju u grupu srednjobosanskih i posavskih nošnji.U ovako rasprostranjenoj oblasti pojavljuje se veliki broj varijanti srpskih nošnji sa bitnim razlikama u kroju odevnih predmeta, u ornamentici ili pak u načinu nošenja pojedinih delova.

Glavne odlike dinarskog tipa u ženskoj nošnji su: duga lanena košulja, vunena pregača i pojas, zatim različiti zubuni tj. Kraći i duži haljeci, u šta spada i vunena haljina često nazivana modrina ili raša, vunene čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa belom maramom nazivana bošča.

Mušku dinarsku nošnju karakteriše kraća lanena košulja, gaće sa uskim nogavicama ili čakšire, zatim sukneni zubun, čohana ječerma, tkanica, čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa ili bez resa.
S obzirom da je lanena košulja osnovni odevni predmet dinarske muške i ženske nošnje, potrebno je o njoj nešto više progovoriti. Po pravilu, košulja se oblačila na samo telo i leti i zimi. Preko nje se vezuje ili opasuje pojas – tkanica, a zimi se na nju oblači zubun i haljina, odnosno ječerma kod muškaraca.
Uglavnom se radi o ravnom komadu platna koji je savijen po dužini te nema šavova na ramenima ali ima otvor za glavu. Rukavi su ravni, te da bi se dobila potrebna širina za kretanje, između stana i rukava se ušiva manja kocka.
Ženska košulja je sa obe strane proširena jednim klinom i dugačka je do pola listova. Muška košulja je kraća, dužine do kukova, obično se upasuje u gaće ili čakšire i nema klinove sa strane.
Za obe košulje je karakterističan vezeni ukras na otvoro za glavu, obično vezen vunom u 4 boje, mada postoji i vez belim koncem naročito kod muških košulja. Ponegde se pojedini delovi veza izrađuju posebno, pa se potom prišivaju na košulju, a u narodu su poznati pod nazivom ošve.
Crvena kapa je takođe zajednički elemenat ženske i muške nošnje. Devojačke i nevestinske kape su obavezno ukrašene novčićima, dok udate žene preko kape prebacuju belu maramu bošču vezenu raznobojnom vunom.
Muškarci ponekad preko kape nose omotan crveni vuneni šal, dok oni koji ne nose šal imaju kapu ukrašenu crnim vezom.
Za ostale delove dinarske nošnje se koristi ovčija vuna vlastite proizvodnje koju su žene prale, grebale, češljale, prele pa od takvih niti tkale sukno koje se ostavlja sirovo ili boji u modru, crnu ili crvenu boju.
Opanci su izrađivani od sirove, neprerađene kože.Dinarska nošnja u Bosanskoj krajini nije potpuna bez nakita koji je veoma bogat, a usredsređuje se na glavu, kosu i prsa.
Nakit je od srebra ili srebrbih legura, dok je retko kad od drugih metala.
Kod muškaraca se ističu toke koje se pričvršćuju na prsluk ili ječermu i deo su svečane nošnje.
Ženski nakit je bogatiji i čine ga igle, upletnjaci, naušnice, narukvice, prstenje i pafte.Posebnu ulogu u ženskom nakitu ima ogrlica sa kovanim novcem koja se zove đerdan. Međutim on je izgubivši prvobitnu ulogu i funkciju uokviravanja lica, postao dugačko platno, sa nizom prišivenih srebrnjaka koje devojka spremna za udaju dobija u miraz od svojih roditelja.

Danijela Vasilić – Pregače Bosanske Krajine

Zorislava Čulić – Narodne nošnje u BiH

Milan Karanović – Zubun u Bosni

O starinskoj narodnoj nošnji Bos. Krajine

Naše starinske narodne nošnje, sa lepim vezom u više boja, sve više nestaje u ovima našim krajevima, ali se oseća i izvesna težnja da se to nestajanje i zaustavlјa. Kod ženskinja po varošima oseća se u novije vreme sve veće interesovanje za naše narodne vezove i težnja da se primene na varoškoj evropskoj nošnji. Sretate po većim varošima, ne retko, ženske sa narodnim vezom na odelu evropskoga kroja. Preko zime održava se u svakoj većoj varoši Jugoslavije, a naročito u prestonici, sveslovenska kostimirana zabava gde prve dame dolaze u narodnom odelu raznih slovenskih krojeva i gde posebni odbor ocenjuje koja je nošnja najstarinskija i najlepša. Svako selo razlikuje se po nečem jedno od drugoga, a naročito u nošnji. Ipak ima i većih oblasnih celina i krajeva sa nečim zajedničkim u narodnoj nošnji. Tako jednu celinu u nošnji čini Bosanska Krajina, Severna Dalmacija sa Bukovicom i ravnim Kotarima, Lika, Kordun i Banija u Hrvatskoj i čak Žumberak na granici Kranjske. Naročito je bila lepa i očuvana narodna nošnja na tome celom prostoru pre nekih 70 do 80 godina. Ona se sastojala, kod ženskih, iz duge košulјe od lana, na kojoj su i prsa i rukavi bili potpuno izvezeni, a po dnu košulјe »uzveza«. Vezena je vunicom u tri boje: u crvenkastoj, plavoj i zelenoj i to bojama bilјa. Košulјa je bila opasana tkanicom i na njoj široki komadi plave ili crvene čohe, zvane »riza«, sa svilenim vezom u više boja. Oblačio se zubun, dug do ispod kolena, bez rukava i to devojke bele, a žene omorite u vrano ili zatvoreno plavo. Ozada, podnu zubuna je široka »ovtoka« čohe, crvene ili plave, sa svilenim vezom u više boja. Napred je opasana suknenom pregačom sa utkanim šarama u više boja. Na nogama su bile čarape išarane i »nazuvci« sa vezom po »rizi«. Na glavi je žena imala belu maramu od lana koja se zvala negde bošča, a negde jagluk. Bila je sva izvezena u tri boje. Devojka je mesto marame nosila crvenu čohanu kapu iskićenu srebrnim parama. Na prsima su devojke i mlađe žene nosile »gerdane« od srebrnih para, cvancika, i sa nekoliko talira-kretaša. — I muški su nosili vezenu košulјu koju mlada nosi u svome devojačkom ruhu kao dar mladoženji na dan svadbe. I na muškom zubunu je bila široka »ovtoka« sa vezom. Na većim skupovima kod crkve i na »maslima« (zavetinama seoskim) gde je na stotine žena i devojaka, to šarenilo i lepota zasenjavaju oči. Nije očuvan opis nošnje svih naših krajeva. U mnogim krajevima je starinska narodna nošnja iščezla bez traga i glasa. Očuvala se samo u muzejima. Kad se upoređuje nošnja tih raznih spomenutih krajeva, može se uočiti da ima nešto zajedničko sa starom nošnjom Hercegovine i Crne Gore i to u zubunu i vezu. Naročito je sličan vez starinske nošnje Bosanske Krajine, što se tiče zubuna i veza na košulјi, sa kosovskim vezom i nekih delova Južne Srbije. Te zajedničke crte u starinskoj nošnji Bosanske Krajine i onoj u Staroj Srbiji rastavila je Srednja Bosna, naročito oko Sarajeva, gde je bio snažan uticaj turske varoške nošnje. Tu žene nose dimije, tursku ženeku nošnju, a zubun sa vezom, nazvan »ćurdija« dobio je kraći oblik varoške balkanske nošnje. Ta ženska nošnja nije lepa. Starinska narodna nošnja delomično se očuvala na gore označenom prostoru i to dobro u Severnoj Dalmaciji sa Bukovicom i Ravnim Kotarima. U Lici je pre 70 godina sasvim nestalo. Očuvali su se neki delovi starinske nošnje na starim ženama u Kordunu i Baniji i u Žumberku na granici Slovenije. Iza okupacije nestaje starinske narodne nošnje u svoj Bosanskoj Krajini i to postepeno, s jedne strane od Like, a sa druge strane od Slavonije. Najočuvanija je ta narodna nošnja samo u Zmijanju, oblasti između reka Sane n Vrbasa i varoši Jajca i Banje Luke. Samo je zubun sve kraći, sa manje veza, i na zubunu, košulјi i bošči vez je u jednoj boji, plavoj. Najočuvanija je ta starinska nošnja Bosanske Krajine, sa najviše veza u tri boje, u Banjalučkoj Vrhovini na desnoj strani Vrbasa kod Skender Vakufa, i to u selima: Imlјani, Vlatkovići, Kobilјa i Grbavica. Ova sela spadaju srezu Kotor Varoš, u Vrbaskoj Banovini. To se vidi na priloženim slikama po odelu devojke i mlađih žena u velikoj porodičnoj zadruzi Adama Grubača u Imlјanima koji ima 40 čelјadi. Tu je sve vezeno u tri boje, što čini vanredan utisak na većim skupovima žena i devojaka kad se to šarenilo i prelevanje boja posmatra na sunčanom sjaju. To je najlepša slika naše starinske nošnje, sa najviše starinskog veza u više boja, koje sam vidio na svojim putovanjima. A ne može se čovek dosta da načudi da je to vezla žena koja ne zna ni čitati ni pisati. Strastvena vezilјa veze pokraj slabe svetlosti od vatre na ognjištu, pa čak i na mesečini. Stari vezeni komadi, gde su se očuvali i gde ih već nestaje, postali su predmet trgovine. A iza rata naglo nestaje narodne nošnje i u Zmijanju. Vezene rukave skidaju sa košulјa. Pregače i vezene rukave kupuju u obližnjim varošima lјubitelјi veza kojima popunjuju svoj sobni nameštaj. Čak i po koja strankinja iz bela sveta svrati autom u Mrkonjića Grad (Varcar Vakuf) i pokupuje rukave i pregače na pazaru i dućanima, jer i trgovci to kupuju i preprodavaju u dućanima. Primera motiva narodnog veza u domaćoj industriji ima naročito snažnog zamaha u Hrvatskoj, blagodareći osnivaču Etnografskog muzeja u Zagrebu, g. Bergeru, koji je zaposlio hilјadama žena, priređivao izložbe naših narodnih vezova na strani. Nјemu najvećim delom dugujemo zahvalnost što je čitava Evropa, pa čak i daleka Amerika, poznala našo vezove i zavolela ih. —U Bosni, u Sarajevu, postoji već skoro 50 god. „Banovinska tkaonica beza i vezionica“ koja učestvuje na izložbama, gde dobiva odlikovanja i priznanja. Tu skoro učestvovala je na izložbama u Hagu i Kopenhagenu, gde su naši narodni vezovi pobudili interesovanje. Uprava te »Banovinske tkaonice beza i vezionice« u Sarajevu ulaže i razumevanja i volјe da se rad što više razvije. Trebalo bi da je sva naša inteligencija u tome pomogne i da se i drugi krajevi ugledaju na nju, a naročito krajevi Vrbaske banovine u kojoj je najviše očuvano našega najstarinskijeg veza i gde bi se mogao zaposliti i naći zarade toliki naš ženski svet.

Autori: Milan Karanović

KALENDAR SPKD PROSVJETA, 01.01.1932

Banja Luka Banja Luka Banja Luka Donji Unac

Zmijanje Zmijanje Podgrmeč Podgrmeč

Glamoč Janj Šipovo

Podkozarje Podkozarje

Bosanska vila 1889.god.

Srpski svatovi u Bosanskoj Krajini

Momak i đevojka udaju se od petnaeste do dvadesete godine. Malo koje dočeka dvadesetu godinu, a da se ne uda ili ne oženi. Ako pređu dvadesetu godinu, kaže im se „stari momak“ ili „stara đevojka.“Čim je sinu petnaesta godina, roditelji mu gledaju đevojku, all on sam, Bože sačuvaj. Momak je sa svim nevin i stidan pred starijima,’ a o svojoj ženidbi neće progovoriti, pa makar se nikad i ne oženio. Ako mu kućani naspomenu što o ženidbi, sav pocrveni od stida, i hoće u zemlju da propadne. Ako su mu tu roditelji, pobjeći će na polje. I đevojka je ista taka. Ako je momak samac radije će otići, konšiji ili kome od roda, da mu gleda đevojku; nego li on sam. Kad roditelji za sina gledaju đevojku, najviše paze na rod — pleme — soj. Kod roditelja đevojačkih traže i ispituju najviše pak ova svojstva: Doji li dobro đevojačka majka svoju đecu ? — Da li joj dijete prije godine prohoda ? — Jesu li joj đeca mrla ? — Jesu li u đetinjstvu pobolijevala ?

— Da li je boli glava često ? — Da li trpi od zubobolje ? — Jesu li joj zubi zdravi i bijeli? Ima li joj ko u rodu padavicu? (gorsku bolest.) — Ima li joj mati ili rod kakovu priljepčivu bolest ? (Vrancu — sifilističku bolest) Ima li joj ko u rodu sušicu ? Jesu li joj baba i šukunbaba bile zdrave? — Da li joj mati mučno rađa đecu ? — U opšte, ima li ta porodica dug vijek? — Je li joj mati vračara i paljkalica? — Da li umije svoje kućne poslove ? — Umije li u svojoj kući dočekati: kuma, popa, prijatelja, namjernika ? — Zna li svoje ženske poslove : tkati, presti, šiti, grebenati, vesti? …. Jesu li joj otac, braća, rođaci: lupeži, kradljivci, lašci, inačije, psovači, katili i t. d. Kada se dozna kroz deveta usta za sve i odgovori na gore navedena pitanja: „jest, nema, nije, nijesu i t. d.“ onda se pristupa „zagledanju.“ Prvo viđenje momka sa đevojkom bude na zboru ili piru. Uvati se momak u kolo do one đevojke, koju su već izpipali i koju su namjerni uzeti.Kada se puste iz kola momak odvede đevojku, te je sa njezinom rodbinom počasti sa rakijom, koju u ploski u svom premetaču nosi; ili im uzme kakova voća kao miloštu. Za tim obično u jesen — ide se na zagled t. j. da se vide i po drugi put; da vidi đevojačka Familija momka a on njih. Zagledanje ide ovako: spremi se momak i tac mu i obuku se što ljepše. Ako nemaju u sebe hallša pozajme u konšiluku. U veče, kada se suton uhvati; pojašu konje a ponesu sa sobom plosku rakije, i idu upravo u kuću đevojačku. U kući ih dočekaju, spreme im večeru i to obično cicvaru. Kada se postavi trpeza (sofra, stolica) zagledači izvade rakiju i časte đevojačkog oca i mater pa i drugu kućnu čeljad. Kod trpeze drži đevojka luč — svijetln im. Momak je sasvim smjeran, stidljiv i ništa ne progovori cijelu veče. Sve mu je to : ako kad koji slatki pogled ispod obrva baci na đevojku — inače je anđelak. Često puta bude, da je i ne vidi siromah. Po večeri posjede zagledači malo, a za tim pojašu konje i odu kući. Poslije nekoliko dana dođe otac momkov opet kući đevojačkoj i ponese sa sobom plosku rakije. Ovi ga dočekaju, spreme mu ručak ili večeru, a on izvadi rakiju i ponudi roditeljima đevojačkijem. Ako ovi počnu piti ? to je znak da će dati đevojku i znak je da je đevojka kail poći. — Ako li ne ? nego vrati rakiju; izgovorom, da im đevojka nije na udaju; onda niti je dadu, niti đevojka ima volju za istog. Kada je sretno i popije se rakija, kao što rekoh: otac momkov se veseo vraća kući i sprema se na „prošnju.“ Na konja mu priveže đevojka jedan peškir, kao znak da je dobro zagledanje prošlo. — A on nju daruje.Za prošnju ispeče se dobra jalova ovca, prosački kruv, kolači, pite, sirac i poveća mješina rakije. Za đevojku pakobaška spremi se jelo. Na protnju pođu po dvoje od muškinja i jedno žensko. Muško ide uz spremljena jela i pića, da dobro podvore đevojačku rodbinu, a žensko ide da previdi ruho đevojačko. — Kada se prosci kod kuće đevojačke pročaste vraćaju se kući. Pri polasku ispitaju novoga prijatelja koliko će svatova povesti i koliko „mira“ — otkupnine — svadbarine ponijeti i u koji će dan doći po đevojku. Kad pođu prosci, svakom prosačkom konju priveže đevojka po jedan peškir za uzdu. Mir —svad• barina, to je u narodu ukorijenjen a jako rđav običaj. Kad dotični dođu po đevojku, mora se donijeti đevojačkom ocu deset dukata ili već za koliko su se pogodili da plati đevojku, inače mu je neće dati. — Za urečeno vrijeme vodnje spremaju se obje stranke. Koji ženi sina kupi svatove. Starješina ILI čauš, koji će biti u svatovima; uzima plosku rakije i ide od kuće do kuće, iz koje je namjeran zvati u svatove, te nudi rakijom i kaže za što. Ovaj ako popije rakiju, znak je da će u svatove ići. Ako li ne popije, to odbija poziv. Kad svatovi u uročeno vrijeme dolaze skupljaju se pred kuću onoga što se ženi; dolazak svoj javi svaki sa pucanjem iz puške. Kad su svi svatovi na okupu: noću pojašu konje i idu kući đevojačkoj. Čim dođu, ođašu konje i uđu u kuću. Svatovi postave trpezu a na nju metnu jabuku i u nju ubodu žuti dukat i prsten. Sad dođe otac đevojački i kaže prnjatelju: „vadi otkup — mir, jer đevojku nećete dobiti, dok je ne otkupite.“ Tu nastane velika pogodba, ma i ako su pogodili recimo deset dukata; jer otac momkov izvadi pet dukata, pa pruži prijatelju novom, a ovaj neće ni da ih nogleda — odbaci ih. — Onaj daje sedam dukata, a ovaj opet neće. Na pošljetku izvadi devet dukata i jedva ga sad primoraju da uzme. Kad primi novce za đevojku, prijatelji se sad pomire i poljube. Sad izvede brat đevojački đevojku i dovede je trpezi; nazvavši svatovima Boga. Oni svi ustanu na noge i otprime Boga. Onda će brat đevojački glasno učiniti: „Ko se prima sestre moje, do volje i do nevolje.“ Otac momkov priđe mu i reče: „Primam ja i Bog, do volje i do nevolje.“ Onda brat đevojački reče: „Evo ti mila moja sestra, a ti meni daj dar.“ Momkov otac primi đevojku za ruku i daruje joj brata. — Sad joj pokaže prsten na trpezi i progovori joj: „Ako je dobra volja i nijesi se drugom obećala, uzmi onaj prsten i jabuku.“ Sad đevojka priđe ocu i poljubi ga u ruku a tako i budućem svome „ćaći,“ kumu, starom svatu, materi i drugima starijim. Zatim prikloni skute, sagne se i uzme jabuku i metne u njedra, a svatovi viknu: „živila!“ Žri izvođenju đevojke na prsten, ako nema brata to ga može zamijeniti: stričević, mlad stric, sestrin i t. d. Iza toga priđe đever đevojci, ogrnut crvenom kabanicom i primi đevojku, pa ju ogrno sa kabanicom i stupi među svatove. Svatovi sad povade jelo i piće, što su donijeli sa sobom, i postave sami, pa počnu piti i jesti. To se zove: svatovska večera. Sad svatovi gledaju da opnju koga od kućne čeljadi ili od pozvatih. Pije se i jede, pjeva, puca iz pušaka sve do zore. Pred zoru dignu svatovi svoju trpezu (sofru) a đevojački otac sad postavi drugu i posjeda svatove, pa navali sad sa svojim različitijem jelima i pićem. — Sad gledaju na svaki način da opiju svatove. Navale na njih medenom rakijom, ali se oni dakako čuvaju. Nijesam kazao: kad se vodi đevojka, i đuvegija pođe u svatove. U svatovima je kum sve, što on zapovjedi mora se slušati. Njegov najveći sluga jest „svatovski čauš.“ Taj se uvijek bira kao najdosjetljiviji, kao najbolji šaljivčina. On je uvijek na polju, čuva konje, da im ko repove ne počupa ili ne odsiječe. Osobito odijelo ima na sebi, a u ruci buzdovan, s kojim se brani i lupa po krovovima zgrada i kuća kao gromom. Kad kum čaušu šapne da je vrijeme putovati; on počne lupati i vikati: „azurala, kićeni svatovi, spremte konje, pritežte kolane, da vodimo lijepu đevojku; da ranimo da ne odocnimo, kratki danci a vrletni klanci, a nami su daleki konaci.“

Skoči sve na noge. Svatovi traže što da ponesu; kao kokoš, žlicu (kašiku) lonac ili K0JU DRUGU stvar. To objese konju o unikašu, đevojke, drugarice isprošene, vežu svatovnma na kape vješala od kukuruza, radiše, šljivove, lješnjikove, orahove i t. d. Konjima vežu peškire za uzde a svatovi ih daruju. Kada je sve gotovo, kada je ruho1) đevojačko natovareno i komora predata čaušu ; izvede đever đevojku na velika vrata iz kuće, kućna joj čeljad govore: „Sretno, sretno!“ Sad stanu pred kuću kod konja, na kome će jahati đevojka; a toga časa dođe joj otac, pa prekioni koljeno u desno noge, đevojka priđe mu i poljubi ga u ruku i ište blagoslov. On je blagoslovn i oprosti joj sve, ako ga je u čemu uvrijedila. Stane mu na koljeno i baci se na konja, a ogrnu je crvenom kabanicom, pa zapucaju puške i pojure konje. Malo ih otac đevojački isprati sa svojijem prijateljima i vrate se. Svatovi ođure preko polja igrajući konje, pjovajući pjesmu na sav glas i pucajući. U putu, ako svatovi koga sretnu, napoje ga. Iz po puta odleti jedan kući i javi da idu svatovi. Taj se zove muštulgdžija. Muštulugdžija dobije košulju od matere mladoženjine — ređe peškir. Kada se svatovi prikuče kući na jedno 50—100 koračaji; nekolicina njih koji IMaju dobre konje, poteku. Koji uteče dobije košulju. Kad svatovi dođu pred kuću, barjaktar zapriječi vrata s barjakom, i ne da nikom u kuću, dok mu se ne da dar. Dok barjaktar drži vrata zaprta; đevojci donesu puno rešeto žita i na konju još sjedeći, počne rediti, a kad je nekoliko puta okrenula žito u rešetu, baci ga preko glave i udari čauša, kojin se već kasnije postavio tamo, samo da izvede veći smijeh. Onda joj donesu mašu (ožeg) i đevojka zamane njom i vridalji je preko kuće. Sad joj donesu muško dijete od tri do četiri godine i metnu ga u krilo đevojci na konja. Ona ga zagrli i poljubi, na ga daruje obično sa malijem čarapicama punim oraha, lješnika i jabuka. U tom se vrata otvore i đevojka sjaše sa konja, priđu pragu sa đevojkom: ona se prekrsti i pokloni, na korači desnom nogom u kuću. U kući obiće oko ognjišta tri puta pred sunce i više vatre u pročelju, metne tri metenije i poljubi ognjište. Ako koje jelo kod vatre ima, dođe mu i promiješa ga, pa uzme malo i okusi. Za tim dođe đeveru, pa iziđu na mapa vrata i odu u zgradu (klijet). Tamo je okolo domaća čeljad, i sad se s njima upoznaje. Prijs no što svatovi dođu, skupi se cijelo selo na pir, a i iz drugih sela također dođu. Uhvate narodno kolo, te igraju,pjevaju, pucaju, vrište, skaču bacaju se kamena s ramena i t. d. Đever izvede đevojku prekritu sa prvenom kabanicom, pa ju voda po piru. Koga god srste pokioni mu se do crne zemlje, pa ako je mlado žensko ; poljube se u obraz, a zatim se opet pokloni i idu dalje. Ako jes starije poljubi ga u ruku, i to ide tako cijeli dan. Đevojka je više obučena kao žena: zimi ima crnu haljinu, zubun vrio umjetno izvezen; tkanicu i pregaču. Na glavi ima bijesnu maramu (bošču) a po njoj kapu i po tom se poznaje da je još đevojka t. j. da je nevjenčata. Svatovi obično hodaju tamo amo, i poje svijst sa rakijom iz svojih iposaka, što su ih donijeli od novoga prijatelja. Svatovi zameću šalu, igraju, pjevaju, pucaju i t.. d. Kada su se malo odmorili, iznesu trku za pješake. Na trku se meće obično košulja ili dobar peškir. Momci, koji mogu polećeti, svuku sve do gaća i zađu za jednu dvije uvrati i poteku; koji dotrči prvi do biljege, dobije već što je metnuto. Ne“ samo da je momak, što je utekao veseo, nego se i mjesto iz koga je, veseli i diči. Tako se trka postavlja i za ženskinje. Obično se za njih meće na trku pregača, tkanica ili što drugo. To je lijepo gledati, a i smješno je. Iza toga postavi se na jedan manji puškomet na dasku, pečeno bravlje pleće sa mesom — razumije se. Sad koji su dobre nišandžije pucaju na pleće. Prvi pukne ćuvegija (mladoženja) — a za tim stari. Kada su od vlade puške pokupljene, onda nišane sa kamenicama. Ko ucilja pleće, njegovo je. Iza toga postavlja se svatovski sto. U začelje stolu, sjedne pop; do popa s desne strane kum, a s lijeve stari svat; do kuma mladoženja, a do staroga svata barjaktar, na za tim redom svi svatovi po starini. Za svatovski sto malo ko drugi sjedne osim svatova. Svatovi tako posjedaju i narede se za praznim stolom. Sad zađe đever sa đevojkom ispred svatova: đevojka nosi pehar (bukaru, žbanj) pun vode i žpicu (kašiku); a đever leđen i poljevak (peškir kojim se utire), pa dođu prvom popu te mu popiju vode na ruke da se umije, po tom mora darivnti; baciti dar u leđen. Za tim idu kumu, ćuvegiji, starom svatu, barjaktaru i drugim svatovima redom. Svaki mora u leđen nešto baciti u novcu. Obično kum i đuvegija daju po žut dukat. To se zove „poljevač i na.“ Iza poljevačnne razdaje se svatovima i kućnoj čeljadi dar đevojački. Ode đevojka sa đeverom i na maši (ožegu) donesu veliku rnu darova, pa stanu više kuma. Čauš sad uđe u krug stopu svatovskom i pruža najprije: dar mladoženjin, a čauš ga premetne nekoliko puta i sa vrlo smiješnim govorom okiti i baci ćuvegiji oko vrata govoreći mu: „Plati, ako ne’š, a ti vrati!“ Tako se prikazuju darovi i svima drugijem, koje će ih dobiti. Sad dođe đever sa đevojkom među svatove sa izdubljenpm hljebom na srednni i kupe otkup od svatova za darove. Novci se bacaju na hljeb, da svak vidi koliko je ko dao. Čauš blagosilja i hvali pojedine, a popojedine pošteno i izruži, da ni psi s mislom ne bi polokali, — ali mu to odbiju na šapu. Iza ovoga postavlja se svatovsko jelo na sto, ali domaćinovo ništa. Tu se samo postavljaju svatovske „buklije,“ i to na ovi način : Uđe čauš među svatove i stane kod stopa, pa mu dadu najprije kumovu bukliju1). On ju okiti što ljepše govorom i prikaže svatovima i narodu, što okopo stoji, sa najljepšijem izrazima, na cijelu navardu metne pred popa. Osobito su lijepi prikazi i svatovske zdravice; ali bi me daleko odvelo kada bi ih sviju opisao1). Za tim dodadu mu busliju starog svata, barjaktarovu, pa onda redom sviju drugih svatova. Uza svaku, kao što spomenuh, čauš reče po koju. Kada su sve buklije prikazate pop ustane i blagoslovi sto, a sad počnu jesti i piti i uza svaku čašu i zdravicu govore. Đevojka se uvijek nokloni kada se koja zdravica reče, ma bila za koga. Pije se, jede, zdravi i pjeva sve do noći. Kolo igra uvijek a puška puca. Pred noć uzme kumi đever momka đevojku i zovnu popa pa idu u zgradu i vjenčaju ih. Snaša po kumovoj zapovijedi izuje mladoženju, a on nju; tako isto i raspašu jedno drugo. Snaša poljubi mladoženju u ruku, a on nju u čelo i to sve u prisustvu kuma i đevera. Za tim ih svedu u ložnicu. Kum ih pokrije a đever pukne iz puške preko njih — i sad zatvore zgradu (klijet). Svatovi se u kući cijelu noć vesele i zameću različite narodne šale.Sjutra dan, kada dođe mladoženja iz ložnice, uvate ga i svežu sa đeverom, a to čine za to, što su im snašu ukrali. Oni se otkupe medenom rakijom, i pušte ih. Svatovi toga dana ručaju, a za tim razilaze se kućama. Kad koji pođe opali iz puške a snaša ga isprati, poljubi ga, a on je daruje i svjetuje je, da bude dobra i poslušna. — Ovo je originalna svadba, no bude kadkad po koji izuzetak, ali rijetko biva: krijući odvući đevojku, ‘oteti ju, ukrasti i t. d. Snaša prve godine čestito služi : ustaje najranije a liježe najkasnnje. U veče izuje starije, njihovu obuću uredi i osuši, opanke naveže, čarape, ako su gđe poderate, okrpi. Trpezu postavlja, diže, svijetli, pere sude, namiruje stoku, napravlja ložnice, zapretava vatru . . . U jutru naloži vatru, počisti, uspremi, donese vode, opere sude i t. d. Snaša je skromna i poslušna, kadgod iziđe i uđe u kuću, pokloni se. Kad koji stariji pođe iz kuće na rad snaša ga isprati i poljubi u ruku, a kad dolazi t. j. vraća se kući, iziđe pred njih i dočeka ih. Na putu, pa vrelu, kod crkve, s kim se god srete, pokloni se i poljubi ga u ruku. Mladoženju mlada ne zove imenom nego: „on njega, onaj — —“ A tako isto i on zamjenjuje njezino ime sa: „ona,nje, nju — —“ Oca mladoženjina — svekra — zove: „ćaćom, ćajom,“ a svekrvu: „majom,majkom.“ Mladoženjina brata zove, ako je manji „bracika,“ ako je veći „brale,“ ako je pri godinama: „brajan, brajenko, brajo, brajko —.“ Zaovu zove: „sejom, sekom, sestrom.“ Svekrovog brata : „stricom, strikom“ a ženu mu: „strinom, strikom.“ — Nju sva kućna čeljad zovu: „snašom, snajkom, snašicom.“ U dubokoj starosti počnu ona i čovjek joj zvati se imenom. Kad pošlje godinu dana začujo se kod snaše piska i kmeka sina ili šćeri, ta vreva mladu skuči — i umanji se u kući ona lijepa usluga. Od toga časa ona postane „reduša“ u kući. Tu počne tonuti ime „snaša,“ jer počnu je sad neki prozivati „majkom“ a neki „strikom.“ Pa i ja od te dreke pometoh se, i moradoh prestati.

Autor(i): PETAR MIRKOVIĆ
Publikacija: BOSANSKA VILA
Datum izdavanja: 01/12/1887

U Bišću, 1887.

ŽENSKE MOBE IZ BOSANSKE KRAJINE

UVOD

Cilj ovoga rada je da pokušamo dati mali doprinos u proučavanju ženskih moba (jedan od oblika udruživanja i međusobnog ispomaganja radne snage na selu) koje su rasprostranjene na cijelom srpskom etničkom prostoru.

Koliko su pojedine ženske mobe bile zastupljene u našim krajevima, zavisilo je od fizičko – geografskih uslova (nadmorske visine, vrste zemljišta i klime), koji su direktno ili indirektno uticali na život i rad čovjeka, od stepena korišćenja savremenih mehanizacionih sredstava u obavljanju seoskih radova i od kupovine industrijskih tekstilnih sirovina i proizvoda.

Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog rada u većini krajeva zadržale su se do 50-ih godina XX vijeka, dok su nekim siromašnijim, izolovanijim i manje pristupačnijim krajevima, gdje se tradicija našeg naroda duže zadržala ove vrste moba se i danas primjenjuju.

Međutim, pored osnovne funkcije mobe da se pomogne drugom u obavljanju nekog posla, narod se najčešće odazivao na mobe radi pjesme, igre i veselja, odnosno, radi svih onih lijepih stvari u toku rada koje su našeg čovjeka veselile, i zbog kojih je u većini slučajeva išao na mobe.

O značaju i funkciji ženskih moba u srpskoj tradicionalnoj kulturi pisali su T. Bratić, Milan Z. Vlajinac, Milan T. Vuković i mnogi drugi. Oni su u svojim radovima, baveći se naučno-istraživačkim radom prikazali, koliku je ulogu i značaj imala moba u socijalnoj kulturi našeg čovjeka.

POJAM MOBE

Moba je jedan od najbitnijih radnih običaja, koje je naš narod upražnjavao u svojoj tradiciji, a koji se i danas može primjetiti u nešto izmjenjenom obliku, prilagođeno vremenu i uslovima u kojem živi današnji čovjek sa sela. Opisujući koliki je značaj i ulogu imala moba u svakodnevnom radnom životučovjeka, moramo jasno razlikovati mobu od drugih vrsta udruženog rada (pozajmice, sprege, kuluka i sl.). Moba je dobrovoljno, besplatno pružanje pomoći komšiji, rođaku u obavljanju različitih poslova, koji su dio svakodnevnog života čovjeka od kosidbe, žetve, kopanja kukuruza, komušanja kukuruza, berbe grožđa i sl.

Po Milanu T. Vukoviću: “Moba, mobarenje, molba je najčešći običaj međusobnog pomaganja na selu. Kada se ukaže potreba za radom, domaćin saziva potreban broj radne snage. Rad je besplatan i dobrovoljan, a domaćin je obavezan radnike što bolje da ugosti.”1 Toma Bratić definiše mobu kao jedan od oblika udruženog rada, gdje jedan čovjek sazove više osoba, samih ili sa volovima i konjima da mu radi neki posao, pa mu za ovakvu radnju nije obavezan platiti.2

Moba, kao običaj udruženog ljudskog rada, terminološki je objedinjavao i kao takav se koristio u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Sremu, i Crnoj Gori. Prvobitni oblik termina moba je mòlba, koja se najčešće koristi u Srbiji, manje u BiH. U nekim srpskim krajevima narod kaže da ide u mobu ili molbu. U svim našim krajevima ova dva termina imala su istu funkciju i značaj, izuzev Crnogorskog primorja, gdje je molba predstavljala običaj kada se nekoliko mladih ljudi i žena udruže, pa jedan drugom sve poslove redom obavljaju, dok je moba predstavljala udruživanje mladih radi obavljanja konkretnog posla. Međutim, najstarija terminološka odrednica udruženog ljudskog rada zove se moljba. Funkcija i značaj moljbe u čovjekovom radu pominje se na prvim pisanim spomenicima i narodnim pjesmama. Simbolički značaj molbe okarakterisan je u značenju vjerske molitve, odnosno moljenje za razne usluge. U Bosni i Hercegovini u jednom kraju, najčešće se čuje da neko ide u umobu ili umobinju, a u drugom u mobinu ili mobinju. U pjesmi: “Ljubović i Ivankovića Kosa”, pjeva se kako je Ljubović sakupljao golemu mobinju: Ali u istoj pjesmi se kaže: “Sva je moba došla na užinu”.3 (Što znači da se na mobu išlo, tamo gdje je bilo “ića” i pića). Osnovni cilj i zadatak zbog čega se moba saziva je, da se sakupi što veći broj mladih ljudi (momaka i djevojaka), koji će se uz igru, pjesmu zbližiti a samim time i motivisati da što kvalitetnije obave posao zbog kojeg su došli. Mobe se mogu podjeliti na ženske, muške i mješovite. Međutim kategorički izvršiti selekciju moba na muške i ženske je veoma teško. Tako npr: u većini ženskih moba prisutni su muškarci, negdje da pripomognu u radu, a uglavnom radi druženja i zbližavanja. A kada ne bi bilo tako, te ženske mobe bi izgubile smisao za njihovo postojanje, odnosno sazivanje, jer su se na mobama rađale neke nove ljubavi, pronalazili bračni supružnici (najčešće iz susjednog sela). Najčešće ženske mobe su: prela ( kada su imala funkciju da se pripomogne domaćici u čijoj kući se saziva prelo) od češljanja i predenja vune do spremanja djevojačkog ruha (štrikanja, pletenja, šivanja i vezenja, žetva (više mješovita, muška i ženska).4 Prela su najčešće sazivana u Bosanskoj Krajini.

Možda jedne od najznačajnijih moba, koje bi dosljedno opravdale svoju funkciju i sadržaj su mobe iz sevapa i milosrđa tj. milosrdne mobe. Ove mobe se obavljaju kod siromanijih domaćina koji ne mogu sami da urade svoje poslove, kod bolesnih, kod inokosnih (udovica) žena i kod kuće u kojoj nema ženske čeljadi. Za razliku od mobe, pozajmice se moraju vratiti. Sva dešavanja koja se primjećuju u toku mobe, u pozajmici su dosta skromnija (od broja ljudi koji učestvuju, od veselosti samih ljudi do gozbe koja je skromnija). Pozajmica se može obaviti tako da se pozajmljuje stoka umjesto čovjeka ili za jednog kosača se vraćaju dva kopača (zato što je kosački rad teži od kopačkog). Sprega, sastavljanje, četvorenje je isto što i pozajmica, samo što se kod sprege die u pozajmicu sa radnom stokom, da se ore, vuče žito, sijeno, drvo, kamen i sl.5

Za razliku od mobe i pozajmice gdje je rad dobrovoljan, nekada za vrijeme srednjevijekovne srpske države i turskog perioda običaj je bio da se radna snaga prisilnim putem skupi i radi besplatno. Taj besplatni rad zove se kuluk. Ovaj rad su obavljali seljani za srednjevijekovne feudalce, a kasnije za turske age i begove i za potrebe okupatora ( u I i II svjetskom ratu).6

SAZIVANJE MOBE

Mobe sazivaju siromašni, srednjaci i bogataši (češće sazivaju mobe i na njihove mobe se više ljudi odazove). Običaj je da mobu saziva domaćin kuće – mobilac, ili neko mlađi iz njegove kuće, koga on pošalje, Čovjek koji se odaziva na mobu zove se mobar ili molbar. Moba se saziva zbog nemogućnosti čeljadi iz jednog domaćinstva da obave neke poslove u određeno vrijeme. Ženske mobe sazivaju domaćice ili njihove kćeri, radi toga što one ne mogu same da obave svoje poslove, a i da se potpomogne u spremanju djevojačkog ruha.

Mobe se sazivaju u različito doba godine u doba dana u zavisnosti od posla koje treba obaviti. Na osnovu ovoga važno je istaći da se prela, kao jedan od oblika ženskih moba više sazivaju zimi i u jesen, kada su dani kraće, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Kada djevojke obave sve svoje dnevne radne obaveze, onda se u toku dugih zimskih noći upuste u prela koja traju negdje i do kasno u noć.

U Bosanskoj Krajini ženske mobe obično traju od Božićnih poklada pa sve do časnog posta.7 Na predenje kučine i vune žene idu kod komšinice uoči petka jer se tada “ne valja” kod svoje kuće

presti. U većini slučajeva na mobe su pozivani ljudi iz istog sela, međutim rado su pozivane i komšije iz susjednih sela radi druženja i zbližavanja, a dešavalo se da se neki i “orode”. Na ženske noćne mobe kao što su prela, uglavnom su pozivane djevojke iz sela u kojem se moba saziva, dok su momci prisutni na tim prelima najčešće iz susjednih sela. Naš narod se rado odazivao na mobu, jer je smatrao da je “ljudski pomoći nekome, odnosno da je to red”. Djevojkama je bila časta da budu pozvane na prelo, jer nije svaka djevojka mogla biti pozvana na prelo. Na prelu su djevojke prikazivale svoje umjeće izraženo u vezu, tkanju, pletenju i sl.

PRELA U BOSANSKOJ KRAJINI

Prela su jedan od oblika ženskih moba (noćnih) koja su u prošlosti bila više primjenjivana u Bosankoj Krajini, nego danas. Prelo je u našem narodu imalo dvojaku fukciju. Za nas je interesantno prelo koje je bilo u funkciji ženskih moba, odnosno kada se na prelo išlo i da se nešto uradi drugome, a ne samo radi pjesme i veselja. Druga vrsta prela je prelo čija je osnovna funkcija bila zabaviti se i nešto uraditi za sebe.

Petar St. Ivančević u svom radu “Srpski narodni običaji” kaže: “Da su prela i sijela u Bosanskoj Krajini bila omiljena svuda, na selu i varoši. Na prelu se pjeva, veseli, igra a stariji ljudi pripovjedaju svoje doživljaje, istoriju našeg naroda. Često si mogao vidjeti ponosnu i milu Srpkinju da u dan prede ili sa preslicom hoda. Da, kad se ide na poljski rad, to vilogojne šćeri Krajine ljute-djevojke i mlade snaše, uzmu prelu, pletivo ili vez, da nijesu praznih ruku. Putem predu i pletu, a na užini i odmoru vezu. O pretenini i suknenini radi se obnoć. Na prelo se zovu cure udavače, inokosne žene i mlade snaše. Uz djevojke i snaše ide, ko njihov, da na prelu i sijelu paze na njihovo ponašanje. Starije djevojeke i žene poučavaju i sjetuju mlađe. I bećari, ljudi bez ženska u kući zovu i skupljaju prela, a uz prelo ide i sijelo. Ako se prelje zovu daje im se jelo. Iznese se lješnjaka, orasa, krušaka i po koja jabuka. Na prelo pored ženskadije dolaze i momci. Ženska čeljad prede, momci zametnu igru i igraju se. Prelje se natječu koja će više napresti. Momci ukradu od cura puna vretena, pa se onda rugaju kako je ova ili ona lijena i malo je prela. Dok koja od snažnijih i slobodnijih žena ne skoči među muškarce, nađe i otme vretena pa povrati djevojci i u šali ga počne ružiti. Djevojke i mlade pjevaju predući. Svakog će momka i djevojku pripjevati i spomenuti, a osobito ako znadu da se vole.

Jedna pjesma kaže:

Gerdan kiti ljuba Ivanova,

Gerdan kiti gerdanu govori,

Moj gerdanu, moje suvo zlato,

Kakav će te junak potrgati!

Neće Gavro, živ majci ne bio!

Hoće Rade, radosna mu majka!

U drugoj našoj narodnoj pjesmi se kaže:

Prelo se je sastajalo,

Mladi momci i djevojke,

Među sobom spominjali?

Lijepa Joka govorila,

Da bi Pera najvoljela.

Na prelu se igralo i “zboračko kolo” ili “djevojačko kolo” ali se kaže i samo kolo. Mladi momci Krajišnici igraju tu igru na prelu i sijelu. Njih nekoliko pohvataju se za ruke, drugi se popnu na njihova ramena, pa se oni pohvataju i igraju kolo naokolo. Gornji momci pjevaju:

“Ovako se kolo igra, kolo igra,

Oni donji odgovaraju:

Nije tako, već ovako rode mili”.

Momci su igrali tako što jedan od njih uzme kašike, obično tri, između prstiju stavi dvije, a sa trećom udara u one dvije, tako da im daje takt. Svi sa prela gledaju u te momke. Svojat hvali svoj rod, kako je jak, snažan i vješt. Poneka djevojka se smiješi, a milo joj je što se tolika hvala prosiplje na njezinog dragog.”8

Prela su ženske noćne mobe koje su u svim našim krajevima sazivane zimi i u jesen, kada su dani kraći a noći duže, i kada nije bilo posla u polju. Ona su manje ili više u svima krajevima Bosanke Krajine bila slična. Postojale su dvije osnovne funkcije prela: pomoći drugome i što bolje se proveseliti.

U ovom radu pokušaćemo dati mali opis prela iz prnjavorskog kraja, sa Zmijanja i sela Ravnog kod Kupresa.

Prema kazivanju Nedeljke Vujić (rođene Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora, a sada nastanjene u Banjaluci prela kakvih se ona sjeća 60-ih godina XX vijeka bila su ovakva: Domaćica, a najčešće mlada djevojka sazivala je svoje kolegice, djevojke iz komšiluka iz istog sela, a ponekad i iz susjednog sela ukoliko iz poznaje da dođu na prelo.

Djevojke su u dogovoru odlučivale, a najčešće uz prjedlog “djevojke domaćice” u koliko sati će se doći na prelo. Prela su počinjala zimi u dvadesetjedan čas, a završala oko dvanaest sati po ponoći, zato što roditelji nisu dali da se ostane duže. Većinom su prela sazivala imućnije djevojke, radi prostoru i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka, što znači da je moglo biti veselije. Nije bilo velike razlike u godinama, najčešće su bile približno istih godina. Na ta prela pozivane su i majke djevojaka, ukoliko su one poznavale majku od “djevojke domaćice”. Njihove majke su bile u zasebnoj prostoriji.

Djevojke su se posebno uređivale kada su išle na prelo. Kada se dođe na prelo, prvo se malo “posjedne”, pa “djevojka domaćica” ih počasti sokom, pečenim uštipcima, jabukama, orasima i lješnjacima. “Djevojka domaćica” odlučuje šta će se raditi. Jedne su prele, druge štrikale, treće vezle (najčešće na bezu i “leokrilu”). Plele su puno priglavaka i čarapa, posebno ukoliko se neka spremala za udaju.

Momci su dolazili sat vremena poslije. Dolazili su u grupama dvojica do trojica. Davali su znakove djevojkama, osvjetljujući baterijskom lampom “sa vana” prozore sobe u kojoj su bile djevojke. Djevojke su prepoznavale čiji je momak stigao na osnovu tih znakova. Momci su većinom dolazili iz drugih sela. Oni su noći obilazili sela tražeći kuće u kojima je prelo. Obiđu za jednu noć oko 10 kuća, a onaj momak koji se zagleda u neku curu tu ostane, a oni drugi odu. Momci su sjedali pored cura koje im se sviđaju. Udvarali su se djevojkama, zadirkivali ih, uzimajući im klupka, vretena i sl. Djevojci je bilo drago da je zadirkuje, ali samo onaj momak koji se njoj sviđa, dok je od drugog bježala na neko drugo mjesto. U toku rada, ovbavezno su pjevale. Momci su “lupali orase i lješnjake” i davali ih djevojkama. Ponekad su mame ulazile u sobu da vide kako se mladi ponašaju. Kada se uđe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momak je pratio curu kući, a od “djevojke domaćice” momak je ostajao još malo da “posijedi”.

Što se tiče prela na Zmijanju, Grozda Regoda u svojoj knjizi “Sazvučja Zmijanja” kaže: Da se prelo sazivalo u toku dugih zimskih noći, čija je osnovna funkcija bila skratiti duge zimske noći i upotpuniti ih pto veselijim sadržajem. Ženska čeljad bi uveče prela, a muškarci su im pravili drštvo. Na prelima su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i pjevalo. Najčešće je bio i jedan guslar, koji bi opjevavao značajne junake iz srpske istorije: Miloša Obilića, Marka Kraljevića, kneza Lazara i dr. Neka od djevojaka je čitala pjesnaricu, pogađale se zagonetke i sl.9 Međutim, i na ovom prelu je pored veselja bilo i rada. Žene su prele štrikale, vezle i plele.

Gubić Ljubomir u svom radu “Porodična zadruga Medići” opisujući život ljudi u porodičnoj zadruzi Medići ističe da: “Žene zimi predu, pletu i tkaju u sobi glavne kuće. Zimi žene neprekidno predu od jutra do mraka. Organizuju se prela noću da bi se što duže prelo. Ženska djeca počinju plesti i presti u osmoj godini, a tkati u šesnaestoj.”10

Prema kazivanju Ljubice Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj), a danas nastanjene u Banjaluci, na prelu je znalo biti i po 20 djevojaka i nešto manje momaka. Prelo se sazivalo zimi, u noćnim satima. Na prelu je čupana vuna, tkalo se, štrikalao se i sl. Kada se dođe kući u kojoj je prelo, običaj je bio da ih domaćica počasti sa onim što se u kući nađe najbolje od hrane. Bilo je veselo sa puno smijeha i šale. Po završetku radova koje su djevojke trebale da urade, dobijale su “povečerak”(najbolja hrana, voće, nešto od slatkog ako se nađe). Na prelu su bili i momci, koji su ometali djevojke u radu. Gađali su ih smotuljcima vune, kao znak udvaranja. Nakon završetka poslova igralo se kolo. Domaćica je po polasku svaku djevojku darivala jabukom poželjevši joj punozdravlja i sreće.

ŽETVA

Žetva je jedan od oblika ženskih moba koje se sazivaju po danu. U nekim naučnim prikazima preovladava shvatanje da je žetva više mješovita moba, što je opravdano zbog skoro podjednakog broja žena i muškaraca koji učestvuju u žetvi. Žetva je možda jedna od najveselijih dnevnih moba koje je naš narod primjenjivao. Žetvu saziva domaćin kuće. Na žetvu se se išlo radnom zorom. Polazak je bio od domaćinove kuće ili se išlo pravo u polje.

Prema kazivanju već pomenute Nedeljke Vujić u prnjavorskom kraju žetvu je sazivao domaćin kuće. Na žetvu se ide rano ujutro u sedam sati. Najčešće je u toku žetve bilo sedam žena i nešto manje muškaraca ali to je zavisilo koliko polje ima duluma zemlje. Žeteoci su išli pravo u polje, nisu se okupljali kod domaćinove kuće. Žene žanju pšenicu srpom u snopove, a muškarci prave uže i vežu snopove i tako sve do ručka. Do ručka nema pauze, ništa im se ne daje od hrane, samo voda. Mlađe djevojke su išle po vodu, ukoliko je bio blizu izvor, ukoliko nije domaćin bi donosio ujutro rano vodu od kuće u kantama i ostavljao je u hlad. U dvanaest sati je ručak, koji se donosi na njivu. U hladu se jelo. Jede se kuhani pasulj, pile i krompir, pita od sira i trešanja. Odmor je trajao oko sat vremena. Oblačili su radno odijelo. Djevojke se na noge oblačile čarape zbog bodljevine strnja od pšenice, i povezivale su glavu maramom zbog vrućine i prašine.

U toku žetve bilo je veselo, sa puno smijeha, šala i pošalica. Muškarci su pomagali ženama. Zbog svoje fizičke snage oni su vezali snopove, po četiri snopa sastavljali skupa i uspravljali ih da se suše. Užina je bila oko šesnaest sati. Donošena je svježa raznovrsna hrana. Uz užinu se odmaraju jedan sat. Radilo se do sumraka. Svako je poslije obavljenog rada išao svojoj kući. Ukoliko se ne završi žetva toga dana nastavlja se sutradan.

Na Zmijanju žetva se sazivala kada je žito zrelo za žetvu. Najveća šteta bi bila ako zbog nevremena propadne zrelo žito. Narod na Zmijanju molio bi Boga da ne udari kakvo nevrijeme, led ili kakva druga mraka. “Bilo bi: Đe se bijo? Niđe. Šta si radijo? Ništa. Ženskadija je bila spretnija u žetvi od muškaraca. Djevojke i mlađe žene su učestvovale u žetelačkoj mobi. Najčešće se želo “u zajam”. Na Zmijanju kažu: “Danas ćeš ti žeti meni, pošto je moje žito prispjelo za žetvu, a šjutra će rođeni moj, kad tvoj žito bude zrelo, moja čeljad žeti tebi.”11 U toku žetve pjevaju se ženske pjesme. Pjevale su neke pjesme spontano koje su se u radu rađale. U većini krajeva žetve su se završavale uz pjesmu , igru i večeru kod domaćinove kuće.

ZAKLJUČAK

Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog ljudskog rada i međusobnog pomaganja od davnina je naš čovjek upražnjavao u svom životu. Osnovni cilj ovih moba je da se drugome pomogne i da se ljudi zbliže. Kako su se prela održavala zimi i u jesen, to je bila jedinstvena prilika da se mladi zbliže, jer su imali više vremena za razonodu, dok su ljeti više vremena provodili u radu na polju. Ženske mobe su u našem narodu danas manje primjenjuju. Sve se više koriste savremena mehanizaciona sredstva u obavljanju poljoprivrednih radova (žetve), dok sa sa druge strane mladi ljudi okreću gradu i njegovom raznovrsnom sadržaju.

∗ Danijela Vasilić, profesor geografije i etnologije, kustos-etnolog u Muzeju Republike Srpske

1 M. T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd 1985, 170

2 M. Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Srpka Kraljevska Akademija, SEZB, knjiga XLIV, Drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929, 21

3 Isto, 8

4 Isto, 41

5 M. T. Vuković, isto, 171

6 M. Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u BiH, 1938, 172

7 M. Z. Vlajinac, isto, 82

8 P.St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. godina, 292

9 G. Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajedinca “Vaso Pelagić”,Banjaluka 2002. godina, 98

10 LJ. Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banjaluka 1969. god. 178

11 G. Regoda, isto, 71

LITERATURA:

Milan T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba sa kratkim pogledom u njihovu prošlost, Beograd 1985. god.
Ljubomir Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banja Luka 1969. god.
Grozda Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajednica Vaso Pelagić, Banja Luka 2002. god.
Milan Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Narodni običaji udruženog rada, opis, ocena i njihovo sadašnje stanje, Srpska Kraljevska Akademija, Srpski Etnografski Zbornik , knjiga XLIV, drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929. god.
Milan Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Bosni i Hercegovini, 1938. god.
Petar St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. Godina Pripovjedači: Nedeljka Vujić, (rođena Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora a sada nastanjena u Banjaluci, Ljubica Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj) a sada nastanjena u Banjaluci

Danijela Vasilić∗