Pavle Solarić

Pavle Solarić

(Bjelovar, 1779 – Venecija, 1821)

Srpski lingvista, geograf, arheolog, prosvetitelj i pesnik, rođen u svešteničkoj porodici, u mestu Velika Pisanica kod Bjelovara. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i Sremskim Karlovcima. Studije započete u Zagrebu svršava 1803. godine. Po završetku studija odlazi u Italiju, gde se prvenstveno posvećuje pisanju i naučnom radu.

Uspešno se bavio prevođenjem[ sa francuskog, nemačkog i italijanskog. Zalagao se za svetovno obrazovanje Srba i, uz Dositeja Obradovića i Atanasija Stojkovića, smatra se najvećim prosvetiteljem svoga doba.

Godine 1804. je napisao „Novo graždansko zemljopisanije“ – prvu geografiju na srpskom jeziku – koja je imali veliki odjek u ondašnjem srpskom društvu i kulturi.
Zbog negativne kritike njegove poezije od strane Jovana Skerlića, Pavle Solarić biva zaboravljen i nepoznat široj čitalačkoj publici sve do kraja dvadesetog veka kada njegove pesme bivaju objavljene u knjizi koju je priredio Zdravko Krstanović. Ponovno interesovanje za Solarićevu poeziju je pokrenuo Milorad Pavić svrstavši je u predromantizam. U arhivu SANU nalazi se zaostavština Pavla Solarića.

Vikipedija

SOLARIĆEVE MISLI O JEZIKU I PRAVOPISU

Sažetak:

Dosadašnja proučavanja jezika XIX vijeka zaista su iscrpna i pružaju obilje činjenica. Međutim, može se reći da mnoga pitanja u vezi s ovim periodom, još uvijek, nisu dovoljno istražena, niti dovoljno poznata. Tako, na primjer, jezik Pavla Solarića, pjesnika epohe predromantizma, autora radova iz filozofije, filologije, istorije, geografije, bibliografije i etnologije – autora čija su djela štampana u prvim decenijama XIX vijeka, do danas nije sistematski i cjelovito istražen. U našem radu je dat pregled dosadašnjih osvrta pojedinih autora na jezik u djelima Pavla Solarića, takođe su navedene Solarićeve misli o jeziku i pravopisu.

1.0. Početkom XIX vijeka među srpskim intelektualcima raspravlja se intenzivno o književnom jeziku, a osnovna misao koja se u toj raspravi iskristalisala jeste: srpskoj kulturi i književnosti potreban je jedan i jedinstven književni jezik. Za narodni jezik u književnosti i prosvjeti zalagali su se mladi pisci – Pavle Solarić, Jovan Došenović, Sava Mrkalj i Luka Milovanov1. Iako se svaki od pomenutih autora trudio da mu tekst bude razumljiv čitaocima, dakle, najširoj čitalačkoj publici, nisu mogli u potpunosti da taj ideal i ostvare.

Naravno, rasprava o prednostima jednog ili drugog oblika književnog jezika potekla je ranije, još početkom XVIII vijeka, a prijedlozi za narodnu osnovicu književnog jezika prvi put su se pojavili šezdesetih godina XVIII vijeka i to u djelima Zaharija Orfelina2. Dakle, i u XVIII vijeku, slijedeći zahtjeve da se za narod piše njemu razumljivim jezikom, srpskim jezikom neka svoja djela pišu, između ostalih, Venclović, Orfelin i Rajić, a tome treba dodati i Dositejeva nastojanja da piše narodnim jezikom3.

Jezik koji se odražava u Solarićevim djelima predstavlja tip književnog jezika koji se upotrebljavao do Vukove reforme. Taj period, u istoriji srpskog književnog jezika koji prethodi Vukovoj reformi, obilježen je izrazom slavenosrpski. U djelima pisaca slavenosrpskog perioda4 uobičajeno je bilo istovremeno prisustvo osobina ruskoslovenskog jezika i narodnog koji je bio u osnovici maternjeg jezika odgovarajućeg pisca5 čak u jednom istom tekstu odnosno djelu6. „Stepen prisustva jednih ili drugih pomenutih osobina nije bio ustaljen već je zavisio od raznih činilaca: od tematike kojoj je određeno delo posvećeno, od čitalačke publike kojoj je to delo namenjeno, od pisca i njegovog odnosa prema upotrebi narodnih i ruskoslovenskih jezičkih crta i sl.“ (Mladenović 1977:157).

Ipak, „opšta linija razvitka slavenosrpskog jezika išla je, prvo, ka većem približavanju srpskom narodnom jeziku, ka većoj njegovoj srbizaciji“ (Mladenović 1989:83).

Prema Ljiljani Subotić, ono što se uglavnom podrazumijeva pod terminom slavenosrpski „ne treba shvatiti kao statičnu vrednost već kao dinamičnu strukturu koja se menjala i evoluirala od strukture u čijoj je osnovi bio ruskoslovenski sistem sa kojim su se mešali elementi srpskog regionalnog vernakulara na gotovo svim nivoima jezičkog sistema, do onog tipa jezika – čijim se rodonačelnikom može smatrati Dositej Obradović, a koga su sledili mnogi vojvođanski pisci tokom prve polovine XIX veka, koji je u svojoj osnovi bio srpski sa određenim elementima, uglavnom iz periferne jezičke strukture (pre svega iz leksičkog sistema), koji su bili ruskoslovenske provenijencije – takozvani ‘slavenizmi’“ (Subotić 2004:164).

Pavle Ivić ovaj tip jezika smatra ‘složenom mešavinom’ u kojoj je bilo „pored ruskoslovenskih i srpskih elemenata, još uvek i pravih ruskih. Za razliku od ruskog književnog jezika, u kojem je mešavina tokom više vekova postepenog razvoja stigla da se kristališe, u slavenosrpskom je vladala fluktuacija sa mnoštvom nejednakosti između jednog pisca i drugog, između jednog dela i drugog, čak od jedne rečenice do druge. Slavenosrpski je jezik čija se gramatika ne može napisati. U njemu je u načelu bilo moguće sve što postoji u najmanje dva druga jezika, srpskom i ruskoslovenskom, eventualno još i u trećem, ruskom. Umesto gramatike, adekvatan način prikazivanja stvarnosti ovog jezika je statistički presek“ (Ivić 1971:171).

U svakom slučaju, srpska kultura predvukovskog i vukovskog perioda bez slavenosrpskog jezika i pisaca slavenosrpskog perioda danas se ne može zamisliti7, upravo zato što je slavenosrpski jezik neodvojiv dio srpske duhovnosti.

1.1. Pavle Solarić8 rođen je u Velikoj Pisanici kod Bjelovara 27. jula 1779. godine9. Ugledna porodica Solarić doselila se u Veliku Pisanicu iz Bosne u prvoj polovini XVIII vijeka10. „Pavle, književnik, bio je unuk Pavla, zvanoga Pauna, kapetana … jednoga od one trojice braće, što su se po predanju doselili ovamo iz Bosne…“ (Solarić 1913:620). Porodica Solarića imala je biblioteku11 u kojoj je, između ostalog, bilo grčkih i latinskih knjiga, te srpskih liturgijskih knjiga iz XVI vijeka. Pavlov otac Nikola12 napisao je, pored sitnijih djela, geografiju na „Slavenskom эziku“13, koju je namjeravao da objavi, ali nije to i učinio.

Osnovna školska znanja Solarić stiče prvo u Velikoj Pisanici, a zatim u Križevcima14. Školske godine 1793/4. učenik je Zagrebačke gimnazije. Poslije toga, Solarić odlazi na petogodišnje školovanje u Sremske Karlovce15. U Karlovačkoj gimnaziji uči slavenosrpski, latinski i njemački jezik. Među najboljim učenicima je u svojoj klasi, uvijek prvi ili drugi po uspjehu16.

Početkom 1799/1800. Solarić započinje, a krajem školske 1802/1803. godine završava studije na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji nauka (Regia Academia Zagrebiensis). Diplomirao je s odličnim uspjehom studije filozofije i prava, a nakon toga „morao je Solarić poželeti da nastavi školovanje u nekom od velikih duhovnih centara zapadne Evrope“ (Čurčić 1980:89), te je otputovao u Italiju, u Padovu.

Kada se 10. decembra 1803. u Padovi sastao sa Dositejem Obradovićem i Atanasijem Stojkovićem, „dva najučenija onovremena Srbina“ (Čurčić 1980:89), Solarić je, bez sumnje i na njihov podsticaj, odlučio da se posveti književno-naučnom radu17. Ubrzo je prešao u Veneciju, gdje je radio kao korektor u štampariji Pane Teodosija, a od 1804. godine počeo je da objavljuje svoja djela. U narednom periodu mnogo je pisao, prevodio i objavljivao.

Upravo u tom periodu dolaze i mnoga poznanstva i prijateljstva Solarićeva sa uglednim ličnostima tog vremena, između ostalih, 1810. godine sa poljskim naučnikom grofom Juzefom Sjerakovskim (1765–1831)18, članom varšavskog Društva prijatelja nauke, koji je skupljao građu o istoriji Slovena19, zatim, 1816. godine, sa lordom Frederikom Gilfordom (1761– 1827), bivšim guvernerom Cejlona, koji se interesovao za Slovene i bio cijenjen u tadašnjim slavističkim krugovima20.

U Veneciji se upoznao i sa arhimandritom Gerasimom Zelićem (1817) i književnikom Ivanom Kreljanovićem Apendinijem (1819). S Vukom Stefanovićem Karadžićem se dopisivao iznoseći mu svoje ideje o jeziku i pravopisu, a poznato je da mu je i Kopitar slao knjige. Solarić je imao veliku želju i namjeru da „preuzme nadzorništvo nad srpskim školama u Hrvatskoj ili Dalmaciji“ (Andrić 1902:112), ali mu se ta želja nije ostvarila.

Umro je u Veneciji 6. januara 1821. godine, izmučen bolešću, u krajnjoj bijedi i oskudici21. Nažalost, nema podataka gdje je sahranjen i gdje mu se nalazi grob.

1.2. Jedina monografija o životu i stvaralaštvu Solarićevom nastala je prije nešto više od sto godina iz pera autora Nikole Andrića, ali i ona predstavlja „samo skicu“ (Marinković 1962:137) za buduća sistematska istraživanja djela Pavla Solarića.

O vrijednosti poetskog stvaralaštva Pavla Solarića napisan je veći broj radova. Pisano je i o njegovom radu na polju istorije, geografije i bibliografije. Pojedine ocjene su katkad neodmjerene i idu od zaista neopravdane kritike22 do (pre)naglašenog veličanja23 Solarićevog književnog i naučnog rada.

S druge strane, međutim, o jeziku Pavla Solarića do danas nije cjelovito pisano, iako je bilo autora koji su se u svojim radovima doticali nekih jezičkih crta kod Solarića ili su pak komentarisali njegov filološki rad24, uglavnom uzgred. Prema tome, navešćemo, prvo, uopštene ocjene i mišljenja autora o Solarićevom jeziku, a zatim spomenuti, doduše malobrojne, autore koji su proučavali konkretnije jezičke crte u Solarićevim djelima.

1.2.1. Nikola Andrić25 dao je sljedeću ocjenu o jeziku Solarićevih djela: „vidjet ćemo, da je Solarić u svim svojim djelima dvoličan. Pojedina su mu djela štampana elegantnim građanskim pismenima i biranim narodnim jezikom, a pojedina (većinom filološka, kao Bukvar, Dabišina diploma i Rimljani) tvrdom i debelom crkvenom ćirilicom sa svom težinom slavenosrpskog naučnog aparata, gdje je čak i strane paginirao – slovima. Imao je – a u tome je mnogo sličan Lukijanu Mušickome – previše respekta pred ortografskim i jezičnim tradicijama. Stajao je, rekao bih, odviše pod moralnom vlašću čiča Steve (kako je Vuk satirički nazivao neprijatelja svog i neprijatelja narodnih pisaca, uobraženog i nemilosrdnog mitropolita Stratimirovića). U tome je i Solarić imao – da se poslužimo Vukovom riječju – nešto Lukijanove ‘kaluđerštine’ (Andrić 1902:150).

1.2.2. I drugi su autori uočili dvojstvo kod Solarića u pogledu jezika i pravopisa. Tako, na primjer, Andra Gavrilović piše: „Šta je Solarić mislio o književnom jeziku i o pravopisu? On je mogao pisati dobrim jezikom narodnim, i on je tako, kad što, i pisao, upotrebljavajući građansku azbuku. Ali je on imao i časova kada je mislio da je glavno sačuvati Srpstvu pravoslavlje sa svim, i najtežim, atributima njegovim, te da zbog toga treba crkvi činiti ustupke i u jeziku i u upotrebi crkvenoga pisma pa čak i u obeležavanju strana u knjigama – ne brojevima nego, po crkvenom običaju, pismenima“ (Gavrilović 1910:88–89).

1.2.3. Jovan Skerlić ističe da je Pavle Solarić26 svoje ideje izlagao „često nerazumljivim jezikom“ (Skerlić 1967:121).

1.2.4. Po ocjeni Aleksandra Mladenovića, prethodno izrečena konstatacija nije bez osnova27. Riječi Solarićeve „ponekad nisu sasvim jasne“, a neki dijelovi teksta su „nedorečeni“ (Mladenović 1991:370).

Mladenović ističe da „novija proučavanja jezika štampanih tekstova i dela pojedinih pisaca predvukovskog perioda, XVIII i početka XIX veka, koji su pisani narodnim jezikom, pokazuju da je ovaj jezik u velikoj meri bio u funkciji književnog jezika, da je i narodni jezik u to vreme činio poseban tip literarnog jezika naporedo sa ruskoslovenskim i slavenosrpskim.

Pored Dositeja Obradovića … novija pomenuta istraživanja pokazala su da je bilo i drugih pisaca koji su pisali dobrim narodnim jezikom svoga kraja odakle su poticali i svoga vremena kada su živeli. Da napomenemo neke od njih: Sava Mrkalj, Jovan Došenović … Pavle Solarić“ (Mladenović 1973:

46-48).

Na ovaj rad se nadovezuju još dva Mladenovićeva rada gdje on u prvom piše o Solariću i njegova dva savremenika i zemljaka (J. Došenoviću i S. Mrkalju), te iznosi Solarićev književnojezički program28, a u drugom se pita u kojoj mjeri je Solarićev književni jezik bio narodni, ali ne daje odgovor već to pitanje ostavlja otvorenim za buduća istraživanja: „Taj slavenosrpski je bivao sve više srbiziran a to znači podvrgavan jednom procesu koji je imao svoje davne početke: negde od polovine XVIII veka. Kako se taj proces ogledao u samom Solarićevom slavenosrpskom jeziku, u njegovim vlastitim tekstovima kao i u onim koji su nastali njegovim prevođenjem s drugih jezika, i da li je njegov književni jezik bio više ili manje razumljiv od jezika drugih slavenosrpskih pisaca njegovog vremena – to je drugo pitanje, za čije su odgovore potrebna svestranija i dublja filološka ispitivanja“ (Mladenović 1991:371).

Međutim, Mladenovićeva ocjena o jeziku Solarićevog predgovora Dositejevom Mezimcu je sasvim jasna: „nisu svi naši pisci u drugoj deceniji XIX veka pisali jezikom kakav nalazimo u gore citiranim odlomcima. U tom vremenu ima autora koji pišu manje srbiziranim slavenosrpskim jezikom, kao što je npr. P. Solarić u svom predgovoru uz izdanje Dositejevog Mezimca 1818. godine“ (Mladenović 1973: 116).

1.2.5. Mihalo Stevanović među pisce koji su se zalagali da pišu narodnim jezikom ubraja i Solarića, ali dodaje da pomenuti pisci u toj namjeri nisu uspjeli. Dakle, „Zaharije Stefanović Orfelin, Emanuilo Janković, Pavle Solarić i najznačajniji od svih – Dositej Obradović, tražili su da se u cilju prosvećivanja prostog naroda za ovaj narod piše na njegovu jeziku. Ovo bi, u stvari, imalo da znači da se za književni jezik uzme jezik prostog naroda jer je književnost prosvetiteljskog doba pretežno baš tome narodu bila namenjena. Ali se u praksi ovi pisci, sem poslednjeg, nisu ni naslanjali na prostonarodni; već na jezik ‘izobraženije klase’. A drukčije nije ni moglo da bude“ (Stevanović 1964:29)29.

1.2.6. Sud Pavla Ivića o Solarićevom jeziku sastoji se u sljedećem: „Mešovitim ‘slavenosrpskim’ jezikom služili su se mnogi pisci, pored ostalih Pavle Solarić (Novo graždansko Zemljeopisanije pervo na jeziku Serbskom 1804, Ključić 1804), Lukijan Mušicki (Oda mojemu prijatelju Mihailu Vitkoviću 1811) i Milovan Vidaković (Ljubov k mladoj musi Serbskoj 1812, u stvari udžbenik latinskog jezika)“ (Ivić 1998:161). U jednom drugom

Međutim, Solarić se zalagao za upotrebu narodnog jezika: „Godine 1804. Solarić, Dositejev učenik i racionalista, izriče u svom Ključiću uverenje da je za prosvećivanje korisniji narodni jezik; pisati slavenski značilo bi vraćati se ‘raku podobno’ (Ivić 1998:170). Ipak, Solarić „nije mogao izbeći mnogobrojne ruskoslovenske reči, koje su sačinjavale bitan i nezaobilazan deo leksičkog blaga književnog jezika“, te on „ima nanosa iz crkvenog jezika i tamo gde on nije bio neophodan“ (Ivić 1998:170).

Osvrćući se na Solarićevu gramatiku Ivić o njenom jeziku piše: „Posle Vuka napisao je Srpsku gramatiku i Pavle Solarić, ali je ona izdata tek deset godina posle njegove smrti, u Letopisu Matice srpske za 1831. … Jezik u tim delima varira uglavnom u granicama tadašnjeg književnog jezika. Najviše ruskoslovenskih elemenata ima kod Solarića … i kod Vidakovića“ (Ivić 1998:205). Ista ova konstatacija o Solarićevoj gramatici ponovljena je i u radu Z. Radulović31.

Ivić govori da se Solarić, uz još dvojicu stvaralaca, prije Vuka zalagao za princip piši kao što govoriš: „K. Georgijević u članku Načelo ‘piši kao što govoriš’, Glasnik Jugoslovenskog profesorskog društva XV, sv. 5 (januar 1935) 393–403, prati istorijat prihvatanja tog gesla na liniji Johan Hristof Adelung (1782) – Kopitar (1808) – Mrkalj (1810) – Karadžić (1814). Dodajmo da je i Solarić u svom Bukvaru (1812) podvlačio da je najbolje ‘pismo gde kako govori se tako piše se, i kako je napisano tako čita se’ (ova šira formulacija odgovara izvornoj Adelungovoj, a i Vukovoj)“ (Ivić 1998:180).

Solarić je, međutim, i prije 1812. godine (kada je štampao Bukvar) isticao ovo poznato načelo u dva navrata; u predgovoru Ključiću (Venecija 1804): „Mi smo bili Slavяni, ali smo danasъ edanъ putъ Slaveno – Serbi. Ova rečъ kaže, kako danasъ pisati nadleži, sirečъ kako щo se govori“ PK9 i u predgovoru djelu O samosti (Venecija 1809): „Meni su neki voznegodovali, щo bi я pisati rad rěči эzika našega, točno kako щo i govorim, i kako щo i oni sami govore“ PoS63–64.

Dakle, za geslo piši kao što govoriš Solarić se zalagao ne samo prije Vuka nego čak i prije Save Mrkalja.

1.2.7. O Solarićevim jezičkim pogledima i promišljanjima iznesenim u njegovom članku Pogled na jezik i knjižestvo iliričesko pisala je Vera Milosavljević32. „Solarićev članak dokazuje rasprostranjenost jasnih i jedinstvenih pogleda u ono vreme na srpski jezik i književnost kao celinu. Srpski jezik se pisao ćirilicom i latinicom (pošto se glagoljica povukla) a književnost na tom jeziku stvarali su pripadnici istoga naroda, Iliri ili Srbi, kako oni pravoslavnog tako i oni rimokatoličkog veroispovedanja“ (Milosavljević 1999:307).

Osnovna poruka Solarićevog članka Pogledi na jezik i knjižestvo iliričesko jeste da je ilirski jezik srpski jezik koji se govori na jasno određenom prostoru. Naime, jezik kojim se govori od Jadranskog mora do granica Bugarske i Turske Albanije, od Makedonije i Rumunije do sredine Mađarske, u Hrvatskoj, na gornjoj strani rijeke Save i Drave, u Krajinskoj i Istri jeste upravo „iliričeski inače srbski“. Da su ovi termini za njega sinonimni, vidi se i iz drugih Solarićevih radova – Predislovija Besjedovniku iliričesko-italijanskom Vikentija Rakića (Venecija 1810) i Istovetnosti Skita i Sarmata (1826)33.

Prema Solariću je „iliričeski inače srpski“ jezik koji se razlikuje od drugih južnoslovenskih jezika i to: nešto manje od bugarskog (‘slaveno-bugarskog’) a više od slovenačkog (‘slaveno-krajinskog’). Iliričeski se razlikuje i od hrvatskog kajkavskog (‘slaveno-rvatski’) i hrvatskog čakavskog (‘Istrijanski, Rvatsko-primorni i Dalmatinski’). Solarić kaže da slovenački i hrvatski kajkavski ne spadaju u iliričeski, odnosno srpski, a za čakavski kaže da je nešto bliži srpskom od ovih. „Ova jezička slika, opšteprihvaćena u ono vreme, potpuno se poklapa sa sistematizacijom srpskog jezika i književnosti Vuka Karadžića i Šafarika. Mada nije upotrebljavao pojmove: štokavski, kajkavski i čakavski dijalekat, iz Solarićevog opisa se vidi da je on jasno razlikovao te dijalekte“ (Milosavljević 1999:308).

1.2.8. Na izvjesne karakteristike filoloških radova našeg pisca ukazali su i Petar Milosavljević34 i Miroslav Jovanović35.

1.2.9. Pavla Solarića pominje i N. I. Tolstoj u radu Literaturnый яzыk u Serbov v konce XVIII – načale XIX veka (Tolstoj 1970:322). I Boris Unbegaun u svojoj knjizi Počeci književnog jezika kod Srba navodi neka djela Pavla Solarića među piscima kraja 18. i početka 19. vijeka. Pominje mnoge njegove prethodnike i savremenike: Dositeja, Vuka, Rajića, E. Jankovića, Trlajića, Stojkovića, Venclovića i dr. (Unbegaun 1995:99).

1.2.10. U svom radu Srpski narodni jezik pre Vuka Karadžića Solarića spominje i Milica Grković: „Narodnim jezikom su pisali književnici u vreme ustanka u Srbiji. Gavrilo Kovačević 1804. godine objavljuje spev u kome preovlađuju narodni elementi, a za njim idu Georgije Mihaljević, Sava Tekelija, Stefan Rajić, Joakim Vujić, Jovan Došenović, Luka Milovanov i još neki pisci koji pišu narodnim jezikom“ i dodaje „Još 1804. godine, u prvoj godini ustanka, Pavle Solarić govori da je za široku prosvetu neophodan narodni jezik“ (Grković 2006:14–15).

1.2.11. Konkretnija istraživanja pojedinih jezičkih crta kod Solarića zastupljena su, hronološki navedeno, u radovima sljedećih autora: Aleksandra Mladenovića (1967) 36, Petra Đorđića (1971)37, Aleksandra Albijanića (1981) 38, Irene Grickat (1987) 39, Jovana Kašića (1988) 40, Save Damjanova (1996) 41 i Biljane Panić-Babić (2003) 42.

Nijedan od navedenih radova ne daje iscrpniju lingvističku analizu, osim rada A. Mladenovića o jednom segmentu grafije kod Solarića. Svi spomenuti radovi, pak, pokazuju da su njihovi autori obraćali pažnju na Solarićev jezik odnosno na uspješnost ostvarenosti Solarićevih zalaganja da se za narod piše narodnim jezikom.

1.3. Za rasvjetljavanje Solarićevih misli o jeziku i pravopisu značajno je da razmotrimo njegov odnos sa savremenicima. Naime, savremenici su mnogo uvažavali Solarića i cijenili njegovu učenost. Jovan Došenović43 i Sima Milutinović Sarajlija44 pisali su pjesme u njegovu čast.

1.3.1. Za Mrkalja je on bio „Solaritь, dika i milota Serbska“ (Mrkalj 1810: Predislovoe), a naziva ga jolj i „naš Adelung, Gospodin Solaritь“ (Mrkalj 1810:8). Upravo je, među prvima, Sava Mrkalj konstatovao za Solarićevu grafiju da: „Solaritь … što mu se ovde otviše vidi, zametьe, i, što mu ne dostae, primetьe vlastelьski“ (Mrkalj 1810: Predislovoe). Poznato je da se pravopis u slavenosrpskoj epohi oslanja na „ruskoslovenska rešenja i određuje se u literaturi kao istorijski, etimološki (korenski) ili morfonološki“ (Milanović 2004:97), te da su pravopis i grafija ovog perioda bili „delimice neracionalni, puni nepotrebnih slova i teškoća“ (Albin 1973:43).

Borba za reformu takvog pravopisa započeta je i vođena i prije pojave Vuka Karadžića, a Pavle Solarić je, naravno, njen aktivan učesnik. To potvrđuje i njegovo mišljenje izneseno u Predgovoru Besjedovniku (1810): „Veliko e zloupotreblenїe ili nedostatakъ u pismu, kadъ edna ista bukva mora vыlje glasova izražavati“ (PBe19). Zatim, protiv je upotrebe svih nepotrebnih znakova, u prvom redu protiv upotrebe debelog jera, te u svom Bukvaru (1812) piše da „bukva ъ, kakω nepotrebnый znakъ u naljeй Azbucы, može izωstavitise“ (Bu 87–88) i dalje: „Bezъ ≈, я, ν, može ωboйti se Slavenskїй єzыkъ“ (Bu19). Insistirao je i na obilježavanju tь = ć, dь = đ. Ovakvim svojim zahtjevima Solarić se približava Mrkalju a isto tako i Vuku.

1.3.2. Solarić je poznat i kao najdarovitiji učenik Dositeja Obradovića i Dositejeva uloga u Solarićevom životu je značajna. Dositej je podstakao mladog Solarića na bavljenje književno-naučnim radom. Međutim, sam Solarić je posjedovao veliko znanje, po sudu Pavla Popovića možda veće od Dositejevog. Solarić je Dositeja nazivao „Prosvětonačalnikomъ Serbskimъ“ (PM30–31) i „Sokrat serpski“ (PM30–31) i imao visoko miljljenje o njegovim djelima: „Djela gospodina Dositeja Obradovića jesu zaista svake preporuke dostojna. On je bio prvi, štoe piso pre trideset godina dobro, prostim upravo jezikom, i osnovanije položio novom Književstvu iliričeskom.“45

Sasvim je razumljivo da je Solarića, koji je mnogo poštovao svog učitelja Dositeja Obradovića, iritirao naziv govedarski jezik, te je u Predgovoru Mezimcu napisao: „Negdě na godinu dana prїe, nego ću я єseni 1803 u Terstu pervый putь svidětise i pristati sъ Prosvětonačalnikomъ Serbskimъ, netko u pismu nekakvomъ kъ nekomu otvalїo bě popreko kao sěkiromъ, da є Dosїθeev єzыkъ, govedarskїй! — Kazuюći mi o tomъ sveobщepovolьněйljїй Spisatelь, čudomъ se čudьalje, kako Krїtїkъ onaй ( savь imerekъ! ) razmыslїo nebяlje: Da u svakomъ єzыku na Světu i bыlo є, i bыtće govedara, koi su nuždni i polezni lюdi u svoїoй okružnosti, kolikogodь i svi drugїi, koega mu drago zvanїя, čina, dostoinstva i stepena, ili krvi i porěkla, u svoїoй; Da, kadъ є Narodъ єdanъ neprosvěщenъ, valя, da mu se pilje, kako može razuměvati, ne bы li se prosvětїo; I, tko se spusti, da poučava i naйprostїю bratью svoю, valя da se u nečemъ takne i govedarskogъ єzыka, kadъ i govedara ima u toй prostotы, otъ koihъ drugoяčїegъ nekakvogъ i sasvimъ različitogъ єzыka ne mogu opetь baljъ ni gospodskїi snarodcы nьihovi imati“ PM30–31.

Zatim, u Predgovoru Dositejevom Mezimcu traži da se za Srbe knjige štampaju srpskim jezikom i srpskom azbukom: „I pravo namъ є! a mы stoйmo u svoemъ harakteru, i pečataйmo Serblьi Serblěmъ, serbski, serbskomъ svoїomъ Azbukomъ“ PM28–29.

Iz ovih Solarićevog citata, u Predgovoru Mezimcu (Budim 1818), jasno se vidi njegovo mišljenje da za narod treba pisati, njemu razumljivim, srpskim narodnim jezikom. To isto nalazimo i u Ključiću (1804) gdje Solarić ističe da će „prosto serbsko na svetъ izdati Zemleopisanїe“ PK6.

Dakle, prosvjetiteljske ideje Dositejeve, koje je njegov učenik Solarić proklamovao, naglašene su kako u Predgovoru Mezimcu (1818) tako i u prvim štampanim djelima Pavla Solarića (1804): „Ko э prosveщavatise nakanїo, onaй mora zaedno staratise i o eziku, u koemu napredovati misli. Ezikъ э edno sъ vremenomъ neminuemo preměnno umosoobщenїя sredstvo. Drugi věci i drugi ezici. Hoteti dakle ezikъ nekakav sve edanъ imati, estъ ni vilje ni maně, nego hoteti za ednimъ do veka staati plotomъ. Svi su narodi nesretni i poraboщenni dotle prebivali, doklegodъ edinoplemennikъ Selяninъ taйnstvenni ezikъ volljebnogъ Knižnika razumevati nie mogao ili smeo… Meni э slavenski ezikъ ugodanъ; no kratkosti i točnosti radi něgovi izgovora, i kao neka ostava, gdi я mnogorečivїй bivamъ Serbъ, a nipoщo da se za nьimъ raku podobno vraćaюći, dangubiti idemъ“ PK8–946.

Prema mišljenju A. Mladenovića ovo je Solarićev književnojezički program47: „To su misli jednog 25 (23)-godišnjaka pa su, samim tim, svakako njegov najraniji književnojezički program. Za Solarića je osnovno – a pre njega, kao što je poznato, i za D. Obradovića – da običan seljak treba da razume jezik pisanih ili štampanih dela književnika – svoga sunarodnika što mu može samo sreću doneti“ (Mladenović 1991:370-371).

Prethodno citirano Solarićevo mišljenje u Predgovoru Ključića značajno je prema N. Andriću zbog „prve izrazitije spisateljeve izjave o nekorisnosti slavenosrpskog književnog narječja. Tko se dade na prosvjetni posao, taj se – po shvatanju Solarićevu – mora mnogo starati i o jeziku, u kojem misli raditi. Jezik je sredstvo saobraćaja književnog u pojedinim epohama. Druga epoha, drugi i jezik. Onaj, koji misli, da se više epoha može služiti istim zastarjelim jezikom, taj je kao onaj, koji hoće ‘do vijeka da stoji za istim plotom’ (Andrić 1902:126 ).

Međutim, nije u pravu N. Andrić kada kaže da je Solarić protiv „slavenosrpskog književnog narječja“. Treba napomenuti da je Solarić poput svojih savremenika upotrebljavao, za srpski narodni jezik, termine prosti, srpski i slavenosrpski jezik. Inače, „u štampanim tekstovima iz XVIII veka srpski narodni jezik naziva se srpski jezik, prosti srpski jezik, prostosrpski jezik.

Češće nego srpskim, književni jezik se u ovom razdoblju nazivao slavenos(e)rpskim. … Kao slavenosrpski imenuje se, zapravo, književni jezik koji je namenjen Srbima Slovenima, i u tom značenju se može smatrati sinonimnim sa pojmom srpski“ (Milanović 2004:96). Prema tome, Solarić u navedenom citatu govori o nekorisnosti „slavenskog“ tj. ruskoslovenskog jezika, a ne slavenosrpskog.

Međutim, Solarić nije protiv upotrebe ‘slavenskog’ (ruskoslovenskog) jezika kod Srba: „U svojoj knjizi Pominak knjižeski (Venecija 1810, 66–68) govoreći o neophodnosti duhovnog objedinjavanja svih Srba, naročito onih koji ne žive u Srbiji već van nje … Solarić ističe da se to jedinstvo može ostvariti samo putem Crkve i jezika, a za jezik su ‘nadobne [potrebne] dvojake knjige’. ‘Cerkovne su knjige perve’ naravno sa svojim slavenskim (ruskoslovenskim) jezikom, jer ‘mi moramo s Cerkvom živiti’; ali za vancrkvenu upotrebu ‘mi moramo i za mnogorazlično naše svjetsko [svetovno] žitelstvo46 [stanovništvo] u isto vreme nastavlenija [poučavanja] imati i knjige’ – a ove knjige, naravno, ne mogu biti na slavenskom već na slavenosrpskom jeziku. Tu je Solarić potpuno u pravu, sasvim je u duhu i toku doba u kojem piše ove redove. To je bilo vreme kada je ruskoslovenski (slavenski) jezik već uveliko bio ograničen na crkvenu upotrebu, tako da je slavenosrpski ‘pokrivao’ ostale oblasti upotrebe književnog jezika kod Srba… „ (Mladenović 1991:370–371).

1.3.3. U pitanjima jezika i pravopisa naročito je zanimljiv odnos Pavla Solarića i Vuka Karadžića. „Vukova pojava u drugoj deceniji XIX veka i njegovi zahtevi za književnojezičkom reformom nisu se suprotstavljali osnovnom Solarićevom, Došenovićevom i Mrkaljevom usmerenju ka srpskom književnom jeziku na narodnoj osnovi. Naprotiv, ti zahtevi su samo ubrzali proces srbizacije slavenosrpskog tipa književnog jezika kojim su, kako smo rekli, ova trojica pisaca pisala“ (Mladenović 1991:375). Solarić je s Vukom bio u višegodišnjoj prepisci i iznosio mu je svoje ideje o jeziku i pravopisu, skupljao mu prenumerante. U pismu upućenom Vuku Solarić podržava Vukova rad na reformi jezika i pravopisa, ali je istovremeno svjestan nesloge između Vuka i njegovih protivnika: „U ime načina Vašega pisanя (što se tыče i narěčiя, i pravopisaniя) Vы treba da slěduete, kakω ste se posadili i ωsnovali, doklegodь tko drugiй ne ωprovergne Vaša ωsnovaniя sъ bolьimi; u do dvě godine dana neću imati ništa za pečataně, a prie pečatanя sastatćemo se, akω Bog da, i obširnω ćemo onda besěditi ω slozы, koю u, kaω i Vы, želimъ“ SPP73048.

Solarić je čak upućivao na Vukovu Gramatiku za potrebe pisanja na narodnom jeziku: „Za prosti jezik iliričeski novi, kao što ga vostočni Iliri ili Srblji uče, ima Gramatika Vuka Stefanovića, koju je godine 1818. predpostavijo svome Slovaru Srbsko-Nemecko-Latinskom u Vijeni. Zasluga pak za pridano latinsko izjasnenije rečenome Slovaru, pripada Visokoučenome gospodinu Kopitaru djeistvitelnome sohranitelju Carske Biblioteke v Vijeni, mužu u Književstvu slavenskom i u svakoj struci lepi vježestva preiskusnom. Sve je tu naznačeno sa najstrožijim vnimaniem“ (Solarić 1820, preveo s italijanskog J. Popović).

Međutim, ni dobronamjerna kritika nije izostala pa je Solarić poručio Vuku: „Ne soglasuemse sъ Vašimъ mněniemъ o naljemъ staromъ єzыku: věruйte mi, i Vы ćete ga se otreći“ SPP37049. Takođe je i protiv potpunog povođenja za prostim (narodnim) govorom: „Nie u putu, sasvimъ i posve podavatise u pismu za prostonarěčiemъ, i izčerpavati mu i poslědně maane, i rugobe“ SPP40850.

Prema M. Pantiću, iako se Solarić nije slagao sa svim onim što je Vuk Karadžić činio na polju jezika, ipak je „taj vatreni i prilično konzervativni Srbin, koji je, istina, jedan deo Vukovog rada pratio s neslaganjem i zebnjom, dočekao … s veseljem Vukove Male prostonarodnje slaveno-serbske pjesnarice i čak, kako se može videti u njegovoj prepisci, podsticao Vuka da, iza prve dve knjige, brzo izda na svet i ‘treću čast’ (Pantić 1979:9)51.

A. Gavrilović konstatuje da je Solarić želio „da se n.pr. i Vukov ‘Rječnik’ štampa crkvenom azbukom, a za crkveni je jezik držao da je otac srpskom jeziku. Takvi su mu bili većinom filološki radovi. I što je išao dalje, sve je više zazirao od novačenja koja su ga u početku bila popularisala, te je umesno mišljenje kako bi se vremenom našao sa svim u taboru Vukovih protivnika da je duže poživeo“ (Gavrilović 1910:89).

Već je N. Andrić zapazio da Solarić protiv Vuka „nije nigdje otvoreno govorio osim u pismu na arhimandrita Zelića, savjetujući ga, da ne bi svoje ‘Žitije’ izdavao odviše na hercegovačku – po Vuku“ (Andrić 1902:183–184). I zaista, u Solarićevom pismu od 8/20. Noemv. 1820 upućenom Gerasimu Zeliću piše: „U Ungarďi vsue ćete tražiti koga radi vašega Žitďя: lěni su; stνlъ imъ e měšovitъ i ne umïю prevoditi sъ Θtalïanskoga. Ako se prihvati G. Vukъ, prigledaйte, da ne bude verlo Ercegovački, niti po něgovoй novoй Orθografïi; no, ako vamъ se nravi, onako, kako samь я započeo“ SP157.

Takođe, svojim bačkim prijateljima Solarić savjetuje „da se ‘najpače u učilištnih sočinjenijih’ drže Kirilovog crkvenog pisma! Ovo mu se pismo činilo nekako srpskije, pa je mislio, kad bi se Srbi potpuno odrekli starog svoga pisma i crkvenog jezika, da bi time učinili neko nepatriotsko djelo. Neodlučnost ili dvoličnost ova Solarićeva u pismu i u jeziku napokon mu je sasvim odvratila sklonost Kopitarova kruga, koji je po svoj prilici u njemu gledao čovjeka – koji bi – svojom naučnošću – mogao više škoditi nego li koristiti blagoslovenom radu Karadžićevu“ (Andrić 1902:110).

S druge strane, u Vukovom odnosu prema Solariću, vidi se da je Vuk cijenio učenost Solarićevu. Kada je 1818. g. u Beču izašao Vukov Rječnik kome je dodana i mala Srpska gramatika, Vuk je u predgovoru pomenuo i Solarićev poziv da se sačini gramatika, te dodao: „nadam se da će biti mila G. Solariću, i ostalim učenim Srbljima.“ U svom pismu Kopitaru od 20. maja 1814. poziva se Vuk na „autoritet Solarićev … govoreći o nekorektnosti oblika ‘ćeju’ i ‘ćedu’ i tvrdeći, da ih ‘ni u Solarića nigdi nema’. – Da je u to doba Solarić bio Vuku pored Mrkalja najviši ugled tadašnje srpske književnosti, vidi se i po tom, što je u pismu stavljao namjesto pronominalnog ‘h’ u gen. pl. oštri akcenat na nastavak ‘i’ kao što je to radio Solarić u mnogim svojim knjigama (n. pr. donde ću putem tražiti pэsama serbskiì i drugiì koэkakviì stvariì narodnьiì)“ (Andrić 1902:119).

Za Vuka je Solarić takođe i duboko zamišljeni Solarić, previše okrenut jezičkoj prošlosti: „Ja sam prije nekolike godine dana htio da izdam malu knjižicu narodnijeh Srpskijeh pripovijedaka i zagonetaka, bio sam im ovaj predgovor napisao:“..Neka rodoljubivi Mušicki leti za Pindarom i za Horacijem, neka se druži i poredi s Ramlerom, s Klopštokom, s Deržavinom i s Dmitrijevim; neka duboko zamišljeni Solarić istražuje i dokazuje kakijem su jezikom govorili zemljaci i vrsnici Rema i Romula; kome Srbinu Srpski jezik ne valja, neka ga popravlja po svome vkusu, i novi neka gradi; Ne zavidim, na čast svakom svoje; a ja ću samo gotovo da skupljam ono što je narod Srpski već izmislio“ (Vuk u Predgovoru Srpskih narodnih pripovijedaka, 1853).

Da je Vuk cijenio učenost Solarićevu, vidi se, još i po tome što svoju prilično oštru kritiku na Solarićev Predgovor Mezimcu Dositeja Obradovića nije objavio za života Pavla Solarića. Vuk je, pišući ovu kritiku, kritičku oštricu uputio i Solarićevom označavanju akcenata: „Pisali mi knjige Ćirilovim slovima, ili novim Ruskim, znaci nam glasoudarenija ne trebaju: zašto bez nji možemo biti (kao n.p. i Latini i Rusi i svi ostali narodi Evropejski), a njiovo pisanje činilo bi nam smetnju, dangubu i dosadu; a osobito kad bi se pisali ovako naopako, kao što i piše g. Solarić (n. p. u ob’яsneniю ko snimku podlinnog dplωma (!) Stefana Dabiše kralя Serbskoga: naro’dъ, zalo’gъ, moega‘, dočέ’kati, toga‘, ězы’ka, trudku’, čita’ti, prenesti’se, oči’ma, nikomu‘, samu‘, prinapomině, na stranы‘, bыla‘, pokrыva‘, služe‘, svile‘ i t. d.) onda bi nam ružili, ne samo pismo, nego i jezik naš! Da kakav Srbljin stane govoriti G. Solariću po njegovim znacima glasoudarenija, on bi ga pitao od koga je naroda“ (Karadžić 1818: 27). Iz bilješke na str. 29 u Predgovoru Mezimca – gdje govori o „novoj, proglađenoj i kraćoj azbuci (no velikomu jeziku našemu nedostatočnoj) i proti akcentuiranju riječi, izbija na površinu da nije bio zadovoljan s njim. I tako je možda samo smrt spasla ovog učenog Srbina, da se nije sasvim ispriječio blagoslovenom radu velikoga Tršićanina, i srušio sve ono dobro, što ga je s pojedinim svojim prostonarodnim knjigama sazdao“ (Andrić 1902:183–184).

2.0. Iz svega prethodno navedenog može se zaključiti da je Solarić imao svoje poglede na srpski jezik i pravopis u vrijeme stvaranja uslova za standardno-jezički razvitak na narodnom jeziku kod Srba, koji nisu bili antivukovski premda se nije sasvim s Vukom ni slagao. Kao i Vuk, Solarić se zalago za upotrebu narodnog jezika a slagali su se i u mnogim pitanjima reforme pravopisa. Iako je bio oduševljen Vukovom reformom, Solarić je ipak bio nešto oprezniji u tom pogledu, smatrao je da bi valjalo postupnije kretati naprijed a ne onako naglo kako je to činio Vuk. Svjestan sukoba između Vuka i njegovih protivnika nadao se da će razmirice biti prevaziđene. Bez obzira na činjenicu da se Solarić u svojim djelima deklarisao za narodni jezik, trudio da piše narodu razumljivim jezikom i što u pojedinim njegovim djelima ima dosta elemenata i narodnog jezika, bez obzira što je Solarić posjedovao znanje nekoliko stranih jezika, boravio u različitim jezičkim i dijalekatskim područjima, bio u kontaktu sa učenim strancima i vodio korespondenciju na stranim jezicima, obrazujući se u gimnaziji u Sremskim Karlovcima on je usvojio i slavenosrpsku komponentu koja je dolazila do izražaja u njegovim djelima. Time se Pavle Solarić uklapa u sliku književnog jezika prvih decenija devetnaestog vijeka kod Srba, jezika koji se izgrađivao u preplitanju tradicionalnih i novih nastojanja usmjerenih ka tome da se za narod piše na narodnom jeziku.

NAPOMENE

1 „Možda nije slučaj što su sva četvorica rođena u malim mestima u zapadnijim, ijekavskim oblastima. Ti su predeli bili podalje od neposrednog uticaja Sremskih Karlovaca, tvrđave crkvenog jezika, a i slavenosrpski jezički uzus tamo nije mogao imati čvrstog korena, ne samo zbog ruskoslovenskih sastojaka nego i zbog vojvođanskih dijalektizama“ (Ivić 1998: 169-170).

2 „Može se reći da ‘pitanje jezika’ kod Srba započinje 1690. godine, Velikom seobom sa turske teritorije u tada habzburšku Vojvodinu, i ono će biti aktuelno i trajati sve do konačne pobede Vukove reforme u drugoj polovini XIX veka“ (Subotić 2004:163).

3 Naravno, „pojava da se piše jezikom koji se na razne načine približava narodnom nije bila nepoznata u epohama pre Vuka. O tome svedoče, osim kratkih zapisa, pomenika, pisama, poslovne građe, npr., mlađe prerade zakonskih spisa … svedoče i stari putopisi“ (Grickat 1987: 113).

4 „Proces standardizacije srpskog književnog jezika bio je dug i složen. On ne predstavlja jednostavan prelaz sa kasne faze srpskoslovenskog jezika (takozvanog „srbuljskog“ tipa), koji je postojao krajem XVII i početkom XVIII veka, na književni jezik na narodnoj osnovici, koji je kodifikovao Vuk Karadžić, već je bio povezan sa pokušajima formiranja različitih tipova književnog jezika – ruskoslovenskog (ruske redakcije crkvenoslovenskog), ruskog književnog jezika XVIII veka … slavenosrpskog (koji se često definiše kao „srednji“ ili mešani tip jezika sa neodređenom količinom elemenata ruskoslovenskog odnosno regionalnog, srpskog jezika) i „dositejevskog narodnog“ (Subotić 2004:164).

5 Mladenović 1977:158.

6 Njihov jezik je „u manjoj ili većoj mjeri protkan ‘nenarodnim’ osobinama i pozajmljenicama preuzetim u prvom redu iz ruskoslovenskog jezika. Procenat ‘nenarodnih’ elemenata nije isti kod svih pisaca, a često je nejednak i u djelima istog autora“ (Remetić 1977:184).

7 Mladenović 1989:7.

8 „Svaki jezik kao sredstvo komunikacije je sociolingvistička pojava. Pismeni jezik pri tome ima izrazite sociolingvističke speifičnosti, koje traže, da se uvek uzima u obzir faktor ‘čovek’. I to kao individuum i kao član određenog društva, kao korisnik tog jezika i kao njegov stvaralac. Iza tog čoveka, naime stoje određene socijalnoistorijske i kulturne paradigme, koje preko njega utiču na formiranje pismenog odnosno standardnog jezika“ (Krečmer 1989:211). Polazeći od ove činjenice, u radu smo naveli Solarićeve biografske podatke.

9 U pojedinim radovima pogrešno se navodi 1781. godina kao godina Solarićevog rođenja. Za tačan datum rođenja up. Solarić 1913:620.

10 „Muzej SPC u Beogradu, Ostavina prof. Radoslava Grujića, Arhivalije br. 1350. čuva orginal rodoslovni grafikon porodice Solarić. „Rodoslovlje“, kako glasi naziv ove tabele, iscrtao-napisao je jedan od potomaka ovih uglednih Srba, Mihailo Solarić, paroh u Velikoj Pisanici, avgusta 1905. g.“ (Mileusnić 1980:13).

11 Evo šta je Solarić zapisao o svom najranijem obrazovanju: „Sa svim tim я sam tu, u selu zovomom Velika-Pisanica (medьu Viroviticom i Bělovarom), predьe svpю učiliщa i viděnďя ljirega světa, imao sreću polučiti poznanďe pisma našega, německoga i latďnskoga“ PoS10 (Predislovije djelu O samosti, Venecija 1809).

12 „Knjige iz očeve biblioteke i očeve ambicije nisu ga jamačno ostavile ravnodušnim. I one su mu na početku životnog puta određivale sudbinu“ (Čurčić 1980:88).

13 PoS10. 14 Isp. Zdravko Krstanović: Životopis Pavla Solarića u: „Gozba: sabrane pjesme Pavla Solarića“, 1999.

15 Denić 1995:178.

16 „Bolji od njega bio je jedini eminens Avram Branković“ (Petrović 1936:108).

17 To se vidi iz Solarićevog Predgovora djelu Sverh vospitanija k čelovjekoljubiju (Venecija 1809): „я sam od tada derznuo, slavno, po mogućstvu moem, podražavati Dvoici“ PSv6.

18 Isp. Živanović 1940: 432.

19 Sjerakovski je Solarićev spis Jeroglifika visoko ocijenio, bilo je i primjedaba, što je Solarića nagnalo na dodatna istraživanja, jer je upravo ovaj spis Solarić smatrao svojim najznačajnijim djelom.

20 U pismu upućenom Vuku Solarić piše o svom putovanju sa ovim engleskim plemićem sljedeće: „Sъ koncemъ ovoga měseca ostavićemo Rimъ, я i G. Grafъ Frederikъ Gilfordъ, Per Angliйskiй, koemu samь sputnikъ, i preićićemo u Neapolь. Odanle, posle 15 ili 20 dana, otplovitćemo na fregatы єdnoй Angliйskoй u Ionske Ostrove, izъ koi ćemo pospěšiti u Mlětke, i u Triestъ. Preko Rěke, Karlštadta, na Budimъ, i Požunъ, doйćemo, ako Bogъ da u Bečъ…“ SPP552 (Solarićeva pisma štampana u Sabranim delima Vuka Karadžića, Prepiska I (1811–1821).

21 Andrić 1902:115.

22 „Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomь lětopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova“ (Skerlić 1967:121). Prema J. Deretiću, Pavle Solarić je „tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu“ (Deretić 1983:214). Tek Milorad Pavić posvećuje znatniju pažnju Solarićevom djelu, „smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika“ (Krstanović 1999:15). Isp. Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.

23 „Iz Trsta, 18. decembra 1804. u pismu već prijatelju Pavlu Solariću uzviknuo je Dositej Obradović: „Ima Grecija Temistokla! – Ima Serbija Solarića i črez njega imati će mnoge“ (Čurčić 1979:207).

24 „U ovom periodu imamo i začetke srpske filologije. Dositejev učenik, Srbin iz Hrvatske, Pavle Solarić (1779–1821), pisac popularnih naučnih i filosofskih dela, i pesnik, bavio se, uz ostalo, istorijom srpskog i hrvatskog pisma i štampane knjige i započeo s izdavanjem srednjovekovnih pisanih spomenika“ (Deretić 1983:210).

25 „Materinski srpski jezik narodni bio mu je u prvi kraj „nepolezan“, jer je sve, što je bilo učenije pisano, izdavano u slavenskom narječju“ (Andrić 1902: 107).

26 „Za svjetlonosca Solarića gotova dva vijeka jedva se znalo, svoju negativnu ulogu tu je imao i sirovi Skerlić koji se pred Solarićevim božanskim dvorcem našao kao slijepac pred ogledalom“ (Krstanović 2002: 6).

27 Mladenović 1991: 372.

28 Aleksandar Mladenović: Pavle Solarić, Jovan Došenović i Sava Mrkalj o srpskom književnom jeziku svoga vremena (Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 2, urednik Vasilije Krestić, SANU, Beograd 1991, 371).

29 Ovdje pod pojmom jezika „izobraženije klase“ M. Stevanović podrazumijeva slavenosrpski jezik. Isp. Heriti 1983:16. svom radu30 Pavle Ivić će napisati: „A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska, sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima“ (Ivić 1991:151).

30 O jeziku (Republika Srpska Krajina, zbornik radova, glavni i odgovorni urednik Zoran Kaličanin, Topusko–Knin–Beograd, 1991, 151).

31 Isp. Zorica Radulović: Razvoj gramatičke misli u Srbiji i Crnoj gori do 1850. godine, 1990, 11.

32 U listu L’ osservatore triestino (br. 55 i 56, 6. i 9. V 1820). Tršćanski učitelj Jeftimije (Jefto) Popović preveo je taj Solarićev tekst sa italijanskog i objavio ga u Novinama srbskim u Beču (brojevi 91. i 92) 1820. godine pod naslovom Pogledi na jezik i knjižestvo iliričesko (Milosavljević 1999:307).

33 „Nakonecъ trebalo e їstoričeski i prirodno rěšiti, otkuda ravnoznačnostь naimenovanїя Іllνrы i Serbli“ PBe6; „Narěčїe Serbsko, vtoro medьu narěčїяmi slavenskim i za svoю obdělannostь, a pervo za svoю lюbkostь, estь umegčalo i počti uravnilo veću častь dїalekta, upotrebitelni u zemlяmi, ponяtыmi podъ ljatkimъ, no preodolěvaющimъ imenemъ Іllνrika. Evo zašto Azbuka ili narěčїe Serbsko i Іllνričesko uzimlюse naйvыlje kratъ kao ednoimenna nazvanїя“ PBe36; „Nїe li ovdě neosporimo, da Ovїdїй pod ezыkomъ Sarmatskimъ obuze i Getskїй? ili drugima rěčma, da Sarmatkїй ezыkъ razuměvašese i govorašese i odъ Geta, da bяlje onaй istый, koi i Geta, bяlje samъ edanъ ezыkъ podъ dvama različnыma imenama, kao na pr. naljъ ezыkъ Serbskїй, koi često zovese proměsno i Іllνrїčeskimъ?“ I55–56.

34 Srpska pisma (Besjeda, Banja Luka 2006, 318-327).

35 Protiv Vuka. Srpska građanska inteligencija 18. i 19. veka o jeziku i njegovoj reformi (Beograd 2004, 55-57).

36 Sava Mrkalj i njegovi prethodnici u reformi predvukovske ćirilice, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knj. H, Novi Sad 1967. A. Mladenović objašnjava grafijske postupke u djelima prethodnika Save Mrkalja, te je među njima i analiza grafijskih postupaka u četiri djela Pavla Solarića.

37 Istorija srpske ćirilice, Beograd 1971, str. 132, 200–201. Petar Đorđić pišući o reformi azbuke kod Srba ističe Solarićev udio u tome.

38 Prilog poznavanju dekliniranja pozajmljenica u nekim delima Joakima Vujića i Pavla Solarića (Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 1981, knj. 7, sv. 1, str. 113–122). Albijanić se bavio dekliniranjem pozajmljenica iz Solarićevog Novog graždanskog Zemljeopisanija (kao i iz šest djela Joakima Vujića).

39 Još neka pitanja u vezi sa slavenosrpskom epohom, Južnoslovenski filolog, XLIII, Beograd 1987, 113. Irena Grickat opisuje neke jezičke pojave u radovima štampanim u periodu 1809–1847. godine različitih autora. Ti radovi su uglavnom prevodi stranih autora, a među njima je i Solarićev prevod s njemačkog jezika filozofskog spisa O samosti (1809). Analizirane su neke leksičke, terminološke, sintaksičke i stilske crte.

40 Isp. Odnos Pavla Solarića prema leksici književnog jezika (Leksikografija i leksikologija, posebna izdanja, zbornik radova, knj. ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 21, Sarajevo, 1988, 181–187). Kašić sagledava Solarićev odnos prema riječima stranog porijekla kao i Solarićevo leksikotvorstvo.

41 Isp. Koderovo jezikotvorstvo u dijahronijskoj perspektivi (Reč, Beograd 1996). Damjanov se uz, u prvom redu, Koderovo, takođe osvrće i na Solarićevo leksikotvorstvo.

42 Isp. O gramatičkoj terminologiji Pavla Solarića, Naučni skupovi: Jedinstvo nauka danas (inter-disciplinarni pristup saznanju), Banja Luka 2003, knj. 4, tom 468 I, 169–177. U našem radu dat je spisak gramatičke terminologije u Solarićevoj posthumno štampanoj gramatici.

43 „Pripjev“ G. Pavlu Solariću kad je Zemljeopisanije serbsko izdao, Liričeska pjenija, Budim 1809.

44 „Ti u bivše pogledo si zorno,
Za buduće radeć besprekorno –
U nebeskom zvezda t’ jatu sjaje,
Nespokojnom blagi pokoj daje“.
„Pavlu Solariću“, S. M. Sarajlija, Godišnjica Nikole Čupića 1905.

45 Citat je iz Solarićevog članka Pogledi na jezik i knjižestvo iliričesko, pisanog italijanskim jezikom, a nama je bio dostupan u prevodu J. Popovića iz 1820. godine.

46 Dio ovog Solarićevog citata: „Mi smo bili Slavяni, ali smo danasь [. . .] Slaveno-Serbi“ PK9 navode u svojim radovima V. Gudkov: Borьba koncepciй „slavenskogo“ i „prostogo“ яzыka v istorii literaturnogo яzыka u Serbov, Slavяnskoe i balkanskoe яzыkoznanie – Istoriя literaturnыh яzыkov i pisьmennostь, Moskva 1979, 210 i I. Grickat: Jolj neka pitanja u vezi sa slavenosrpskom epohom, JF, XLIII, Beograd 1987, 113.

47 Da bismo otklonili nedoumicu, naglašavamo da je Solariću tada bilo dvadeset i pet godina. Up. Mihailo Solarić, Dan rođenja Pavla Solarića, Srpski književni glasnik, knj. XXXI, Beograd, br. 8, 619–621.

48 U pismu Vuku Karadžiću (Venecija, 17. decembar 1819).

49 U pismu Vuku Karadžiću (Venecija, 30. XII 1816).

50 Pismo Vuku iz Venecije 11. februara 1817.

51 „Isp. Vukova prepiska II, 398, gde Solarić 25. oktobra 1816. piše Vuku između drugog: „…G. arhim. Mušicki ne pisa mi jošte. Je li doveršio slovar staroga našega jezika? Vi velite: ‘Sa ovim sadašnjim (načinjenim) slavenskim jezikom’. A ja velim da svi filolozi ovoga zemnoga kruga nisu verstni otreći da je ovi jezik jedini pravi i rođeni otac sadašnjega serbskoga, i tako naš stari, negda sveobšti, iliričeski iliti po Iliriku vladavši jezik.“

LITERATURA

1. Albijanić 1981: Aleksandar Albijanić, Prilog poznavanju dekliniranja pozajmljenica u nekim delima Joakima Vujića i Pavla Solarića, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, knj. 7, sv. 1, s. 113–122.

2. Andrić 1902: Nikola Andrić, Život i rad Pavla Solarića, Rad JAZU, Zagreb,103–194.

3. Gavrilović 1910: Andra Gavrilović, Istorija srpske i hrvatske književnosti slovensko–narodnoga jezika, Beograd, 88–92; 101–102.

4. Grickat 1987: Irena Grickat, Još neka pitanja u vezi sa slavenosrpskom epohom, Južnoslovenski filolog, XLIII, Beograd, 111–135.

5. Grković 2006: Milica Grković, Srpski narodni jezik pre Vuka Karadžića, Radovi Filozofskog fakulteta, Istočno Sarajevo, br. 6–7, 7–16.

6. Damjanov 1996: Sava Damjanov, Koderovo jezikotvorstvo u dijahronijskoj perspektivi, Reč, Beograd, 87–109.

7. Denić 1995: Čedomir Denić, Školovanje đaka u karlovačkoj gimnaziji 1791–1848, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. 3, 95, 178.

8. Deretić 1983: Jovan Deretić, Istorija srpske književnosti, Beograd, 209, 214.

9. Đorđić 1971: Petar Đorđić, Istorija srpske ćirilice. Paleografsko-filološki prilozi, Beograd.

10. Živanović 1940: Đorđe Živanović, Pavle Solarić i Poljaci, Srpski književni glasnik, knj. LXI/6, Beograd, 432–438.

11. Ivić 1971: Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd.

12. Ivić 1991: Pavle Ivić, O jeziku, Republika Srpska Krajina, zbornik radova, glavni i odgovorni urednik Zoran Kaličanin, Topusko–Knin–Beograd, 151.

13. Ivić 1998: Pavle Ivić, Pregled istorije srpskog jezika, Sremski Karlovci – Novi Sad, knj. VIII.

14. Karadžić 1986: Vuk Karadžić, Primječanije na predgovor g. Pavla Solarića k Mezimcu, Sabrana dela V. Karadžića, XIII, priredio M. Pavić, Beograd, 21–28.

15. Kašić 1988: Jovan Kašić, Odnos Pavla Solarića prema leksici književnog jezika, Leksikografija i leksikologija, posebna izdanja, zbornik radova, LXXXV, ANUBiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 21, Sarajevo, 181–187.

16. Krstanović 2002: Zdravko Krstanović, Predgovor, Čudesnom kladencu, Antologiji srpskog pjesništva od Baranje do Boke kotorske, SKD „Zora“, Beograd.

17. Krstanović 1999: Zdravko Krstanović, Gozba: sabrane pjesme, Srpsko kulturno društvo Zora, Beograd, 230.

18. Marinković 1962: Borivoje Marinković, Prilozi bibliografskom izučavanju pisama Pavla Solarića (štampani izvori), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XXVIII, sv. 1–2, 137–144.

19. Milanović 2004: Aleksandar Milanović, Kratka istorija srpskog književnog jezika, Beograd.

20. Mileusnić 1980: S(lobodan) Mileusnić, Rodoslov porodice Solarić, Glas svetih apostola Ćirila i Metodija, VII, 104, Zagreb.

21. Milosavljević 1999: Vera Milosavljević, Pogledi na jezik i knjižestvo iliričesko, Pavle Solarić, Srbistika, br. 1–2, 307–318.

22. Milosavljević 2006: Petar Milosavljević, Srpska pisma, Besjeda, Banja Luka, 318–327.

23. Mladenović 1967: Aleksandar Mladenović, Sava Mrkalj i njegovi prethodnici u reformi predvukovske ćirilice, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, knj. H, Novi Sad.

24. Mladenović 1973: Aleksandar Mladenović, Tipovi književnog jezika kod Srba u drugoj polovini XVIII i početkom XIX veka, Referati za VII međunarodni kongres slavista u Varšavi, Filozofski fakultet u Novom Sadu, 39–53.

25. Mladenović 1977: Aleksandar Mladenović, Prilog poznavanju odnosa između srpskoga i slavenosrpskoga jezika u drugoj polovini XVIII i u prvim decenijama XIX veka, Zbornik MSC-a, knj. 6, sv. 1, s. 157–163.

26. Mladenović 1989: Aleksandar Mladenović, Slavenosrpski jezik, Novi Sad.

27. Mladenović 1991: Aleksandar Mladenović, Pavle Solarić, Jovan Došenović i Sava Mrkalj o srpskom književnom jeziku svoga vremena, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 2, urednik Vasilije Krestić, SANU, Beograd.

28. Mrkalj 1810: Sava Mrkalj, Salo debeloga era libo azbukoprotres, Budim.

29. Pavić 1991: Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd.

30. Panić-Babić 2003: Biljana Panić-Babić, O gramatičkoj terminologiji Pavla Solarića, Naučni skupovi : Jedinstvo nauka danas (interdisciplinarni pristup saznanju), Banja Luka, knj. 4, tom I, 169–177.

31. Pantić 1979: Miroslav Pantić, Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja, Dnevnik, br 8980, Novi Sad, 31. H, 9.

32. Petrović 1956–7: Dušan K. Petrović, Šest pisama Pavla Solarića, Zbornik MS za književnost i jezik, Novi Sad, 247–256.

33. Petrović 1936: Petrović, Školovanje Pavla Solarića u karlovačkoj gimnaziji, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XVI, sv. 1, 107–108.

34. Radulović 1990: Zorica Radulović, Razvoj gramatičke misli u Srbiji i Crnoj Gori do 1850. godine, Nikšić.

35. Remetić 1977: Slobodan Remetić, O nekim ruskoslovenskim osobinama u jeziku pjesama Gavrila Kovačevića (početak XIX vijeka), Naučni sastanak slavista u Vukove dane, knj. 6, sv. 1, s. 183–192.

36. Skerlić 1967: Jovan Skerlić, Istorija srpske književnosti, Beograd.

37. Solarić 1913: ihailo Solarić, Dan rođenja Pavla Solarića, Srpski književni glasnik, knj. XXXI, Beograd, br. 8, 619–621.

38. Stevanović 1964: Mihailo Stevanović, Savremeni srpskohrvatski jezik I, Beograd.

39. Subotić 2004: Ljiljana Subotić, Predavanja iz istorije jezika, Novi Sad.

40. Tolstoj 1970: Nikita Ilič Tolstoй, Literaturnый яzыk u Serbov v konce XVIII – načale XIX veka, Moskva, 269–328.

41. Unbegaun 1995: Boris Unbegaun, Počeci književnog jezika kod Srba, Beograd – Novi Sad.

42. Heriti 1983: Piter Heriti, Književni jezik Emanuila Jankovića, Novi Sad.

43. Čurčić 1979: Lazar Čurčić, Pavle Solarić: dva veka posle rođenja. – Zbornik MS za slavistiku, Novi Sad, 207–211.

44. Čurčić 1980: Lazar Čurčić, i Jovanka Todorović, Pavle Solarić – dva veka posle rođenja, Godišnjak Biblioteke Matice srpske za 1980.

Čudesni poetski hram Pavla Solarića u kome se susreću i zbore naša stara, srednjovjekovna duhovna riznica i nova srpska poezija i koji – po dubini, polifoniji, uzletima imaginacije, unutarnjem obilju i ponornotananom, filigranskom jezičkom vezu – zauzima jedno od ključnih mjesta u svekolikom srpskom pjesništvu, gotovo dva vijeka nakon nastanka ostao je, uglavnom, kao pod zemljom, skrajnut i širim čitalačkim krugovima neznan.

Solarićevi stihovi posthumno objavljeni u Letopisu Matice srpske (1826-1834) mogli su, doduše, biti inspirativni za Steriju, koji mu je posvetio pjesmu, a njegova metafizička poezija – u kojoj svijetli božansko kosmičko bezmjerje i zbivaju se, u raskošnom jeziku, nebesnozemni ukrštaji – morala je odjeknuti u Njegoševom djelu, što bi trebalo da bude predmet posebnih istraživanja.

Stariji pisci istorija srpske književnosti (Stojan Novaković, Jovan Grčić, Andra Gavrilović, Tihomir Ostojić, Pavle Popović) Solarićevu poeziju ako i registruju o njoj govore uzgred, u okviru ondašnjih stereotipa, dok je jedinu monografiju o Pavlu Solariću napisao, na početku ovog stoljeća, Nikola Andrić,1 pomno prateći njegov život i stvaranje, ali Solarićevi stihovi u njemu ne nalaze odziva, pa pjesniku zamjera što, poput Lukijana Mušickog, ne reaguje na aktuelne događaje i ne pjeva o dizanju gimnazije i otvaranju biblioteke.

Jovan Skerlić (koji Miloša Crnjanskog podsjeća na žandarma) svoju presudu Solariću izriče u jednoj rečenici: „Najzad, bavio se i poezijom, a posle njegove smrti štampan je u Serbskomь lъtopisu priličan broj njegovih stihova, prevoda iz Ovidija i slabih originalnih stihova“.2

Skerlićeva presuda imala je nesumnjivo pogubne posljedice; drugi su je, u ovom ili onom obliku, samo ponavljali. Književni istoričar Jovan Deretić piše da je Pavle Solarić „tvrd, opor, jezički nespretan stvaralac. Njegovi rimovani četrnaesterci kotrljaju se sporo i teško kao po neravnom putu“.3 Za stihove:

Sve se kreće i ponavlja, sve se opet druži,
Sve ljubovi dare nosi, ljubovi sve služi.
ili:
Kad priroda praznujući soveršava tajne,
Od’jeva se il’ u vodu il’ u luče sjajne.

kao i za stotine drugih Solarićevih stihova radije bismo rekli da su vrhunska jezička muzika nego „kotrljanje“.

I književni istoričar Miroslav Pantić u Solarićevoj poeziji nalazi „neizbrušenost“ i „razvučenost“, ali ističe da je Pavle Solarić, kao pjesnik, uspijevao da „izluči komade pravog bisera“.4

Znatniju pažnju Solarićevom djelu posvećuje tek Milorad Pavić, smjestivši ga u predromantizam i trudeći se da ga tumači u onovremenom srpskom i evropskom književnom kontekstu, drugačije od prethodnika.5

Mladen Leskovac u prvo izdanje svoje Antologije starije srpske poezije (1953) Solarića ne unosi, a u drugo izdanje6 uvrstio mu je čak osam pjesama. Ni to, međutim, nije bio dovoljan povod da se „iskopaju“ svi Solarićevi stihovi, odnosno oni koji su sačuvani.
2.

Kao filolog koji u zvonkoj kovačnici kuje nove riječi, radi na utemeljenju terminologije u više naučnih disciplina i sudjeluje – uvažavan od najvećih imena slavistike – u reformi srpskog jezika i pravopisa, Pavle Solarić dao je prinose koje valja valorizovati, kao i sve što je uradio, prevodeći filosofske, geografske, istorijske i druge spise i okušavajući se kao autor na raznim područjima. Ovaj samotnik, koga od mladosti prate bolest i materijalna oskudica, erudita i korektor od osobitog kova u štampariji Pane Teodosija u Veneciji, učinio je sve što je mogao na polzu srpskog naroda i u mnogim praktičnim poslovima uložio je ogroman trud.

No, kao pjesnik nije bio niti je želio biti didakt, duboko prožet spoznanjem da poezija ne ispunjava nikakve utilitarne zadatke, da je „čudo svi’ čudesa“ i da pjesnik pjeva u božanskoj slobodi, stižući uvijek do zlatonosnog jezičkog jezgra (gdje se združuju najudaljeniji svjetovi) prečicom, u nadahnuću, otkrovenju, a ne okolišnim, racionalnim putevima. Dragocjena ruda pjesme može da se obrađuje, ali najprije mora da dođe i da ima nebesna svojstva. Ove mene pjeti uče, sloge same vežu, / Iz svog gaja sa mnom tajno ustaju i l’ježu – pjeva Solarić o muzama.

Posjedovao je svijest o izuzetnoj vrijednosti svojih pjesama, a zašto ih nije sabrao i objavio u knjizi – ne umijemo odgovoriti. Uzroke, pak, neadekvatne recepcije njegove poezije, u minulom i ovom stoljeću, lakše je naći, o tome smo poneku riječ već rekli. Solarić je čisti pjesnik božanskog, ozaren i uzvišen (određene pukotine i nanosi u njegovom poetskom djelu ovu ocjenu ne obaraju), fluid njegove poezije nije dostupan svakome. U Solarićevim pjesmama nećemo naći stihove rodoljubivog zanosa (mada je, inače, bio stameni Srbin), kao ni ispunjavanje nekih socijalnih naloga ili bilo šta drugo što nije isključivo u službi poezije. Kao atipični pjesnik „čudnjačkih“ stihova, Solarić je bio i ostao neprikladan za sortiranja i fijočice, njegova poezija nije dobra „građa“ za ilustrovanje vladajućih ideja, Uostalom, Solarić jeste najveći, ali ne i jedini skrajnuti srpski pjesnik: u ovom vijeku nisu objavljene ni knjige Vikentija Rakića, Jovana Došenovića, Jovana Pačića, Nikanora Grujića, Jovana Subotića, Mede Pucića – a lista se ovdje ne završava. Ovi pjesnici, izgleda, nisu dovoljno „glatki“, „lagani“ i uklopljivi u gotove rasporede i vrednosne ljestvice u koje se ne dira.
3.

Solarićev stih je četrnaesterac – rijedak u srpskoj i slovenskim poezijama (nalazimo ga u narodnom pjesništvu i ponekim pjesmama naših pjesnika, od Dinka Ranjine do Zmaja) – gibak, dinamičan, tečan, zvučno i značenjski prebogat, krcat asonancama i aliteracijama, semantičkim nijansama, prelivima i svježim poetskim slikama.

Srpsko pjesništvo poslije Solarića, bez njega, išlo je svojim putem, odmjeravajući se ponajviše prema narodnom desetercu kojim je spjevana veličanstvena poezija, ali ga je Pavle Solarić smatrao zaključenim, zatvorenim, nepodesnim za vlastito pjevanje. Isti odnos prema narodnom desetercu imali su i značajni pjesnici srpskog pjesničkog moderniteta (Stanislav Vinaver) koji Solarića, gotovo sigurno, nisu ni čitali, a prošlovjekovni pjesnici domogli su se vlastitog glasa jedino kad su izmicali narodnom desetercu, ne gubeći se u pukom kopiranju folklornog nasljeđa. Bilo je i radikalnih proboja iz deseteračkog oklopa, poezija se otima iz uza, uništava ih – ili je nema.

Pjesnički jezik, mogli bismo kazati, radi (i) sam.
4.

A jezik Pavla Solarića je narodni, armatura je srpska,7 sa crkvenoslovenskim i ruskim leksičkim elementima. Ovaj dio leksike današnjem čitaocu otežava primanje pjesnikovih stihova, ali bez crkvenoslavenskih i ruskih riječi Solarićeva poezija bila bi lišena nesvakidašnjih čarolija, ne bi ni bila ono što jeste. Solarić je svoja voznesenja, kladence duše i gustinu i čistotu čuvstava što ih je slušao, znajući da čovjek u sebi nosi „molvu neodrješene besjede“, mogao iskazati jedino u jeziku koga je, bogonadahnut, stvorio, jeziku u kome čujemo bruj i romor drevnih jezičkih i duhovnih vrela – kroz slovo pjesnika u novom vremenu.
5.

Solarićeva poezija je jedinstvena himna, pojanje radosti, velika pohvala Tvorcu, čovjeku i prirodi, beskraju, čudesima i preobraženjima vaseljene, jedinstvu i tajni vidljivog i nevidljivog. Svaka stvarca prožeta je i okupana nebesnom, sveprožimajućom svjetlošću (u njegovim stihovima nalazi se čitav jedan svjetlosni vokabular) i proste podjele na gore i dole ovdje ne važe. Erotske igre, humor i govor svakodnevnice javljaju se skupa sa uzvišenim, tijelu se ne uskraćuje što mu pripada.

Ovom pjesniku su neprihvatljivi oni koji nas raspolućuju i „kao na mučilu čoveka rastežu, vukući ga jedni za dušu, a drugi za tijelo“ – kako je zapisao u jednom od svojih predislovija.

Zemlja mi je podnožije, a nebo vozglavje – u ovom stihu sažima se pjesnikovo viđenje čovjekovog mjesta u kosmičkoj harmoniji. Kod Solarića nema, u pravom smislu, zla, ono je bez supstancije, „ljubve tama“, ljubav je u središtu i svuda, u svemu je njen pečat:

Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.

Mi smo pozvani na kosmičku gozbu, zajednicu svetih, da praznujemo, sa čudima u sebi i oko sebe, sa svim što je nedokučivo (nepostižno), u nepropadljivom (netljenom) svemiru. Čovjek, ipak, „rado izvan sebe živi“, zaboravlja suštinu, sve želi opipati (osjaziti).

Nebesni darovi stižu pjesnicima, Božijim izabranicima, koji posreduju između Tvorca i čovjeka. Solarić je pjesnik jedinstva, njegova poezija nastaje prije pjesništva moderniteta, kada na red dolazi „rasulo apsoluta“, iščezavanje božanskog i lament zbog tog iščezavanja, mada ni u modernom dobu svi ne putuju istim stazama.

Solarićeva poezija naseljena je grčkim, rimskim i slovenskim bogovima, kojima pjesnik pridodaje svoje, moćni antički gradovi, spomenici i čitave civilizacije u njegovom pjevanju postaju simboli, slike, metafore, stare forme (ekloga, poslanica) odjevaju se u nove odežde, Pindar, Vergilije i naročito Ovidije njegova su lektira, kao, uostalom, i francuski enciklopedisti i evropski pjesnici XVIII vijeka i, dakako, od početka i stalno Biblija, liturgijske srpske i ruske knjige, djela vizantijske mistike i njegovih savremenika koji su pisali na srpskom, ali sličnu lektiru mogli su imati i drugi, a Solarić je jedan. Kompletno štivo (prirodu, ljudske građevine, knjige) pretopio je u božansku muziku o kakvoj kasnije govori Vinaver: „Zamišljam… pesnika i pesmu kao melodiju kojom ječi cela vasiona, kao zračenje koje obuzima ogrezla bića. Pesnik traži da obuhvati celu vasionu.“8

A Solarićev stih o povezanosti prividno udaljenih stvari Miluju se neka dreva s različni ostrova neodoljivo asocira na sumatraizam Crnjanskog. Čini se da ovo dovođenje u susjedstvo Solarićeve poezije i naših modernih pjesnika ima čvrstu podlogu u njoj samoj, a rekli bismo da Solarić susjedstvuje i sa Blejkom, Helderlinom, i Puškinom. Sa svjetlosnim vizijama, ukidanjem jaza između zemnog i nebesnog i slavljenjem Boga koji je po suštini nedostupan i nadimen, ali se njegove energije, što proishode iz suštine, otkrivaju i saopštavaju čovjeku, Pavle Solarić je, na specifičan način, u fascinantnoj blizini isihasta i Sv. Grigorija Palame (1296-1359).

Kao pjesnik božanskog, koga obasjava i prožima svjetlost Svete Trojice, čudotvorac i mistik, blistavi bogoglasnik Pavle Solarić neće biti blizak opsjenjenima koji stenju „pred licem kumira“, u ovom vremenu kada kuga progresa čini svoje.

Ali, njegova poezija sada je ovdje – namijenjena onima koji su za njene gozbene darove spremni.

Zdravko Krstanović

Napomene

1 Nikola Andrić: Život i književni rad Pavla Solarića // Rad JAZU, knj. 150, Zagreb, 1902, 103-194.

2 Jovan Skerlić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1967, 121.

3 Jovan Deretić: Istorija srpske književnosti, Beograd, 1983, 214.

4 Miroslav Pantić: Oduševljenje i žurba zaboravljenog prosvetitelja // Dnevnik, br. 8980, Novi Sad, 31. X 1979, 9.

5 Miodrag Pavić: Predromantizam / Istorija srpske književnosti, IV, Beograd, 1991.

6 Mladen Leskovac: Antologija starije srpske poezije, Novi sad * Beograd, 1964.

7 Pavle Ivić: O jeziku // Republika Srpska Krajina, Topusko — Knin — Beograd, 1996, 151.

8 Stanislav Vinaver: Nadgramatika, Beograd, 1963, 43.

http://www.rastko.rs/knjizevnost/umetnicka/poezija/psolaric_gozba_c.html