Upadamo u obrazac i postaje dosadno svake godine na proljeće da gledamo kako nam izvode narod na ulice da protestuje protiv nečega. Nije više ni važan uzrok, važno je da se narod izvede na ulice i da galami i negoduje, važno je da se pravi napetost i osjećaj nesigurnosti. Teško je povjerovati da to organizuju neki unutar države, samo bi ludak ili pokvarenjak rušio sam sebe, vjerovatnije je da su to neke „domać

e“ institucije finansirane s vana, tzv, nevladine organizacije, koje su u stvari vladine, tj. nisu naše vlade, pa su zato nevladine,  nego su organizacije nekih stranih vlada, pa bi ih trebalo nazvati u stvari strano-vladine organizacije.

Činjenica je da nam mnoge stvari nisu uređene kako treba, da ima propusta i u zakonima i u njihovom sprovođenju, da nijesmo svi jednaki pred zakonom osim deklarativno. Neke organizacije su čak i izuzete od kažnjavanja za nedjela koje naprave na našoj teritoriji.

Ali sve to nije izvorno posljedica vladavine naših političara, jer oni nijesu suvereni u mnogim svojim odlukama, oni samo sprovode tuđu volju i zahtjeve. I u obavezi su da plaćaju danak u krvi i harač, ali da to nekako prikrivaju, da se narod ne dosjeti.

Nije problem u ljudima na vlasti, možemo ih mijenjati svake godine, problem je u sistemu koji nam je nasilno nametnut i koji uvijek na površinu izbacuje uvijek isti mentalni sklop ljudi. Možemo iskorjenjivati te ljude i izbornim i uličnim metodama, ali uvijek će dolaziti novi i noviji i biti će isti, ako ne i gori. A jedinu korist od svega toga će imati oni koji od svega ovoga prave profit.

Ja da sam proizvođač oružja, uvijek bih radio na tome da se dvojica godinama svade i kolju, ali nikada na smrt, nego da su uvijek u životu, jer jedino tako mogu objema stranama prodavati oružje i bogatiti se. I uvijek bih gledao da što više potencijalnih kupaca moga oružja uključujem u međusobne i opše konflikte.

Ovog proljeća je hit da se potežu zaista mnogobrojna nerazjašnjena ubistva i to da se prebacuje na teret sadašnjim vlastima da to bude povod za njihovu nasilnu smjenu. Činjenica je da postoji previše slučajeva koji traže reviziju, narod i treba da negoduje, ali pri tome treba da otvorimo četvore oči da nam ne podvale ko zna šta u pozadini.

Jer uvijek ima više slojeva svih dešavanja na ovome svijetu i obično ono što se gura u prvi plan je samo maska da bi se sprovele skrivenije stvari. Zato se i forsiraju neke teme i guraju nam se pred oči, da bi se neke druge u tišini sprovele i da se izbjegnu negodovanje i reakcija. Baš kao što to i mađioničari rade. Tjeraju nas finim i dopadljivim metodama da im pratimo lijevu ruku, dok desnom, skriveno u pozadini, izvode trik.

Postavlja se pitanje da li je baš ovaj nedavni banjalučki skup iskren i spontan i ko u stvari zaista stoji iza njega i kakva je ovo ikonografija? Da ruka nije skupljena u pesnicu, ovakav položaj ruku bi veoma podsjećao na nešto slično što je krenulo svojevremeno u Njemačkoj. Da li ima neki učesnik skupa da nama pojasni koji nijesmo bili prisutni, šta predstavlja ova ikonografija i šta mu je bilo trenutno u glavi da napravi ovakvu gestu rukom?

Narode dozovimo se, da na kraju ne bude kao u mnogim državama u kojima je sve krenulo sa stisnutom pesnicom, a onda se pretvorilo u nešto drugo, mnogo gore, što veoma lijepo simbolizuju slijedeći posteri?

Da li je prvi koji je popularisao ovaj pozdrav Enver Hodža, lider Albanije i ko mu je rekao da ovako pozdravlja?