Semberija je ravničarska geografska oblast između Posavine, Podrinja, Srema, Mačve i majevičkog podbrđa. Smještena je između rijeke Drine i Save.Zemlja je jako plodna (nekada se ovdje nalazilo Panonsko more), klima je umjereno-kontinentalna, a stanovništvo uglavnom srpsko. Najveći grad Semberije je Bijeljina, sa oko 150.000 stanovnika (po procjeni 2005.) u cijeloj opštini.
Sjeverna granica Semberije je rijeka Sava, istočna rijeka Drina, dok o tačnoj granici na zapad i jug postoji više različitih mišljenja. Pošto se najveći dio Semberije administrativno nalazi u opštini Bijeljina, ustaljeno je mišljenje da Semberija obuhvata 60 naseljenih mjesta, odnosno prostor opštine.Prema Vladimiru Ćoroviću i Vladislavu Skariću, Semberija se na jug prostire do Priboja, Maleševaca, Tobuta i Bogutova Sela, čime obuhvata dio opštine Lopare i opštine Ugljevik.[1] Oblast se po Jovanu Cvijiću na jugu prostire do rijeke Janje. Na jugozapad i zapad se prostire do obronaka Majevice, odnosno do predjela gdje prestaje ravnica i počinju brdoviti predjeli.
Tokom rimske uprave, Semberija je bila u sastavu provincije Panonije. Krajem starog veka, područje Semberije dolazi pod vlast Ostrogota i Huna, da bi tokom srednjeg veka bilo u sastavu Langobardske države, Vizantije, Avarskog kaganata, Kneževine Srbije, Bugarskog carstva, Kraljevine Ugarske, Banovine Bosne, Sremske zemlje Stefana Dragutina, Kraljevine Bosne i Srpske despotovine.
Tokom vizantijske uprave, u 11. veku, Semberija je bila u sastavu teme Sirmijum, a tokom ugarske uprave u sastavu Banovine Soli i, kasnije, u sastavu Srebreničke banovine.
U vreme osmanske uprave, područje Semberije nalazilo se u sastavu Bosanskog pašaluka i Zvorničkog sandžaka. Tokom perioda austrijske uprave (1718-1739), bilo je u sastavu austrijske Severne Bosne. U vreme Prvog srpskog ustanka, Semberija ulazi u sastav Karađorđeve Srbije. Nakon toga, ponovo se uspostavlja osmanska uprava, koju 1878. zamenjuje austrougarska. U vreme austrougarske uprave, Semberija je bila deo kondominijuma Bosna i Hercegovina.
Na kraju Prvog svetskog rata, 1918. godine, Semberija postaje deo Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom deo Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Od 1918. do 1922. područje Semberije je bilo deo pokrajine Bosne i Hercegovine i Tuzlanskog okruga, od 1922. do 1929. deo Tuzlanske oblasti, a od 1929. do 1941. deo Drinske banovine. Između 1941. i 1945. bilo je pod okupacijom Nezavisne Države Hrvatske, da bi potom ušlo u sastav nove socijalističke Bosne i Hercegovine, jedne od republika nove socijalističke Jugoslavije.
U vreme raspada Jugoslavije, proglašena je septembra 1991. godine Srpska autonomna oblast Severoistočna Bosna (SAO Severoistočna Bosna), čiji je glavni grad bila Bijeljina. U novembru iste godine oblast je promenila ime u SAO Semberija, a u decembru u SAO Semberija i Majevica. 1992. godine oblast je ušla u sastav Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije nazvane Republika Srpska.
Tradicionalni instrumenti su frula i dvojnice. Narodna kola u Semberiji se razlikuju po broju koraka i nose nazive: dvojac, trojac, četvorak i šestorak.[2] Postoje i narodna kola koja se igraju samo o praznicima Petrovdanu, Đurđevdanu i Lazarevoj suboti (Lazarice).U Bijeljini se nalazi Muzej Semberije.
Dr Risto Jeremić (1922.god.) – O Porijeklu stanovništva Tuzlanske oblasti
Dr Milenko Filipović – Stari srpski zapisi i natpisi iz sjeverno-istočne Bosne