Milena Šotra
1909 – 2003
Milena Šotra -Gaćinović rodjena je 1909 godine u selu Pješivac kod Stoca. Slikarstvo je učila u Beogradu kod Bijelića i Dobrovića.Prva žena‑slikar iz Hercegovine, Milena Šotra-Gaćinović imala je neobičan životni put.
Iako je u djetinjstvu, kako sama kaže, crtala bolje od mlađeg brata Branka, slavnog grafičara (za koga se još u osnovnoj školi šaputalo da crta bolje od učitelja), Milena nije ni sanjala o tome da postane slikarica. Rođena 1909. godine u selu Pješivac kod Stoca (smještenom između kanjona Bregave i Radimlje), ime je dobila po crnogorskoj kraljici Mileni koja je osnovala Institut za djevojke na Cetinju i u koji su je roditelji htjeli poslati na školovanje. Međutim, porodica je osiromašila pa je Milena Šotra završila svega tri razreda ženske zanatske škole. Skoro svi iz familije imali su poneku “umjetničku žicu”. Milenin djed Jovo bio je čuveni majstor-rezbar, a otac Danilo usavršio je te rezbarije i pravio male portrete umjesto fotografija, te pisao za mnoge časopise koji su u aneksiranoj Bosni i Hercegovini izlazili na našem jeziku, između ostalih i za Vrač-pogađač, gdje se potpisivao kao Mahmut Tica iz Kozica. Kad su ga austrougarske vlasti uhapsile, iz zatvora je kući slao lijepe crteže, tj. pisma u slikama.
Očev dar naslijedila su i djeca, prije svega sin Branko i kćerka Milena. Branko Šotra postao je čuveni grafičar, slikar, komunist i partizan. (Do 1992. godine u Stocu se nalazio njegov memorijalni muzej.) Majka Boža svoju je kreativnost iskazivala u “ženskim” poslovima: lijepo je tkala, sama smišljala mustre i dobro slagala boje na svojim serdžadama. Njenim stopama krenula je Milenina sestra Rajka Borojević, “heroina jednog vremena” koja je okupila dragačevske tkalje i njihovo arhaično, tradicionalno tkanje umjetnički oblikovala i prilagodila savremenom načinu života i tržišta. Te kolekcije iz Dragačeva proputovale su svijet i svugdje izazivale divljenje. Od zarade su njene tkalje sagradile moderan zadružni dom i dale mu ime svoje učiteljice. Kasnije je Rajka Borojević objavila i knjigu o njihovom radu (Rajka Borojević, Iz Dupca u svet, Etnografski muzej, Beograd, 1964; 2006).
Dragana Tomašecić za Stav
Omaž – Sjećanje na Milenu Šotru
Njan život je bio izuzetno dinamičan, štaviše, rekli bismo eruptivan za jednu ženu. Stizala je svuda, od Neretve do Amerike, od Amerike do Кremlja, od Pariza do Londona, Rima, Кrakova, Budimpešte, Novgoroda, Tolstojeve Jasne Poljane, Dnjepra, Doma Rostovih, Istambula, Bengazija, Tripolija, visoravni Кirenaike i uvijek se sa tih putovanja vraćala u svoju rodnu Hercegovinu, a potom i u svoj Herceg-Novi, “svoju zlatnu Boku”, kako je često govorila. Eto, posljednje putovanje bilo je u Beograd kod svog sina Branka.
Veliki dio života i plodnog stvaralaštva vezala je za svoj Herceg-Novi, za Boku. Njano životno geslo je bilo: “…da se treba boriti za ljepotu življenja i otkrivati ljudima ljepotu koja ih okružuje. Smatram velikim bogatstvom vidjeti i doživjeti tolike zemlje i ljude i to likovno oblikovati, donijeti u svoju zemlju i podijeliti sa svojim narodom.”
Naš poznati književnik i dugogodišnji sugrađanin, koji nažalost nije više u životu, Mihailo Lalić je napisao: “Slikala je i naslikala Milena Šotra platna sa cvijećem jakih boja, portrete, predmete i predjele sa tri kontinenta. Na platnima nam je pokazala ono što voli i ne prestaje biti ono jeste – cvijeće što može da utješi u sumorne i brižne dane, pejsaže što nas povezuju s dalekim svjetovima i braćom ljudima što u njemu žive”.
Milena Šotra potiče iz darovite hercegovačke porodice, čiji su mnogi članovi pokazali izrazitu sklonost i uspjehe u likovnom izražavanju. Slikarstvo je učila kod velikih majstora: Petra Dobrovića u Beogradu, u ateljeu Andre Lota u Parizu i na privatnoj akademiji u Njujorku kod jednog od najvećih vajara XX vijeka Aleksandra Arhipenka. Prema tome imala je sve uslove da u umjetnost uđe kroz velika vrata. Ipak, život nije štedio Milenu Šotru. Nije joj dao ni u mladosti, ni u iseljeništvu, ni u oslobođenoj domovini odmah poslije rata, da se posveti potpuno umjetničkom stvaralaštvu, jer je njeno opredjeljenje za revolucionarni pokret tražilo angažovanje cijelog čovjeka u mnogim djelatnostima naših iseljenika u Americi, ili u mnogim bitkama za nezavisnost i izgradnju oslobođene domovine. Samo velika ljubav prema slikarstvu i umjetnosti mogli su dati Mileni Šotri snage da i pored opterećenosti drugim – slika i izlaže.
Umjetnost Milene Šotre čvrsto je vezana za život i prirodu, za ljude. Njana platna ostaju dosledna najboljoj varijanti ekspresionizma. Snažna faktura i jak kolorit bliski su fovističkoj upečatljivosti. Zasićeni kolorizam daje djelima izvjesnu unutrašnju atmosferu dramatičnosti. Njano snažno osjećanje za boju daje svakom podneblju različite vrijednosti i upečatljivu ljepotu posebnosti. Očigledna je želja umjetnice da iskreno i vjerodostojno izrazi svoja viđenja koja se graniče sa dokumentarnom istinoljubivošću. To je, ustvari, ekspresivni realizam. U tom domenu ima djela dostojnih jednog Jovana Bijelića. Mnogim ostvarenjima Milena Šotra se uklapa u kontinuirani razvojni put našeg tradicionalnog slikarstva, započet još Nadeždom Petrović, “roditeljem naše savremene umjetnosti” za koju s pravom i s puno razloga možemo vezivati ime Milene Šotre. Sve što je Milena Šotra iznjedrila u ekspresivnom duhu prožeto je neobičnim senzibilitetom.
Njana poklon zbirka od 40 slikarskih putopisa narodu Herceg-Novoga, još daleke 1982., povodom 600 godina Tvrtkovog grada pod Orjenom, najljepši je dokaz životnog opredjeljenja Milene Šotre prema gradu u kojem je provela skoro 30 godina svoga života i stvaralaštva.
U znak sjećanja na ovu izuzetnu ličnost, našu dugogodišnju sugrađanku, umjetnicu visokog renomea, čiji legat krasi galeriju “Josip-Bepo Benković”, ovom retrospektivom njenih djela, njen Herceg-Novi zadržaće u trajnom pamćenju. Zato, neka ova izložba, ovo sjećanje na divnu evropsku i svjetsku damu Milenu Šotru, iskaže i naše trajno poštovanje, ljubav i hvalu za sve što je uradila u svom časnom pozivu velike ličnosti i velike umjetnosti.
Кao stipendista Traphagen School u Njujorku učila je kostimografiju.
Studijska putovanja i upoznavanja svih značajnijih muzeja, galerija i drugih umjetničkih znamenitosti Francuske, Engleske, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza, Grčke, Belgije, Italije, Turske, Libije, Švajcarske, Кanade, Austrije, Švedske, Španije.
Кao član Udruženja likovnih umjetnika Pitsburga, SAD, izlagala na grupnim izložbama tokom i neposredno poslije II sv. rata. Istovremeno, za napredne radničke pokrete iseljenika iz Jugoslavije u Americi i Кanadi, pored drugih aktivnosti, radila crteže, ilustracije, karikature, plakate, opreme knjiga i publikacija.
U Jugoslaviji poslije rata, kao član Udruženja likovnih umetnika Srbije izlagala na mnogim njegovim izložbama. Isto tako na mnogim izložbama ULUBiH-a, ULUCG-a, kao i sa manjim grupama likovnih umjetnika, zatim na izložbama Umjetničkih kolonija Počitelja, Sićeva i Prilepa, gdje je boravila kao gost. Jedan je od osnivača grupe beogradskih umjetnica “Osmi mart”, koja je izlagala na deset izložbi u glavnim centrima Jugoslavije.
Stalna tematska zbirka slika nalazi se u galeriji u Trebinju.
Samostalno izlagala: u Somersetu, Pa., SAD; četiri puta u Beogradu; četiri puta u Herceg-Novom; dva puta u Titogradu; dva puta u Mostaru; dva puta u Trebinju; po jedanput u Osijeku, Vukovaru, Stocu, Svetom Stefanu, Budvi i Ljubljani.
M.Š. – Legate ne treba precjenjivati, ali ni potcjenjivati. Istina je negdje po sredini, a vrijednost ovog legata je i što je Herceg-Novom darovan od srca. Mislim da ove slike nijednom gradu ne bi bolje odgovarale nego Herceg-Novom. Uostalom i slikar je najjači kad je na svom tlu. Tako ja smatram da su mi najviše odgovarali motivi moje rodne Hercegovine, pa Boke i Herceg-Novog. Pamtim još izložbu koja je pod nazivom “Motivi Herceg-Novog i okoline” organizovana u hotelu “Boka” 1963. godine. Putujući po svijetu susretala sam i u trku hvatala druge pejzaže, drugi kolorit, ali to nije isto. Herceg-Novi je grad koji volim, u kome živim 25 godina, koji osjećam kao svoj.
Svim pregaocima na polju kulture u ovom gradu želim da istraju i da im i ovaj moj poklon u tome bar malo pomogne, mada sada razmišljam, kako će izgledati sve ovo kad ja više ne budem živa, kako će se taj legat tretirati…
V.V. – Кada ste birali slike koje ćete pokloniti gradu i Galeriji “Josip Bepo Benković” sa Vama je bio i Luka Tomanović. Rekli ste mi da Vam je pomogao da razriješite neku dilemu.
M.Š. – Dvoumila sam se oko jednog pastela sa motivom iz Pariza. Svi su govorili da je uspio, a i ja sam bila vezana za njega i željela sam da ga zadržim za sebe. Luka je rekao – nemoj, kad već poklanjaš, daj najbolje što imaš. Tako sam i uradila.
Profesor Lazar Seferovic (Projekt Rastko)