Petar Peleš

Petar Peleš

(Glina, 1827. – Glina, 1911.)

Petar Peleš rodio se 1827. Godine u Glini. Otac Gavrilo bio je trgovac, a majka Jovana domaćica. Trgovina Gavrila Peleša nalazila se u porodičnoj kući, a 1840. Gavrilo Peleš postaje najpoznatiji glinski trgovac.

1850. Petra preuzima i dalje razvija očevu trgovinu. Tih godina Petar se vjenčao sa Katarinom Georgijević iz Gline sa kojom je dobio sinove Gavrila, Nikolu i Aleksandra, a potom kćerku Sofiju. Zbog brojne porodice kuća Pelešovih je 1862. nadograđena sa upisanim inicijalima PP na novom dimnjaku.

Trgovina Petra Peleša zauzima značajno mjesto u privrednom životu Gline, a Petar postaje član Podrućnog odbora koji predstavlja glinske trgovce i zanatlije na Prvoj dalmatinsko – hrvatsko – slavonskoj privrednoj izlo$bi u Zagrebu 1864. godine. To je bila najveća i najznačajnija izložba iz svih krajeva Habsburške monarhije. Osim bavljenja trgovačkim poslom Peleš je bio i istaknuti član Crkvene opštine u Glini. Njegov potpis se nalazi na Predračunu koji je 5. Avgusta 1866. Potpisan u Glini sa poznatim srpskim slikarom Pavlom Simićem iz Novog Sada. Dogovorena je izrada zidnih slika i i novog ikonostasa za pravoslavnu crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u Glini u kojoj će 1941. biti izvršen najmonstruozniji pokolj nad srpskim narodom.

Svojim trgovačkim poslovima Petar Peleš prelazi okvire Gline i trguje na sve strane. Sa Zagrebom, Trstom, Bečom, Peštom, Bosnom… Njegovo ime nalazi se i u poslovnom imeniku Carevine, kao npr. “Handels-und Gewerbe-Adressbuch des österreichischen Kaiserstaates” iz 1867.

Peleš je u to vrijeme najistaknutiji pripadnik srpske privredne elite u Glini, što potvrđuje i činjenica da je 1867. godine kupio tri kuće u samom Zagrebu.

1868. Peleš je kao član izaslanstva išao u Beč caru Franj Josefu I da moli za uzgradnju željeznice Sisak – Karlovac.

Vojni i politički krugovi Beča i Pešte započinju veliki spor oko Vojne krajine i prodaje bogatih krajiških šuma, što je kapital koji je trebao omogućiti gradnju puteva i novih željeznica. U borbu za bogate krajiške šume uključuju se i hrvatski privredni krugovi, pa je tako 1869. godine 12 krajiških trgovaca – među njima i Petar Peleš – osnovalo “Krajiški konzorcij za kupnju šuma i gradnju prometnica” sa sjedištem u Vojnom Sisku. Premda je aktivnost Konzorcija ubrzo potisnuta, valja naglasiti da je Peleš u svrhu njegova utemeljenja položio kod Štedionice u Sisku 30.000 forinti.

Godine 1881. nestalo je Vojne krajine i Glina je priključena Banskoj Hrvatskoj.

Nažalost, 1897. godine umire Pelešova supruga Katarina, a 1898. godine i kćerka Sofija. Bio je to težak udarac za Petra Peleša, koji je ostao i bez trojice sinova, koji “u cvetu mladosti pomreše”. Utjehu i novu potporu naći će tek narednih godina, kada se oženio po drugi put, sa Darinkom Kalićevom iz Srema. Bio je to novi početak i za Glinu, koja se tih godina opet razvija. Tako je 1902. godine u Glini osnovana Srpska štedionica, čijom je osnivačkom skupštinom, kako javlja zagrebački ‘Srbobran’, ‘predsjedavao uvaženi čestiti starina g. Petar Peleš’. Naredne godine Peleš je dočekao i ostvarenje svoje davne želje – u ljeto 1903. godine kroz Glinu je prvi put prošao voz, kada je u promet puštena nova željeznička pruga Sisak – Vrginmost, koja će se 1907. godine nastaviti do Karlovca.

Ipak, ono po čemu je Peleš postao najpoznatiji, to su njegova sjećanja na prvo izvođenje hrvatske himne, o čemu se kao živući svjedok oglasio dva puta: prvi put, u zagrebačkom ‘Srbobranu’ od 18. avgusta 1910. godine (tekstom ‘Lijepa naša domovino…’), i drugi put, u zagrebačkom ‘Obzoru’ od 1. septembra 1910. godine (tekstom ‘Tko je prvi put pjevao hrvatsku himnu’). Riječ je o gotovo istom tekstu, koji glasi ovako: ‘Čitajući novinske glasove o otkriću spomenika slavnom hrvatskom pjesniku Antunu Mihanoviću i autoru hrvatske himne, pade mi na pamet, da iznesem u javnost, gdje i tko je prvi put pjevao hrvatsku himnu. Na riječi A. Mihanovića uzeli smo melodiju iz opere ‘Lucia di Lamermoor’ i prvi smo je mi u ‘Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini’ 1846. godine pjevali. Prvi tenor pjevao je kadet Jovan Runjanin, drugi tenor trgovac Petar Peleš, kadet Nikola Milić i carinar Jovan Rakić; prvi bass poručnik Kuzman Drakulić, drugi bass Jakov Novaković i kapelnik Dragutin Slanka. Obzirom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i u sadašnjem vremenu, držim da mi je sveta dužnost da taj historički spomenik o otpjevanoj hrvatskoj himni predam javnosti, da ne otidje u zaborav kao mnogo šta čemu smo obično sami krivi’.

Ovu bilješku uskoro će preuzeti neki važni književni časopisi onog vremena, kao što su ‘Pjevački vjesnik’, ‘Suvremenik’ i ‘Brankovo kolo’. Nažalost, zagrebački ‘Srbobran’ uskoro će javiti tužnu vijest iz Gline da je 10. februara 1911. godine, nakon kratke i teške bolesti, ‘ispustio svoju plemenitu dušu mnogouvaženi i odlični glinski građanin i trgovac Petar Peleš, u starosti od 84 godine’. U opširnom nekrologu još je pisalo da ‘s njim pada u grob jedan živi spomenik iz naše prošlosti. Kao čovjek i kao Srbin ljubio je svoj narod sa rijetkijem žarom. Sav svoj život bio je zauzet za sve ono, što je valjano i pošteno. Podupirao je materijalno i moralno sva humanitarna društva u Glini, koja su opstojala. U društvu i ako starac u visokoj dobi rado je bio viđen i slušan od mlađih ljudi. Bistroćom svoga uma, koja ga je u cijelosti zadržala do zadnjeg časa znao je upravo živo i slikovito pripovjedati mnogo toga iz prošlosti.

Nakon Prvog svjetskog rata, kuća Pelešovih gubi značaj kakav je nekad imala. Danas znamo da je klavir, na kojem je po predanju i vjerovanju prvi put svirana hrvatska himna, bio u kući porodice Peleš sve do 1928. godine, kada je prodan Olgi Kovačić, učiteljici iz Gline i kćerki hrvatskog pisca Ante Kovačića. Početkom 1930-ih Pelešovi nasljednici prelaze u novu kuću, koja se nalazi nasuprot pravoslavne crkve, u središnjoj gradskoj ulici, dok su staru kuću iznajmili. Upravo u toj staroj, Pelešovoj kući sve do Drugog svjetskog rata, nalazila se glinska pošta. No tužna je spoznaja da su Pelešovi nasljednici, baš poput mnogih glinskih Srba, u proljeće 1941. godine doživjeli veliku tragediju za vrijeme ustaške Nezavisne Države Hrvatske, što je bio jedan od razloga da su nakon oslobođenja zemlje odlučili rasprodati svu svoju imovinu u Glini i ostati u Beogradu.

Nakon 1949. godine kuća Pelešovih promijenila je više vlasnika, a uskoro se promijenio i vlasnik klavira. Godine 1950. godine obitelj Kovačić poklonila je klavir Muzeju Srba u Hrvatskoj, no klavir je bio u vrlo lošem stanju i na njemu se više nije moglo svirati. U međuvremenu, Muzej Srba u Hrvatskoj je ugašen i 1963. godine pripojen Povijesnom muzeju Hrvatske, pa je zbog nedostatka sredstava i planirana restauracija odgođena do daljnjeg. Početkom 1970-ih ponešto je izmijenjen i vanjski izgled bivše Pelešove kuće. Na njenom ulazu bile su obješene tri potkove – znak da je tu kovačka radionica. Pa ipak, na svim poljima društvenog i ekonomskog razvoja Gline vidljiv je njen napredak i ona je krajem 1980-ih bila razvijenija nego ikada.

Poslije tragičnog i traumatičnog iskustva s početka 1990-ih, na bivšu Pelešovu kuću u akciji Oluja 1995. godine pala je granata, koja je kuću gotovo u cijelosti uništila i pretvorila u ruinu. Uz podršku države, kuća je 2006. godine sanirana i obnovljena, no ideja da se u bivšoj Pelešovoj kući otvori Muzej hrvatske himne nije nikada zaživjela, premda je riječ o projektu koji bi značajno doprinio kulturno-turističkom razvoju Gline, ali i unapređenju hrvatsko-srpskih odnosa. Razlog vjerojatno leži u lokalnim vlastima, koje su i 20 godina od završetka rata nesposobne povesti politiku hrvatsko-srpske rekoncilijacije. To se najbolje vidi u odnosu prema dva tragična datuma iz novije povijesti Gline: prvom, od 23. septembra 1995. godine kada su lokalne vlasti donijele potpuno nerazumnu odluku da se Spomen dom žrtava fašizma, koji je podignut na mjestu masovnog zločina i porušene pravoslavne crkve u Drugom svjetskom ratu, preimenuje u Hrvatski dom; i drugom datumu, od 21. oktobra 2014. godine kada su lokalne vlasti donijele još jednu potpuno nerazumnu odluku da se na tom mjestu zabrani komemoracija nevinih žrtava.

Dijelovi teksta preuzeti iz Banija online