Miloradovići
Miloradovići (Miloradovići od Hrabrenovića i Dubrave, grofovi Miloradovići, Miloradoviči) su porodica srpskog porekla iz Hercegovine, potomci vojvode Stjepana Miloradovića (živeo na prelazu iz 14. u 15. vek) i njegovih naslednika, vlasnika imanja u Dubravi kod Stoca, dubrovačkih građana, ktitora srpskih pravoslavnih crkava Svetog Petra i Pavla u Ošanićima kod Stoca (vojvoda Radosav, pre 1505) 3), Svetog Nikole u Trijebnju (vojvoda Radoje 1534)[4], Preobraženja Hristovog u Klepcima kod Prebilovaca i Čapljine (spahija Milisav, druga polovina XVI veka, obnovio ruski pešadijski general Mihailo Andrejević Miloradović, 1811) [5], i srpskog pravoslavnog manastira Žitomislić (spahija Milisav 1563, Mihailo i Gavrilo donose darove Petra Velikog, 1707, darivao general-lajtnant grof Grigorije, 1883.). Jedna grana Miloradovića se iz Hercegovine iselila u Rusiju (Mihailo, Gavrilo i Aleksandar), a druga je, pre preseljenja u Rusiju, jedno vreme živela u Habzburškoj monarhiji (Jeftimije-Jeronim i Mojsije). Od braće Mihaila, Gavrila i Aleksandra Miloradovića vode poreklo tri grane Miloradovića u Rusiji. Potomci vojvode Stjepana Miloradovića su pukovnik Mihailo I. Miloradović, kozački starešina, koji je zajedno sa vladikom Danilom Petrovićem Njegošem podigao 1711. ustanak protiv Turaka na području Stare Hercegovine, pukovnik Jeftimije (Jeronim) Miloradović od Hrabrenovića i Dubrave (oženjen Jelisavetom, kćerkom pukovnika kneza Atanasija Raškovića), general-major Petar Stepanović Miloradović, general-poručnik Andrej Stepanović Miloradović gubernator Male Rusije (Ukrajine), general grof Mihail Andrejević Miloradović, komandant ruske Dunavske vojske koja je odnela velike pobede nad Turcima i zauzela Bukurešt 1806, general-lajtnant grof Grigorije A. Miloradović, koji je 1883. posetio i darivao manastir Žitomislić, zadužbinu Miloradovića i pukovnik Aleksandar M. Miloradović, dobrovoljac – komandant Ruske dobrovoljačke brigade u Srpsko turskom ratu 1876. godine.
Poreklo
Miloradovići imali su svoje posede i sedište u regiji stolačkih Dubrava u Crnićima, Dubravama, Trijebnju, Žitomisliću, Dračevu, Svitavi, Gabeli[6]. Dubrava se danas nalazi u opštini Kalinovik u Republici Srpskoj, a Stolac i deo nekadašnjih poseda Miloradovića sa kulturno istorijskim spomenicima i pravoslavnom crkvom Svetog Petra i Pavla, zadužbinom Miloradovića u Ošanićima u opštini Stolac u Federaciji BiH [3].
Vojvoda Stjepan Miloradović (oko 1390-1470)
Vojvoda Stjepan Miloradović borio protiv Sandalja Hranića, koji je bio odgovoran za ubistvo kneza Pavla Radenovića. Sinovi kneza Pavla Radenovića, Petar i Radoslav Pavlović Pavlovići tražili su zaštitu od Turaka, koji su već pružali vojnu pomoć njihovim protivnicima. Zajedno sa Turcima u jesen 1415. braća Petar i Radoslav Pavlović napali su Sandalja uz pomoć Stjepana Miloradovića, «glave jedne porodice, koja će docnije postati jedna od najpopularnijih u Hercegovini» [7].
Vojvoda Stjepan Miloradović pominje se 1416. u jednom dokumetu u vezi sa jednim sukobom sa Dubrovnikom kada je u zajednici sa knezom Petrom Radinovićem-Pavlovićem izvršio napad na Dubrovčane u donjoj Neretvi kod Slivna [8].
Vojvoda Stjepan Miloradović imao je sinove Petra, Radoja i Vukića. Njihova imena pominju se u turskim popisnim defterima 1468-1469 i 1477, kao spahije-timarnici, a između 1470. i 1477. poveljom je priznato dubrovačko građanstvo.
Na jednoj sačuvanoj sudijskoj kamenoj stolici pored crkve Svetog Petra i Pavla u Ošanićima zapisano je «Ase sto vojevode Stipana Miloradovića, a ponovi ga vojevoda Petar sin mu» [3].
Vojvoda Stjepan umro je oko 1470.
U Ošanićima je postojalo naselje porodice Miloradović.
Radoje Miloradović
Radoje Hrabren Miloradović, sin vojvode Stjepana i brat vojvode Petra, sahranjen je pod stećkom u Radimlji, gde je uklesano: «ase leži dobri Radoje sin vojevode Stjepana na svojoj baštini na Batnogah. Sii bilig postavi na me brat moj vojevoda Petar.[9]
Vojvoda Petar Miloradović
Vojvoda Petar Miloradović, sin Stjepana Miloradovića bio je glavar u Humu, starešina katuna Hrabrena, i imao vazalnu obavezu da ratuje za tursku državu kao konjanik-oklopnik U okviru njegovog Timara pominje se i selo Žitomislić. Vojvodi Petru je turska administracija potvrdila pravo na zakup lađa od Počitelja do mora. Vojvoda Petar Miloradović imao je sina Radosava.
Radosav Hrabren-Miloradović (? -1505)
Radosav Hrabren-Miloradović, sin vojvode Petra Miloradovića i unuk vojvode Stjepana Miloradovića sahranjen ispred svoje zadužbine (u priprati) pravoslavne crkve Svetog Petra i Pavla u Ošanićima 1505. godine. Njega je nasledio sin (ili brat) Radoje Hrabren.
Vojvoda Radoje Hrabren-Miloradović (XVI vek, prva polovina)
Vojvoda Radoje Hrabren Miloradović, nasledio je Radosava. Njega dokumenti spominju 1521. kao vojvodu Donjih Vlaha[10].
Vojvoda Radoje obnovio je 1534. kao svoju zadužbinu srpsku pravoslavnu crkvu Sv. Nikole u Trijebnju [4], nekoliko kilometara severno od druge zadužbine Miloradovića, srpskog pravoslavnog manastir Žitomislić.
Mihailo Miloradović (XVI vek, sredina)
Mihailo Miloradović imao je sina Milisava [5].
Spahija Milisav M. Hrabren-Miloradović (XVI vek, druga polovina)
Milisav ili Milosav (u ruskim izvorima Miloslav[11]) Miloradović, sin Mihailov, spahija, potomak vojvode Stjepana Miloradovića podigao je crkvu Preobraženja Gospodnjeg u Klepcima kod Čapljine [12] i obnovio manastir Žitomislić 1563. godine. Moguće je da je crkva prvobitno bila posvećena Svetom Luki. Ruski pešadijski general Mihailo Andrejević Miloradović je 1811. poslao novac za popravku zadužbine Miloradovića. Preobraženja Gospodnjeg u Klepcima bila je obnovljena i 1857. godine. Za vreme Drugi svetski ratDrugog svetskog rata 1942. spaljeni su ikonostas, freske, ikone, bogoslužbeni predmeti, crkvene i matične knjige i arhiv a crkva je bila razorena. Posle rata 1947. obnovljena, da bi 1992. i crkve i škola potpuno srušene. U crkvenoj zgradi severno od crkve 1857. počela je sa radom prva srpska škola u ovom kraju. 1919. dozidan je sprat na zgradi škole, a 1930. u njoj počinje sa radom narodna osnovna škola[13].
Mihailo M. Miloradović
Mihailo M. Miloradović, sin Milisava (Milosava) Miloradovića, takođe darivao crkvu Preobraženja Gospodnjeg u Klepcima.
N. Miloradović
Pukovnik Jeftimije (Jeronim) Miloradović od Hrabrenovića i Dubrave (XVIII vek, sredina)
Pukovnik Jeftimije Jeronim Miloradović odselio se u Rusiju gde je bio general (ili pukovnik) ruske vojske. Kao austrijskom oficiru Marija Terezija je Jeftimiju Jeronimu Miloradoviću, u to vreme genadirskom pešadsijskom kapetanu gradišćanskog puka, zajedno sa njegovim bratom Mojsijem Miloradovićem dodelila grb 13. 9. 1760. godine u kom se na zlatnim poljima štita nalazi po jedan propeti crni pas sa zlatnom ogrlicom, i dala predikat od Hrabrenovića i Dubrave (Milloradovich, von Hrabrenovich und Dubrave) [14]. Kada je otišao u Rusiju podneo je molbu Heroldiji, institutu za dodelu i potvrde grbova u Rusiji, Jeftimije je priložio 1763. i dokument Dubrovačke republike na italijanskom jeziku od 1749. u kome se potvrđuje porodično poreklo i stariji grb upisan u Ilirskom grbovniku.[15]
Pukovnik Jeftimije Miloradović bio je oženjen kćerkom pukovnika Aleksandra A. Raškovića, Jelisavetom Rašković.
Mojsije Miloradović od Rabrenovića i Dubrave
Mojsije Miloradović naveden je u dodeli grba i predidkata od strane carice Marije Terezije 13. 9. 1760, kao brat Jeftimija (Jeronima) Miloradovića.
Rodion (Radoje) Miloradović
U ruskim izvorima navodi se kao Rodion, verovatno Radoje. Njegov sin Ilija.
Ilija R. Miloradović (XVII vek, sredina)
Ilija Miloradović imao je sinove Mihaila, Gavrila i Aleksandra.
Aleksandar I. Miloradović
Aleksandar I. Miloradović imao je sinove Iliju, Mihaila i Gavrila.
Ilija A. Miloradović
Ilija A. Miloradović, sin Aleksandrov [16].
Simeon (Semen) I. Miloradović
Simeon Ilić Miloradović [17]
Ivan S. Miloradović
Ivan Simonović Miloradović.
Platon I. Miloradović
Platon Ivanović Miloradović.
Gavrilo A. Miloradović
Gavrilo A. Miloradović [18]
Pukovnik Mihailo A. Miloradović
Pukovnik Mihailo A. Miloradović bio je 1759. pukovnik izjumskog slobodskog kozačkog puka (kod Harkova). Imao je sina Mihaila.
Mihailo M. Miloradović
Mihailo Mihailović Miloradović bio je predvodnik (maršal) dvorjanstva (plemstva) poltavske gubernije (od 1789). Njegov potomak je najverovatnija pukovnik Aleksandar M. Miloradović.
Pukovnik Aleksandar M. Miloradović (1827-1877)
Pukovnik Aleksandar Mihailović Miloradović (1827-1877) učestvovao je kao dobrovoljac u činu potpukovnika u Srpsko turskom ratu 1876, komandujući Ruskom dobrovoljačkom brigadom.
Bio je oženjen Aleksandrom Mihailovnom Abaza, kćerkom Mihaila Vasiljeviča Abaza (rođ. 1798) poreklom od Ilje Andrejeviča Abaza, moldavskog bojara (1676—1727). Aleksandra je umrla 1863.
Drugi put bio je oženjen Jelisavetom Klarevič koja je bila udovica barona Tisenhauzena (Tiesenhausen).
Pukovnik Gavrilo I. Miloradović, kozački starešina
Posle smrti pukovnik Mihaila Miloradovića 1725, njegov brat Gavrilo unapređen je u čin pukovnika. Gavrilo Miloradović razrešen je 1729. godine zbog žalbi potčinjenih i seljaka na njegovom imanju. Gavrilo Miloradović imao je sina Antonija.
Antonije Miloradović
Antonije Miloradović [19]imao je sinove Stefana, Andreja, Nikolaja, Ivana i Petra.
Sekund-major Andrej A. Miloradović (? -1784)
Sekund-major Andrej Antonović Miloradović, predvodnik dvorjanstva (plemstva) glinskog okruga poltavske gubernije bio je oženjen Martom Tarnovski (?-1834), kćerkom Jakova Stepanoviča Tarnovskog.
Petar A. Miloradović
Sačuvana je molba Petra Antonovića Miloradovića imperatorki Katarini da bude postavljen za nadvornog savetnika (1785).
Stefan A. Miloradović (1741-1788)
Stefan (Stepan) Antonović Miloradović (1741-1788) bio je predvodnik dvorjanstva glinskog okruga poltavske gubernije. Imao je sina Ivana.
Ivan S. Miloradović (?-1798)
Ivan Stepanović Miloradović bio je predvodnik dvorjanstva lohvickog okruga poltavske gubernije.
Sačuvana je molba Ivana Stepanovića Miloradovića imperatorki Katarini da bude unapređen (1787).
Nikolaj A. Miloradović (oko 1746-1815), državni savetnik
Sekund-major Nikolaj Antonović Miloradović (oko 1746-1815), bio je sekund-major 1779, koležski asesor 1780, državni savetnik 1807. Imao je sinove Aleksandra i Vladimira.
Aleksandar N. Miloradović (1786-1830)
Aleksandar N. Miloradović (1786-1830), Nikolaja A. Miloradovića bio je mornarički oficir.
Vladimir N. Miloradović (1789-1864)
Vladimir N. Miloradović (1786-1830), sin Nikolaja A. Miloradovića bio je mornarički oficir.
Sergej D. Miloradović (1851–1943), slikar
Sergej Dimitrijević Miloradović bio je ruski slikar. Poznate su njegove slike Krštenje Rusa, Patrijarh Nikon i Odbrana Trojce-Sergejeve lavre od Poljaka 1610 [20].
Vasilije P. Miloradović (1845-1911)
Vasilije Petrović Miloradović (Vasiliй Petrovič Miloradovič), potomak generala Petra Miloradovića, maloruski (ukrajinski) sudija, pravnik i etnograf. Završio je Pravni fakultet Harkovskog univerziteta, posle čega je bio sudija u Lubenskom okrugu. Sakupljao je važne etnografske materijale [21].
Najveći deo njegovih zapisa čuva se u rukopisima u arhivi istorijsko-filološkog odeljenja Harkovskog univerziteta.
Nikolaj R. Miloradović
Nikolaj Rodionović Miloradović 1838. bio je predvodnik dvorjanstva priluškog okruga poltavske gubernije.
Rodion A. Miloradović (1843-1906)
Rodion Aleksandrović Miloradović bio je predsednik priluške zemaljske uprave 1860, novinar, satiričar. Priluk. (Poltav. gub.) zem. upr.,
Vladimir R. Miloradović (1852-posle 1909)
Vladimir Rodionović Miloradović (1852 — posle 1909) poslanik 3. državne dume iz poltavske gubernije (frakcija nacionalista). predvodnik dvorjanstva priluške gubernije.
Rodion N. Miloradović
Rodion Nikolajević Miloradović (Rodion Nikolaevič Miloradovič), oficir[22], učesnik Velikog otadžbinskog rata Drugog svetskog rata.
Njegov unuk, odnosno unuk njegovog brata je penzionisani pukovnik Vladimir Gončaruk kučitelj istorije srednjih škola broj 17 u Habarovsk, koji je dao intervju Tihookenaskoj zvezdi, povodom prikazivanja filma Grof Monte Negro.
General-lajtnant Nikolaj E. Miloradović (1847-1917)
General-lajtnant Nikolaj Emanuilović Miloradović (1847-1917) komandovao je pešadijskim pukom i pešadijskom brigadom.
Po završetku drugog vojnog Konstantinovskog učilišta unapređen u potporučnika 106. pešadijskog puka, praporščik lajb-gardijskog gačinskog puka (1867), poručnik (1870). Po završetku Nikolajevske generalštabne akademije 1873. raspoređen u štab orenburškog vojnog okruga, štabs-kapetan (1874), učesnik Rusko-turskog rata 1877-1878 u činu kapetana. Prekomandovan u Moskovski vojni okrug 1878, generalštabni potpukovnik (1878), pukovnik (1881), načelnik štaba 32 pešadijske divizije (1884), komandir 44. kamčatskog pešadijskog puka (1891), general-major (1896), načelnik 52. pešadijske rezervne brigade (1900), general-lajtnant (1906).
Pukovnik Mihailo I. Miloradović (oko 1650-1725), kozački starešina
Braća Mihailo, Gavrilo i Aleksandar Miloradović oko 1700. angažovali se na podizanju ustanka protiv Turaka i sarađivali sa Rusijom. U Rusiji borave već pre 1707, kada Mihailo i Gavrilo, po povratku iz Rusije, donose darove Petra Velikog porodičnoj zadužbini manastiru Žitomislić.
Mihailo Miloradović koji je ukazom ruskog imperatora Petra Velikog unapređen u čin ruskog pukovnika, zajedno sa vladikom Danilom Petrovićem Njegošem i Ivanom Lukačevićem Podgoričaninom podigao je, u dogovoru sa Rusijom 1711. ustanak protiv Turaka na području Stare Hercegovine. Posle početnih uspeha, ustanak nije dao očekivane rezultate jer nijedan utvrđeni grad, pre svega Nikšić, nije mogao da bude osvojen. Posle toga 1715. Miloradovići su prešli u Rusiju, gde je Mihailo Ilijić (Iljič) Miloradović kozački starešina i dobio zemljišne posede u Malorusiji (Ukrajini).[23].
Mihailo Ilić Miloradović je umro 1725. Pukovnik Mihailo Miloradović imao je sina Stefana sa prvom ženom. Pošto je ostao udovac oženio se u Rusiji Uljanom Stepanovnom Butović, kćerkom generlnog esaula Stepana Butovića i imao sa njom sina Nikolaja, oko čijeg nasleđa i prava na prezime Miloradović su vođeni dugi sporovi.
Stefan (Stepan) M. Miloradović
Stefan (Stepan) Mihailović Miloradović [24], sin pukovnika Mihaila Miloradovića i majke iz srpske porodice. Vodio je očeve poslove na posedu. Sa kćerkom Mihaila Gamaleja imao je sinove Petra i Andreja i Mihaila.
General-poručnik Andrej S. Miloradović (1726-96), gubernator
General-lajtnat Andrej Stepanovič Miloradovič (1726-96), sin Stepana, a unuk pukovnika Mihaila Miloradovića bio je gubernator Malorusije (Ukrajine).
Andrej Miloradović završio je Kijevsku duhovnu akademiju, ali je posle stupio u vojnu službu. 1749. godine. Postavljen je za poručnika grenadira carske garde.
Andrej Miloradović učestvoao je u rusko-pruskom ratu i u rusko-turskom ratu. Postavljen je za gubernatora Malorusije 1779. godine. Po nalogu Rumjancova sastavio je opis Malorusije.
Odlikovan ordenom Sv. Aleksandra Nevskog, Sv. Ane prvog stepena i Sv. Georgija 3 stepena, Sv. Vladimira.
Andrej Miloradović oženio se 1768, godine Marijom Andrejevnom Gorlenko čiji brat premijer-major Ivan Andrejevič Gorlenko je bio maloruski (ukrajinski) gubernijski predvodnik dvorjanstva (plemstva). Imali su sinove Mihaila (po pradedi), Grigorija i Stepana, kao i kćerku Mariju (umrla 1851). Bila je udata za černigovskog predvodnika plemstva Nikolaja Mihailoviča Storoženka.
Stepan A. Miloradović
Andrej S. Miloradović (1785-1866)
Andrej S. Miloradović (1785-1866), činovnik, koležki asesor. Bio je oženjen Irinom Hodolej.
General pešadije gubernator grof Mihailo A. Miloradović (1771 – 1825)
Mihail Miloradovič
General grof Mihailo Miloradović, sin generala Andreja Stepanovića Miloradovića, školovao se na univerzitetima u Keningsbergu i Getingenu, a vojne nauke je usavršavao u Strazburu i Mecu. Učestvovao je u italijanskom i švajcarskom pohodu, pod komandom Suvorova. Učestvovao je i u rusko-turskom ratu gde je pod njegovom komanodm Dunavska vojska je 13 (25) decembra 1806. zauzela Bukurešt. U Bukureštu Miloradović se susreo sa Karađorđevim izaslanicma. General Mihailo Miloradović bio je kijevski gubernator. Učestvovao je u Borodinskoj bitki 1812. Posle toga komandovao je avangardom. U bitki kod Lajpciga komandovao je ruskom i pruskom gardom.
General Mihailo Miloradović je za podvige u ratovima protiv Napoleona dobio je grofovsko dostojanstvo 1. 05. 1813[25]
Postavaljen je za komandanta gardijskog korpusa, potom general-gubernatorom Petrograda. Umro je od rana koje je dobio u vreme ustanka dekabrista. Zapamćeno je da je Miloradović imao redak dar da razgovara sa vojnicima i da je sa njima delio sve teškoće u ratu.
Na nadgrobnom spomeniku zapisano je: Ovde počiva prah pešadijskog generala i viteza (kavaljera) svih ruskih ordena i svih evropskih država grofa Mihaila Andreeviča Miloradoviča. Rodio se 1771. godine 1. oktobra. Preminuo od rana nanesenih na Isakijevskom trgu 14. decembra 1825. godine u Sankt Peterburgu.
General Mihail Andrejević Miloradović nije imao potomstva pa je njegovom smrću 15. decembra 1825. bila ugašena grofovska kuća Miloradovića.
Imperator Aleksandar II Romanov, za „ovekovečenje uspomene na generala Mihaila Miloradovića“, dozvolio je ukazom pravo na nošenje titule grofa ruske imperije potomku njegovog strica Petra, Grigoriju Aleksandroviću Miloradoviću 19 marta 1873. Međutim smrću sina Grigorija Aleksandrovića Miloradovića Aleksandra G. Miloradovića 2. januara 1952. godine ugasala se grofovska kuća Miloradovića. Najbliži rođaci grofa Aleksandra Miloradovića su potomci njegovog brata od strica Nikolaja Miloradovića, koji bi, najverovatnije, da i dalje postoji ruska imperija, mogli da traže od cara da naslede titulu grofa ruske imperije.
General-major Petar S. Miloradović (1723-1799)
General-major Petar Stepanovič Miloradović (1723-1799), sin Stepana, a unuk pukovnika Mihaila Miloradovića. Petar Stepanovič Miloradović služio je pri carskom dvoru u zvanju hof-firera, potom je bio pukovnik černigovskog kozačkog puka. Petar Miloradović bio je oženjen Sofijom Semjonovnom Polubotok, praunukom maloruskog hetmana i ukaznog pukovnika Pavla Leontijevića Polubotka. General-major Petar Stepanovič Miloradović (1723-1799) imao je sina Grigorija.
Gubernator Grigorije P. Miloradović, tajni savetnik (1765—1828)
Kapetan Grigorije Petrović Miloradović (Grigoriй Petrovič Miloradovič), tajni savetnik (1765—1828), sin general-majora Petra Miloradovića bio je 1786. kapetan, 1779. maloruski (ukrajinski) generalni sudija, 1802. tavričeski gubernator u rangu tajnog savetnika. 1786. u činu kapetana izašao je iz vojne službe iz zdravstvenih razloga i radio u ministarstvu inostranih poslova kod svog rođaka A. A. Bezborodka.
Grigorije Petrović Miloradović bio je oženjen sa Aleksandrom Pavlovnom Kočubej (Aleksandra Pavlovna Kočubeй Miloradovič), (1769-1838), kćerkom Pavela Vasiljevića Kočubeja i Uljane Andrejevne Bezborodko, a sestrom grofa (od 1799), odnosno kneza (od 1831) Viktora Pavloviča Kočubeja, predsednika komiteta ministara Ruske Imperije (1827—1832), državnog kancelara (1834), ministra unutrašnjih poslova (1802—1807), poslanika (ambasadora) u Carigradu (1792) i dr.
Grigorije Petrović Miloradović je sa Aleksandrom Pavlovnom Kočubej imao je jedanaestoro dece:
Aleksandar (1793—1868),
Aleksej (1794-1825), služio u lajb-gardijskom semjonovskom puku
Ilarion (1795—1864), koleški asesor,
Dimitrij (1799-1844), gardijski pukovnik
Mihail (1800—1850), štab-rotmistr (kapetan)
Sergej (1805-1855), major, predvodnik plemstva zenjkovskog okruga poltavske gubernije
Lav (1808—1879), dejstiteljni državni savetnik, direktor poltavske gimnazije
Sofija
Varvara
Nadežda
Jelisaveta (Jelizaveta) Vid.[26].
Lav G. Miloradović (1808-1879)
Lav Grigorijević Miloradović (Lev Grigorьevič Miloradovič) aktivni državni savetnik imao je imanje u selu Nikolajevka u Gorodnjanskom okrugu Černigovske gubernije. Bio je oženjen rođakom Jelisavetom Ivanovnom Skoropadskom (1832—1890) kćerkom Ivana Mihailoviča Skoropadskog, veleposendika u Malorusiji (Ukriajini) okružnog predvodnika dvorjanstva (maršala) i Jelisavete Petrovne Tarnovske, kćerkom Petra Tranovskog i Aleksandre Miloradović.
Ilarion G. Miloradović (1795-1864)
Ilarion Grigorijević Miloradović (1795-1864) bio je činovnik, koleški asesor u ostavci.
Major Sergej G. Miloradović (1805-1855)
Major Sergej G. Miloradović (1805-1855), posle ostavke na vojnu službu bio je okružni redvodnik dvorjanstva.
Gardijski pukovnik Dimitrije G. Miloradović (1799-1844)
Gardijski pukovnik Dimitrije Grigorijević Miloradović (1799-1844) bio je brat Lava G. Miloradovića. Bio je oženjen sa kneginjom Sofijom Nikolajevnom Manvelov.
Grigorij D. Miloradović (1833-1882)
Grigorij D. Miloradović (1833-1882), državni savetnik, kamerger.
Aleksandar G. Miloradović (1793-1868)
Aleksandar Grigorijević Miloradović, aktivni državni savetnik sin Grigorija Andrejevića Miloradovića. Bio je oženjen Sofijom Grigorijevnom Tumanskom (1805—1890), kćerkom generala Grigorija V. Tumanskog. Imali su sinove Grigorija i Leonida.
General-lajtnant grof Grigorije A. Miloradović (1839-1905)
General lajtnant grof Grigorije Aleksandrović Miloradović (graf Grigoriй Aleksandrovič Miloradovič) (1839 – 1905), sin Aleksandra Grigorijevića Miloradovića, konjički gardijski oficir, predvoditelj dvorjanstva (plemstva) černigovske gubernije, pisac. Školovao se u pažeskom korpusu koji je završio 1857. prvi u rangu, nakon čega je služio kao oficir u gardijskoj konjici.
Bio je oženjen Verom Nikolajevnom Šabeljskom (1861—1916), kćerkom gardijskog pukovnika, predvodnika plemstva kurske gubernije Nikolaja K. Šabeljskog.
Činovi: poručnik garde (1857), pukovnik garde (1867), ađutant (1871), general-major u Sviti (1878), general-lajtnant (1888).
Ukazom od 3. 1873. imperator Aleksandar II dozvolio mu je da nosi grofovsku titulu „za ovekovečenje uspomene na grofa Mihaila Miloradovića, s tim da u slučaju njegovih potomaka titulu grofa nasleđuje najstariji sin u rodu[27].
Grof Grigorije Aleksandrović Miloradović, objavio je 1873. knjigu Istorija dvorjanskog (plemićkog) i grofovskog roda Miloradovića[28].
On je posetio i darivao manastir Žitomislić, zadužbinu Miloradovića 1883. i postavio ploču na južnom zidu priprate. U arhivi Miloradovića čuva se autogram koji je dobio od arhimandrita Serafima Petrovića.
U drugom braku sa Olgom Kirilovnom Katerinič (1862-?) imao je sina Aleksandra (1886—1952) i Georgija (1888—1907).
Grof Aleksandar G. Miloradović (1886-1952)
Grof Aleksandar Grigorijević Miloradović, sin general-lajtnanta Grigorija Aleksandrovića Miloradovića. Rođen 18. januara 1886. u Petrogradu. Aleksandar se školovao u Pažeskom korpusu, odakle je kao dobrovoljac otišao u rusko-japanski rat, da bi po povratu završio školovanje. U rusko-japanskom ratu odlikovan je dva puta za hraborst Georgijevskim krstom 4. i 3. stepena [29].
Služio je u gardijskom konjičkom puku kao konjički poručnik. Dao ostavku na vojnu službu i živeo na svom imanju Ljubeč. 1914. reaktiviran kao kapetan. Ima jedna njegova fotografija iz 1914. na kojoj je zajedno sa bratom od strica Nikolajem Leonidovičem Miloradovičem[30].
Imperator Aleksandar II Romanov, za „ovekovečenje uspomene na generala Mihaila Miloradovića“, dozvolio je ukazom pravo na nošenje titule grofa ruske imperije potomku njegovog strica Petra, Grigoriju Aleksandroviću Miloradoviću 19 marta 1873. Međutim smrću sina Grigorija Aleksandrovića Miloradovića Aleksandra G. Miloradovića 2. januara 1952. godine ugasala se grofovska kuća Miloradovića. Najbliži rođaci grofa Aleksandra Miloradovića su potomci njegovog brata od strica Nikolaja Miloradovića, koji bi, najverovatnije, da i dalje postoji ruska imperija, mogli da traže od cara da naslede titulu grofa ruske imperije.
Leonid A. Miloradović (1841-1908), gubernator
Leonid Aleksandrović Miloradović (1841-1908), sin Aleksandra Miloradovića i brat grofa Grigorija Miloradovića, bio je diplomata, sekretar Ruske ambasade u Štutgartu (1861), zamenik gubernatora Kijevske gubernije (1878) i gubernator podisle gubernije (1879-82). Leonid Miloradović bio je oženjen Aleksandrom Aleksandrovnom Vasiljčikovom (1860-posle 1918), kćerkom Aleksandra Vasiljčikova, koja je napisala više istorijskih studija, pesama i uradila više prevoda.
Njen otadc Aleksandar Aleksejevič Vasiljčikov (1832—1890), diplomata, bio je direktor Ermitaža (od 1879-1888).
Njihova deca su Sergej, Boris, Nikolaj i Olga.
Sergej L. Miloradović (1885-?)
Sergej L. Miloradović (Sergeй Leonidovič Miloradovič, 16.12.1885- ?), paž Dvora Njegovog Imperatorskog Veličanstva imao je sina Leonida.
Leonid S. Miloradović (1911- )
Leonid Sergejević Miloradović, rođen 1911, posle smrti svog daljeg dede Aleksandra Sergejevića Miloradovića 1953. kao najstariji u rodu ima pravo da nosu grofovsku titulu.
Lajb-gardijski kapetan Boris L. Miloradović (1887-1920)
Lajb-gardijski kapetan Boris L. Miloradović (1887-1920) (Boris Leonidovič Miloradovič). Obrazovao se u moskovskom liceju carevića Nikolaja.
Lajb-gardijski poručnik Nikolaj L. Miloradović (1889-1954)
Nikolaj Leonidovič Miloradović (1889-1954), završio vojne škole, 1914. poručnik lajb-gardijskog Preobraženskog puka. Postoji njegova slika zajedno sa bratom od strica grofom Aleksandrom G. Miloradovićem [31].
Nikolaj L. Miloradović bio je oženjen kneginjom Olgom Trubecki (1890-1966), kćerkom kneza Georgija (Jure) Trubeckog (1866—1926) i kneginje Marije Aleksandrovne Dolgorukov. Jedan od njihovih sinova je Serafim.
Serafim N. Miloradović (1929- )
Grof Serafim Nikolajević Miloradović, rođen u Parizu 1929. godine. Studirao na univerzitetu Kolumbija i u Sveto-vladimirskoj duhovnoj seminariju. Iz Amerike prešao da živi u Francusku. Glavni urednik novina Ruska misao (1978-1979), od 1980. rukovodi izdavačkom kućom koja objavljuje knjige na ruskom jeziku („Overseas Publications Intercharge“) sa sedštem u Londonu.
Serafim Nikolajević Miloradović oženjen je baronesom Agnesom fon Hoening-O`Kerol, kćerkom Zdenka, barona fon fon Hoening-O`Kerol i Margarite princeze fon Lobkovic. Imaju tri kćerke Aleksadru Serfimovnu Miloradović (1960-2015)[32] udatu za Rudolfa, princa fon Kroja, sina Karla Emanuela, hercoga fon Kroja prvoj kući po nasleđu Svetog rimskog carstva, (šestoro dece), Margaritu Serafimovnu Miloradović i Tatijanu Serafimovnu Miloradović.
Dvorjanski i grofovski rod Miloradovića
Miloradovići (Rod Miloradovičeй) upisan je u 5. knjigu (dvorjanstvo sa titulom) i 6. knjigu (staro dvorjantsvo) plemićkih (dvorjanskih) rodoslovnih knjiga Černigovske gubernije i u 6. knjigu (staro dvorjanstvo) Poltavske i Jekaterinoslavske gubernije. U rodoslovnoj knjizi Miloradovića upisano je 255 muških i ženskih predstavnika roda. Stupali su u brak uglavnom sa predstavnicima maloruskog (ukrajinskog) dvorjanstva, kao što su Butoviči, Gamaleji, Gorlenko, Dunjihi-Borkovski, Polubotki, Skoropadski, Storoženko, Tarnovski, Hodolej i dr, često sa istim rodom više puta. Stupali su u brak i sa predstavnicima drugih porodica Abaz, Anjenkovi, Vasiljčikovi, grofovi Hajden, knezovi Manvelovi i dr.
Titulom grofa ruske imperije darovan je za zasluge u ratu protiv Napoleona 15. maja 1813. general pešadije Mihail Andrejević Miloradović, čijom smrću 15. decembra 1825. je ugašena grofovska grana Miloradovića.
Drugi put je titula grofa ruske imperije dodeljena, odnosno dozvoljeno njeno korišćenje, „za ovekovečenje uspomene na generala Mihaila Miloradovića, koji nije imao direktnih naslednika, praunuku njegovog strica general-majora Petra Miloradovića, Grigoriju Aleksandroviću Miloradoviću, kasnije general-lajtnantu 19. marta 1873. Prilikom druge dodele titule grofa ruske imperije nasleđivanje je uslovljeno da starešina, odnosno najstariji muški potomak te grane Miloradovića nasleđuje titulu grofa. Smrću grofa Aleksandra Grigorijevića Miloradovića 2. januara 1952. godine, koji nije imao sinova, braće niti bratanaca koji bi mogli da naslede titulu, drugi put je ugašena grofovska kuća Miloradovića.
Najbliži rođak grofa Aleksandra Grigorijevića Miloradovića koji je umro 1952, jeste sin njegovog brata od rođenog strica Leonid S. Miloradović, rođen 1911, koji bi imao pravo korišćenja titule grofa.[33].
Zanimljivosti
Postoji guslarska pesma Miloradović poslanik Petra Velikoga čiji početak je:
(1711. godine mjeseca marta)
Kad Rusija s Turcim’ ratovaše,
Petar Prvi, imperator ruski,
opravio poslanika svoga
Mihaila Miloradovića
(od starine iz Hercegovine)
da ponese Crnoj Gori knjige
Petroviću Danilu vladici
i glavarom od Gorice Crne.
U knjizi ih milo pozdravljaše
i ovako njima govoraše…
Izvor:Vikipedija
Reference
1)Titula grofa Ruske Imperije 1. 05. 1813. za devizu na grbu izabrao je: «Прямота моя меня поддерживает».Grb Rabrenovića (prema fojničkom prepisu Ilirskog grbovnika) u osnovi ima na štitu dva polumeseca okrenuta nadole. Grb grofova Miloradovića registrovan u Rusiji u osnovi je isti, samo što je proširen grofovskom krunom i dr. detaljima. Na njihovom grbu čuvari grba su Crnogorac i Hercegovac. Vid. Grb Rrabrenovića prema Ilirskom grbovniku i grb grofova Miloradovića sa počasnom augmentacijom iz 1873. u Dragomir Acović, Heraldika i Srbi, Beograd 2008, str. 434. 2)Imperator Aleksandar II dozvolio mu je da nosi grofovsku («в увековечение памяти о заслугах гр. М. А. Милорадовича») с тем, чтобы в нисходящем его потомстве титул этот переходил лишь к старшему в роде 3)Vid. Odluku Komisije za očuvanje nacionalih spomenika da se graditeljska celina Crkva Sv. Petra i Pavla (u vlasništu SPC), sa grobljem, sudačkim stolicama, dvorištem i zidom u Ošanićima proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 29/05. 4)Odlukom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika istorijska zgrada pravoslavne crkve Svetog Nikole u Trijebnju kod Stolca, proglašena je za nacionalno blago, 08.2-6-38/03-4; 08.2-6-38/03-7 5)Vid. Odluku Komisije za očuvanje nacionalih spomenika iz 2003. da se Područje i ostaci graditeljske cjeline - Crkva Preobraženja Hristovog sa zgradom škole i grobljem n Klepcima proglašavaju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 12/04. 6)V. Bogičević, Mihajlo i Jeronim Miloradović, u Slovo Gorčina 79, str. 50. 7)Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, poglavlje Bosanski razdori, Beograd 2001 8)M. Vego, Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca, zbornik sa simpozijuma «Srednjovekovna Bosna i evropska kultura», Zenica, 1973, str. 329. 9)Službeni glasnik BiH, broj 29/05. 10)B. Hrabak, O hercegovačkim vlaškim katunima prema poslovnoj knjizi Dubrovčanina Dživana Pripčinovića, GZM, n. s. sv. 11, Istorija i etnografija, 29-39, 1956, str. 34. 11)Izgleda da je predanje kod Miloradovića u Rusiji pomešalo generacija Miloradovića iz Hercegovine, pa se spominje Milisav (Miloslav) kao stari brat Radoslava (Rodoslav) i Ljubisava (Ljoboslava): "Из трёх братьев Милорадовичей старший Милослав построил в 1585 г-. монастырь Житомысличи, Родослав церковь Св. Николая Чудотворца в селе Требнея, Любослав - церковь Св. Петра и Павла в Ошеничах, сын Милослава Михаил - церковь Св. Луки в селе Клепцах. Однако Милорадовичи оказались единственными православными в этих местах, а потому, спасаясь от гнёта турок и мусульман, переселились в Россию". 12)Vid. Odluku Komisije za očuvanje nacionalih spomenika iz 2003. da se Područje i ostaci graditeljske cjeline - Crkva Preobraženja Hristovog sa zgradom škole i grobljem u Klepcima proglašavaju nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Službeni glasnik BiH, broj 12/04. 13)Vid. Službeni glasnik BiH, broj 12/04. 14)Johann Georg Megerle von Müehlfeld, Österreichisches Adels-lexikon des achtzehnten U. Neunzehnten Jahrhunderts enthaltend alle von 1701 bis 1820 von den Souveranen Österreichs... In die verschiedenen Grade, des Deutsch-erbländischen oder Reichs-adels, erhobenen Personen: Zunächst zum Gebrauche des österreichischen Adels selbst und ..., Mörschner und Jasper, 1822, 229, digitalizovano 10 sep 2007. 15)Vid. Dragomir Acović, Heraldika i Srbi, Beograd 2008, str. 456-457. 16) Илья Александрович, полковой хорунжий, сотник Грунский, бунчуковый товарищ. 17) Симеон Ильич, сотник Грунский Гадяцкого полка. 18) Гавриил Александрович, сотник Изюмского Слободского казачьего полка. 19) Антон Гаврилович, бунчуковый товарищ Прилуцкого полка 20)Sergey Dmitryevich Miloradovich 21 „Свадебные песни“ — напечатана в „Киевской Старине“ (1890, кн. 7,8 и 9), другая часть — „О рождественских святках“ — в 42, 43 и 44 №№ „Полтавских Губернских Ведомостей", 1893. године (и отд. брошюрой), третья часть — „Песни рабочих“ и одна историческая песня — в „Киевской Старине“ (1895, Х и XI) 22) Граф Црној Гори»: истини и Белетристика,, Газета Тихоокеанская звезда, Хабаровск, Понедељак 31 јули 2006 23»Код украјинских хетмана су се стално налазили цареви комесари, док су права хетманова и пуковника ограничена у неколико махова специјалним царским указима. На неколико места постављани су људи, који нису били малоруског порекла. Неки цареви доглавници, као и виђени балкански емигранти, на пример браћа Милорадовићи, добише у Украјини велика непокретна имања, нарочито на рачун конфискација имања Мазепиних присташа. Године 1722. Петар је указом отворио нарочиту „Малоруску Колегију“, која је требало да управља Украјином. Када је скоро иза тога Скоропадски умро, цар није допустио да се изабере хетман, иако га је о томе са великим настојањем молио вршилац хетманске дужности, пуковник Павле Полуботок. У једном од царских решења, на молбу Полуботка и других старешина о избору хетмана, било је речено и то веома оштро: „Свима је познато да су од доба првог хетмана Богдана Хмељницког па све чак до Скоропадског сви хетмани били издајници и зато је наша држава, а нарочито пак Малорусија, трпела велику беду...“ Међутим Полуботок и његово друштво нису престајали, да траже повратак старих права. Петар је онда ставио украјинску господу под истрагу и наредио да се Полуботок и други највиђенији људи затворе у тврђаву Св. Петра и Павла. Тамо је Полуботок и умро, али друге старешине влада царице Катарине врати у Украјину». Др Алексеј Јелачиа, Историја Русије у издању Српске књижевне задруге, Београд 1929. 24) Степан Михайлович, сотник Опошанский, бунчуковый товарищ Лубенского полка. 25) Титул графа Российской империи. В качестве девиза он избрал слова: «Прямота моя меня поддерживает» 26)Arhiv Miloradovića u Černigovskom istorijskom muzeju, AL-506. 27) («в увековечение памяти о заслугах гр. М. А. Милорадовича») с тем, чтобы в нисходящем его потомстве титул этот переходил лишь к старшему в роде 28)"Сказания о роде дворян и графов Милорадовичей". (2 вып., Москва, 1871; Киев, 1884). Друга његова дела су: „Сказание о роде дворян и графов Милорадовичей" (Киев, 1871 - 84; Санкт-Петербург, 1894), „Материалы для истории пажеского корпуса“ (Киев, 1876), „Вятка и ее достопримечательности“ (Вятка, 1874), „Анекдоты - черты из жизни графа Милорадовича“ (Санкт-Петербург, 1886), „Василий Иванович Туманский" (Чернигов, 1858), „Иностранные сочинения о Малороссии“ (Чернигов, 1859), „Указание биографических сведений о замечательных людях Малороссии“ (Чернигов, 1859), „Князь Сергий Павлович Голицын“ (Чернигов, 1888), „Аркадий Васильевич Кочубей" (Санкт-Петербург, 1878), „Малороссийское дворянство“ (Чернигов, 1890). Издал стихотворения своего деда - Туманского, с ценными биографическими данными и „Материалы для истории южной Руси“ (Чернигов, 1858 и 1890). 29) 4-й ст. под № 118057 за разведку 20 февраля 1905 г. у деревни Сяопу; 3-й ст. № 5287 за мужество и храбрость, оказанные им в разведках в период с 18 июня по 11 июля 1905 г. 30)Ferrand J. Nobless russe: portrais. Volume 4. 1988. – P. 170. 31)Ferrand J. Nobless russe: portrais. Volume 4. 1988. – P. 170. 32)Miloradovići davali plemiće svim carstvima („Večernje novosti“, 11. oktobar 2015) 33) Игор Косич, Милорадовичи: 200 лет на страже России
Grof Mihail Andrejevič Miloradovič
(1771. – 1825.)
SRBIN NA VRHU RUSKE IMPERIJE
Kako je grof Mihailo Miloradović 16 dana bio diktator carstva.
Grof Mihail Andrejevič Miloradovič (1771. – 1825.) je bio sin general-majora Andreja Miloradoviča iz ruske grane srpske porodice istog prezime koja je ustanovljena 1715. godine.
Do toga je došlo kada je prvi Mihailo Miloradović – jedan od trojice braće regrutovanih od strane cara Petra Velikog da dignu ustanak protiv Osmanlija tokom Rusko-turskog rata 1710-11 – pobegao iz Hercegovine u Rusiju i pridružio se tamošnjoj armiji kao pukovnik.
Taj prvi Mihailo je potkraj Petrovljeve vladavine bio pod optužbom za izdaju i utamničen, ali je pošteđen smrti ili progona okončanjem života carevog. Njegov unuk Andrej je trideset godina služio u ruskoj vojsci i kasnije postao gubernator Male Rusije, bivšeg Kozačkog hetmanata, dakle Ukrajine. Porodica je posedovala zemlju u Poltavskoj guberniji, a Mihailo o kome danas pričamo je nasledio petnaest hiljada seljaka (čitaj: robova).
Andrej je sina Mihaila, koji je ime dobio po pradedi, odmalena spremao za vojni poziv pa ga je slao da studira vojnu doktrinu u Kenigsbergu i Getingemu, Strazburu i Majncu. Opisivali su ga kao „šarmantnu neznalicu“ koji je toliko loše govorio francuski da je jednom reči „pittoresque“ i „synagogue“ spojio u „pittagogue“.
Kao 16-godišnjak se vratio u Rusiju 1787. i pristupio armiji kao praporščik, mlađi oficir, taman da učestvuje u Rusko-švedskom ratu 1788-90. godine, a njegov strmoglavi uspon počinje tokom vlade Pavla I kada pod Aleksandrom Suvorovim učestvuje u italijanskoj i švajcarskoj kampanji 1799. godine.
Miloradović je potom služio u ratovima protiv Francuske i Turske, dakle, tokom Napoleonovih ratova, pod carem Aleksandrom I. Posebno se istakao u Bici kod Amštetena (u kojoj je njegova uloga bila ključna) i zauzimanju Bukurešta, potom u Borodinskoj bici, bitkama kod Tarutina, Vjazma, Kulma, Lajpciga i Pariza.
1809. je već stekao čin pešadijskog generala, a četiri godine kasnije i titulu grofa. Imao je reputaciju odvažnog zapovednika (zvali su ga „ruski Mira“, po Žoašenu Miri, Napoleonovom maršalu, kao i „ruski Bajara“, po francuskom nacionalnom heroju iz 16. veka) i bio je veliki rival Petra Bagrationa. Imao je i reputaciju srećkovića: hvalio se da se tukao u pedeset bitaka a da nikada nije bio ranjen, niti čak ogreban od strane neprijatelja.
1818. godine Miloradović je imenovan za generalnog gubernatora Sankt Peterburga, a penzionisanje ili smrt starijih generala učinili su ga najodlikovanijim aktivnim oficirom ruske vojske. Bio je nosilac Ordena svetoga Đorđa 2. reda, Ordena svetoga apostola Andreja Prvozvanog, Ordena svetoga Vladimira 1. reda, Ordena svete Ane 1. reda, Ordena svetoga Jovana Jerusalimskog i Ordena svetoga Aleksandra Nevskog sa dijamantima.
Hrabar na bojištu, hvalisavog i kitnjastog karaktera, nije bio dobar gubernator. Čuveni pisac Vladimir Nabokov (iz čijeg je pera izašla „Lolita“) nazvao ga je „galantnim vojnikom, bonvivanom i pomalo bizarnim administratorom“. Ruski pisac i mislilac Aleksandar Ivanovič Hercen je o njemu napisao da je bio „jedan od onih vojnika koji su zauzimali najviše pozicije u civilnom životu bez ikakve predstave o javnim poslovima“.
Kada je vest o smrti cara Aleksandra I došla do Sankt Peterburga, Miloradovič je sprečio budućeg cara Nikolaja I (trećeg sina cara Pavla), da se popne na presto. Od 9. do 25. decembra 1825. godine Miloradovič je de fakto bio diktator Ruskog carstva.
Na kraju, nakon što je srednji sin Pavla I – Konstantin, odbio krunu, Miloradovič je priznao Nikolaja za suverena i imperatora, s obzirom da su Romanovi sami razrešili pitanje nasleđivanja, što je i bio njegov cilj.
Međutim, uprkos tome što je znao da se sprema Dekabristički ustanak (u kome su pretežno liberalni oficiri Carske garde okupljeni u tajno društvo Savez spasa pokušali da svrgnu Nikolaja I i na njegovo mesto ipak postave Konstantina, ne bi li doveli do preko potrebnih demokratskih reformi u imperiji te Rusiju izvukli iz apsolutističkog srednjeg veka) ništa nije uradio da spreči da do njega dođe.
Kada je na prestoničkom Senatskom trgu 26. decembra 1825. došlo do bitke između snaga lojalnih Nikolaju I i dekabrista, Miloradović je odjahao do pobunjenika u nameri da ih ubedi na pokornost, ali je upucan od strane Petra Kahovskog i izboden od strane Jevgenija Obolenskog. Dekabristi nisu uspeli, Nikolaj I je pobedio, tako da je ovo ubistvo bilo uzaludno.
Miloradovič se nikada nije ženio i nema potomstvo, barem ne zvanično; ipak, za života se šuškalo da je od glumica carskih pozorišta kojima je upravljao napravio harem, tako da, ko zna, možda se danas neki njegov potomak šetka Moskvom ili Petrogradom a da to ni ne zna.
Izvor: Telegraf
U Nemačkoj umrla Aleksandra fon Kroj, poslednja grofica iz čuvene po junacima, hercegovačke porodice. Sudbina hercegovačkog roda – slika seoba i deoba Srba od raspada Dušanovog carstva do danas.
VOJVOTKINjA Aleksandra Miloradović fon Kroj preminula je u septembru ove godine, izvestio je na velikom prostoru nemački „Frankfurter algemajne cajtung“. Zapadni stručnjaci za genealogiju naveli su da je ona potomak visokog ruskog plemstva, grofovske kuće Miloradovića i dama Suverenog reda malteških vitezova.
Njen suprug, bavarski vojvoda Rudolf fon Kroj, potiče iz plemićkog roda francuskog porekla, koji je sada u prvom naslednom redu za titulu vladara Svetog rimskog carstva germanskog naroda, odnosno Habzburške imperije.
To nije prva veza Miloradovića s habzburškom krunom. Krajiškom oficiru, Srbinu, zapovedniku genadirskog Gradišćanskog puka Jeftimiju Miloradoviću 1760, Marija Terezija dala je grb i predikat „od Hrabrenovića i Dubrave“, po starom rodu iz Hercegovine. Međutim, Jeftimije nije prihvatio unijaćenje i odselio se u Rusiju, gde je tražio potvrdu plemstva s austrijskim i dubrovačkim dokumentima, gde je naveden i grb Miloradovića iz ilirskih grbovnika. Zahvaljujući tim zbornicima sumnjive istorijske vrednosti, srpsku porodicu danas svojataju bivše jugoslovenske republike, sad države Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, čiji je veliki deo u stvari Stara Hercegovina.
Sudbina Miloradovića je slika seoba i deoba Srba od gašenja loze Nemanjića i raspada Dušanovog carstva. Izvorno srpski vlastelini u starom Humu, Zahumlju i Travuniji, oni su, da bi opstali, davali vojnike mnogim državama u kojima su živeli. Istoričar Vojislav Bogićević navodi da je sultan Mehmed Drugi u drugoj polovini 16. veka dao knezu Milisavu Miloradoviću-Hrabrenu titulu spahije, šest kuća kmetova i dopustio mu da podiže zadužbine, a zauzvrat je zahtevao da obavlja vojničku službu.
Knez Milisav, obnovitelj Žitomislića i ktitor crkava u Klepcima, Ošanićima i Trijebnju, prihvatio je i napadao Dubrovčane, uključujući i one Miloradoviće koji su ratovali za Dubrovačku republiku. Kad su se Turci i Dubrovčani sporazumeli, svi Miloradovići su ostali na cedilu i masovno se iseljavali, najviše u Malorusiju, današnju Ukrajinu, gde su već bile formirane oblasti srpskih emigranata, bivših autrijskih graničara, Slavjanoserbija i Novaja Serbija.
Iako je Ruska imperija brzo asimilovala Srbe, nikada nije krila njihovo poreklo. Ni danas nije zaboravljeno da su rusko vojno plemstvo Miloradovića utemeljili Srbi iz Hercegovine, braća Mihailo, Gavrilo i Andreja. Oni su bili štićenici hercegovačkog Srbina grofa Save Vladislavića Raguzinskog, tvorca spoljne obaveštajne službe Rusije.
– Imperator Petar Veliki se 1711. spremao za ratni pohod na Tursku – navodi istoričar Ivan Nikolajev. – Rusija je odlučila da angažuje vešte agente među lokalnim stanovništvom kako bi podigla ustanke u hrišćanskim zemljama Otomanskog sultanata i odvukla turske trupe na drugu stranu. Po savetu grofa Save Raguzinskog, carevog bliskog saradnika i glavnog savetnika u ratu protiv Turaka, za ovlašćeno lice ruskog imperatora u činu pukovnika imenovan je hercegovački Srbin Mihail iz slavnog roda Miloradovića.
Pukovnik Miloradović je s carskom proklamacijom došao na Cetinje, gde je u martu 1711. proglašen ustanak. Sultan je sledeće godine poslao kaznenu ekspediciju, koja je surovo ugušila ustanak i podstakla još jedan talas seoba.
– Posle događaja 1712. carski agent Miloradović ponovo je otišao u Rusiju, gde ga je lično imperator darežljivo nagradio za uspešno obavljen zadatak – navodi Nikolajev. – Tako je jedan ogranak Miloradovića zauvek ostao u Rusiji, primivši malorusko plemstvo.
Mihailo Miloradović je dobio posede i komandu nad pukom zaporoških kozaka, a njegov unuk Petar je napredovao do službe na dvoru Jekaterine Druge.
– Mlađi Petrov brat Andrej učestvovao je u sedmogodišnjem ratu s Prusijom, a zatim u ratu s Turcima – navodi istoričar S. S. Šulc, daleki potomak Pavla Miloradovića. – Sa Suvorovom komandovao je ruskim armijama u bici kod Kozludže, gde su Turci doživeli strašan poraz. On je 1799. proizveden u čin generala.
Njegov sin Mihailo već kao 19-godišnjak bio je potporučnik Ismailovskog puka. Samo deset godina kasnije on postaje general-major.
– U bici kod Austerlica protiv Napoleona, Miloradović u teškim uslovima sa svojih 4.000 vojnika odbija napade 10.000 Francuza – navodi S. S. Šulc. – Posebno se proslavio besprimernom hrabrošću u Borodinskoj bici.
Ubistvo Mihaila Miloradovića
Po okončanju rata, Miloradović je postao najodlikovaniji aktivni oficir ruske vojske, a 1813. je dobio i naslednu grofovsku titulu. Pet godina kasnije postao je peterburški vojni general-gubernator, komandant Garde i član Državnog saveta.
Kad je umro car Aleksandar Prvi, Miloradović se umešao i u pitanje nasledstva krune. Kada su mladi gardijski oficiri, nezadovoljni ponašanjem Romanovih, 14. decembra 1825. pokrenuli pobunu na Senatskom trgu i Miloradović je izašao među njih i svojim autoritetom je gotovo smirio ustanak. Tad mu je u leđa pucao levičarski radikal Petar Kahovski. Stari ratnik je zahtevao da vidi zrno kojim je upucan.
– Hvala bogu, nije vojnički – odahnuo je kad su mu pokazalo revolverski metak. Njegova poslednja volja bila je da car oslobodi sve njegove seljake od kreposne obaveze.
Oktobarska revolucija podelila je i Rusiju i Miloradoviće. Neki su kao „beli“ otišli u inostranstvo, a drugi su ostali sa „crvenima“ i ponovo se dokazali kao odani oficiri. Takav je bio Rodion Nikolajević Miloradović, potomak junaka Otadžbinskog rata protiv Napoleona, postao je heroj Velikog otadžbinskog rata protiv Hitlera.
Grof Aleksandar G. Miloradović (1886-1952), junak Rusko-japanskog rata i Prvog svetskog rata, kao belogardejac je emigrirao. Posle njegove smrti 2. januara 1952. godine, potomci njegovog brata od strica Nikolaja, takođe carskog oficira, trebalo je da traže od ruskog cara da naslede grofovsku titulu. Međutim, pošto su poslednji Romanovi odavno pobijeni, Nikolajev sin Serafim Miloradović (1929-2008) prosto je preuzeo grofovsku titulu. Živeo je u Francuskoj, Nemačkoj, Belgiji i Velikoj Britaniji.
Njegova kći Aleksandra Serafimović grofica fon Miloradović, kako njeno titularno ime navode u Nemačkoj, rođena je 1960. u bavarskom dvorcu Sunšig, a 1987. udala se za hercoga Rudolfa fon Kroja, sina hercoga Karla fon Kroja i princeze Gabrijele fon Bajern. Rodila je šestoro dece i bila je veoma poznata po humanitarnom radu kao dama Malteških vitezova i član odbora Fondacije biskupa Hajnriha Tenhumberga. Doktorirala je 2004. na Sorboni s tezom „Sovjetski disidenti u Nemačkoj“. Posle duge i teške bolesti umrla je u 55. godini, a s njom je praktično nestala i grofovska kuća Miloradovića.
SRBI – MALORUSKO PLEMSTVO
ROD Miloradovići upisan je u rusku knjigu dvorjanstva.
U rodoslovnoj knjizi Miloradovića upisano je 255 muških i ženskih predstavnika roda. Stupali su u brak uglavnom sa predstavnicima maloruskog dvorjanstva.
General pešadije Mihail Andrejević Miloradović je 1813. nagrađen titulom grofa ruske imperije za zasluge u ratu protiv Napoleona, a njegovom smrću 15. decembra 1825. je ugašena grofovska grana Miloradovića.
Drugi put je titula grofa ruske imperije dodeljena, odnosno dozvoljeno njeno korišćenje, „za ovekovečenje uspomene na generala Mihaila Miloradovića“ koji nije imao direktnih naslednika, praunuku njegovog strica Petra Miloradovića, Grigoriju Aleksandroviću Miloradoviću.
General Mihailo Miloradović je sahranjen u Crkvi Svetog duha Aleksandro-nevske lavre, koju su komunisti digli u vazduh 1937. godine. Srećom, nadgrobna ploča i njegovi zemni ostaci su spaseni i preneseni u muzej Blagoveštenske crkve, gde se i danas nalaze.
«Večernje novosti» – Boris SUBAŠIĆ
Dabro- bosanski istočnik, 1890.