Vaso Pelagić
(Gornji Žabar, 1838. – Požarevac, 1899.)
Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banja Luci zbog širenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog učestvovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876.
Za razliku od ostalih relevantnih učesnika ustanka, koji su favorizirali njegovu nacionalno-političku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagić je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilačkoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalističke ideje iza sebe je ostavio đela Historiju bosanskohercegovačke bune, Odgovor na četiri društvena pitanja, Umovanje zdravog razuma i mnoga druga. Posljednje godine života proveo je u zatvoru u Požarevcu.
Biografiju prenosimo sa zvaničnog sajta opštine Pelagićevo (ranije Gornji Žabar)
Biografija
U našem mjestu, nekoliko kilometara istočno od Osnovne škole, u porodici Pelagić, davne 1838. godine rođen je jedan od najvećih revolucionara Balkana i jedan od prvih socijalista na poluostrvu, poznati borac za narodna prava i slobodu – Vaso Pelagić, koji je pronio ime svoga zavičaja širom naše zemlje i daleko van njenih granica.
I kao dječak bio je nestašan i buntovan, ali svakako da njegovi roditelji nisu mogli ni slutiti da će se kasnije njegovog imena mnogi državnici plašiti i da će on biti jedan od vodećih revolucionarnih aktivista na Balkanu i široj regiji.
Osnovnu školu je završio u Pelagićevu, tadašnjem Gornjem Žabaru. 1851. godine odlazi u Beograd i upisuje gimnaziju, a 1857. godine bogosloviju. Želio je da bude narodni učitelj, da širi među svojim narodom ideje slobode, bratstva i jednakosti, o čemu svjedoće njegova tri podignuta prsta na spomeniku ispred škole, koji je podignut njemu u čast 1969. godine, sredstvima solidarnosti radnih ljudi i građana cijele Jugoslavije.
Poslije školovanja u Beogradu, 1860. godine Vaso Pelagić dolazi u Brčko za učitelja u Osnovnoj školi. On tamo razvija širu aktivnost i pored redovnog rada sa djecom, otpočinje političku i prosvjetnu djelatnost. Obilazio je sela, držao predavanja, a njegovim nastojanjem otvorene su ženska škola i čitaonica, jedna od prvih u tadašnjoj Bosni. Takođe je počeo pisati i za novine.
Na samom početku svog radnog vijeka, mladi Pelagić će doći u sukob sa Turcima zbog ideja koje je zastupao i „novotarija“ koje je uvodio u školi. U nepotpisanom tekstu, u novosadskoj štampi, napada bezakonje i samovolju turskih činovnika, pa ubrzo postaje „trun u oku“ turskim vlastima.
Zbog svega toga, Pelagić je primoran da napusti Brčko i tada odlazi u Moskvu gdje da prihvaća slovenofilski odbor. On je tamo slušao predavanja iz političke ekonomije, istorije i medicine, upoznavajući se tu sa reformatorskim i revolucionarnim idejama, koje su tada počele zahvatati cijelu rusku omladinu. Njega su tada posebno oduševile literatura i ideje ruskih revolucionarnih demokrata Hercena, Černjiševskog i Dobroljubova. Neke od tih ideja je usvoji i kasnije će ih stravstveno širiti i zastupati.
Iz Rusije se Pelagić 1866. godine vraća u Beograd. Tu od srpske vlade dobija saglasnost i pomoć za otvaranje bogoslovije u Banja Luci. Banjalučka opština, u kojoj je građanski sloj, iako tanak, imao znatnijeg uticaja na mjesne prilike, prihvatila je ovu ideju i škola je otpočela rad septembra iste godine. Pelagiće je u toj školi bio upravitelj i predavač. Kasniji događaji će pokazati da je njegov bliži cilj bio da školuje učitelje i sveštenike, a dalja namjera da priprema kadrove za revolucionarni rad. Sam Pelagić to potvrđuje pisanom riječju u svojoj „Autobiografiji“ kada kaže: „Otvorio sam Višu narodnu školu pod nazivom bogoslovija iz političkih obzira, jer se Turska ne boji bogoslovnog znanja.“ Pored vjerskih predmeta, đaci su ovdje izučavali istoriju, geografiju, njemački jezik i gramatiku i bavili se gimnastikom.
U Banja Luci osniva srpsku čitaonicu i štedionicu, iz čijeg fonda bi se školovali siromašni đaci.
Svoje učenike Pelagić vaspitava u duhu slobodoumlja i revolucionarnog zanosa. Veliku pažnju je posvećuje fizičkom vaspitanju, pa u školskom dvorištu postavlja fiskulturne sprave za vježbanje. Buduće učitelje je obučavao mačevanju, kao i drugim vještinama iz prve pomoći i samoodbrane, koje bi im koristile u nekom budućem ratu. Bio je svojim đacima predavač, ekonom i ljekar, pošto je stekao solidne osnove iz medicine na Moskovskom univerzitetu. Na osnovu ovog njegovog znanja iz medicine, nastat će jedno od njegovih najpopularnijih djela „Narodni učitelj“ – najčitanija knjiga o liječenju raznih bolesti pomoću trava. Ona i danas doživljava svoja nova izdanja.
Iako je škola s početka bila dobro prihvaćena i stekla dosta pristalica ne samo u Bosni, nego i van nje, njen se upravitelj i ovdje suočio sa nizom teškoća čiji su uzroci ležali u tadašnjim političkim i društvenim prilikama. Zaostalu Bosnu i Hercegovinu, sa ogromnom većinom nepismenog stanovništva, potresali su unutrašnji sukobi. Nacionalno oslobodilački pokreti u blizini njenih granica i prvi prodori kapitalističke privrede već su značajno revolucionisali mase. Građanski elementi, trgovci i određen broj školovanih ljudi, igraju veoma značajnu ulogu u ovim kretanjima. Revolt protiv represija i eksploatacije, protiv istrošenih i prevaziđenih društvenih odnosa, težnja za političkom ravnopravnošću i nacionalnim oslobođenjem, rađaju niz ustanaka koji se, jedan za drugim, javljaju od 1834. do 1875. godine. Pokušaji turskog carstva da sredi unutrašnje odnose nekakvim reformama nisu poboljšali stanje u zemlji. Rezultati oslobodilačkih borbi u Srbiji i Crnoj Gori, kao i njihov intenzivni uticaj na prilike u Bosni i Hercegovini, podstiče oslobodilačke pokrete. Austro – ugarska je već od ranije ispoljavala svoje imperijalističke težnje prema ovom području, koje će kasnije i ostvariti. Njeni povjerljivi ljudi prate šta se dešava u Bosni, a u samoj Banja Luci, u Pelagićevom prvom susjedstvu, nalazi ѕe austrijski konzul.
Da bi u jednoj takvoj zamršenoj situaciji, osigurao započeti rad i da bi se suprostavio neprijateljima koji su htjeli da ga sklone iz škole, Pelagić 1867. godine prima arhimandritski čin.
Ali do otvorenog sukoba ipak dolazi godinu dana kasnije, kada Pelagić interveniše u odbranu svojih đaka koji su došli u sukob sa jednom noćnom turskom patrolom. Vlasti ga hapse i sprovode pod stražom u Sarajevo na saslušanje. Pelagić odbija prijedlog srpskih prijatelja da se prikupljenim dukatima podmite turske vlasti u Sarajevu. Prihvata beskompromisnu političku borbu koju će voditi do kraja života.
Kažu da su mu neke paše predlagale da se povuče, da porekne ono što je rekao, ali on je, naprotiv, sve vatrenije napadao turski režim u Bosni pred Velikim sudom u Sarajevu. I uprkos brojnim protestima javnosti u Bosni, Srbiji i Vojvodini – koje su cijelo vrijeme pratile njegov rad – Pelagić je osuđen na 101 godinu robije i zatvoren u maloazijski gradić Kjutaju na izdržavanje kazne.
Krilata i neukrotiva Pelagićeva misao na ovu dugotrajnu robiju kaže: „Osudili vi mene, gospodo, ili ne, ja ću i od sada, kao i do sada, uporno braniti i širiti svoje napredne misli dokle god sam živ.“
Od tada počinju tegobne godine života, bolje rečeno stradanje Vase Pelagića koje će trajati, sa manjim prekidima, do njegove smrti. Od tada on će se tako reći neprekidno nalaziti u položaju progonjena čovjeka.
U zatočeništvu Pelagić piše i neka svoja poznata djela kao što su „Putovanje unakrst cijele zemlje,“ „Pokušaj za narodno i lično unapređenje,“ „Pravila održavanja i poboljšanje tjelesnog, umnog i moralnog zdravlja“ i „Moralni zavjet jednog zatočenika.“
Uz pomoć ruske i srpske vlade, Pelagić bježi iz zatvora i preko Odese vraća se u Beograd. Tu dobija politički azil kao narodni mučenik i borac za srpsko oslobođenje. Aktivno se uključuje u rad Ujedinjene omladine srpske i biva izabran za njenog predsjednika i odbornika. Govor koji je održao na skupštini Ujedinjene omladine u Vršcu bio je povod da Mađari rasture skupštinu i zabrane rad ovoj organizaciji. Poslije toga, Pelagić sa grupom istomišljenika odlazi u Crnu Goru i na Cetinju osniva Družinu za oslobođenje i ujedinjenje srpsko, ali i ovdje uskoro dolazi u sukob sa apsolutizmom knjaza Nikole, te biva primoran da napusti zemlju i ode u Novi Sad.
Ovdje je razvio veliku aktivnost kroz rad u socijalističkom pokretu i vodeći borbu protiv reakcionarnog mađarskog režima. Piše i objavljuje članke, brošure i pisma i uspostavlja mnogobrojne kontakte po Sremu i Bačkoj. U ovom pperiodu jednom je putovao i u Češku gdje je pripremio prevod knjige „Borba naroda američkog za slobodu i nezavisnost“ i sarađivao je u poznatom pedagoškom časopisu slovenskih učitelja „Slovenski pedagog.“
Javnost u Vojvodini znala ga je od ranije pa se krug njegovih simpatizera naglo širio, ali isto tako i broj njegovin neprijatelja bivao je sve veći. Mreža praćenja i obavještavanja o njegovom kretanju bila je spletena oko njega, temeljito organizovana od najnižih do najviših ustanova vlasti. Više puta je bivao hapšen i osuđivan, pa čak je donesena i odluka da se izruči turskim vlastima, ali ovo nije uzvršeno zahvaljujući protestima naroda. Pritvoren je u Vinkovcima, a odatle je, po sopstvenoj volji, preko Ptuja otišao u Trst.
Između 1872. i 1874. godine Vaso Pelagić odlazi iz Trsta i boravi u Gracu, Beču i Cirihu, a zatim opet u Beogradu. U Gracu je pripremio, a zatim 1873. godine u novosadskoj „Zastavi“ objavio, svoju poznatu „Javnu ostavku na arhimandritsko zvanje.“ Inače, za njegov dalji rad najvažniji je tadašnji boravak u Cirihu kuda je otišao da „izučava socijalističku nauku.“ Švajcarska je ranije davala utočište i Svetozaru Markoviću i drugim socijalistima pa se tu i Vaso Pelagić upoznao sa mnogim idejama, metodama i oblicima političke borbe. Kasniji njegovi stavovi i spisi pokazuju da je ovo bavljenje u Cirihu imalo stvarnog uticaja na sazrijevanje njegovih političkih pogleda, posebno na proširivanje njegovih shvatanja o oslobodilačkoj borbi u našim zemljama. Ideja nacionalnog oslobođenja dobiva kod njega nove dimenzije i povezuje se sa pitanjem socijalnog i ekonomskog oslobođenja, što se može vidjeti najbolje u njegovim stavovima i držanju u bosansko – hercegovačkom ustanku 1875. godine.
1874. godine Pelagić se vraća u Beograd gdje nastavlja da piše i objavljuje, ali isto tako i da obnavlja svoje veze sa Bosnom u kojoj je bio vrlo polularan, posebno među omladinom.
Avgusta 1875. godine izbija veliki bosansko – hercegovački ustanak, koji Vaso Pelagić naziva bosanskom revolucijom. On dolazi u Bosnu, pridružuje se ustanicima i postaje član ustaničkog odbora u Kostajnici. Vodi jednu od glavnih uloga u ustanku i odražava na određeni način političku svijest pobunjenog naroda. Mnogo piše i direktno učestvuje u organizovanju različitih aktivnosti vezanih za ustanak. Pelagić postaje najuticajnila ličnost u „Glavnom odboru bosanskog ustanka za oslobođenje,“ koji je, pored takvog odbora u Beogradu, vršio najajči uticaj na ustanak u sjeverozapadnoj Bosni. Sastavio je proglas koji je bio prihvaćen od većine ustaničkih vođa i u kojem on zahtijeva ukidanje agaluka i zakupnine, radikalnu agrarnu reformu, političko uređenje sa narodnom demokratijom, skupštinom i pravnozakonskim uređenjem zemlje. U proglasu su dalje slijedili zahtjevi za samoupravu opština, razdvajanje škole i crkve, slobodu štampe i druge poznate ideje i programski stavovi Svetozara Markovića i Vase Pelagića. Zalagao se za ideju jugoslovenskog zajedništva, ali je na nju gledao u mnogo širem kontekstu kroz veličanstvenu viziju stvaranja federacije balkansko – karpatskih naroda. Izabran je u delegaciju koja je trebala predstavljati ustanike na Berlinskom kongresu, ali je sredinom 1876. godine uhapšen u Austrougarskoj i osućen na godinu dana robije.
Početkom 1878. godine Pelagić je ponovo među bosanskim ustanicima i u to vrijeme piše knjigu „Istorija bosansko – hercegovačke bune“ u kojoj prikazuje uzroke bune i njen neuspjeh. On je, kao i ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine, dočekao okupaciju 1878. godine sa otvorenim neprijateljstvom. Okupacija je shvaćena kao imperijlističko porobljavanje, a ne kao oslobođenje i unapređenje prilika u toj zemlji. On je već te iste godine, čim se dim od ustaničkog baruta bio slegao, otvoreno pisao o tome u svom članku „Austrija kao civilizator u Bosni i Hercegovini.“ Sredinom 1879. godine Pelagić poslednji put boravi u svojoj užoj otadžbini i upravo tadašnji boravak u nekim mjestima mu omogućava mu da postigne jasan uvid u bosansko – hercegovačke prilike pod okupacijom, pa da iste, samo još jasnije i oštrije stavove, iznese u „Javnom pismu Gledstonu, engleskom ministru spoljnih poslova“ iz 1880. godine. Pelagić u pismu upoređuje stanje u bivšoj Turskoj sa savremenim stanjem u Bosni i Hercegovini i na osnovu tih razmatranja zaključuje da je „austrijsko oslobođenje gore od turskog neoslobođenja.“
Zbog sukoba sa Austro – ugarskim vlastima morao je da zauvijek napusti Bosnu i da poslednjih 20 godina života provede u Srbiji, uglavnom u Beogradu, ali isto tako i u Vojvodini. Putovao je i propagirao svoje ideje po Bugarskoj, Rumuniji, Grčkoj i Makedoniji. Vlasti su za njim izdavale mnogo potjernica i više puta je hapšen u ovom periodu. Strah od njegovog uticaja zahvatio je sve pokrajine po kojim se kretao.
U Srbiji je doživljavao sa crkvom i Obrenovićevim režimom. Dva puta je protjerivan, ali mu je na zahtjev naroda odobravan povratak u zemlju. Narod je u njemu vidio iskrenog i poštenog borca za njegova prava. Zbog takvog ogormnog povjerenja, na izborima za Narodnu Skupštinu Srbije 1890. godine Rudnički okrug ga kandiduje za narodnog poslanika.
Tih godina se Vaso Pelagić aktivno uključuje u socijalistički pokret. Poslije smrti Svetozara Markovića 1875. godine i Mite Cenića 1888. godine, ona je jedan od glavnih boraca toga pokreta čija snaga u tome razdoblju nezadrživo jača. Pokreću se razna socijalistička glasila kao što su „Socijaldemokrat“ i „Radničke novine“ u kojim Vaso Pelagić vrlo agilno i mobilizatorski djeluje. Takođe je jedan od prvih propagatora proslave Prvog maja, radničkog praznika koji će se početi u Srbiji slaviti od 1894. godine.
Svakako se može reći da je upravo ovaj dvadesetogodišnji period njegovog života najbogatiji i ujedno najburniji. To je doba njegovog stradanja, ali i grozničave aktivnosti.
Zbog svih ovih svojih ideja i aktivnosti na propagiranju naprednih ideja, Pelagić je često proganjan i hapšen, izvođen pred sud i osuđivan. Pratila ga je policija u Beču, Pešti, Bukureštu, Zagrebu, Beogradu… Svim vlastodršcima je zadavao strah, dok ga je narod volio, pozdravljao i branio.
Crkvene vlasti mu, uz pomoć žandarma, 1895. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu oduzimaju arhimandritski čin, iako ga se on ranije već bio javno odrekao, i naređuju da se njegova djela javno spaljuju. Proglašavaju ga čak i ludim i zatvraju u ludnicu. Međutim, ogorčenih 3 000 mladih Beograđana obija kapiju zatvora i nasilnim putem oslobađaju Pelagića.
Povodom svih ovih bjesomučnih napada na Vasu Pelagića, Dragiša Lapčević je pisao:
„Pa ipak ga nisu slomili. Što su ga više tjerali on je bio odsudniji u bitci, što su ga više izobličavali pred narodom, on se sve više narodu približavao, te je danas rijetka radnička (zanatlijska i zemljoradnička) kuća koja ima pismene duše, a da se u njoj ne čitaju knjige Pelagićeve.“
Poslednje godine života provodi u Beogradu i Požarevcu, i to više u zatvorima nego na slobodi. Poslednji put je zatvoren 1897. godine u požarevačkoj kaznionici. Tu piše i svoje poslednje djelo „Autobiografiju,“ koju ne završava. Mučen, kažnjavan i iscrpnjen teškom bolešću Pelagić je u 62 – oj godini života, 25. januar 1899. godini, umro u Zabeli kod Požarevca.
Narodni učitelj je sahranjen noću, tajno, na zatvorskom groblju kao robijaš, iz pakosti tadašnjeg režima. Vlasti nisu dozvolile prijateljima da ga prenesu u Beograd ili Gornji Žabar, odnosno Pelagićevo, i da ga tu sahrane. Grob Vase Pelagića se i danas nalazi u zatvorskom groblju u Zabeli kod Požarevca.
U svom testamentu, Pelagić je napisao: „Mada ja radim na političko – prosvjetnom polju preko 40 godina, i mada sam u toku tog vremena mogao steći čitave palate bogatstva, zato što su me se bojale sve vlade u četiri – pet država, gdje sam radio, ja sa ovim testamentom ne ostavljam novaca, jer ih nemam. Zbog toga moj je testament moralne, a ne novčane prirode.
Ja u mom – ovom testamentu ostavljam u amanet prijateljima mojim i moga roda: ‘Da se bore svuda i svagda protiv svačije najezde koja potire istinu, pravdu, slobodu i svetu ideju političke ravnopravnosti i ekonomske jednakosti ljudske’ i ‘Da u ime uzvišenog djela ne žale nikakvih žrtava, jer one su činioci one snage koja će osloboditi ugrožene, ugnjetane – bijedne narode i ljude, od dosadašnjeg grabljivog i ubitačnog društvenog poretka.’
Jovan Skerlić. Ugledni srpski književni kritičar i istoričar, blizak Pelagićev prijatelj, dodaje: „Ono što će ostati od njega, to nisu ni njegove knjige ni ideje, no živi primjer koji je dao, primjer nesalomljive volje i apostolske energije, puno saglasnosti između ideje i života, ceo jedan život stradanja, završen, mučeničkom smrću!“
Vaso Pelagić je za svoga života napisao, štampao i narodu razdijelio preko 250 000 primjeraka svojih knjiga i knjižica. Posle njegove smrti ova djela su nebrojeno puta umnožavana. Najpoznatije djelo je svako „Pelagićev narodni učitelj“ koji je probudio veliko interesovanje u narodu i koji to i danas radi.
Njegove pristalice su govorile: Živimo po Pelagiću. A širom zemlje bilo je onih koji su se deklarisali kao njegove pristalice i koji su kao Pelagićevci nastavili da promovišu njegove ideje i nastavili borbu za njihovo ispunjenje. Neki su učestvovali i u oktobarskoj revoluciji u Rusiji, drugi su nastavili socijalistički rad u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a svi su nošeni njegovim idejama uzeli aktivno učešće u NOB-u.
Posle rata, širom Jugoslavije podignuti su spomenici Vasi Pelagiću. Pedagoško društvo Srbije ustanovilo je značajnu nagradu koja nosi njegovo ime. O Pelagiću je napisano preko 200 priloga, studija i knjiga, a uraćeno je o njemu i mnogo radio i televizijskih emisija.
Sigurno će i vrijeme koje dolazi sve više skretati pažnju ljudi na djela ovog vizionara, na njegovu neprekidnu i beskompromisnu borbu protiv nepravde i terora, a u ime pravednosti i nacionalnog osloboćenja. Posebno u današnjem vremenu, u kojem naše društvo ne može da pronaće onaj pravi smjer svoga kretanja prema budućnosti, potrebna nam je snaga duha i izuzetna vizija nacionalnog preporoda kakvu je nekada, u vremenu buđenja naroda, imao naš veliki borac za slobodu i prosvetitelj Vaso Pelagić. Samo tako možemo računati na neki novi budući preporod i na novo sveopšte narodno bućenje.
Neke misli Vase Pelagića zbog kojih je pao u nemilost svjetovno-duhovnih vladarskih krugova:
„Vjerovao bi svako,
kad bi moglo bit,
da ocitas vjerovanje
i da budes sit“
1. Таkоzvаnо „svеtо pismо“ niје ništа drugо nо zbоrnik svih mаntiјаških sаnjаriја i pеtlјаniја kоје nikаkvоg lоgičkоg smislа nеmајu i kоје svојim šаrlаtаnskim prоtivrеčјеm sаmе sеbе gоtоvо nа svаkоm listu u lаž ugоnе. Višе vrеdi јеdаn nајmаnji člаnčić iz rаciоnаlnе еkоnоmiје nо svе bоgоslоvskе knjigе štо ih imа nа svеtu.
2. Svеtа mајkа crkvа, dоm bоžјi, niје ni u dlаku vаžniја i svеtliја оd оbičnоg dоmа i kućеrkа. I višе vrеdi zа nаrоd јеdаn nаučnо udеšеn аrtеrski bunаr, čеsmа, nо svе prаvоslаvnе i krivоslаvnе crkvе i mаnаstiri.Crkvа је privilеgisаni dоm zаgluplјivаnjа, lаži i rоpstvа. Ја, kао prоfеsоr bоgоslоviје i аrhimаndrit, i pо tri putа оvо kаžеm. Kаd bih drukčiје rеkао, lаgао bih nаrоdu. Kаd bih drukčiје prоpоvеdао, biо bih izdајicа nаukе. Zа оvu izrеčеnu istinu mеnе ćе strоgо, vrlо strоgо оsuditi nе sаmо zаtucаnа mаsа nаrоdа nеgо i svа intеligеnciја kоја dišе pоdlim, nаzаdnim
i sеbičnim duhоm. Pа nеkа i tо budе, аli dоći će јеdnоm оnо svеtо dоbа kаd ćе sаv nаrоd i svе lјudstvо оnаkо misliti, mа dа ću ја tаdа biti u vеčnој zаbоrаvnоsti.I pоštо јоš nikо u crkvi niје ni vidео, а kаmоli čuо prеmilоstivоg bоgа dа svојu dеcu, nаrоd pоučаvа, tо sе mоžе pоtpunо sаvеsnо rеći dа nе vrеdi u nju ići kаd gаzdа u dоmu niје; štа ćе đаci u škоli bеz učitеlја? Kаlfе im nе mоgu zаmеniti učitеlја i оcа. Crkvа је mаntiјаški dućаn u kоmе оni prоdајu svојu nеstvаrnu i nеslаnu rоbu i niti, оsnivајu zа budućе svоје spеkulаciје i ugоdniје živоvаnjе.
3. „Моlitvа i blаgоslоv“ nе vrеdi višе оd оbičnоg bаpskоg prеklаpаnjа i vrаčаnjа. Pаpе i оstаli i krupni i sitni mаntiјаši blаgоslоvišе krstоnоsnu vојsku dа оsvојi „svеtа mеstа“, „grоb Hristоv“ iz ruku аziskih vаrvаrа, pа svi krstоnоsci zаglаvišе pоd udаrcimа nеkrštеnih „аgаrјаnа“. Оni blаgоslоvišе Nаpоlеоnа dа pоkоri Prusku, а ruski svеštеnоdоstојаnstvеnici cаrа Nikоlаја – dа pоkоri sultаnоvu vlаdu i držаvu, pа оbје blаgоslоvеnе strаnе kоnаčnо izgubišе mеgdаn.Nаrоd Slаvоniје bаš sе mоli bоgu i dоbiја pоpоvskе blаgоslоvе, pа еnо 1878-1879 gоdinе sаvskа pоplаvа učini čitаvе užаsе оd nаrоdа kојi stаnuје u niskim rаvnicаmа pоrеd Sаvе. Rusi su tаkо pоbоžni dа su u sаmој Моskvi pоdigli 4.000 crkаvа i mаnаstirа, pа еnо glаd Sаmаriskа, sušа Vоrоnеškа, crnаc аstrаhаnski i Nеrоnski knut impеrаtоrskо-cаrski mаhоm ih ugnjеtаvа, unеsrеćаvа i sаtirе. Маntiјаši i nаrоd Јеvrејski i Тurski tоlikе vеkоvе оgulišе sе činеći mоlitvе, udаrајući sе prsа i dеrući sе nа minаrеtimа: „аlаh i аlаh!“ pа svе sа zlа nа gоrе. Gоnе ih i biјu оd svih strаnа. Оd vеlikе turskе cаrеvinе pоstоје оdlоmci. Hilјаdаmа gоdinа tаkо činе i Kinеzi i Indiјаni, pа ipаk gоmilаmа skаču u vоdu оd glаdi i nеvоlје. Hrišćаnski bоgоslоvi vеć prоmukоšе i vrаt iskrivišе vičući bоgа: „Gоspоdi, vоzvаh tеbје, usliši mја“ – pа јоš nikаdа nе siđе mеđu nаs; i tоlikоm sirоtnоm svеtu nеćе dа pоšаlје ni pеčеnih vrаnа, а kаmоli јаrеbicа. Imа јоš siјаsеt sličnih primеrа, аli i оvоlikо је dоstа.
4. „Čаsni krst“ nеmа vrеdnоsti ni svеtlоsti kоlikо оbičаn štаp, јеr оvim sе оpеt pоštаpа i brаni, а krstоm sе nikо ni u kоm slučајu nе mоžе pоmоći. Krst је, kао i mоlitvа, pоmоćnik vаrаlicаmа.
5. Krštеnjе је uоbičајеnа nаvikа kоја је tоlikо svеtа kоlikо pušеnjе оpiјumа ili duvаnа. Оnо је tоlikо pоštеnо dа nеmоćnо dеtе, kоје ništа nеznа, privеžе оvој ili оnој vеri i pripišе mu оvаkо ili оnаkо imе bеz njеgоvа znаnjа i sаizvоlјеnjа.
6. Bоgоslоvskе škоlе nisu ništа drugо nо zаvоdi u kојimа sе uči kаkо će ce finiје i vеštiје zаgluplјivаti nаrоdi, izоpаčаvаti svеt i pоricаti i ismiјаvаti nаučnе istinе. Kо оvо nе uviđа, оn је bеz rаzumа.
7. Bоg, rај, pаkао, аnđеli, đаvоli nisu ništа drugо nо zlоnаmеrnо izmišlјеnа strаšilа mаntiјаškа i tirаnskа uјdurmа, čimе su nаrоd plаšili i izvlаčili njеgоvu zаmuku, zаrаdu dа lаkšе i оbilаtiје gоspоduјu i uživајu. Оvu istinu pоtvrđuјu, prvо, nаši gоrе nаvеdеni mnоgоbrојni primеri; drugо, štо su nаrоdi s vrеmеnа nа vrеmе mеnjаli svоје bоgоvе i vеrе, tо јеst stаrе оstаvlјаli, pа nоvе usvајаli, i štо zа lјudstvо niје оdrеđеnа јеdnа vеrа nеgо ih siјаsеt pоstојi, i svаkа sеbе hvаli а drugе pоričе i nаzivа „јеrеtičnim“ i lаžnim. Kаd bi nеgdе pоstојао јеdаn svеmоgući i dоbri bоg, оn bi оdrеdiо јеdnu vеru zа svе nаrоdе i zа svа vrеmеnа.
8. Sаdаšnji mоrаl kојi crkvа оdržаvа i rаdi kоgа, tоbоžе, pоstоје mаntiјаši nа svеtu јеstе јаvnа lаž kоја је zаkоnоm i оbičајimа utvrđеnа i privilеgisаnа.
POZNATA DJELA VASE PELAGIĆA
Narodni učitelj
Nova nauka o javnoj nastavi ili omladinski i narodni dobrotvor
Tumač naučnih i političkih stranih riječi
Poslanica Bogu ili prijedlog pobožnim narodima
Veličanstvo radnika ili pir bezbožnika
Socijalizam ili osnovni preporođaj društva
Putovanje unakrst oko cijelog svijeta
Autobiografija
Istorija Bosanskohercegovačke bune
Ko je prestupnik i buntovnik i ko ruši imanje i porodicu
Spas Srbije
Narodna prava
Dužnosti vlade i vlasti
Poslanica Arhijerejskom saboru u Beogradu
Pir bezdušnika
Ogledalo sadašnje pravde
Šta priča ruska Sibirija
Protivnicima novih ljudi odgovara nauka
O ratu i civilizaciji
Poslanica prijateljimka ugnjetene braće
Pismo iz Mljetaka
Rukovođa za srpsko – bosanske, hercegovačke, staro srbijanske i makedonske učitelje škole i opštine
Druga Pelagićeva odbrana držana pred sudom 5. juna 1896. u Beogradu zbog optužene knjige ‘Ko je prestupnik i buntovnik i ko ruši imanje i porodicu.’
Nauka i radni narod ili šta veli nauka u korist radnog naroda
Spas djece od guše, šarlaha, krajnika i srdobolje
Odgovor na četiri društvena pitanja – šta je socijalizam – šta hoće socijalizam – ko je nauke i kakve nužde gone ljude u socijalizam – ima li u Srbiji mjesto socijalizmu
Još jedan prilog za pravu očiglednu i privrednu nastavu seoskih učionica
Pelagićevi istorijski uzori
Među ličnostima iz svjetske i srpske istorije, kao izuzetne primjere, pa i svoje uzore, Vaso Pelagić je nalazio i probirao vrlo određene profile. Njih su, prije svega, krasila tri vrlo bitna, a i međusobno povezana obilježja: umnost, hrabrost i stradalništvo. Karakter takvih ljudi je bio dosta sličan i Pelagićevim osobinama, pa su njegove simpatije i naklonosti prema njima stvarane na osnovi opšte duhovne i životne podudarnosti.
Na prvom mjestu među Pelagićevim uzorima slobodnog mislioca i doslednog i hrabrog čovjeka nalazi se Đordano Bruno (1548 – 1600). Pošto je objasnio suštinu Brunove monističke filozofije, koja je „težila da ostvari među ljudima carstvo čovječnosti, čednosti, dobrote i solidarnosti,“ Pelagić je u studiju Socijalizam ili osnovni preporođaj društva (Beograd, 1894), pravom knjižnjvnom slikom postigao i svoju glavnu poentu: „Rimski mantijaši našli su da ta nauka podriva svaku vjeru u crkvenog boga i u sve ono što uči Sveto pismo i crkva, pa ga osudiše na spalište kao jeretika i bezbožnika. Godine 1600. spaljen je u Rimu. Pred spalištem poređani su bili svi redovi krupnih i sitnih mantijaša, te su govorili Brunu da se odreče svoje nauke, te da ne izgori u užasnoj vatri. Čelik karakter i uzor borac Bruno Đordano, smješeći se odgovrio im je: ‘Pa zar se vi plašite i od one vatre koja će mene spaliti?’ Sveti pepeo Đordana Bruna odletio je sa njegovom naukom na sve strane svijeta i budio čestitu omladinu i ostarinu na uzoriti rad za boljak zatucanog, ugnjetenog i patećeg ljudstva.“
Odmah iza Bruna dolazi još jedan čovjek sa lomače – češki reformator i mislilac Jan Hus (1369 – 1415). Pelagićeve simpatije za njega na identičnoj su liniji Đure Jakšića, koje su izražene u jednoj njegovoj pjesmi koju je posvetio Husovom djelu i duhu. I Pelagića mnogo više impresionira sam taj čin – doslednost u idejama, smionost skladnost riječi i postupaka i u trenutku očitog stradanja, nego što ga zanima suština Husovog filozofskog učenja.
Objašnjavajući svoje poglede o tome „zašto se rađaju revolucije,“ Pelagić je napisao i ovo: „Iz kostiju Đordana Bruna, Vaninija, Galileja i drugih svijetlih umova, koje su rukom ‘svetih otaca i državnika inkvizicije’ prignječene, iznikoše još žešći umni i krvavi revolucionari: Koprenik, Kepler, Njutn, Volter, Ruso, Prudon, Didero, Hus i Žiška, Mincer, Darvin, Fokt, Bihner, Hekel i drugi mnogobrojni politički buntovnici.“
Na drugim mjestima, Pelagić će pomenuti i još mnoge čije je djelo ili misao poštovao i isticao, kao što su Robert Oven, Karl Marks, Đuzepe Garibaldi, Karađorđe Petrović, Svetozar Marković, Marko Miljanov i drugi. Pelagića tako najviše zanosi onaj čovjekov postupak i ponašanje, koji su istovremno simboli onih ljudskih vrijednosti koje je on najviše cijenio. Stradanje za druge i žrtvovanje za izražavanje slobodne vlastite volje i misli bili su za njega svakodnevna preokupacija. On je o tomepisao sa takvom ponesenošću i opsjednutošću da je teško naći sličan primjer na samo u našoj nego i u svjetskoj literaturi i publicistici. To bi trebalo da potvrde i neki primjeri koje ćemo ovdje navesti.
Nad Pelagićem se neprestano nadvijala vizija raspetog Hrista, stradalnika i misliocam koji propivijeda ljudsku slogu i bratsvo. Zato se Pelagić veoma trudio da napravi jasno razgraničenje između Hristovog plemenitog i umnog lika i njegovog svjesnog žrtvovanja, na jednij strani, od onih potonjih izopačenja i zloupotrebljavanja Hristovog učenja, na drugoj, a u obliku krutih vjerskih dogmi ili u uspostavljanju crkvenih institucija. Iako je izražavao sumnje u autentičnosti jevanđelja, u kojima se izlaže Hristov život, stradanja i ideologija, Pelagić je dosta često navodio misli iz biblijskih izvora. Isusu je odricao spasiteljske i božanske osobenosti, ali mu nije negirao stradalništvo, koje je dosezalo oblike iniverzalnog simbola. Prema Isusu Hristu je tako imao i razumijevanje za njegovo žrtvovanje, a nosio je i snažan osjećaj sapatništva za sva ona stradanja koja je podnio u korist slobodoumnog čovječanstva.
Najsadržajniji odnos prema Isusu Hristu Pelagić je izložio na jednom mjestu trećeg izdanja svoje Istorije bosansko – hercegovačke bune. Tu je Hristovo ponašanje pokazao kao potpunu protivnost onom što su činili neki domaći sveštenici u krupnim zbivanjima kao što je bio narodni ustanak za oslobođenje od Turaka. „Hristos bježi od ugnjetača i varalica narodnih, pa se druži sa radnim i sirotim svijetom i brani istinu i pravičnost, te zbog te borbe dolazi na krst, a sadašnji predstavnici Hrista i jevanđelja, ovi fariseji i fanarioti, druže se najradije sa onima koji najviše vlasti i bogatstva imaju, a radni i ugnjeneti narod ne drže nipodašta. (…) Hristos odaše izložen svakojakim čestim patnjama i učiše, svuda i na svakom mjestu, da što više razbukti buktinju svjetlosti, kako bi narodi što jače uvidili i saznali važno načelo slobode i pravičnosti, a oni, u zlatu i svili, na hatovima i intovima, raskošno šetaju i osnivaju carstvo mraka, utvrđuju i učvršćuju temelj tiraniji i nepravdi. Hrista vješaju zato što propovijeda narodu istinu i brani mu prava, a njima vješaju ordene na prsa zato što se protive istini i volji naroda; Hristu meću trnov vijenac na glavu i probadaju mu rebra kopljima, a oni nose mitre i krune sa zlatom i dijamantima; i Hristu tecijaše krv u mlazevima sa onog mjesta gdje ‘dobri pastiri’ danas prišivaju i nose tirjanske ordene.“
Kao nekadašnji sveštenik, a zatim slobodoumni mislilac i raspop, Vaso Pelagić je veoma dobro poznavao sva bitna religijska shvatanja, pa i ona djela koja su bila njihov neposredni izraz. Iako je hrišćansko i uopšte vjersko učenje odbacio u ime zdravog razuma i novih naučnih saznanja i shvatanja, Pelagić nije nikada eliminisao i neke prouke i stavove iz Svetog pisma. Štaviše, on dosta često navodi i neke njegove dijelove, a Posebo Hristove izreke iz jevanđelja, dajući im svoj kratak ali efektan komentar. Tako je Pelagićev odnos prema Isusu Hristu mnogo složeniji i realniji nego što se on vidi iz nekih jednostranih komentara i tumačenja njegovog ateizma. Bezbožnik Pelagić, koji odbacuje sve što je dogmatski uskogrudo, često traži uporišta za vlastito ponašanje u onome legendarnom patniku i „sinu Božijem.“ To ne treba da čudi svakoga onoga koji podrazumijeva sve složenosti Pelagićevog života i mišljenja.
Što je više proticalo vrijeme u kome su Srbijom upravljali Obrenovići, čija je i policijska i crkvena vlast progonila Pelagića, da bi ga na kraju osudila na robiju gdje je i umro, njemu je bila sve privlačnija junačka slika Karađorđa Petrovića. Poput Njegoša, i Pelagić je doprinosio da se u srpskom narodu učvrsti Karađorđev kult junak i oslobodioca. Kao i Njegoš u Gorskom vijencu, tako i Pelagić u Istoriji bosansko – hercegovačke bune određuje Karađorđu krupnu ulogu ne samo u srpskoj već i u svjetskoj istoriji. Tako Pelagić, kao „pokretača i činioca nekog događaja ili revolucije,“ svrstava Karađorđa među velikane, kao što su Konfučije, Buda, Mojsije, Hrist, Likurg, Muhamed, Mucije Scevola, Brut, braća Grah i Miloš Obilić.
Ređajući dalje imena koja je posebno respektovao i na čiju je žrtvu i pregnuća često mislio, Pelagić dolazi do niza ličnosti raznih naroda, kao što su Česi Jan Hus i Jan Žiška, Nijemci Martin Luter i Tomas Mincer, Francuzi Robespjer, Marat, Danton i Babef, Rusi Stjenka Razin, Jemeljan Pugačov i Petar Veliki, Mađar Đerđ Doža, Švajcarac Viljem Tel, Italijani Garibaldi i Macini i Amerikanci Džordž Vašington i Bendžamin Franklin.
Dok ta imena Vaso Pelagić samo nabraja u Istoriji bosansko – hercegovačke bune, Karađorđu posvećuje ove riječi: „Ovaj revolucionar, Karađorđe, spada među osobite karaktere. On se nije jagmio o vlast i gospodstvo; on je i kao glavni vođa cijelom ustanku narodnom živio prosto, seljački obučen, pored mlađih vođa u čohu i srmu odjevenih; on i kao gospodar cijele Srbije rši besplatno narodne poslove,a u mirno doba krči njivu, nabija obruče, kosi itd. Kao ‘prost’ čovjek, postao je on u neku ruku reformator u društvu, što se vidi i otuda što udove popove, bez pitanja crkve, ženi i vjenčava, kao što je to s pop Lukom Lazarevićem učinio. On je ljubio pravdu više od oca i brata. Oca je ubio zbog izdaje, a brata zbog zločinstgva silovanja.“
I u studiji Socijalizam ili osnovni preporođaj društva (Beograd, 1894) Pelagić, u sasvim drugom kontekstu, to jest povodom razmatranja uloge činova u vojsci, opet pominje Karađorđa: „Kapetan Radić i Karađorđr, a tako i MarkoMiljanov i mnogi drugi takvi borci, nisu imali zletnih jaka i đeneralskog zvanja, pa su bolje vojevali i veći junaci bili od sviju naših majora, pukovnika i đenerala.“
U onu vrstu ljudi, kao što je Karađorđe,a koje je posebno poštovao, Pelagić je ubrajao crnogorskog vojvodu Marka Miljanova. Miljanov je u pravom smislu bio sušta suprotnost knjazu Nikoli Petroviću, pa je zbog svojih moralnih stavova i dosljednosti imao dosta neprilika, a i stradanja od crnogorskog samodršca. Na uočljivom mjestu svoje Istorije bosansko – hercegovačke bune, Pelagić je napisao riječi koje veličaju skromni i plemeniti lik Marka Miljanova: „Marko je živio sasvim prosto, hranio se kao i njegovi težaci, spavao u krevetu od dasaka, slame i ćebeta, ponašao se sasvim bratski. On je bio ravan voždu srpskom Karađorđu i Franklinu Amerikancu, pa i on, kao i ova dva velika muža, više su koristili, više su slušani i poštovani od naroda no hiljade svjetskih vlastnika, koji primahu velike nagrade, koji se vozahu u intovima, raskošno razmetahu po sjajnim salonima, palatama i nježno ljuljuškaše po svilenim kanabetima i posteljama.“
Riznica mudrosti Vase Pelagića
„Pravedne i nepravedne uredbe, pametni i budalasti običaji, zavise od pameti ili od gluposti ljudskog društva.“
„Samo onaj rad koristan je i čestit, koji je zasnovan na načelima istine i pravičnosti, na načelima socijalizma.“
„Svaki istinito pošten i umno razvijen član naroda i ljudstva mora smatrati svoju narodnost isto kao i tuđu, a tuđu isto kao i svoju, mora ostaviti svakom čovjeku i narodu volju da se zove kako hoće, da govori jezikom koji je njemu drag.“
„Svaki član naroda i ljudstva, treba da se svuda i svagda sjeća da je on dužan svojim životom, svojom ličnošću, služiti i opštim društvenim, narodnim i čovječanskim interesima.“
„Rat je čovječanstvu nebrat, vojska mu je kuga.“
„Tek onda kada se ukine rat i ratno oružje, svanuće sunce pravde i istine, sunce ljubavi i mira, sunce slobode i pravog znanja. A to sunce, koje neče pomralivati bajoneti i bogovi, oživiće sinove i kćeri čovječanstva sa novim životom, – životom dostojnim čovjeka, – životom jednakosti i zajednice, koja će osiguravati svima članovima naroda jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. I to će činiti pravu sreću i slobodu za sve i svakoga.“
„Ja pišem sve što mislim da će od koristi biti narodu, pa bilo sad odmah bilo docnije. Jadni su oni što umiju pa neće da pišu ili zbog ljenosti ili zbog strahovanja od kritike. Kad bi svi izobraženi ljudi takvi bili, onda bi se književnost i znanje na jednom mjestu ukopalo.“
„Vrijeme je još odavna, da svi uvidimo i priznamo da više vrijedi izučiti i znati koliko zdravstvene i ekonomne koristi leže u koprivi i suncokretu, u pužu i kornjači, no svo znanje što je pjevao Gundulić, Virđinije, Cicero, Mušicki, Puškin i drugi.“
„Pisati narodu o lijepim slikama, muzici i misirskim piramidama, kad žive slike lica narodnog izgledaju tužne i žalosne, kad se čuje gorko uzdisanje i plač malaksalog naroda, što živi u vlažnim, tijesnim, mračnim i nečistim kućicama i kolibicama – znači imati suviše poremećen mozak prema rodu svome i ljudskome.“
„Pod imenom književnost treba razumjeti samo onaj umni život, duhovni život naroda, u kome se knjigom služi istini, pravdi ljepoti i dobru naroda i ljudstva.“
„Ako bogataš prospe gomilu dukata u njivu da izgrade ciglje bez radnika, to ih nikada imati neće. Ako ostavi u brdima i šumama hiljadama gomila dukata, oni mu nikada ne vrijede, ni kamenčiča, ni ekserčića izgraditi ne mogu bez radničkih ruku, bez pomoći bližnjih.“
„Učinićete, gospodine Gledstone, golemu uslugu narodima evropskim, dakle i našemu, ako uspijete nagovoriti i one koji neće da uzviknu Austriji: Tornjaj se napolje uz Bosne i Hercegovine.“
„Pobunjeni narod ne bi žrtvovao ni svoje kokoši da dobije krune i carstva velikog Zvonimira i silnog Dušana, žrtvovao je i kuću i imanje, pa svoj i svoje porodice život žudeći za pravičnošću i slobodom, za srećom i napretkom… “
„Svaka opština treba da ispuda iz zvanja učiteljskog svakog onog nastavnika koji tuče, grdi i za uši vuče djecu, jer to nije nastavnik, nego smetenjak i izrod, koji kalja sveto ime nastavnika… “
„Borimo se za istinsko oslobođenje od sviju zala i nesreća, a ne zato samo da promijenimo nekrštene efendije čalmonosce za krštenu i uglađenu gospodu cilindraše… “
„Pri tom zapamtite godpodo, da kad nas progone onda daju šireg poleta našoj propovijedi, kad nas klevetaju onda bude ljubopitljivost naroda da sazna našu tradžbinu i protivničku obijest; kad nas osuđuju onda i nevoljno izazivaju nove ljude na novu borbu; kad nas hapse, onda iz mraka neobaviještenosti i tiranije rasprostire se svjetlo naše nauke… “
„Program moje škole bio je dosta realan, ali ona je nosila ime bogoslovija iz političkih obzira. Gospoda turska ne boje se bogoslovskog znanja, mada vješt čovjek i pomoću njega može podići revoluciju. “
„Pozor, sinovi otadžbine! Jer, pogaženim pravom opštine sarajevske gazi se i pravo sviju opština, pravo svega naroda, a to je grozna, pregrozna uvreda, koju sinovu Bosne i Hercegovine niti mogu, niti smiju mukom prećutati i oprostiti Asimu i njegovim diktatorima… “
„U interesu je Srba i Hrvata da se manu jednom tog gadnog nametanja svoje narodnosti i vjere, pa da usvoje svetu ideju nauke, ideju čovječanskog bratstva združenja… “
„Za pravo i slobodu naroda treba boraca, a ne mita i vladičanstva. Mititi nepravdu znači davati joj maha. Sinovi Bosne i Hercegovine neka produže moj posao, neka me zamijene, a ja hoću da stupim u borbu protiv krvopija narodnih pa ma mjesto vladičanstva dobio vješala. “
Rekli su o Pelagiću:
Sima Milojević
„Vaso Pelagić, je prvi koji je najjače, najotvorenije i najslobodoumnije ustao protiv svega onog što u današnjoj nastavi i školovanju ne valja.“
Miloš Janković
„Pelagić je unio socijalističke ideje i među učenike užičke realke. Što je užička realka postala čuvena po veliko broju učenika socijalista, ima se u velikoj mjeri zahvaliti uticaju Pelagićeve propagande.“
Dragiša Lapčević
Što su ga više tjerali on je bio odsudniji u bitci, što su ga više izobličavali pred narodom, on se sve više narodu približavao, te je danas rijetka radnička (zanatlijska i zemljoradnička) kuća koja ima pismene duše, a da se u njoj ne čitaju knjige Pelagićeve.“
Jaša Prodanović
„Bio je to živahan stariji čovjek, prosede kose i brade, rumenih obraza, vesele naravi, govorljiv, zdrav, kao ‘od brega odvaljen,’ kako kaže narod, kretao se lako, koračao čvrsto, a već po kaluđerskom običaju voleo je dobra jela, ali koliko se sećam, nije pio alkoholna pića ni pušio duvan. Umesto obične kafe, pio je ‘kafu od žira’ koju je preporučivao svakome kao koristan napitak.“
Jovan Skerlić
„Ono što će ostati od njega, to nisu ni njegove knjige ni ideje, no živi primjer koji je dao, primjer nesalomljive volje i apostolske energije, puno saglasnosti između ideje i života, ceo jedan život stradanja, završen, mučeničkom smrću.“
Moša Pijade
„…bogato pripremio ideološki i politički teren za stvaranje modernog socijalističkog pokreta… “
Kosta Jovanović
„Kada bi Pelagić bio običan čovjek njega se oni ne bi bojali. Ali je Pelagić zastupnik ideje koje ni u snu ni na javi ne daju mira ćiftariji… Ime Vase Pelagića ni pokoljenja neće zaboraviti.“
Veselin Masleša
„Za razliku od drugih utopijskih socijalista, čija su socijalistička carstva bila rezultat njihovog umovanja i njihove filozofske koncepcije, Vaso je svoj socijalizam gradio na iskustvu i praktičkim potrebama naroda, i zato on ima vrlo mnogo praktičnih praktičnih primjera, vrlo mnogo praktičnih zahtjeva samoga naroda, koji se odlučno postavljaju prilikom opštinskih izbora.
Vaso Pelagić 1838 – 1899.
1838 – 1851. Rano djetinstvo u selu Gornji Žabar i osnovna škola u rodnom kraju.
1851 – 1860. U Beogradu uči gimnaziju i bogolsoviju.
1860 – 1863. U Brčkom radi kao učitelj, otvara žensku osnovnu školu, osniva čitaonicu, drži predavanja, putuje po selima, traži osnivanje novih škola.
1863 – 1865. Sluša predavanja na Moskovskom univerzitetu i upoznaje se sa naprednom ruskom literaturom, a posebno se nadahnjuje iz djela Hercena, Černjiševskog i drugih.
1866 – 1869. U Banja Luci osniva bogosloviju i čitaonicu, drži predavanja i populariše napredne ideje. Tu dolazi u prve sukobe sa protivnicima.
1869. Zatvor u Sarajevu i progonstvo u Malu Aziju na sto i jednu godinu robije.
1870 – 1971. Srbija, Crna Gora, Vojvodina. Učestvuje u Skupštini ujedinjene omladine u Vršcu. Zbog njegovog istupanja Mađari rasturaju Skupštinu.
1872 – 1874. Trst, Grac, Beč, Cirih, Beograd; baca mantiju, daje ostavku na arhimandritski čin, uči sociologiju, odriče se naslijeđa u korist đaka iz Bosne, polemiše sa neprijateljem itd.
1875 – 1878. U ustanku u Bosanskoj krajini piše proglase, održava sastanke, suprostavlja se raznim nazadnim strujama u ustanku, bodri ustanike itd.
1878 – 1882. Vojvodina, Beograd i neka mjesta u Srbiji. Piše istoriju bosansko – hercegovačke bune; polemiše sa raznim neprijateljima; dva puta protjeran – jednom iz Vojvodine, drugi put iz Srbije; više puta zatvaran.
1882 – 1888. Rumunija, Bugarska, Grčka, Makedonija i još neki krajevi. Uspostavlja veze i saradnju s naprednim ljudima ovih zemalja i krajeva, polemiše sa starim protivnicima i stiče nove prijatelje i pristalice.
1889 – 1890. U Beogradu. Izdaje knjigu „Narodna prava ili naše neodložne potrebe.“ Knjiga javno spaljena, Pelagić osuđen i protjeran iz Srbije.
1891 – 1894. Ponovo u Beogradu. Izdaje brošuru „Šta je socijalizam;“ šest hiljada primjeraka konfiskovano i spaljeno. Organizuje prvu proslavu Prvog maja u Beogradu; proglašen ludim i nasilno strpan u ludnicu, odakle ga oslobađa razjarena masa naroda predvođena visokoškolskom omladinom.
1895 – 1898. Nasilno doveden u Sabornu crkvu i tu raščinjen. Izdaje knjigu „Ko je prestupnik i buntovnik i ko ruši red i mir, imanje i moral.“ Ponovo suđenje i ponovo zatvor.