I kad su pali pod tursku vlast, svi Bosanci i Hercegovci su upotrebljavali ćirilicu ukoliko su uopšte bili pismeni.
Prof. Konstantin Jireček je u Jagićevom Arhivu za 1899. naveo in extenso mnoga pisma i isprave s kraja XV i početka XVI veka nađene u Stonu, na ostrvu Pelješcu. Među njima ima podosta pisama upućenih iz Bosne odnosno Hercegovine. Tako piše 1512. sa Neretve Đuro Radašinović knezu u Ston; 1514. Vićenco Božidarović iz Novog Pazara tutorima Ilije Nikole Radinova; 1526. Đuro Rusković iz Vrhbosne (Sarajeva) Stjepanu Živanoviću; 1550. Andrija Stjepanović iz Bosne Marinu Simonovom; itd. sve ćirilicom.
Svi pišu u divnom srpskom jeziku. Navešću samo početak poslednjeg pisma: „Gospodinu Marinu vele drago pozdravlenije od mene Andrije. Potom jučera po Ferhatu primih jednu tvoju i razumijeh sve što mi pišeš izradi konja. Konja sam prodao, a zahvalimo gospodstvu vašem na potruđenju. A sad da zna vaša milost kako posilam Mehmeda Vujadinovića navlaš zašto jučera imah knjigu od Pera…”
U tekstu svoje rasprave navodi Jireček dva primera iz XV veka: „Među svedocima u Vrhbosni 6. marta 1479. datiranog akta dvojica su se ćirilicom potpisala: Ja Đura Rutošević jesam svjedok više rečenom pismu. Ja Petar Radelić jesam svjedok ovomuj pismu više rečenomu. Isto tako na ispravi iz Srebrnice od 25. novembra 1490: Milko Pribinić sluga gospodstvu vi. Radič Ostojić sluga vaš.“ (Const. Jirecek, Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, u Archiv für slavische Philologie, XXI Band, 1899, S. 533–538.)
Izgleda da su sva rečena lica hrišćani. Ali ćirilicom pišu i poislamljeni Bosanci i Hercegovci, za sve vreme vladanja Turaka u tim predelima. Oni se zovu Turcima, govore samo srpski (drugi jezik ne znaju) i pišu ćirilicom, na srpskom jeziku ćirilicom. To je pravilo od koga jedva da ima izuzetaka.
Oni su se stalno služili jednom malo modifikovanom srpskom ćirilicom, koja je poznata pod nazivom „bosančica“. U suštini je to srpska ćirilica. Bosančica se razvila iz dukljansko-humske recenzije kojom su napisana oba naša najstarija evanđelja: Miroslavljevo i Vukanovo. Nju su bosanski franciskani nazivali„srpskim slovima“. (B. M. Nedeljković. O bosančici, u Prilozi za jezik, književnost, istoriju i folklor, knj. XXI, 1955, str. 274.)
Mitropolit Stevan Stratimirović piše 1806. godine da ćirilicom pišu „svi Serbi vostočnago blagočestija (v Vengriji, Serbiji, Slavoniji, Bosnje i pročaja) idaže Turki v Bosnje slavenskago pokolenija, sami slavenskimi našimi pismeni, no osobeno preobrajaščenimi pišut“. (Jovan Radonić, Letopis Matice srpske, knj. 228, g. 1904, str. 104.)
Sam prof. Vladimir Ćorović kaže za bosansko-hercegovačke muslimane: „Njihovo pismo bilo je sve do Okupacije ćirilica, takozvano begovsko pismo, koje su oni sami zvali ‚stara Srbija’“. (U knjizi Bosna i Hercegovina, SKZ, Poučnik I, Beograd, 1925, str. 63.)
Među mnogobrojnim dokazima upotrebe ćirilice od strane bosanskih begova nalazi se i jedna objavljena zbirka iz njihove korespondencije sa vlastima Vojne Granice. To je: Rudolf Strohal, Nekoliko ćirilskih isprava o dopisivanju turskih begova sa hrvatskim komandantima u Vjesnik Zemaljskog kraljevskog arkiva za 1914, Knj. XVI.
Boško Desnica navodi u svojoj citiranoj zbirci Istorija kotarskih uskoka ćirilicom pisana pisma turskih okolnih komandanata samim mletačkim vlastima. Tako pisma krčkog sandžak-bega Muhamed-bega Durakbegovića od avgusta i septembra 1675. (tri pisma), komandanta Knina Mehmed-bega Atlagića od avgusta 1675, zadarskog emina Isak efendije iz maja 1680, obrovačkog kapetana od 2, januara 1682. itd. Tada je severna Dalmacija bila takođe turska i komandanti su bili Bosanci, koji su, kao svi drugi muslimani našeg jezika, pisali samo ćirilicom.
Najpotpunije je o tome pisao, pored Ćira Truhelke, Dragutin Prohaska (oba pohrvaćena Čeha). Ovaj je u malopre spomenutoj ozbiljnoj raspravi o hrvatsko-srpskoj pismenosti u Bosni utvrdio da se ovo pismo ranije zvalo srpsko: „Naziv ‚srpsko pismo’ bio je u upotrebi kod najstarijeg bosanskog pisca Matije Divkovića. Tek u novije vreme ovo pismo nazivaju ‚bosanskim’, ‚bosančica’. F. Jukić ju je još zvao ‚azbuka’ (1850), a I. Berčić ‚bosanska azbukva’“ (str. 11).
Pisac upoređuje obe azbuke (str. 13) i kaže: „Sam pogled na ove uporedne redove pokazuje da bosanska slova nisu ništa drugo nego kurzivno ćirilovsko pismo… Kao jezik za živi narodni govor, bosanska ćirilica je, prirodno, mogla da bude bez svih slova koja su se u crkvene knjige uvukla iz staroslovenskog jezika i s druge strane je potražila žive posebnosti glasova, koje stari crkvenoslovenski jezik nije poznavao…“
Prohaska citira srpskog pisca A. Stojačkovića i daje mu pravo kada tvrdi (u knjizi Istorija vostočno-slovenskago bogosluženija i kirilskog književstva kod Slovena Zapadne crkve, Novi Sad, 1847) „da naziv ‚bosančica’ nema nikakvog opravdanja, jer je bosansko pismo proisteklo iz ćirilskog kurzivnog pisma“.
Čak i interno turske vlasti, ukoliko nisu pisale arapskim pismenima, upotrebljavale su srpsku ćirilicu. To se naročito može dokazati otkad je počela štampa u Bosni i Hercegovini. Prva štamparija, posle starih srpskih štamparija u Bosni, uvedena je 1866. To je tzv. Šopronova pečatnja. „U njoj su se od 13. maja 1866. počele štampati službene novine Bosna, koje su izlazile nedeljno jedanput na četiri strane, od kojih su bile dvije ćirilicom a dvije turskim pismom i jezikom. I poluslužbeni Sarajevski cvjetnik (Saraj džulšej) štampan je takođe ćirilicom i turskim slovima.“ (Đorđe Pejanović, Štamparije u Bosni i Hercegovini 1529–1951, Sarajevo, 1952, str. 12).
I Osman Hadžić piše u Narodnoj enciklopediji SHS, govoreći o Mehmed Šahiru Kurt-Ćehajiću da je „pored službenih novina Bosne uređivao u isto vrijeme i politički list Sarajevski cvjetnik – Džulšeni saraj na turskom i našem jeziku, ćirilicom“.
Na strani 21 pomenute knjige Đorđa Pejanovića stoji: „Godine 1876. odvoji se Hercegovina od Bosne i formira Hercegovački vilajet sa sjedištem u Mostaru. Tu je 1876. otvorena i štamparija… U njoj je 19. februara 1876. počeo da izlazi list Neretva, vilajetski službeni list, koji je kao i Bosna, štampan na četiri strane, dvije ćirilicom i dvije turskim pismom i jezikom. List je izlazio do kraja 1876. godine, jer je od početka 1877. ukinut Hercegovački vilajet…“
U novosadskoj Zastavi od 28. septembra 1866. ima jedan dopis iz Sarajeva u kome stoji između ostalog: „Sali Efendija, rodom iz Čajniča, pisar u Begovoj džamiji sad izdaje Kalendar za 1867. godinu sa ćirilicom, i to najprije stari, pa novi, pa zatim turski.“
U broju od 17. oktobra 1869. dopisnik iz Sarajeva javlja da je „Safet-paša, kad je u Sarajevo došao, rekao: srbski narod, srbski jezik, treba da se ćirilicom služi… Ko ne veruje, neka pogleda u vilajetske zvanične novine Bosna, pak će se odmah uvjeriti, jer pored turskog samo srbski ćirilicom sve i sva na javnost izdaje…“ Iz knjige: Hamdija Kapidžić, „Zastava“ o Bosni i Hercegovini, prva knjiga, Sarajevo, 1953, str. 74, 265.
Muslimani bosansko-hercegovački su za celog turskog vakta pisali ili turski ili srpski: turski arapskim pismenima, srpski ćirilskim.
Mora se priznati da je za turskog vakta pismenost u Bosni bila minimalna, naročito kod muslimana. Kod hrišćana su sveštenici održavali pismenost, posebno kaluđeri; kod muslimana begovi, i to ne svi. Zato je bosanska ćirilica zvata „begovskim pismom“.
Tek ulaskom Austrije u Bosnu i njenim forsiranjem latinice, počinju muslimani da upotrebljavaju latinicu. Ali stariji ljudi uvek se služe ćirilicom. Tako piše Vladimir Ćorović da je Mehmed-beg Kapetanović većinu svojih dela objavio latinicom „iako se inače služio u životu bosanskom ćirilicom“ (Vlad. Ćorović,Mehmed-beg Kapetanović, književna studija, Sarajevo, 1911, str. 2).
U Prilozima za književnost, jezik i folklor Pavla Popovića, god. XVII (1937), na strani 302 piše prof. Vladimir Ćorović: „Bosanska vlada je od prvog dana (posle Okupacije) sistematski išla za tim, da muslimane svim sredstvima odvoji od pravoslavnih. Stara begovska ćirilica suzbijana je s planom, i mesto nje je naturana latinica.“
To je uspelo bilo kod mase nacionalno još nesvesne. Pa ipak, ne samo da su se Srbi muslimani (a njih nije bilo malo) služili ćirilicom, već je ona bila proklamovana kao isključivo pismo svih bosansko-hercegovačkih muslimana srpske orijentacije. Tako u jednom Programu iz 1902. godine, u kome su se Srbi i muslimani BiH bili složili na opoziciju militantnom i drskom katolicizmu i slali mnoge memorandume u Beč, stoji: „Narodni i službeni jezik je srpski a pismo ćirilica.“ (Dr Nikola Stojanović, Bosanska kriza 1908–1914, Sarajevo, 1958, str. 15.)
Što se tiče pravoslavnog naroda Bosne, pravoslavnih Srba, može se bez straha tvrditi da njihova odanost ćirilici nije imala premca. Oni su je iz prkosa stalno upotrebljavali, i više bi voleli najgoru patnju i najgoru sramotu nego da samo katkad napuste ćirilicu i upotrebe „šokačko pismo“. Ima mnoštvo dirljivih primera o tome, od kojih smo neke naveli u II svesci ovog dela. Ovde samo jednu žalbu Bečkom dvoru o pokušajima okupatorskih vlasti da sveto srpsko pismo zapostavljaju i gone.
5. decembra 1896. je 14 crkveno-pravoslavnih opština Bosne i Hercegovine poslalo caru austrijskom „Prvi carski memorandum“ u kome se, između ostalog, žale „da za turskog vakta nije bila proganjana srpska narodnost i pismo ćirilica…“ (Vladislav Skarić, Versko-prosvetna borba pravoslavnih Srba, u knjizi Bosna i Hercegovina pod austrougarskom upravom, Kolekcija „Srpski narod u XIX veku“, Beograd, oko 1940, str. 38.)
Skarić govori o „šikanama i bezakonju koje su pravoslavni Srbi u Bosni i Hercegovini otrpeli“ od austrijskih upravljača, i onda direktno produžuje: „U ovim progonima najrevnosniji su bili mnogi… činovnici hrvatske i poljske narodnosti…“
Sve je to tako bilo do Jugoslavije. U prvoj su muslimani počeli iz prkosa da se služe latinicom, koja je bila ravnopravno pismo. U drugoj vlasti naređuju ne samo njima već i Srbima pravoslavnim da moraju pisati isključivo latinicom. Drugo ništa se ne može štampati. Na ćirilici ne sme da se pojavi nijedan javni natpis.
O tome se svemu dosta podrobno saopštava u II svesci ovog dela, pa nećemo ponavljati.
Čak su i hajduci srpski, primorski i okoline, pisali srpski ćirilicom, uvek ako su bili pravoslavni, neki put i katolici. O tome daje podrobna obaveštenja Radovan Samardžić u studiji Hajdučka pisma. Prilog proučavanju naše starije pismenosti, u Zbornik Filozofskog fakulteta Beogradskog univerziteta, III knjiga, Beograd, 1955, str. 172–195.
Može se samo još jednom konstatovati da danas, prvi put u istoriji, ćirilica nije više isključivo srpsko pismo, a težnja postoji da ne bude uopšte srpsko pismo. Pobliže o tome na kraju ove knjige.
Lazo M. Kostić
Čikago, 1963.