Senj je grad u Hrvatskoj, koji se nalazi u podnožju Senjskog bila, u Ličko-senjskoj županiji. U samom mjestu živi 4.810 stanovnika. Poznat je po tvrđavi Nehaj podignutoj 1558. godine.
U Senju je sačuvan izvorni rukopis koji se odnosi na savez gorskih knezova (morlačkih poglavara) i suseda Senjana, stvoren protiv Mlečana. Ti stanovnici planina su se vremenom promenili. Sami sebe nazivaju Bunjevci jer su došli tu sa područja Bune u Bosni. Toliko su bili potlačeni i zlostavljani da su se morali stalno seliti. U vreme Maksimilijana II mnogi od njih su se odselili u Mađarsku gde njihovi potomci nastavljaju da žive (1774). Drugi su se skrasili u Italiji, zahvaljujući podršci Austrije. Bunjevci su po Fortisu italijanskom putopiscu – katolički Morlaci.
Mjesto su Srbi oduvijek zvali Senj bijeli, a poznato je iz srpskih pjesama Poznata je srpska epska pesma o uskocima „Ženidba Senjanina Ive“. Pesma je pored Iva Senjanina, opevala i njegove rođake Jurišu i Tadiju. Stoletna borba ništa im nahudila nije, već ih još većim junacima načini. Stojan Janković, Ilija Smiljanić i drugi junaci iz Ravnih Kotara, Senja i Zadra načiniše od Dalmacije drugu klasičnu zemlju srbsku, na koju Srbin pomišljajući oseća istu nasladu i ponos….
U tom utvrđenom gradu se od vremena turskog zauzimanja Budima, javljaju Srbi „uskoci“. Oni su učestvovali u odbrani jadranske obale od Turaka. Kada je 1537. godine pao grad Klis, svi uskoci su se slegli u Senj, koji je postao njihovo glavno uporište. Turski sultan Selim se 1545. godine otvoreno žalio na uskoke, koji su upadali u „tursku oblast“. Žalbe se ponavljaju 1560, 1565. i 1569. godine. Turci su zbog uskoka objavili Mlecima rat 1570. godine. Kada je rat prošao uskoci se nisu smirili; počeli su 1575. godine pljačkati venecijanske brodove. Pokušali su Senjani 1583. godine da preotmu Klis, ali nisu uspeli.Najpoznatiji uskok tog vremena bio je Đuro Daničić, senjski vojvoda 1580., rodom iz Bosne. Usledilo je posle 1591. godine prinudno raseljavanje Srba uskoka sa morske obale od Senja, od strane austrijskog cara Karla.
Senjski kapitan Sigmund Gusić je takođe naseljavao Srbe, početkom 17. veka, u pozadini Senja (Brlog, Drenov Klanac…) na svojim posedima, za odbranu od Turaka. U Senju se nalazi „prastara kula sv. Save“ (Dragutin Franić, „S gjacima…“, str. 406.).
Manojlo Grbić u „Karlovačkom vladičanstvu“ u 1. knjizi (od tri zajedno objavljene u jednoj, reprint izdanje 1990, Topusko), na 150. i 151. strani piše da su se u Senj doselile neke srpske trgovačke kuće, krajem 18. vijeka. Godine 1784. u Senju je bilo pet srpsko pravoslavnih porodica. Tamo je svagda bila vojnička, graničarska posada. Godine 1788. oni sagrade sebi lijepu crkvicu Svete Bogorodice. Godine 1790. bilo je u Senju 9 pravoslavnih porodica sa 41 dušom. Godine 1800. u Senju je 10 srpskih kuća sa 55 duša, a 1880. 17 kuća sa 195 duša, ali to su skoro sve činovnici. Kada se porede dve godine, razlika je minimalna. Tako 1847. godine tu živi 56 pravoslavnih Srba, a 1867. godine ima ih 101 duša.Manojlo Grbić na ide u dublju prošlost koja nam kazuje da je slavni vojskovođa Nikola Jurišić iz Senja, koji je kod Kisega pobijedio Sulejmana Veličanstvenog bio pravoslavac i potpisivao se ćirilicom. On je naseljavao ostale Srbe i Vlahe u 16. vijeku za odbranu od Turaka, kako je sačuvano u njegovim pismima caru. Po Aleksandru Budisavljeviću u knjizi „Pleme Budisavljevića u Gornjoj krajini“ on je potomak jednog od tri brata koji su došli iz Metohije, Juriše, Filipa i Budiše od kojih nastaju Jurišići, Filipovići i Budaci i Budisavljevići.
Senjska crkvena opština bila je mala po broju Srba, ali znamenita i odstupa od ostalih (poput Trsta i Rijeke) po nekim osobenostima. Ustaše su za vreme Drugog svetskog rata srušile pravoslavnu crkvu Uspenja presvete Bogorodice. U njoj je nekoliko godina, između 1847-1852. godine službovao kao administrator pop Milutin Tesla, otac naučnika Nikole. Pre dolaska pop Milutina Tesle, tu je 1846. godine bio pop Petar Kokotović. Porodica Tesla se tu „zlopatila“ nekoliko godina sa 200 f. plate i naknade od 40 f. za stanarinu. Administrator parohije 1867. godine je pop Lazar Popović.
Obrazovan je 1827. godine prenumerantski punkt u Senju, za nabavku jedne srpske (ćirilične) knjige.Činili su ga: pop Jovan Radaković namesnik, pop Petar Vučković administrator parohije senjske, Spiridon Rašević učitelj i meštani – braća Mileusnić, Dimitrije Mihajlović, Lazar Omčikus, Ilija Bajić, Nikola Radovanović. Kao pretplatnik „Srpskog letopisa“ javlja se 1828. godine kapelan senjski pop Petar Vučković. Kako je to bila siromašna crkvena opština, plata sveštenička je bila mala i neredovna, pa mu je austrijska država udelila 800 f. pomoći. Godine 1850-1851. pop Milutin je bio teško bolestan, pa su tu administrirali mnogi okolni sveštenici. Duže je ostao njegov srodnik pop Toma Mandić 1851. godine. Senj tada nije imao pravoslavnu parohiju, položaj je bio pravno nejasan; bila je to „kapelanija“, ali začudo samostalna. Pop Tesla je 1850. godine dao da se o njegovom trošku napravi parohijski žig. Godine 1874. u Senju žive pravoslavni „malobrojni“ Srbi, koji imaju svoju pravoslavnu crkvu i crkvenu opštinu.
Kulturnu hroniku Senja ispisali su požrtvovani prenumeranti srpskih knjiga. Pretplatili su se za jednu matematičku knjigu 1809. godine senjski trgovci: Stefan Sorković, Teodor Maleusnić i Danil Ljubotina. Živkovićev prevod knjige o Telemaku uzeli su 1814. godine i stanovnici Senja. Bili su to pismeni ljudi kao Nikolaj Radovanović, Mihail Terbović, Stefan Sorković, Stefan Rašević sa suprugom Marjetom, Jovan Atanasić, Georgije Janković i Dimitrije Ristivojević kupec. Zatim su 1817. godine Vidakovićevu pozorišnu igru uzeli pretplatom Senjani: Jovan Teodorović i Dimitrije Mihailović. Vukov čudesni rečnik iz 1818. godine stigao je kod trojice čitalaca u mestu. Bili su to Jovan Uzelac, Mijajlo Trbojević i Teodor Mileusnić. Kupili su popularnu knjigu Milovana Vidakovića 1817. godine, žitelji sinjski: Jovan Teodorović i Dimitrije Mihailović.Pretplatnici Vukovog kalendara „Danice“ bili su 1827. godine braća Mileusnići, kao skupljači pretplate. Pored njih tu su pop Petar Vučković administrator parohije, te građani Dimitrije Mihailović, Ilija Bajić, Kiril Trifić i nekoliko kupaca sa strane. Jovan Jakšić trgovac iz Senja bavi se 1828. godine u Karlovcu. Godine 1836. pominje se pravoslavna crkva u obližnjem Radošiću.Pavlovićev „Srpski narodni list“ koji je izlazio u Budimu, kupovao je (1839) jedan meštanin. Duhovno štivo su uzeli građani Senja 1841. godine: pop Lazar Matić administrator parohije, i 12 mesnih velikokupaca (trgovaca) – Georgije Mileusnić, Jovan Sava Petrović, Lazar Rašević, Jovan Jakšić, Isak Mileusnić, Teodor Radovanović, Nikolaj Rašević, Lazar Munćan, Simeon Marić, Jovan Atanasić, Georgije Kovačević i Hristifor Knežević. Senjski trgovac Teodor Mileusnić je 1843. godine uplatio u Fond Matice srpske 100 f. kao član-osnivač. Pretplatnici jedne Vukove etnološke knjige bili su 1867. godine administrator, pop Lazar Popović i trgovac Tošo Milinić. Početkom 20. veka paroh u Senju je pop Nikola Radošević.
U Senju se rodio dr Lujo Bakotić (1867—1941), advokat i diplomata, istoričar i lingvista, istaknuti Srbin katolik. U gradu je umro 1906. godine Lujov otac, dr Ignjat Bakotić advokat, pravnik i nacionalni radnik, rodom iz Gomilice (1835), sela u Splitskim Kaštelima. Kao istaknut Srbin katolik osnovao je i bio predsjednik „Srpskog bratstva“, u Splitu 1898. godine, dok nije bilo zabranjeno. Ignjat je došao Senj nakon dvije godine provedene na Cetinju, gdje je bio predsjednik crnogorskog Vrhovnog suda.
Objavio je 1877. godine Mile Magdić profesor senjske gimnazije monografiju grada Senja pod naslovom: „Topografija i poviest grada Senja“.
Vikipedija
Sion, 1907.