Vojislav Lubarda

Vojislav Lubarda

(17. juni 1930, Rogatica)

Srpski književnik, romansijer, član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i član Senata Republike Srpske.
Rođen je 1930. u Rogatici. Srednju šumarsku školu i Filozofski fakulttet, odsjek književnost, je završio u Sarajevu. Njegov drugi roman „Ljuljaška“, je odmah po izdanju 1963. godine bio zabranjen u Sarajevu.

U Sarajevu je radio kao novinar, profesor, urednik lista za kulturu, i kao urednik redakcije za umjetnost i kulturu na Televiziji Sarajevo. Nakon što je objavio članak „Poslanica Maku Dizdaru“ u časopisu „Student“, izgubio je položaj urednika Redakcije za umjetnost i kulturu Televizije Sarajevo, a ubrzo je dobio i otkaz sa posla.

Nakon izdanja romana „Gordo posrtanje“, političke vlasti su mu zabranile rad u struci.[1] Zbog sadržaja romana „Gordo posrtanje“ je doživio politički progon u Sarajevu, koji je opisao u romanu „Svileni gajtan“. Tematika njegovih romana se bavila zločinima ustaša i muhadžera nad Srbima u Podrinju. Nakon što su mu političke vlasti zabranile rad u struci, iz Sarajeva se početkom 1975. seli u Beograd. Kao književnik se proslavio romanom „Preobraženje“, koji je izdao 1979. Dobitnik je NIN-ove nagrade za najbolji roman 1989. godine, za roman „Vaznesenje“.

• Bližnji svoj, (1962)
• Ljuljaška, (1963)
• Gordo posrtanje, (1970)
• Preobraženje, (1979) (1980) (1982) (1990)
• Pokajanje, (1987)
• Vaznesenje, (1989)
• Svileni gajtan,
• Anatema (+ 5 naslova),
• Tamni vilajet, (1994)
• Srpska bespuća: Književnopolitički ogledi

„Andrić je bio prvi na udaru povampirenog jednoumlja — nastojanja islamskih fundamentalista, čiji su se glavni nosioci nalazili u vrhovima partije i vlasti — da očiste SR Bosnu i Hercegovinu od svega što kvari takozvanu bosansku „samobitnost“ i pravo „starinaca“ (autohtonih starosjedelaca), muslimana, da sami upravljaju Bosnom i Hercegovinom. Počelo je to da se ostvaruje čuvenim manifestom Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti“, odakle potiče i rečenica koju ste citirali, pa se potom prenijelo i na sve druge društvene i duhovne oblike života. Program čišćenja SR Bosne i Hercegovine od Srba i svega što dodiruje Srbe i Srbiju nastavio je da ostvaruje pjesnik Mak Dizdar, sa desetak jurišnika, u specijalno pripremljenom dvobroju časopisa „Život“. Glavni smisao svih, uglavnom huškačkih tekstova u „Životu“, bio je da Srbi „kastriraju“ prelijepi b-h jezik i vrše duhovno, kulturno i svako drugo porobljavanje SR Bosne i Hercegovine.

To je vrijeme kad maspokovci podržavaju islamske fundamentaliste, a fundamentalisti maspokovce, kad dolazi do sprege braće Pozderac, Hasana Grapčanovića i Džemala Bijedića sa Brankom Mikulićem, kad Mikulić najednom izranja na površinu i dugo, godinama, drži u ruci ključ svih kretanja u SR Bosni i Hercegovini. Muslimanski fundamentalisti se tada, kao i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, združuju sa hrvatskim klerikalcima i usklikuju o sebi da su najljepše „hrvatsko cvijeće“.

„VAZNESENjE“ VOJISLAVA LUBARDE

Žiri koji je pod predsedništvom Borislava Mihajlovića Mihiza autoru „Vaznesenja“ dodelio nagradu za najbolji roman godine, pomenuo je njegovo istraživanje mržnje u „mračnom bosanskom karakazanu“ i time, umnogome odredio tok ovog razgovora: Vojislav Lubarda je pitan o pokoljima koje je gledao u dečaštvu, o verbalnim duelima koje je vodio kao tvorac anatemisanih knjiga, o sadašnjem iseljavanju Srba iz Bosne i Hercegovine, i o koječemu drugome, a najviše o proizvodnji mržnje i ljudima koji su mržnju savladavali u životu i literaturi

Tridesetpeti dobitnik NIN-ove nagrade za roman godine zove se Vojislav Lubarda.

U njegovoj biografiji postoji detalj kakav nalazimo u biografijama mnogih pisaca, Crnjanskog, na primer, Markesa, na primer: bio je novinar svojevremeno. U tom zanatu, novinarskom, učio je da deli bitno od nebitnog, i da piše tako, kako bi rečima bilo tesno a mislima prostrano. Nije ušao u literaturu kako se to obično kaže, nego banuo, godine 1962, i odmah namirio kritičnu kvotu neprijatelja. Ta kvota je kasnije naglo uvećana pojavom „Gordog posrtanja.“ Jedan pukovnik milicije, ministar unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine, rekao je o Lubardi doslovno:

— „I pored njegove književne sposobnosti, on roman sam ne može da piše. On to mora da provjerava kod masa. Ne mora kod društveno-političkih faktora. Može dio romana da pročita i na zboru birača, osobito onaj isječak koji je diskutabl, da se navrati na deset zborova birača i neka im to pročita, da čuje reagovanja. Da ostavi lijepu uspomenu, da napiše lijepu knjigu, da ostavi lijep spomenik…“

Braneći sebe i slobodu stvaranja Vojislav Lubarda se upustio u dugotrajan, iscrpljujući verbalni rat u kojem je često morao da oseti usamljenost na položaju.

On je, možda, pisac koji je najviše napadan u sedamdesetim godinama. Kad je, u jednom razgovoru koji smo vodili 1984. svodio bilans tih napada, rekao je: „Računam da je dosad nakon štampanja ‘Preobraženja’ i ‘Anateme’ objavljeno preko 2.000 napada. Pamet bi čovjeku stala ako bi pokušao da sabere brojeve političkih skupova koji su poslužili da se dokazuju nedokazani i licemjerni…“

Sad je to samo ružna prošlost, ali u razgovoru koji sledi i ona će neminovno biti pomenuta. A razgovor sa njim ovako je tekao:

Žiri koji vam je dodelio NIN-ovu nagradu za roman godine pominje u svom obrazloženju vaše istraživanje mržnje u „mračnom bosanskom karakazanu.“ Bosna je bila takav majdan i za Ivu Andrića i za Mešu Selimovića. Pogađate šta ću vas pitati? Zašto je Bosna „mračni karakazan“? Zašto se u njoj, kako piše u vašem „Preobraženju“, „čak i smrt, ako hoćeš da bude dostojna, mora platiti?“

Kad bih znao tačno, a po mogućnosti i jednostavno da odgovorim na vaše pitanje, onda bih oduzeo posao svim budućim „rudarima“’ u tamnom vilajetu Bosne, a učinio suvišnim i Andrića i Selimovića.

Vi mene sada podsećate na Andre Žida koji na početku romana „Močvare“ kaže, otprilike: Pre nego što drugima objasnim svoju knjigu, čekam da je drugi objasne meni. Ali, nastavite o Bosni i ‘karakazanu'“.

Karakazan Bosne je toliko dubok, težak i nesavladiv da se još nije rodio, niti će se kad roditi pisac koji će imati snage da ga sam iščita, opiše ili naslika. Da nije tako, da je hvatanje u koštac sa mrakom lak posao, onda Bosna ne bi bila nezaobilazni izazov za sve koji se ne mire sa jednostavnim (jednoumnim) odgovorima.

Svaki mrak, a naročito onaj koji je satkan od vjekovnih naslaga u ljudskoj duši, plijeni i posebnom psihološkom zamkom: što se dublje ulazi u pređele mraka, to su i njegove stege jače, za pisca utoliko opasnije što on osim riječi nema nikakvog svjetla, Bosanci bi rekli fenjera.

Hoćete da kažete da je mrak Bosne neuhvatljiv?

Mrak Bosne jeste neuhvatljiv (nedodirljiv, nesavladiv) i zato što njegov mukli zov, zov iskoni — neprekidno mami i začarava. Pisac se hvata u vlastitu klopku već i time što jednu opsjenu, opsjenu koju nameće mrak, pokušava rasvijetliti opsjenom riječi. A riječi su trpke kao i magla, lako istrčavaju a još lakše se tope. To je i razlog što se većina pisaca koji su se okrenuli licu Bosne vrti u krugu ili strovaljuje u bezizlaz.

Nisu samo Ivo Andrić i Meša Selimović pokušavali da otkriju tajne bosanskog karakazana, da ga iznutra osvijetle i svojim čaranjem učine manje strašnim. Prije Andrića i Selimovića, koji su postavili glavne, nezaobilazne koordinate za kretanje u tamnom vilajetu Bosne, u tu su avanturu kretali, svaki na svoj način, svi značajni pisci potekli sa tla Bosne i Hercegovine. Čini to i cijela plejada savremenika, uključujući i mog brata Jovana Lubardića. Tome izazovu nije odolio i jedan lirski stvaralac kakav je Rajko Petrov Nogo. Svako je unio i unosi svoju luču, pa i ja.

Dokle ste vi stigli?

Ako nije previše neskromno reći, ja sam bio dovoljno „neoprezan“ da se uputim dublje i dalje od mojih prethodnika, možda i zato što sam se od najranijih, đetinjih dana, nalazio u samom grotlu ljudske omraze, što sam u svojim damarima nosio eho proteklih vijekova, sudbine roda i sudbine porodice. Moja „neopreznost“ imala je dva ishodišta: (prvo) da sam — zadrijevši u nečastive sile mraka — postigao najprije to da se te sile okrenu protiv mene, umalo i da me prožderu, i (drugo) morao sam da nađem vlastiti izlaz. Izlaz i za sebe i za literaturu koju pišem. Preciznije odgovore na vaše malopređašnje pitanje „zašto je Bosna mračni karakazan“ pokušao sam dati u četiri romana: „Gordom posrtanju“, „Preobraženju“, „Pokajanju“ i „Vaznesenju.“ Kažem pokušao, jer nisam siguran da sam odgovorio i na pola nedoumica koje mene jedu, a kamoli sve ostale ljude koje je Bosna bilo kada i bilo kako dotakla svojim dahom.
Ostaje mi da se još najmanje dva puta suočim sa karkazanom. To je rad na započetom romanu o endehazijskom genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini — koji je po svireposti nadmašio sve gestapovske vještine. Potom, kao kruna svega, dolazi period koji tako ljupko krstimo „bratstvom i jedinstvom“. Tada ću, nadam se, imati konačno i svoju viziju (ishodište) nekadašnjeg bosanskog vilajeta.

I šta ćete još imati? Šta očekujete u ovom dobu glasnosti? Nove nevolje ili početak aplauza?

Karakazan znači i crni kazan. Nije slučajno rečeno „mračni karakazan“, što se može prevesti kao crni mrak ili mrak mraka. A te su riječi više nego dovoljne da se i NIN, koji me pita o karakazanu i ja koji odgovaram na pitanje, nađemo (ovaj put zajedno što je loše za mene) u grotlu nove osude i ljudi koji su doskora svijetlili mrak Bosne i onih koji sada svijetle Bosnom. Ali, neka svako radi svoj posao, kao i dosad. Bosna i jeste Bosna zato što se u njoj, kako je govorila moja baka Milica „čak i smrt, ako hoćeš da bude dostojna, mora platiti“.

Slučaj je udesio da ove godine i drugu NIN-ovu nagradu, za publicistiku, dobije jedan istaknuti Bosanac, akademik Milorad Ekmečić. Čitajući ono što je kazivao u prošlom broju NIN-a o ratnim ciljevima religije na našem prostoru, čini mi se da ste vas dvojica istraživali isti problem, on kao naučnik, vi kao romansijer.

Jeste slučaj da smo iste godine, za istraživanje istog fenomena, dobili nagradu istog lista, ali nije slučajno što smo se Ekmečić i ja našli, čini se i snašli, u istom istraživanju. Rekao bih, ako je to moguće tako reći, da je mržnja — i vjerska i nacionalna i ona koju sam nazvao iracionalnom – brzo istražila nas, jer smo joj bili na stalnom udaru, jer nas je sav okoliš (kako bi to lijepo rekla braća Hrvati) dojio njome od rođenja, od prve pjesme, mahalskog vriska i sijeva noža pred našim očima. Izuzetno sam počašćen što sam se našao u društvu Milorada Ekmečića.

Dozvolite da pridodam nešto prethodnom pitanju: čemu se vi, koji tako dobro poznajete Bosnu, nadate u Bosni za Milorada Ekmečića i za njegovu knjigu?

Do mog nesporazuma sa bosanskim tamnim vilajetom – što u ovom kontekstu znači sa odnarođenom (feudalizovanom) političkom birokratijom kojoj se prohtjelo da vlada Bosnom na isti način kao osmanlijski vezir i paše (knutom i sindžirima) — došlo je prije svega zato što sam se prerano oglasio, dvadeset godina prije izlaska Ekmečićeve knjige. Soj ljudskih nemirnika i buntovnika (pisaca) i jeste stvoren za to da prvi kuša i zlo i dobro.

Ne sumnjam da bi i Ekmečić, upravo zato što je naučnik — jer je naučna riječ teža od književne iluzije — bio čerečen i teže i više nego ja da je prije desetak godina izgovorio makar i stoti dio ovoga što je kazao povodom NIN-ove nagrade o zloj kobi vjerskih pođela. Srećom vremena su se promjenila, čak i u Bosni i Hercegovini.

Ovo je već odgovor čoveka koji se lako kreće u mraku i koji zna bogaze i ume da izađe na čistinu. Koje vam je pomagao da se snađete u „bosanskom karakazanu“, da literarno „savladate“ svedočanstva goleme mržnje i da nađete u toj istoj Bosni ljude koji mržnju pobeđuju?

Da nije bilo ljudi, velikog broja ljudi koji su i u osmanlijskoj prošlosti i u nedavnim ratovima, pa i sada, umjeli da savladaju mržnju i u sebi i oko sebe, da održe ljudskost i ono što se u Bibliji zove prva božija zapovest ljubi bližnjeg svog kao samog sebe – Bosne odavno ne bi bilo, pa ni mene koji sam o toj mržnji svjedočio svojom literaturom. To su, najčešće, obični ljudi koji se prije pojave noža ili prosute ljudske krvi ničim nisu isticali. Mnogi se, čak, nisu ni primjećivali. U „Anatemi“ sam o tim i takvim ljudima pisao opširnije, posebno o prvom komšiji, nekadašnjem Azerbejdžancu, rogatičkom zetu, kojeg pamtim pod imenom Kurban, i petorici zagorskih domobrana koji su nas do poslednjeg trena spasavali od ustaške kame (i čerečenja razularene mase muhadžera) i time se, rekao bih, svijesno izložili četničkom nožu. Ni naši ih zagrljaji i preklinjanje majke Ljubice nisu mogli spasiti.

To je bila vaša osnovna škola života?

Da, to je bila moja osnovna škola života, nezaboravan nauk kako da gledam i kako da živim, prvo kao čovjek, potom i kao pisac.
Filozofiju praštanja, tako prisutnu u mojim romanima, naučio sam, takođe, u ranom đetinjstvu. Time što je moja majka Ljubica odbila da pljuje potkovanog ustaškog logornika, Jamakovića, koji je bio krvolok i direktno kriv što su nam ubili oca, što je imala razumijevanja za iznakaženog zlikovca — jer više nije bio zlikovac već nesrećnik – majka je, i ne znajući, spasila sve nas od pokolja. Kad su u Rogaticu ponovo stigle ustaše, poklale su sve Srbe koje su u njoj zatekli, a nas — šestoro đece i majku — niko nije ni prstom pipnuo. I koljači su dakle imali razumijevanja, dirnuo ih je jedan ljudski gest. Takva me škola naučila da, kao pisac, i u likovima zlikovaca vidim ljude, a ne mašine ispunjene mržnjom.

Hoćete da kažete da ste se naučili praštanju?

Upisujem sebi u književni konto to što sam u prvim romanima, „Bližnji svoj“ i „Ljuljaška“, na isti način mjerio i bijele i crvene i crne. („Ljuljaška“ je jedan od prvih romana koji je, 1963, bio zabranjen, doduše privremeno.) Bijes na „Gordo posrtanje“ sručio se zato što sam upotrebio isti ljudski aršin i za četničkog komandanta Veljka Gazivodu i za partizanskog komandanta Stojana Vidrića. Ocijenjeno je to kao blaćenje „slavne Čičine vojske…“ Ukratko: pobjedio sam, prvo, mržnju u sebi i želju za osvetom, a onda se ista etika — isto poimanje svijeta i naših vjerskih i bratskih omraza pretočilo i u moju literaturu.

To razumevanje za ljudsku dušu, o kome govorite, uči se kod mnogih velikih pisaca prošlosti. Ko su vaši uzori u literaturi? Jedno ime mnogi pominju, ime Ive Andrića. Književni kritičar Čedomir Mirković doslovno kaže: „Ako tražimo modernog nastavljača Andrićeve jezičke briljantnosti imamo ga u Lubardi.“

Andrić me posvojio, ali i raspametio, još dok sam sjedio u klupama Srednje šumarske škole, kad sam morao učiti kako se radi sa teodolitom, trasiraju šumske pruge, izračunava prirast drvne mase, i slične rabote. Umjesto da pratim šta govore profesori, ja sam pratio, zagnjuren u knjigu ispod klupe, šta govori, kako baje (mađija) Andrić. Poslije sam imao sreću da me Andrić prihvati, često i privede sebi u društvo. Na široko polje duhovne radoznalosti izvodili su me nenadmašni poznavalac ljudske prirode Branko Ćopić i suptilni pjesnik Dušan Kostić.

Išli ste zajedno, kako kažu, u Herceg-Novi da pišete?

Da, ali nikada ništa nismo napisali, nije dozvoljavao Branko. Njegovo je pripovijedanje bilo tako zanosno da ja ne bih ni shvatio kako se, kao kap rose na dlanu, istopi mjesec dana našeg književnog bekrijanja.

Meša Selimović mi nije bio samo prvi učitelj književnog zanata — profesor na fakultetu i dugogodišnji prijatelj – već i učitelj onog što je najteže postići u književnosti: ne samo to da pisac sjenči i voli, razumije likove koje stvara, već da vidi i ono do čega se ne dopire običnim očima.

Čini mi najveću čast što me je desetak značajnih kritičara svrstalo uz imena takvih gorostasa kao što su Ivo Andrić i Meša Selimović. Mirkovićeva ocjena da sam moderan nastavljač Andrićeve književne briljantnosti jeste i najveće književno priznanje koje sam dosad dobio.

Negde ste izjavili da su vam Andrić i Selimović predstavljali i najveću prepreku da pronađete svoj izraz u književnosti.

Nije nepoznato da sam u svojim književnim prvencima lutao. Vjekovni osmanlijski teret koji je pao na grbaču naroda kome pripadam pao je, razumije se, i na moja pleća, zajazio mi i krv i misao… Nisam imao izbora: morao sam na isti teren gdje su već gospodarili Andrić i Selimović.

Drugim rečima, postojala je opasnost da vaše knjige postanu replike Andrićevih i Selimovićevih knjiga?

Na svakom koraku spoticao sam se ili o Andrića ili o Selimovića. Njihova snaga je bila tako ubitačna kao što je ubitačan plamen koji svojom svjetlošću privlači mušice. „Gordo posrtanje“ bio je prvi uspješniji pokušaj da se iskobeljam iz njihovog zagrljaja, da nađem svoj književni put, stil i jezik. Tako sam došao do polifonijske strukture romana. Priznajem: očaj me hvatao dok nisam iscijedio svoj jezik, svoj način pripovijedanja, svoju strukturu romana, svoj stil, i našao načina da i moji junaci budu prepoznatljivi po onome kako govore i po onome šta rade.

Hteo bih sada da vas podsetim da je i Andrić bio neomiljen kod jednog soja Bosanaca. Rečeno je za njega čak i to da je naneo više zla Bosni nego sve vojske koje su kroz nju prolazile…

Andrić je bio prvi na udaru povampirenog jednoumlja — nastojanja islamskih fundamentalista, čiji su se glavni nosioci nalazili u vrhovima partije i vlasti — da očiste Bosnu i Hercegovinu od svega što kvari takozvanu bosansku „samobitnost“ i pravo „starinaca“ (autohtonih starosjedelaca), muslimana, da sami upravljaju Bosnom i Hercegovinom. Počelo je to da se ostvaruje čuvenim manifestom Muhameda Filipovića „Bosanski duh u književnosti“, odakle potiče i rečenica koju ste citirali, pa se potom prenijelo i na sve druge društvene i duhovne oblike života. Program čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba i svega što dodiruje Srbe i Srbiju nastavio je da ostvaruje pjesnik Mak Dizdar, sa desetak jurišnika, u specijalno pripremljenom dvobroju časopisa „Život“. Glavni smisao svih, uglavnom huškačkih tekstova u „Životu“, bio je da Srbi „kastriraju“ prelijepi b-h jezik i vrše duhovno, kulturno i svako drugo porobljavanje Bosne i Hercegovine.

To je vrijeme kad maspokovci podržavaju islamske fundamentaliste, a fundamentalisti maspokovce, kad dolazi do sprege braće Pozderac, Hasana Grapčanovića i Džemala Bijedića sa Brankom Mikulićem, kad Mikulić najednom izranja na površinu i dugo, godinama, drži u ruci ključ svih kretanja u Bosni i Hercegovini. Muslimanski fundamentalisti se tada, kao i za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, združuju sa hrvatskim klerikalcima i usklikuju o sebi da su „najljepše hrvatsko cvijeće“.

Andrić je sve to odćutao. Na javnoj sceni, naravno, ne u literaturi.

Tačno je da Andrić nije javno odgovorio na prljave optužbe, ali se zna — treba prelistati „Znakove pored puta“ i pjesme iz posljednje posthumne zbirke, pa viđeti koliko se gnušao tih optužbi, i ljudi koji su ih izgovarali, i politike koja je to dozvoljavala. Andrić nije bio čovjek koji se bori na otvorenoj sceni, ranu je odnio u grob, ćutke. Načišenu od iste ruke, odnijeli su ranu u grob i trojica drugih velikana srpske književnosti, Selimović, Ćopić i Kulenović, koji nisu ćutali, naročito Selimović, ali to nije spriječilo da se bezumlje i dalje zahuktava, sve do danas.

Vi, Lubarda, ne samo da niste ćutali nego ste i udarali, rekao bih žestoko.

Najžešći moj udarac bila je „Poslanica Maku Dizdaru“ objavljena u listu „Student“ (jer je drugi niko nije smio da objavi) u kojoj sam raskrinkao, čak ismijao i razbucao sve optužbe protiv Srba i Srbije. Ta me „bezumnost“ već poslije nekoliko dana koštala položaja urednika Redakcije za umjetnost i kulturu Televizije Sarajevo a ubrzo je stiglo izbacivanje s posla, bez prava na rad.

Ako ne računamo informbirovce, bio sam prvi Jugosloven koji je bez suda i suđenja čak i bez sastanka radničkog savjeta, izgubio praktično sva građanska prava. Dovoljno je bilo rješenje direktora Televizije Veljka Kojovića, u kojem je napisano da sam se „ogriješio o trajne i trenutne interese naroda i narodnosti Jugoslavije“.

Čime je Kojović to obrazložio?

Nije bilo obrazloženja: vladala je stara otomanska samovolja: „Kadija te tuži, kadija ti sudi“. A razlog je, priznajem, postojao: ne samo da sam raskrinkao jednu naopaku antisrpsku politiku (u kojoj su isprani Srbi, od Milanka Renovice do Toda Kurtovića i Milana Uzelca, bili glavni janičarski izvršioci), već sam i direktno optužio tadašnje vlastodršce da potiskuju i ukidaju sve što je vezano za srpsku kulturu u Bosni i Hercegovini, a posebno ćirilicu koja je praktično već bila ukinuta. Nisu je ukinuli ni Turci ni Kalajeva austrougarska politika, čak i Nezavisna država Hrvatska, ali jesu ljudi koji su klicali „bratstvu i i jedinstvu“.

Ćirilica je, ipak, donekle, vraćena…

Na istim sastancima republičkih političkih foruma koji su me zbog „Poslanice“ i intervjua za „Student“ proglasili neprijateljem i čovjekom koji minira bratstvo i jedinstvo, donijeta je — zbog snage argumenata u „Poslanici“ — i načelna odluka da se ćirilica vrati u list „Oslobođenje“ i na televiziju, ali je minulo još nekih četiri-pet godina dok ćirilicu, bar simbolično, nisu vratili. Ni sada, poslije dvadeset godina, nema knjiga, časopisa, listova, ničeg što bi se moglo mjeriti bar sa stanjem pod turskom upravom. Istisnuto je i sve ostalo što podsjeća na duhovnu prošlost srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, od junačkih i hajdučkih pjesama do krsne slave, imena srpskog prosvetitslja Svetog Save. Na pomen bilo kojeg Karađorđevog vojvode, a svi su pronosili barjak slobode, i danas se ide na trideset do šezdeset dana tucanja kamena na džadi, kao u vreme Turaka — modernije je samo to što se mjesto turskih sindžira i čupanja nokata koriste lijepo oblikovane policijske palice.

Vi ste sada dotakli jednu glavobolnu političku temu. I ja zato moram da vas pitam, kao Bosanca, ima li istine u tim pričama o pritiscima na Srbe da se iseljavaju? Zvanična politika, bosanska, sa gnušanjem kaže: to je laž!

Pritisci se ne vide na isti način kao i buboci gumenih palica po bubrezima, a iseljavanje zato što se i danas beži preko Drine tajno, bez razglašavanja kao i za vrijeme dahija. Ako za dvije godine, kad dođe treći popis stanovništva (od 1961. godine) ne bude preko 600.000 srpskih prebjeglica preko Drine i Save, spreman sam da se vratim u Bosnu i da stanem pred šerijatski sud.

Ja sam živeo u ubeđenju da je „Anatema“ bila vaš konačni „obračun sa njima“. Sada, čini se, ovoga trenutka, taj obračun dobija novo poglavlje?

Kao što sam i vama jedared rekao, „Anatema“ je bila obična šala prema onome što se kasnije desilo i dešavalo. Oni su se šalili na svoj način, a ja na svoj. Nije to bio nikakav obračun, već pokušaj da i sam sebi i drugima objasnim šta se to desilo, kako su, najednom provalile sile mraka i čaršijska omraza. U toj knjizi postoje i značajne partije sentimenta, čak divljenja prema ljudima koji su i u kurjačkoj atmosferi uspjeli da očuvaju razum i ljudskost. „Anatema“ je nastajala uporedo sa hajkom na mene i „Gordo posrtanje“ — to je neka vrsta lične ispovijesti i svjedočenja, bez želje za osvetom.

Ako se ne varam, „Anatemu“ niste mogli objaviti punih jedanaest godina.

Ni jednog jedinog retka ja nisam mogao objaviti punih petnaest godina. Da nije bilo izuzetnog čovjeka i urednika „Otokara Keršovanija“ iz Rijeke, Mustafe Kusturice, ne bih mogao objaviti ni „Gordo posrtanje“. Ni jedan beogradski izdavač (a ni desetak drugih u zemlji) nije htio ni da pročita „Gordo posrtanje“ a kamoli da ga objavi. To se ponovilo i sa romanom „Preobraženje“, deset godina kasnije: jedini koji su mi tada i kao piscu i kao čovjeku pružili ruku bili su ljudi iz zagrebačkog izdavačkog preduzeća „Naprijed“, njegov direktor Antun Žvan i urednik (i pisac) Jozo Laušić. Malo je ako se još jednom, ovako javno, zahvalim tim ljudima.

Govorili ste svojevremeno i o crnim spiskovima u redakcijama beogradskih listova i izdavačkih kuća…

Prije Šuvarove „Bijele knjige“, ista takva bijela kuga harala je Beogradom najmanje deset godina – teško je naći poznatijeg intelektualca, a kamoli istaknutijeg pisca kome se ta kuga nije verala uz vrat, da ga zaguši i izjede iznutra. Ni crnih spiskova, ni bijele kuge odavno nema, ali je — ne znam kako i ne znam zašto — moje ime ostalo u glavama ljudi koji su ranije, u stolu, držali cijele spiskove. Vi se, kolega Gligorijeviću, morate sjetiti razgovora prije sedam ili osam godina — kada smo se i upoznali. Znate da tadašnji glavni urednik NIN-a nije dozvolio da se pojavi i jedna zaista ekskluzivna vijest vezana za moje ime. Pored dva izdanja „Anateme“ te su godine za manje od tri mjeseca rasprodata i dva nova izdanja „Gordog posrtanja“ svako u po pet hiljada primjeraka. Tako su se ponašali i urednici ostalih listova iako su zvanični crni spiskovi bili ukinuti.

Vi kažete da se promenilo vreme, ja dodajem: promenio se i NIN. Ako se ne varam za koji dan bićete i na naslovnoj strani mog lista.

Koliko me iznenadila, a potom i obradovala NIN-ova nagrada za roman godine, toliko me iznenadio i obradovao telegram koji sam, među tridesetak drugih, dobio od nekadašnjeg glavnog i odgovornog urednika NIN-a, Mirka Đekića. Prije nepune četiri godine, čini se, bio je prisiljen da zabrani objavljivanje i jednog običnog teksta u kojem sam branio dostojanstvo preminulog Meše Selimovića, uz Crnjanskog i Ćosića najznačajnijeg dobitnika NIN-ove nagrade. Uzeo sam mu to za zlo i napisao oštro nismo. Đekićev telegram je stigao istog dana kad i vijest o dodijeli NIN-ove nagrade. On glasi: „Dragi Vojislave, molim te da primiš moje srdačne čestitke. Vidiš i sam, vremena su se znatno promenila.“
Srećom, svi vidimo. Da imamo čaše pri ruci nazdravio bih i sadašnjim i svim budućim promjenama.

NIN-ova nagrada je vas, očito, istinski obradovala, iako vas je, kako kažete, dva puta mimoilazila.

Moglo bi se reći da me je NIN-ova nagrada obilazila kao kiša oko Kragujevca, ako je tačna ta srbijanska pošalica. Na žalost, nije bilo šale u tome što je obišla i mnoge druge značajne stvaraoce. Za poslednjih dvadeset godina, otkako pažljivije pratim rad NIN-ovog žirija, nagrada je pet-šest puta otišla u pogrešne ruke za knjige koje su već sada zaboravljene. U „Politici“ sam pomenuo četiri izuzetno vrijedna romansijerska ostvarenja: „Pevača“ Boška Petrovića, „Isterivanje Boga“ Mladena Markova, „Knjigu o Milutinu“ i „Konak u Kragujevcu“ Danka Popovića. Zaboravio sam „Ponornicu“, nezaobilazni lirski roman velikana srpske poezije Skendera Kulenovića, „Proljeća Ivana Galeba“ Vladana Desnice, i još neka ostvarenja. Da su uz Miloša Crnjanskog, Mešu Selimovića, Danila Kiša, Mihaila Lalića, Antonija Isakovića i Dobricu Ćosića i njihova imena upisana u anale NIN-ovih laureata, onda bi i moje zadovoljstvo ovogodišnjom nagradom bilo neuporedivo veće. NIN je veliki list i po svom uticaju i po imenima svojih novinara, i po tome što se prvi počeo boriti za naš vid glasnosti, pa se nadam da neće biti cenzurisana ova ne samo iskrena, već i opravdana primjedba.

Kad smo kod glasnosti, šta još zamerate NIN-u?

Time što je preuzeo ulogu najznačajnijega književnog mecene u Jugoslaviji — da podstiče i nagrađuje književno stvaralaštvo, da bude glavni književni arbitar u Jugoslaviji — NIN je preuzeo i obavezu da bude nepristrasan: da svima koji stvaraju, i mladima i starima, i afirmisanim i neafirmisanim, pruži jednaku šansu, da sve prati, i ocijenjuje jednakim aršinima. A tako dosad nije bilo. Pojedinci su ugrabili sebi pravo da na stranicama NIN-a govore šta hoće i koliko hoće, prati se svaki njihov korak, čak i kada kihnu, a stotine značajnih dijela ostaje bez ikakvog pomena. Tako se i moglo desiti da se ove godine u užem izboru nađe desetak nepoznatah imena, iako većina tih autora ne spada ni u mlade ljude ni u nepoznata imena.

Jedno od većih iznenađenja, kažu, predstavljao je i roman vašeg brata Jovana Lubardića.

Jovan jeste mlađi od mene šest godina, kasnije se oglasio i kao pisac, ali za prave poznavaoce literarnih zbivanja on nije nepoznato ime niti je iznenađenje. Radi se o modernom pripovijedaču, osobena stila i postupka, autoru jedne zbirke priča, četiri romana i desetak nagrađenih radio i tv-drama. Sramota pada na one koji to ne znaju, mislim prije svega na beogradske književne kritičare među kojima se uvrježila praksa da pišu slavopojke jedni o drugima.

Jedno indiskretno pitanje: dva rođena brata, a dva različita prezimena?

Nema ni indiskracije, ni misterije, iako se ovako šta moglo desiti samo u tamnom bosanskom vilajetu. Rođeni smo u Rogatici koja je za vrijeme rata potpuno spaljena, a to znači da su spaljene i matične knjige. Te su knjige poslije rata iznova pisali.

Desilo se da je tada u Rogatici, kao sekretar Opštine, živio naš rođak koji je, zbog nečeg promijenio prezime u Lubardić pa je i sve nas prekrstio. Mom bratu je čak i ime promijenio od Jovo, kako je kršten po đedu Jovi, u Jovana. I ja imam krštenicu na Lubardić – meni, doduše, nije izmijenjeno ime nego samo datum rođenja. Pošto sam bio stariji, ja sam se tom prekrštavanju još kao srednjoškolac suprotstavio — zbog čega sada imam dva upisa u matične knjige rođenih — a Jovo nije. A kad je i on, poslije završetka srednje škole, htio da vrati prezime naših predaka, trebalo je ići na sud, dovoditi svjedoke i činiti takve gluposti.

Našu bratsku vezanost i spisateljsku prisnost ne ometa jedno umetnuto ić. Ali za bosanski duh to ić je bilo dokaz da sam ja zao čovjek, čak i monstrum. Pošto nikakvim, čak ni istrgnutim rečenicama iz mojih knjiga nisu mogli posvijedočiti da sam „srpski šovinista“ i neprijatelj „bratstva i jedinstva“, desetak poslušnika bosansko-hercegovačkih samodržaca je na razne konferencije nosilo ono ić kao glavni dokaz da sam ja toliko loš čovjek da me se i rođeni brat odrekao. I ne samo odrekao, već je, od stida, promijenio i prezime, da nema nikakve sličnosti sa mnom. Ko ne vjeruje, neka pita Milorada Muratovića, Branka Đonovića i pet-šest drugih članova Predsjedništva CK SK Bosne i Hercegovine koji su takvim argumentima dokazivali i moj „šovinizam“ i svoj „marksizam“.

Pomenulo se, ne povratilo se. Kažem to zato što je istu skrojenicu upotrebio Mihiz obrazlažući odluku da se vama dodeli NIN-ova nagrada za roman „Vaznesenje“. On je kazao da ste vi stvorili delo verno narodnom principu: pomenulo se — ne povratilo se. To što ne treba da se vrati, to je teško stradanje naroda, krovoproliće, masovna, nasilna smrt. Kakva su vaša lična saznanja o kolektivnoj nesreći srpskog naroda?

Srpski narod dugo i mazohistički trpi, ljuto plane a brzo i lako zaboravlja, što ga je i predodredilo za tragična iskustva. Naša klonuća nisu bila tako teška i sramna u porazima, čak ni u onim najvećim, kao što je kosovski, već upravo u pobjedama, što je odavno poznato i više puta rečeno. Romani „Preobraženje“, „Pokajanje“ i „Vaznesenje“ iskazuju dve istorijske premise i etičke osobine srpskog naroda: svi porazi mojih junaka i porodica, oko kojih se odvija središnja radnja, pretočeni su u duhovne pobjede, u snagu koja se prelivala na budućnost generacije, ali su i sve pobjede, svi ljudski trijumfi, nosili u sebi i klicu novog poraza. Ne umijem reći je li to naš srpski usud – neka vrsta prokletstva, ili rezultat lošeg pamćenja i nesposobnosti da gledamo dalje i mislimo dublje. Ponekad mi se učini da su nam porazi slađi od pobjeda jer nas više uznose: stoga i kao narod i kao pojedinci prosto hrlimo u svaki novi izazov. Nema tog pakla kojeg ne bismo rado iskušali ni raskola kome se nismo predali. Ako su božiji putevi nedokučivi, onda je još nedokučivije to što nas samo neizmjerne nesreće okupljaju i sjedinjuju, ponekad ni one. U prošlom ratu nas čak i genocid — pokušaj potpunog istrebljenja — nije sačuvao od međusobne zavade i obračuna…

Šta nas sada ujedinjuje?

Sad nas je ujedinila tragedija srpskog naroda na Kosovu. Ali dokle? Sreća je jedino u tome što se u narod polako vraća istorijsko pamćenje, što se okrećemo svojoj iskoni, svemu onom što smo bili i što možemo biti.

Narodni princip pomenulo se – ne povratilo se nije ništa drugo nego naša neugašena žudnja da praštamo, da praštamo i najgorim dušmanima, što nas je skupo i preskupo koštalo. Samo jedan primjer: da nismo olako, čak bezumno, oprostili krvnicima koji su nemilosrdno kasapili srpski narod od 1914. do 1918. godine, da neke od njih režim Karađorđevića nije uzdizao i do najvećeg dostojanstva, siguran sam da bi 1941. godine bilo upola manje ustaških koljača i upola manje poklanih Srba. Ni Jasenovac ni Jadovno ne bi bili ono što su bili i ostali, najveća srpska staništa. Krvnici su znali da lako zaboravljamo i još lakše praštamo. Znaju to i savremeni „dijalektičari“, hoću reći barjaktari „bratstva i jedinstva“, pa zato i ne dozvoljavaju da se izvade, okade, opoje i osveštaju kosti mučenika.

Drugi, treći put pominjete praštanje. Moram da vas pitam, ono što sam već morao pitati, u ime čega vi praštate?

Nisam vjernik i ne praštam u ime božijeg milosrđa, iako je to osnov srpske religije i srpske kulture, već iz saznanja koje je istorija toliko puta potvrdila — da nam nema života bez sposobnosti da jedni drugima pružimo ruku razumijevanja. Ne i zaborava. Još jedan zaborav bi bio put u konačnu propast — kada nas ni vidovdansko zavjetovanje nebu ne bi spasilo. Kao pisac i duhovni ispovjednik svojih junaka, moram razumijeti čak i najcrnjeg zločinca.

Čini se, na osnovu svega onoga što ste rekli, da je vrlo težak prtljag ličnih uspomena (saznanja) s kojima ste ušli u pisanje „Gordog posrtanja“, „Preobraženja“, „Pokajanja“ i „Vaznesenja“.

Često se i sam zamislim nad pitanjem kako sam taj prtljag izdržao, a da ne svisnem ili se slomim na drugi način. Održalo me, vjerujem, jedino to što sam se i sam ispovijedao, razumije se u knjigama. Otkriću vam jednu tajnu: sve do svoje trideset prve godine, dok nisam napisao prvi roman („Bližnji svoj“) ja sam po cijelu noć vrištao, ječao i plakao u snu: nije bilo noći a da nisam sanjao krvavi nož i crnu ustašku ruku ili gledao kako drugoj đeci i ženama ćuskijama razbijaju glave, sijeku đevojačke dojke, a ja čekam u redu za klanje. Kad sam to stvarno čekao, desetak puta, nisam ni vrištao, ni suzu pustio, ali su more došle kasnije, kad je sve prošlo. Te bi me more vjerovatno, i sasvim prožderale, da nisam počeo iz sebe istresati prtljag o kojem ste govorili.

Ovo što ste sad rekli, „nisam ni suzu pustio“, ima epski ton i zato se valjda prisećam da je Radoslav Bratić pišući o „Pokajanju“, pominjao narodnu pesmu i viteško držanje nekih vaših junaka, slično držanju epskih ličnosti koje je stvorila mašta naroda.

Desetak junaka — likova — iz mojih romana ima viteške osobine, drže se čojstva – postaju veliki ne po tome što su hrabri ili što trpe i neizdrživo nego što se viteški ponašaju u času kad se mogu hasiti i svetiti… Moji romani čine jednu epsku celinu, a glavni junaci se drže etičkog principa koji je važniji od života: „Sve za obraz, obraz ni za glavu“.

Čitajući „Vaznesenje“ mene je dirnuo lik vojvode Stepe. On se takođe drži tog principa. Pitam: koliko je vaša priča o njemu utemeljena u činjenicama istorije?

Za vojvode Mišića i Stepanovića vezan sam od prvih priča koje sam počeo upijati od moje pete godine. Dva moja pretka su ratovala u jedinicama srpskih vojvoda. Đeda Jovu su uhvatili prije nego je prebjegao preko Drine i objesili u Aradu… Njegov brat Toko (čije ime nosi glavni junak svih mojih romana) bio je vještiji. Kad sam bio mali držao me na krilu, dok su mu na grudima zveckali ordeni, među kojima Karađorđeva zvezda i Zlatna medalja Obilića. Tako je ratovao u crnogorskoj vojsci, na Skadru, i čuvao odstupnicu srpskoj armiji, a brat bake Milice, Blagoje Kezunović, na Solunskom frontu. Blagoja je Karađorđeva zvezda odvela u partizane, na dužnost Čičinog zamjenika u Romanijskom odredu. I sa majčine strane bilo je nekoliko „prebjega“, preko Drine, pod srpski barjak. Stepa je, dakle, bio čovjek iz moje najbliže okoline. Vojvodu Mišića je prenio u literaturu moj uzor, Ćosić, a ja sam sebi dopustio da se družim sa vojvodom Stepom od časa kad je počeo proboj Solunskog fronta do njegovog dolaska u Bosnu, kad je sa indignacijom odbio prijedlog nekih oficira da se muslimani — zbog spaljenih srpskih sela i strašnih zločina „šuckora“ — protjeraju u Tursku. Vojvoda tada izgovara riječi dostojne jednog Stjepana Mitrova Ljubiše: „Mi smo braća. Neka vas ime jedne od drugih nikad ne otuđi, jer vi ste krv jedne krvi i kost jedne kosti: neka vas vera ne razdvaja, jer je samo jedan Bog“.

Sve ostalo što vojvoda govori i radi, kako se ponaša prema neprijateljskom generalu koji je kriv za smrt njegovog najboljeg prijatelja, prote Jaukovića, jeste moja vizija Stepinog lika i karaktera, zasnovana na pažljivom iščitavanju istorijskih, dokumenata.

Pišući o stradanju srpskog naroda u velikim lomovima i preokretima, i uvodeći u priču likove srpske istorije, poput vojvode Stepe, vi ste, Lubarda, postali jedan od nacionalnih pisaca u lepom značenju tih reči. Ko je i kakve rizike ste morali da izbegnete upućujući se tom stazom?

Zadrijevši u prve godine osamnaestog vijeka (od mitske ili stvarne istrage poturica, sižea „Gorskog vijenca“) ja sam se susreo i sa najvažnijim ličnostima naše istorije — od Karađorđa i njegovih vojvoda do kneževa Mihaila i Nikole, ali i bosarskim moćnicima od kojih sam posebnu pažnju posvetio čuvenom srpskom krvniku, hercegovačkom veziru Ali-paši Rizvanbegoviću. Tri puta sam više vremena utrošio u proučavanju istorijskih činjenica, vrijemena i odnosa među ljudima, nego u samom pisanju. Bio sam zapravo prisiljen da više od deset godina proučavam tamu osmanlijskog vrijemena, koja se tako tragično odrazila i na sudbinu roda kome pripadam i na sudbinu moje porodice. Pa i moju, ako hoćete.

Nemamo prostora, u ovoj prilici, za razgovor o složenoj strukturi vaših romana, tri ili više vrsta jezika koje ste koristili, o na izgled oprečnim stilovima (koji se uklapaju u celinu), pa i o onome što je za prosečnog čitaoca najzanimljivije: spoju epske naracije i modernog izraza.

Imate pravo: neka o tome raspravljaju književni kritičari. To im je posao. Teško piscu koji sam objašnjava svoje djelo.

Vi ste sada, moglo bi se reći, posle svega što ste istražili i napisali, poznavalac srbofobije, pojave o kojoj se u poslednje vreme mnogo govori. Imali ste, čak, i uvodno izlaganje u Francuskoj 7, kad se prvi put o njoj javno raspravljalo. Pisci su pomalo i proroci, pa vas zato pitam, vidite li u budućnosti manje mržnje prema narodu čijoj kulturi pripadaju vaše knjige?

Htio bih da vjerujem da će se istopiti i sadašnje bezumlje: nikad se i nikome bezumlje nije isplatilo pa neće i ovaj put. Siguran sam jedino u to da su Srbi povratili pamćenje, a uzdam se da više neće biti kobi raskola. Optimizam? Nazovite to kako hoćete.

Autor: Milo Gligorijević
NIN, 21.01.1990; Strana: 19
Preuzeto sa: Lopareonline.com