Jovan Dučić
(1872 – 1943)
Podaci o rođenju Jovana Dučića su dvojaki. Po nekim podacima rođen je 5. februara 1871, a po drugim 5.februara 1874. godine. Mala enciklopedija prosvjete, drugo izdanje, Beograd 1970, strana 439 navodi da je Jovan rođen 1871. godine što je uzeto kao tačno.
Međutim, pretpostavka da li je Jovan rođen 1871 ili 1874. godine, neće mnogo uticati na sve ono što se može reći o ovom velikanu pisane riječi. No, nedvosmisleno je da je Jovan rođen u siromašnoj seljačkoj porodici, u podnožju brda Leutar u selu Podglivlje, u kamenoj kući na sprat; od te kuće danas postoje samo zidine i stari čempres ispred vrata…
Jovanova majka bila je Joka koja se prvi put udala za Šćepana Glogovca sa kojim je imala sina Rista i kćer Soku ( Risto će biti taj koji će svom polubratu Jovanu omogućiti školovanje). Drugi put se Joka udala za Andriju Dučića iz Podglivlja sa kojim je rodila kćer Milu i sina Jovana.
Poslije očeve smrti 1878. sva briga oko djece pala je na pleća majke Joke. Uz makstmalne napore i odricanja Joka je uspjela da djecu odhrani i odgoji.
Jovan raste u sredini gdje su gusle bile i ostale prvo i osnovno obrazovanje svakog Hercegovca pa i Jovana. Priče o Trebinju i staroj Travuniji, o Dubrovniku i njegovoj gospoštini, o Mlečanima i Turcima, hajducima i uskocima imale su i te kakav uticaj na Jovanov intelektualni razvoj. Trebinje i njegovu okolinu u srcu je nosio do kraja života a o svojim zemljacima uvijek je imao najljepše mišljenje. Jednom prilikom je napisao:
« Vjerujem da su od sviju ljudi u našoj zemlji , Hercegovci po prirodi najučtiviji, najmanje skloni spletkama. Njihova uboga pokrajina napravila ih je skromnim, pobožnim i umerenim…»
Osnovnu školu Jovan završava u Trebinju. Zbog vrlo teških uslova za život; Jovan sa majkom napušta Trebinje i prelazi u Mostar, gdje ga prihvata njegov polubrat Risto Glogovac. U trebinju ostaje Jovanova sestra Mila koja je bila udata za Rista Ćelovića iz sela Zasada. U mostaru jovan nastavlja trogodišnje školovanje u trgovačkoj školi a u slobodno vrijeme pomaže polubratu Ristu u trgovačkoj radnji. Godine 1886. javlja se sa prvom rodoljubivom pjesmom u omladinskom časopisu.
Tih dana po slomu srpske pobune protiv okupatorske Austrije, počinje kulturni rat protiv nje. Na prvoj svetosavskoj proslavi u Mostaru 1887. god Jovan obučen u narodnu nošnju ( kako kaže njegov prijatelj Voislav Šola – sav u zlatu narodnog odijela ) sa velikim uspjehom recituje prolog Subotićeve drame « Krst i Kruna ».
Željan daljeg školovanja upućuje se u učiteljsku školu u Sarajevo gdje 1890/91. godinu završava prvu godinu učiteljske škole, da bi drugu i treću završio u učiteljskoj školi u Somboru. Tu Jovan stiče i reputaciju poete. Prvu pjesmu «Samohrana majka2 objavio je u Somborskom listu «Golub». Odatle pokušava sreću i u Novosadskom listu «Neven». Prve pjesme koje mu je «Neven» oblavio dale su mu poleta i snage da se njegovo ime narednih godina objavljuje na stranicama «Bosanske Vile» i «Cetinjske Zore»
Ranog proljeća 1887. Jovanu umire sestra Mileva ( Mila ). Ta ga smrt teško pogađa i on piše pjesmu posvećenu sestri:
« Spusti se blago veče,
Umukli ptičiji glasi,
A na tvom grobu, sejo,
Pošljednja s zora gasi
Pa suši čistu rosu
Na grobu što se sije;
Majčine suze to su
To bistra rosa nije…»
Godine 1893, Jovan dobiva diplomu učitelja. Za vrijeme školovanja naročito se ističe u poznavanju maternjeg jezika, istorije i književnosti. Postavljen je za učitelja u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini, 1893 pojavljuje se sa nizom nacionalnih članaka u Sarajevu, Novom Sadu i Pančevu. Jedan je od zapaženih nacionalnih radnika i kao takav pada u oči policiji. U maju 1894. policija je izvršila pretres njegovog stana, jer je već ranije bio optužen zbog ometanja javnog reda i mira.
Tada su policiji pale u oči dvije Jovanove pjesme. Prva je bila «Oj Bosno» sa stihovima:
« Mučenice sveta…
Prkoseć buri grdnih vjetrova
Što t’zimom biju čarobnu grud,
Ti nosiš teret ropskih okova,
Ti nosiš sudbinu i udes hud…»
Druga pjesma mu je bila »OTADžBINA» u kojoj kaže:
« Ne trza te užas bjede, nit’te trza užas rana,
Mirno spavaš mila majko, teškim sankom uspavana.
Zarudiće ljepša zora, Ljepšem dobu svanut dani…»
Rješenjem Zemaljske vlade u Sarajevu Jovanu je Zabeanjeno vršenje učiteljske dužnosti u Srpskim školama na prostoru Bosne i Hercegovine.
Naredne 1895/96. godine uspijeva da se zaposli kao učitelj Srpske pravoslavne škole u manastru Žitomisliću kod Mostara, ali mu ni tu vlasti ne daju mira. Jovan odlučuje da napusti učiteljski poziv. Vraća se u Mostar, gdje sa prijateljima osniva list « MOSTARSKA ZORA» ( list za zabavu, pouku i književnost ). U ovom listu jovan se pojavljuje kao prevodilac sa Njemačkog i Francuskog jezika, postaje i urednik «ZORE» u kojoj objavljuje niz zapaženih članaka i rasprava o knjigama, slikarima, događajima u kulturi i sl. U jednom reagovanju na tadašnje književne prilike, Jovan u «ZORI» iznosi svoj stav i kritikuje pojavu svakojakih pisaca, koji kroz pjesmu i pisanje žele samo slavu, te «ZORA» u tim knjigama ne vidi patriotsku nrgo samo sebičnu i ambicioznu pobudu. Oni svojim pjesmama daju frazerske i bombastične predgovore, jer « Pjesma nas je održala» ovakva nas pjesma doista nije održala, održala nas je mnogo bolja…» da bi završio: «Takva pjesma neće održati ni sama sebe a ne nas ».
Mostarska sredina, bez obzira koliko se u njoj prijatnoosjećao, sputava njegove ambicije i guši ga, on odlučuje da krene dalje. U ljeto 1899. Jovan odlazi u Ženevu na studije književnosti i filozofije. Ovim se konačno ispunjava njegova želja za studijama u Švajcarskoj, gdje iste godine postaje predsjednik studentskog kluba «VILA».
U ženevu je otišao materijalno nezbrinut. Pored skromne ušteđevine, pomažu ga prijatelji a kasnije stiže potpora i od Srpske Vlade iz Beograda. No, najviše se izdržavao od svojih književnih radova i prevoda sa Ruskog i Njemačkog za Maticu Srpsku u Novom Sadu.
U maju 1900. god. Iz Mostara mu stiže tužna vijest, umrla je njegova majka Joka. Koliko ga je ta vijest rastužila najbolje se vidi iz pisma upućenog Milanu Saviću sekretaru Matice Srpske u Novom sadu, početkom juna 1900. godine:
« Ne odgovorih Vam prije, jer za ovo vrijeme valjalo je da oplakujem jednu tešku nesreću. Prvog maja javiše mi iz mostara da sam naprasno izgubijo moju jadnu majku, koju sam beskrajno volio. Njena smrt porazila me i oborila u postelju. Pišem vam ove retke poslije nekoliko dana groznice.
To neka me izvini u Vas. Ako ste podnosili slične udarce, razumećete me. Dobra i plemenita majka zauzima u duši djeteta toliko mjesta da za sobom zadugo ostavi jednu neutješnu pustoš. Pritom sam ostao potpuno sam. Na moj dolazak, moj povratak u otadžbinu sada čeka samo nekoliko ubogih grobova. Ako vam dodam da imam čast biti sin jedne poštene plebejske kuće, u kojoj s nama zajedno za polovinu vijeka pod istim krovom stanovaše nesreća i neprekidna borba, vjerovaćete koliko su mi ti grobovi rečiti. A svi grobovi su rečiti. Treba da u svaki položimo po parče srca, da ih poslije oplakujemo sa dubinom bola koji nas obara, a kojeg sam sada prvi put spoznao…»
U stalnoj je besparici. Na sve strane pokušava da dođe do novca pa kaže: « …Čovjek da crkne ne može doći do 5. franaka…»
Ljetne ferije provodi kod rođaka u Trebinju i prijatelja u Dubrovnoku i Mostaru. Po prolasku ferija ponovo se vraća u Ženevu, ali nezadovoljan mašta o Parizu. 19. decembra piše Đuri Jakšiću u Pariz i kaže:»…Sve je u redu kao sat! Predamnom stoji pasoš u najpotpunijem redu i ja nemam ništa osim da metnem nogu u uzenđiju i da Vam odjašem».
Sa stipendijom Srpske Vlade ostaje u Parizu cijelo proljeće. Novac koji je dobio od Matice Srpske donekle je sanirao ljegovo materijalno stanje. Tih dana i Jovanovi prijatelji u Mostaru objavljuju mu: Jadranski soneti, Pjesme Leili, Moja pjesma, Jeselje elegije, Venecijanske večeri i Moju Otadžbinu – Pjesmu zbog koje je Austrija zabranila Jovanu da bude učitelj u Bosni i Hercegovini.
Mnogi kritičari i istoričari poslije ove zbirke stihova napisali su da se Jovan odrekao « Šeretskih godina » a Jovan kaže: « Od tada počinju majstorske godine ».
Jovana, Skerlić okiva u zvijezde i piše: « Dučić je najbolji mladi liričar u našoj književnosti ».
U jesen 1901. poslije školskih ferija, jovan se ponovo vraća u Pariz, da bi se u maju 1902. godine vratio u švajcarsku, da tamo kako sam kaže: «U tišini se odmorim i spremim za ljetošnje i jesenje ispite». U šasopisu «Djelo» piše esej:2Spomenik Voislavu (Iliću).» Književni su istoričari utvrdili da je taj tekst, u stvari, svojevrsni pjesnički program, njen moderni manifest. U tom eseju Jovan otvoreno tvrdi, «Samo rđavi pisci ne podnose utjecaj…»
O Jovanu tih dana piše Anton Gustav Matoš (1873–1914): « Ako Jovan Dučić nije do danas najbolji od mladih srpskih lirika, može to postati. On se razvija, raste, počeo je tek pjesnički samostalno živjeti…»
Jovan Sarađuje u nizu listova i časopisa širom tadašnje Jugoslavije: Saradnik je Dubrovačkog glasa «Srđ», koga tada uređuje Anton Fabris. Za «Srđ» Jovan piše članke i sitnije prikaze novih knjiga. U jednom pismu Fabrisa moli da pomogne njegovoj polusestri i kaže:
«Molim Vas da rukopis izađe onim pismom kojim Vam šaljem. Ja ću Vam u budućnosti slati više latinice.
I još nešto i preko moje volje. Slušajte, dragi gospodine Fabris, pa makar se odmah odrekli moga prijateljstva.
Ima u Trebinju jedna žena, čija je kći bila nekada udata za nekadašnjeg načelnika Ćelovića, koja je bila nekada srećna, a koja je danas jadna. Ona je moja rodbina. Ja sam je vidio kada sam prije dvije godine bio tamo, i obećao sam da ću je pomagati koliko mou u njene žalosne stare dane. I ja sam do sada plaćao njenu kiriju za stan, da je dobri hrišćani nebi izbacili na ulicu. Ovih dana trebalo bi da joj pošaljem 20-30 franaka; ona to čeka dan i noć od mene.
Slušajte, dakle, dragi gospodine i prijatelju. Ja Vam šaljem sve ove rukopise s molbom, ako možete iz Srđa da odvadite i da joj pošaljete i to na moje ime. Ja zase verujte ni u kom slučaju nebi ništa tražio od Srđa, ali za ovu jadnicu nije me ni malo stid da vam zatražim…To je jedna sirotica koja sa jednom plemenitom gordošću i nijemom tugom podnosi svoju mizeriju čiju sudbinu niko ne zna koliko ja…»
Januara 1903. ponovo je u novčanim nedaćama. Obraća se Grguru Jakšiću u Pariz i kaže:
«Dragi moj satrape, nemam nikakvo dobro da vam javim ovom prilikom. Ja sam bez prebijene pare, prezadužen,…Vi koji ste jedini još Alhemičar i koji ste znali od svačega da napravite žeženo zlato, znaćete šta, u trenutku kad umirem 24 puta dnevno, valja da činim da iznesem živu glavu…Ako izađem to je da ščepam koga za kredit.»
Godine 1903. još je na studijama u Ženevi i u prepisci sa Jakšićem zbog novčane krize. U prepisci je i sa maticom Srpskom u Novom Sadu interesujući se za sudbinu Puškinovih prevoda. Jedan je od najrevnosnijih saradnika «Srpskog književnog glasnika». U novembarskoj svesci 1903. godine objavljuje «Jadranske sonete».
Početkom ljeta 1904. godine, stiže u beograd i sastaje se sa ranije poznatim društvom: Skerićem, stankovićem i Rakićem.
U «Srpskom književnom glasniku» objavljuje svoje pjesme «Dubrovački pasteli» i «Dubrovački Polkisar».
Septembra 1904. godine, na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu izvedena je premijera Jovanove drame «Krunisanje Dušanovo». U Berlinu tih dana objavljen je ciklus Jovanovih pjesama na njemačkom jeziku. Jovan završava esej o Bori Stankoviću koji objavljuje u «Srpskoj riječi» 1905. godine. Od Beograda putuje do Trebinja, da bi u decembru ponovo bio u Ženevi.
Koncem 1904. godine, po drugi se put zaljubljuje. Od 1.1.1905 godine vodi dnevnik u koji najviše bilježi o svojoj ljubavi. Zanemaruje studije i tako do kraja marta 1905. kada se gase njegove ljubavne avanture. Okreće se svakodnevnom poslu, učenju i ispitima, ali u besparici, snalazi se kako zna i umije. Uglavnom piše pjesme koje šalje raznim književnim časopisima i traži pomoć.
Pri kraju je studija koje su se otegle. Stipendija mu je ukinuta 7 mjeseci prije kraja studija. Ponovo stara bolest-besparica. Matica srpska iz Novog Sada šalje mu honorar za prevode Puškinove što ga izvlači iz krize i upisuje naredni semestar koji je bio došao u pitanje zbog 50 dinara. Početkom 1906. godine, planira da napiše knjigu eseja o našim piscima. Iz ženeve obraća se po tim pitanjima Petru Kočiću.
«Ja spremam, koliko mi je moguće u položaju kome sam (ni na nebu ni na zemlji, nego u Ženevi), ja spremam jednu kljigu Književne impresije… U njoj će izaći eseji o 1. Bori Stankoviću, 2. Ivi Ćipiku, 3. Petru Kočiću, 4. Ivi Knezu Vojnoviću, 5. Milanu Rakiću. Možda i jedan napis o Svetozaru Ćoroviću, Av. Stefanoviću i sličnim piscima o kojima valja neko da reče jednom bez laži koja nigdje nije odvratnija nego u književnosti i nigdje viče akreditirana nego u našoj književnosti gdje se niko ne zove svojim pravim imenom».
U julu 1906. javlja se Aleksi Šantiću i pored ostalog kaže:»Ja sam postao ozbiljan čovjek, dragi moj Aleksa i govorim samo o moralu i pijem samo sifon…»
Ljetopis «Matice Srpske» tih dana štampa Jovanove pjesme:»Gama», «Dubrovački karneval», «Dubrovačko vino», i «Nirvana»
nastavak
„Bosanska vila“ 1900.
Nekoliko Dučićevih pjesama štampanih u „Bosanskoj vili:“
