Požurio sam da nakucam ovaj tekst i da ga što prije objavim, pa neće biti besprijekoran, jer je masovno krenulo izvrtanje ionako izvrnute istorije. Kao da nam je do sada nijesu dovoljno zamrsili, pa je sami dodatno mrsimo. Nego da ja dok je vrijeme bacim na ekran ova neka slova organizovana u riječi i rečenice da se zamislimo i na nad ovim.
Kada poumiru svi svjedoci dešavanja u drugom svjetskom ratu, i ako se uklone svi spomenici, pouklanjaju fotografije i svjedočenja, ljudi će stvano početi da vjeruju u nešto što nije bilo, niti se događalo.
Dva najveća srbska grada u Republici Jugoslaviji su bila Beograd i Sarajevo, zato što su ta dva grada imala u sebi najviše Srba. Jasenovac je bio treći grad po broju Srba, ali na žalost po broju Srba koji su završili ispod zemlje, jer je država Hrvacka izvršavala vatikanski projekat desrbizacija i rasrbljavanja.
Sa svijeh strana se širi pojačana i konstantna omraza prema bivšoj nam državi Jugoslaviji, da se stiće dojam da su Austrija, Njemačka i Osmansko carstvo bili za Srbe nebeski raj. Takođe se širi omraza i prema predsjedniku Republike Jugoslavije, da je poslije serije „Sulejman ……“ desilo da narod više na srce prigrljava Sulejmana, nego li Tita (namjerno neću da napišem riječ “veličanstveni“, jer samo idiot može okupatora nazivati veličanstvenim).
Dužan sam u ime prvoboraca koje sam poznavao i koji su oslobodili Jugoslaviju od moćne njemačke vojske, da iznesem ukratko neka zapažanja, koja će sigurno neko ocijeniti kao prljavu komunjarsku propagandu.
Na slici spomenika „Vječna vatra“ u Sarajevu se vidi ko je oslobodio ovaj grad, kao i širi region. Sve sami domaći vojnici – svjetski, a naši. I to bez ičije pomoći. Ono što jeste zaista komunistička propaganda, je to da su svo vrijeme radi mira u kući zvanoj Jugoslavija, namještali da su sve nacije jednako zaslužne za oslobađanje, pa tako i izgleda ovaj natpis na ovom spomeniku, isforsirano i isfrizirano.
Nijesam siguran u tačan procenat nacionalnog sastava jedinica NOVJ, ali je sigurno to da je jako velik postotak i to veoma blizu broju sto, bio Srba u tim jedinicama, i to baš pravoslavnih, a tek neznatan broj Srba ideološki određenih ka komunizmu.
Pa tako ovaj podatak „Hrvatske jedinice“ treba tumačiti kao: vojska sastavljena od Dalmatinaca i Slavonaca. Tada su se i jedni i drugi više osjećali Srbima, nego sada kada se radi na hrvatizaciji Srba zapadno od Drine.
Svako ko je imao priliku da bude u vojnim formacijama tadašnje Hrvacke države ili u njenim civilnim strukturama, a bio je Hrvat, teško je za povjerovati da je odlazio u neprijatlejske formacije – partizane. A i zašto bi to radio i sebi komplikovao život, kada je kao Hrvat mogao biti dio sistema svoje tadašnje države NDH i na miru, neproganjan i neometan raditi na istrebljenju Srba. Teško je za povjerovati da bi neki Hrvat imao potrebu da radi protiv svoje države i spašava Srbe, osim ako i sam nije bio Srbin ili njegovi predci, tj. šira porodica.
U partizane su zapadni Srbi odlazili ne iz ideoloških razloga i svojevoljno, nego zbog činjenice da je Hrvacka vršila genocid nad Srbima i to planski i sistematski, pa se moralo boriti za opstanak. Srbi su odlazili ili partizane ili u četnike, zavisno od toga koja je vojska bila u kojem kraju prisutnija ili organizovanija. Zato mnogi zapadni Srbi ne prave toliku razliku između partizana i četnika, kao što to rade sada u Srbiji. Nekima je ova podjela samo iz praktičnih razloga, a nekome čista ideologija.
Ista stvar kao sa Hrvatima se odnosila i na muslimane. Oni koji su se više osjećali Srbima ti su stradavali od Hrvacke države, a oni koji su se osjećali Hrvatima, Hrvatska je država mobilisala u svoju zvaničnu vojsku, koju svo vrijeme namjerno pogrešno nazivaju ustašama. Tako da i priča o bosansko-hercegovačkim jedinicama se svodi na to da su u tim jedinicama bili uglavnom sve sami Srbi i to pravoslavnog porijekla, a u manjoj mjeri Srbi muhamedanske vjere.
Za crnogorske jedinice ne treba posebno naglašavati da su to bili crnogorski Srbi u najvećoj mjeri, a crnogorski Crnogorci u jako manjoj mjeri, jer su ovi drugi uglavnom bili na strani okupatora, pošto su im oni garantovali Crnu goru, a Kraljevina Jugoslavija je čak i eliminisala i Crnu goru i Srbiju kao entitete. Repubika Jugoslavija je Srbiju i Crnu goru vratila na karte svijeta, mada i još neke republike koje nikada nijesu bile države kroz istoriju, ali se to moralo uraditi, jer je tada to nalagao raspored snaga u svijetu i to je bila cijena koja se morala tada platiti.
Spomenik „Vječna vatra“ u Sarajevu je pisan srbskom latinicom u bojama i rasporedu jugoslavenske zastave, a samo postolje ognjišta ispisano je srbicom. Ovaj zapadnodrinski prostor je od nastanka pisma bio isprepleten sa ova dva srbska pisma.
Uz data objašnjenja sva priča oko teksta na spomeniku se može svesti na jednostavnu istinu, da su Srbi iz raznih krajeva Jugoslavije oslobodili Sarajevo, bez direktne pomoći i učestvovanja u oslobađanju ikoga od saveznika.
Mnogi od tih oslobodilaca, vojnika NOVJ, nijesu ni znali da su iz tih nekih republika koje su dogovorene tokom rata na zasjedanjima, jer su svi bili rođeni u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj nijesu ni postojale te republike, pošto je Kraljevina bila podijeljena na banovine.
Za razliku od Sarajeva, Beograd glavni grad i Kraljevine i Republike Jugoslavije su krenuli da oslobađaju Rusi i to ne bilo kakvi nego moćna Staljinova „Crvena Armija“. Nijesu imali zastave sa krstovima, nego sa petokrakama, što je vjerovatno mnogim Srbima bilo čudno da im braća Rusi dolaze sa neobičnim znamenjem koje nije krstoliko. To je bilo toliko čudno nekima da su se sigurno pitali koji su u stvari naši? Ovi Nijemci sa krstovima na tenkovima ili su naši ovi Rusi sa nekakvim petokrakama na tenkovima što ne liče na krstove.
Kako obično biva vojska koja oslobodi nečiju teritoriju polaže pravo na nju i može da radi sa te teritorije šta hoće. Ima pravo da je zadrži, a ima pravo i da je proda ili ustupi za neku nadoknadu Dakle, oslobođena teritorija pripada oslobodiocu na raspolaganje.
Da se ne bi desilo da Beograd i dijelovi Srbije pripadnu oslobodiocima tj. Staljinu, TIto je izdao naređenje da Koča Popović povede jedinice NOVJ da učestvuju u oslobađanju zajedno sa „Crvenom Armijom“. Ko je imao veći značaj u oslobađanju je pitanje, Rusi će reći da je njihov značaj veći, a mi ćemo valjda reći da je naš značaj ipak veći. A neki će reći da se nijesu ni jedni ni drugi morali truditi, jer bi se sve samo osobodilo od sebe, a oni neki će čak tvrditi da nije ni trebalo učestvovati u oslobađanju, pošto su mnogi ljudi poginuli.
Srbi su jako živopisan narod, ima nas zaista svakakvijeh.
Na Jalti su se saveznici dogovorili da se prilikom oslobađanja terena i izlazaka na dogovorene granice sudi po kratkom postupku svim protivnicima dogovorenog plana, saboterima i neposlušnim. Tako da je u tom procesu oslobađanja bilo svega i svačega i opravdanog i neopravdanog. Uostalom, nikada ni jedan rat nije bio ni pošten ni human, i iluzorno je očekivati da u ratu ima neke pravednosti i ljudskosti.
Zato se treba boriti protiv rata i prvo suditi ljudima koji izazivaju ratove za zločin protiv mira, pa tek onda svi ostalim koji prave zločine kojih ne bi ni bilo da nije bilo rata.
Slijedi kratak dokumentarni video o oslobađanju Beograda.
{youtube}tilJNtEgSkk{/youtube}
Duško Bošković, 6.2.7524.(2016.)