Banjalučka regija – Kultura,običaji,društveni život

Migracione struje iz Starog Vlaha, Crne Gore i Hercegovine u pravcu naseljavanja Bosanske Krajine.Odmah kako su Turci zauzeli tadasnju Bosnu 1463. godine naseljavali su pravoslavno stanovništvo blizu granice.Turci su uglavnom oko 1480. godine držali oblast oko Kupresa, Duvna, Lijevna, Glamoca i izvorni kraj rijeke Unca,nešto zemlje u Gornjoj Pljevi i na Sani do Kamengrada, Skoplja, Lašve i Vlašica, istocnu Bosnu sa Maglajem,Vlasenicama i Zvornikom.Svud tuda su Turci iz vojnickih obzira morali naseljavati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredovni vojnici cuvaligranicu, cetovali i u ratu vojevali na turskoj strani. Do 1503. su turske granice na sjeveru otprilike iste, ali su se izatoga brzo mijenjale.Turci su 1512. godine uzeli srebrenicku banovinu.Od jajacke banovine su držali Ugri još samo donju Pljevu i vrbasku dolinu od Jajca do Save……

Zbornik Matice Srpske, 1956.

Srpski svatovi u Bosanskoj Krajini

Momak i đevojka udaju se od petnaeste do dvadesete godine. Malo koje dočeka dvadesetu godinu, a da se ne uda ili ne oženi. Ako pređu dvadesetu godinu, kaže im se „stari momak“ ili „stara đevojka.“Čim je sinu petnaesta godina, roditelji mu gledaju đevojku, all on sam, Bože sačuvaj. Momak je sa svim nevin i stidan pred starijima,’ a o svojoj ženidbi neće progovoriti, pa makar se nikad i ne oženio. Ako mu kućani naspomenu što o ženidbi, sav pocrveni od stida, i hoće u zemlju da propadne. Ako su mu tu roditelji, pobjeći će na polje. I đevojka je ista taka. Ako je momak samac radije će otići, konšiji ili kome od roda, da mu gleda đevojku; nego li on sam. Kad roditelji za sina gledaju đevojku, najviše paze na rod — pleme — soj. Kod roditelja đevojačkih traže i ispituju najviše pak ova svojstva: Doji li dobro đevojačka majka svoju đecu ? — Da li joj dijete prije godine prohoda ? — Jesu li joj đeca mrla ? — Jesu li u đetinjstvu pobolijevala ?

— Da li je boli glava često ? — Da li trpi od zubobolje ? — Jesu li joj zubi zdravi i bijeli? Ima li joj ko u rodu padavicu? (gorsku bolest.) — Ima li joj mati ili rod kakovu priljepčivu bolest ? (Vrancu — sifilističku bolest) Ima li joj ko u rodu sušicu ? Jesu li joj baba i šukunbaba bile zdrave? — Da li joj mati mučno rađa đecu ? — U opšte, ima li ta porodica dug vijek? — Je li joj mati vračara i paljkalica? — Da li umije svoje kućne poslove ? — Umije li u svojoj kući dočekati: kuma, popa, prijatelja, namjernika ? — Zna li svoje ženske poslove : tkati, presti, šiti, grebenati, vesti? …. Jesu li joj otac, braća, rođaci: lupeži, kradljivci, lašci, inačije, psovači, katili i t. d. Kada se dozna kroz deveta usta za sve i odgovori na gore navedena pitanja: „jest, nema, nije, nijesu i t. d.“ onda se pristupa „zagledanju.“ Prvo viđenje momka sa đevojkom bude na zboru ili piru. Uvati se momak u kolo do one đevojke, koju su već izpipali i koju su namjerni uzeti.Kada se puste iz kola momak odvede đevojku, te je sa njezinom rodbinom počasti sa rakijom, koju u ploski u svom premetaču nosi; ili im uzme kakova voća kao miloštu. Za tim obično u jesen — ide se na zagled t. j. da se vide i po drugi put; da vidi đevojačka Familija momka a on njih. Zagledanje ide ovako: spremi se momak i tac mu i obuku se što ljepše. Ako nemaju u sebe hallša pozajme u konšiluku. U veče, kada se suton uhvati; pojašu konje a ponesu sa sobom plosku rakije, i idu upravo u kuću đevojačku. U kući ih dočekaju, spreme im večeru i to obično cicvaru. Kada se postavi trpeza (sofra, stolica) zagledači izvade rakiju i časte đevojačkog oca i mater pa i drugu kućnu čeljad. Kod trpeze drži đevojka luč — svijetln im. Momak je sasvim smjeran, stidljiv i ništa ne progovori cijelu veče. Sve mu je to : ako kad koji slatki pogled ispod obrva baci na đevojku — inače je anđelak. Često puta bude, da je i ne vidi siromah. Po večeri posjede zagledači malo, a za tim pojašu konje i odu kući. Poslije nekoliko dana dođe otac momkov opet kući đevojačkoj i ponese sa sobom plosku rakije. Ovi ga dočekaju, spreme mu ručak ili večeru, a on izvadi rakiju i ponudi roditeljima đevojačkijem. Ako ovi počnu piti ? to je znak da će dati đevojku i znak je da je đevojka kail poći. — Ako li ne ? nego vrati rakiju; izgovorom, da im đevojka nije na udaju; onda niti je dadu, niti đevojka ima volju za istog. Kada je sretno i popije se rakija, kao što rekoh: otac momkov se veseo vraća kući i sprema se na „prošnju.“ Na konja mu priveže đevojka jedan peškir, kao znak da je dobro zagledanje prošlo. — A on nju daruje.Za prošnju ispeče se dobra jalova ovca, prosački kruv, kolači, pite, sirac i poveća mješina rakije. Za đevojku pakobaška spremi se jelo. Na protnju pođu po dvoje od muškinja i jedno žensko. Muško ide uz spremljena jela i pića, da dobro podvore đevojačku rodbinu, a žensko ide da previdi ruho đevojačko. — Kada se prosci kod kuće đevojačke pročaste vraćaju se kući. Pri polasku ispitaju novoga prijatelja koliko će svatova povesti i koliko „mira“ — otkupnine — svadbarine ponijeti i u koji će dan doći po đevojku. Kad pođu prosci, svakom prosačkom konju priveže đevojka po jedan peškir za uzdu. Mir —svad• barina, to je u narodu ukorijenjen a jako rđav običaj. Kad dotični dođu po đevojku, mora se donijeti đevojačkom ocu deset dukata ili već za koliko su se pogodili da plati đevojku, inače mu je neće dati. — Za urečeno vrijeme vodnje spremaju se obje stranke. Koji ženi sina kupi svatove. Starješina ILI čauš, koji će biti u svatovima; uzima plosku rakije i ide od kuće do kuće, iz koje je namjeran zvati u svatove, te nudi rakijom i kaže za što. Ovaj ako popije rakiju, znak je da će u svatove ići. Ako li ne popije, to odbija poziv. Kad svatovi u uročeno vrijeme dolaze skupljaju se pred kuću onoga što se ženi; dolazak svoj javi svaki sa pucanjem iz puške. Kad su svi svatovi na okupu: noću pojašu konje i idu kući đevojačkoj. Čim dođu, ođašu konje i uđu u kuću. Svatovi postave trpezu a na nju metnu jabuku i u nju ubodu žuti dukat i prsten. Sad dođe otac đevojački i kaže prnjatelju: „vadi otkup — mir, jer đevojku nećete dobiti, dok je ne otkupite.“ Tu nastane velika pogodba, ma i ako su pogodili recimo deset dukata; jer otac momkov izvadi pet dukata, pa pruži prijatelju novom, a ovaj neće ni da ih nogleda — odbaci ih. — Onaj daje sedam dukata, a ovaj opet neće. Na pošljetku izvadi devet dukata i jedva ga sad primoraju da uzme. Kad primi novce za đevojku, prijatelji se sad pomire i poljube. Sad izvede brat đevojački đevojku i dovede je trpezi; nazvavši svatovima Boga. Oni svi ustanu na noge i otprime Boga. Onda će brat đevojački glasno učiniti: „Ko se prima sestre moje, do volje i do nevolje.“ Otac momkov priđe mu i reče: „Primam ja i Bog, do volje i do nevolje.“ Onda brat đevojački reče: „Evo ti mila moja sestra, a ti meni daj dar.“ Momkov otac primi đevojku za ruku i daruje joj brata. — Sad joj pokaže prsten na trpezi i progovori joj: „Ako je dobra volja i nijesi se drugom obećala, uzmi onaj prsten i jabuku.“ Sad đevojka priđe ocu i poljubi ga u ruku a tako i budućem svome „ćaći,“ kumu, starom svatu, materi i drugima starijim. Zatim prikloni skute, sagne se i uzme jabuku i metne u njedra, a svatovi viknu: „živila!“ Žri izvođenju đevojke na prsten, ako nema brata to ga može zamijeniti: stričević, mlad stric, sestrin i t. d. Iza toga priđe đever đevojci, ogrnut crvenom kabanicom i primi đevojku, pa ju ogrno sa kabanicom i stupi među svatove. Svatovi sad povade jelo i piće, što su donijeli sa sobom, i postave sami, pa počnu piti i jesti. To se zove: svatovska večera. Sad svatovi gledaju da opnju koga od kućne čeljadi ili od pozvatih. Pije se i jede, pjeva, puca iz pušaka sve do zore. Pred zoru dignu svatovi svoju trpezu (sofru) a đevojački otac sad postavi drugu i posjeda svatove, pa navali sad sa svojim različitijem jelima i pićem. — Sad gledaju na svaki način da opiju svatove. Navale na njih medenom rakijom, ali se oni dakako čuvaju. Nijesam kazao: kad se vodi đevojka, i đuvegija pođe u svatove. U svatovima je kum sve, što on zapovjedi mora se slušati. Njegov najveći sluga jest „svatovski čauš.“ Taj se uvijek bira kao najdosjetljiviji, kao najbolji šaljivčina. On je uvijek na polju, čuva konje, da im ko repove ne počupa ili ne odsiječe. Osobito odijelo ima na sebi, a u ruci buzdovan, s kojim se brani i lupa po krovovima zgrada i kuća kao gromom. Kad kum čaušu šapne da je vrijeme putovati; on počne lupati i vikati: „azurala, kićeni svatovi, spremte konje, pritežte kolane, da vodimo lijepu đevojku; da ranimo da ne odocnimo, kratki danci a vrletni klanci, a nami su daleki konaci.“

Skoči sve na noge. Svatovi traže što da ponesu; kao kokoš, žlicu (kašiku) lonac ili K0JU DRUGU stvar. To objese konju o unikašu, đevojke, drugarice isprošene, vežu svatovnma na kape vješala od kukuruza, radiše, šljivove, lješnjikove, orahove i t. d. Konjima vežu peškire za uzde a svatovi ih daruju. Kada je sve gotovo, kada je ruho1) đevojačko natovareno i komora predata čaušu ; izvede đever đevojku na velika vrata iz kuće, kućna joj čeljad govore: „Sretno, sretno!“ Sad stanu pred kuću kod konja, na kome će jahati đevojka; a toga časa dođe joj otac, pa prekioni koljeno u desno noge, đevojka priđe mu i poljubi ga u ruku i ište blagoslov. On je blagoslovn i oprosti joj sve, ako ga je u čemu uvrijedila. Stane mu na koljeno i baci se na konja, a ogrnu je crvenom kabanicom, pa zapucaju puške i pojure konje. Malo ih otac đevojački isprati sa svojijem prijateljima i vrate se. Svatovi ođure preko polja igrajući konje, pjovajući pjesmu na sav glas i pucajući. U putu, ako svatovi koga sretnu, napoje ga. Iz po puta odleti jedan kući i javi da idu svatovi. Taj se zove muštulgdžija. Muštulugdžija dobije košulju od matere mladoženjine — ređe peškir. Kada se svatovi prikuče kući na jedno 50—100 koračaji; nekolicina njih koji IMaju dobre konje, poteku. Koji uteče dobije košulju. Kad svatovi dođu pred kuću, barjaktar zapriječi vrata s barjakom, i ne da nikom u kuću, dok mu se ne da dar. Dok barjaktar drži vrata zaprta; đevojci donesu puno rešeto žita i na konju još sjedeći, počne rediti, a kad je nekoliko puta okrenula žito u rešetu, baci ga preko glave i udari čauša, kojin se već kasnije postavio tamo, samo da izvede veći smijeh. Onda joj donesu mašu (ožeg) i đevojka zamane njom i vridalji je preko kuće. Sad joj donesu muško dijete od tri do četiri godine i metnu ga u krilo đevojci na konja. Ona ga zagrli i poljubi, na ga daruje obično sa malijem čarapicama punim oraha, lješnika i jabuka. U tom se vrata otvore i đevojka sjaše sa konja, priđu pragu sa đevojkom: ona se prekrsti i pokloni, na korači desnom nogom u kuću. U kući obiće oko ognjišta tri puta pred sunce i više vatre u pročelju, metne tri metenije i poljubi ognjište. Ako koje jelo kod vatre ima, dođe mu i promiješa ga, pa uzme malo i okusi. Za tim dođe đeveru, pa iziđu na mapa vrata i odu u zgradu (klijet). Tamo je okolo domaća čeljad, i sad se s njima upoznaje. Prijs no što svatovi dođu, skupi se cijelo selo na pir, a i iz drugih sela također dođu. Uhvate narodno kolo, te igraju,pjevaju, pucaju, vrište, skaču bacaju se kamena s ramena i t. d. Đever izvede đevojku prekritu sa prvenom kabanicom, pa ju voda po piru. Koga god srste pokioni mu se do crne zemlje, pa ako je mlado žensko ; poljube se u obraz, a zatim se opet pokloni i idu dalje. Ako jes starije poljubi ga u ruku, i to ide tako cijeli dan. Đevojka je više obučena kao žena: zimi ima crnu haljinu, zubun vrio umjetno izvezen; tkanicu i pregaču. Na glavi ima bijesnu maramu (bošču) a po njoj kapu i po tom se poznaje da je još đevojka t. j. da je nevjenčata. Svatovi obično hodaju tamo amo, i poje svijst sa rakijom iz svojih iposaka, što su ih donijeli od novoga prijatelja. Svatovi zameću šalu, igraju, pjevaju, pucaju i t.. d. Kada su se malo odmorili, iznesu trku za pješake. Na trku se meće obično košulja ili dobar peškir. Momci, koji mogu polećeti, svuku sve do gaća i zađu za jednu dvije uvrati i poteku; koji dotrči prvi do biljege, dobije već što je metnuto. Ne“ samo da je momak, što je utekao veseo, nego se i mjesto iz koga je, veseli i diči. Tako se trka postavlja i za ženskinje. Obično se za njih meće na trku pregača, tkanica ili što drugo. To je lijepo gledati, a i smješno je. Iza toga postavi se na jedan manji puškomet na dasku, pečeno bravlje pleće sa mesom — razumije se. Sad koji su dobre nišandžije pucaju na pleće. Prvi pukne ćuvegija (mladoženja) — a za tim stari. Kada su od vlade puške pokupljene, onda nišane sa kamenicama. Ko ucilja pleće, njegovo je. Iza toga postavlja se svatovski sto. U začelje stolu, sjedne pop; do popa s desne strane kum, a s lijeve stari svat; do kuma mladoženja, a do staroga svata barjaktar, na za tim redom svi svatovi po starini. Za svatovski sto malo ko drugi sjedne osim svatova. Svatovi tako posjedaju i narede se za praznim stolom. Sad zađe đever sa đevojkom ispred svatova: đevojka nosi pehar (bukaru, žbanj) pun vode i žpicu (kašiku); a đever leđen i poljevak (peškir kojim se utire), pa dođu prvom popu te mu popiju vode na ruke da se umije, po tom mora darivnti; baciti dar u leđen. Za tim idu kumu, ćuvegiji, starom svatu, barjaktaru i drugim svatovima redom. Svaki mora u leđen nešto baciti u novcu. Obično kum i đuvegija daju po žut dukat. To se zove „poljevač i na.“ Iza poljevačnne razdaje se svatovima i kućnoj čeljadi dar đevojački. Ode đevojka sa đeverom i na maši (ožegu) donesu veliku rnu darova, pa stanu više kuma. Čauš sad uđe u krug stopu svatovskom i pruža najprije: dar mladoženjin, a čauš ga premetne nekoliko puta i sa vrlo smiješnim govorom okiti i baci ćuvegiji oko vrata govoreći mu: „Plati, ako ne’š, a ti vrati!“ Tako se prikazuju darovi i svima drugijem, koje će ih dobiti. Sad dođe đever sa đevojkom među svatove sa izdubljenpm hljebom na srednni i kupe otkup od svatova za darove. Novci se bacaju na hljeb, da svak vidi koliko je ko dao. Čauš blagosilja i hvali pojedine, a popojedine pošteno i izruži, da ni psi s mislom ne bi polokali, — ali mu to odbiju na šapu. Iza ovoga postavlja se svatovsko jelo na sto, ali domaćinovo ništa. Tu se samo postavljaju svatovske „buklije,“ i to na ovi način : Uđe čauš među svatove i stane kod stopa, pa mu dadu najprije kumovu bukliju1). On ju okiti što ljepše govorom i prikaže svatovima i narodu, što okopo stoji, sa najljepšijem izrazima, na cijelu navardu metne pred popa. Osobito su lijepi prikazi i svatovske zdravice; ali bi me daleko odvelo kada bi ih sviju opisao1). Za tim dodadu mu busliju starog svata, barjaktarovu, pa onda redom sviju drugih svatova. Uza svaku, kao što spomenuh, čauš reče po koju. Kada su sve buklije prikazate pop ustane i blagoslovi sto, a sad počnu jesti i piti i uza svaku čašu i zdravicu govore. Đevojka se uvijek nokloni kada se koja zdravica reče, ma bila za koga. Pije se, jede, zdravi i pjeva sve do noći. Kolo igra uvijek a puška puca. Pred noć uzme kumi đever momka đevojku i zovnu popa pa idu u zgradu i vjenčaju ih. Snaša po kumovoj zapovijedi izuje mladoženju, a on nju; tako isto i raspašu jedno drugo. Snaša poljubi mladoženju u ruku, a on nju u čelo i to sve u prisustvu kuma i đevera. Za tim ih svedu u ložnicu. Kum ih pokrije a đever pukne iz puške preko njih — i sad zatvore zgradu (klijet). Svatovi se u kući cijelu noć vesele i zameću različite narodne šale.Sjutra dan, kada dođe mladoženja iz ložnice, uvate ga i svežu sa đeverom, a to čine za to, što su im snašu ukrali. Oni se otkupe medenom rakijom, i pušte ih. Svatovi toga dana ručaju, a za tim razilaze se kućama. Kad koji pođe opali iz puške a snaša ga isprati, poljubi ga, a on je daruje i svjetuje je, da bude dobra i poslušna. — Ovo je originalna svadba, no bude kadkad po koji izuzetak, ali rijetko biva: krijući odvući đevojku, ‘oteti ju, ukrasti i t. d. Snaša prve godine čestito služi : ustaje najranije a liježe najkasnnje. U veče izuje starije, njihovu obuću uredi i osuši, opanke naveže, čarape, ako su gđe poderate, okrpi. Trpezu postavlja, diže, svijetli, pere sude, namiruje stoku, napravlja ložnice, zapretava vatru . . . U jutru naloži vatru, počisti, uspremi, donese vode, opere sude i t. d. Snaša je skromna i poslušna, kadgod iziđe i uđe u kuću, pokloni se. Kad koji stariji pođe iz kuće na rad snaša ga isprati i poljubi u ruku, a kad dolazi t. j. vraća se kući, iziđe pred njih i dočeka ih. Na putu, pa vrelu, kod crkve, s kim se god srete, pokloni se i poljubi ga u ruku. Mladoženju mlada ne zove imenom nego: „on njega, onaj — —“ A tako isto i on zamjenjuje njezino ime sa: „ona,nje, nju — —“ Oca mladoženjina — svekra — zove: „ćaćom, ćajom,“ a svekrvu: „majom,majkom.“ Mladoženjina brata zove, ako je manji „bracika,“ ako je veći „brale,“ ako je pri godinama: „brajan, brajenko, brajo, brajko —.“ Zaovu zove: „sejom, sekom, sestrom.“ Svekrovog brata : „stricom, strikom“ a ženu mu: „strinom, strikom.“ — Nju sva kućna čeljad zovu: „snašom, snajkom, snašicom.“ U dubokoj starosti počnu ona i čovjek joj zvati se imenom. Kad pošlje godinu dana začujo se kod snaše piska i kmeka sina ili šćeri, ta vreva mladu skuči — i umanji se u kući ona lijepa usluga. Od toga časa ona postane „reduša“ u kući. Tu počne tonuti ime „snaša,“ jer počnu je sad neki prozivati „majkom“ a neki „strikom.“ Pa i ja od te dreke pometoh se, i moradoh prestati.

Autor(i): PETAR MIRKOVIĆ
Publikacija: BOSANSKA VILA
Datum izdavanja: 01/12/1887

U Bišću, 1887.

ŽENSKE MOBE IZ BOSANSKE KRAJINE

UVOD

Cilj ovoga rada je da pokušamo dati mali doprinos u proučavanju ženskih moba (jedan od oblika udruživanja i međusobnog ispomaganja radne snage na selu) koje su rasprostranjene na cijelom srpskom etničkom prostoru.

Koliko su pojedine ženske mobe bile zastupljene u našim krajevima, zavisilo je od fizičko – geografskih uslova (nadmorske visine, vrste zemljišta i klime), koji su direktno ili indirektno uticali na život i rad čovjeka, od stepena korišćenja savremenih mehanizacionih sredstava u obavljanju seoskih radova i od kupovine industrijskih tekstilnih sirovina i proizvoda.

Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog rada u većini krajeva zadržale su se do 50-ih godina XX vijeka, dok su nekim siromašnijim, izolovanijim i manje pristupačnijim krajevima, gdje se tradicija našeg naroda duže zadržala ove vrste moba se i danas primjenjuju.

Međutim, pored osnovne funkcije mobe da se pomogne drugom u obavljanju nekog posla, narod se najčešće odazivao na mobe radi pjesme, igre i veselja, odnosno, radi svih onih lijepih stvari u toku rada koje su našeg čovjeka veselile, i zbog kojih je u većini slučajeva išao na mobe.

O značaju i funkciji ženskih moba u srpskoj tradicionalnoj kulturi pisali su T. Bratić, Milan Z. Vlajinac, Milan T. Vuković i mnogi drugi. Oni su u svojim radovima, baveći se naučno-istraživačkim radom prikazali, koliku je ulogu i značaj imala moba u socijalnoj kulturi našeg čovjeka.

POJAM MOBE

Moba je jedan od najbitnijih radnih običaja, koje je naš narod upražnjavao u svojoj tradiciji, a koji se i danas može primjetiti u nešto izmjenjenom obliku, prilagođeno vremenu i uslovima u kojem živi današnji čovjek sa sela. Opisujući koliki je značaj i ulogu imala moba u svakodnevnom radnom životučovjeka, moramo jasno razlikovati mobu od drugih vrsta udruženog rada (pozajmice, sprege, kuluka i sl.). Moba je dobrovoljno, besplatno pružanje pomoći komšiji, rođaku u obavljanju različitih poslova, koji su dio svakodnevnog života čovjeka od kosidbe, žetve, kopanja kukuruza, komušanja kukuruza, berbe grožđa i sl.

Po Milanu T. Vukoviću: “Moba, mobarenje, molba je najčešći običaj međusobnog pomaganja na selu. Kada se ukaže potreba za radom, domaćin saziva potreban broj radne snage. Rad je besplatan i dobrovoljan, a domaćin je obavezan radnike što bolje da ugosti.”1 Toma Bratić definiše mobu kao jedan od oblika udruženog rada, gdje jedan čovjek sazove više osoba, samih ili sa volovima i konjima da mu radi neki posao, pa mu za ovakvu radnju nije obavezan platiti.2

Moba, kao običaj udruženog ljudskog rada, terminološki je objedinjavao i kao takav se koristio u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Sremu, i Crnoj Gori. Prvobitni oblik termina moba je mòlba, koja se najčešće koristi u Srbiji, manje u BiH. U nekim srpskim krajevima narod kaže da ide u mobu ili molbu. U svim našim krajevima ova dva termina imala su istu funkciju i značaj, izuzev Crnogorskog primorja, gdje je molba predstavljala običaj kada se nekoliko mladih ljudi i žena udruže, pa jedan drugom sve poslove redom obavljaju, dok je moba predstavljala udruživanje mladih radi obavljanja konkretnog posla. Međutim, najstarija terminološka odrednica udruženog ljudskog rada zove se moljba. Funkcija i značaj moljbe u čovjekovom radu pominje se na prvim pisanim spomenicima i narodnim pjesmama. Simbolički značaj molbe okarakterisan je u značenju vjerske molitve, odnosno moljenje za razne usluge. U Bosni i Hercegovini u jednom kraju, najčešće se čuje da neko ide u umobu ili umobinju, a u drugom u mobinu ili mobinju. U pjesmi: “Ljubović i Ivankovića Kosa”, pjeva se kako je Ljubović sakupljao golemu mobinju: Ali u istoj pjesmi se kaže: “Sva je moba došla na užinu”.3 (Što znači da se na mobu išlo, tamo gdje je bilo “ića” i pića). Osnovni cilj i zadatak zbog čega se moba saziva je, da se sakupi što veći broj mladih ljudi (momaka i djevojaka), koji će se uz igru, pjesmu zbližiti a samim time i motivisati da što kvalitetnije obave posao zbog kojeg su došli. Mobe se mogu podjeliti na ženske, muške i mješovite. Međutim kategorički izvršiti selekciju moba na muške i ženske je veoma teško. Tako npr: u većini ženskih moba prisutni su muškarci, negdje da pripomognu u radu, a uglavnom radi druženja i zbližavanja. A kada ne bi bilo tako, te ženske mobe bi izgubile smisao za njihovo postojanje, odnosno sazivanje, jer su se na mobama rađale neke nove ljubavi, pronalazili bračni supružnici (najčešće iz susjednog sela). Najčešće ženske mobe su: prela ( kada su imala funkciju da se pripomogne domaćici u čijoj kući se saziva prelo) od češljanja i predenja vune do spremanja djevojačkog ruha (štrikanja, pletenja, šivanja i vezenja, žetva (više mješovita, muška i ženska).4 Prela su najčešće sazivana u Bosanskoj Krajini.

Možda jedne od najznačajnijih moba, koje bi dosljedno opravdale svoju funkciju i sadržaj su mobe iz sevapa i milosrđa tj. milosrdne mobe. Ove mobe se obavljaju kod siromanijih domaćina koji ne mogu sami da urade svoje poslove, kod bolesnih, kod inokosnih (udovica) žena i kod kuće u kojoj nema ženske čeljadi. Za razliku od mobe, pozajmice se moraju vratiti. Sva dešavanja koja se primjećuju u toku mobe, u pozajmici su dosta skromnija (od broja ljudi koji učestvuju, od veselosti samih ljudi do gozbe koja je skromnija). Pozajmica se može obaviti tako da se pozajmljuje stoka umjesto čovjeka ili za jednog kosača se vraćaju dva kopača (zato što je kosački rad teži od kopačkog). Sprega, sastavljanje, četvorenje je isto što i pozajmica, samo što se kod sprege die u pozajmicu sa radnom stokom, da se ore, vuče žito, sijeno, drvo, kamen i sl.5

Za razliku od mobe i pozajmice gdje je rad dobrovoljan, nekada za vrijeme srednjevijekovne srpske države i turskog perioda običaj je bio da se radna snaga prisilnim putem skupi i radi besplatno. Taj besplatni rad zove se kuluk. Ovaj rad su obavljali seljani za srednjevijekovne feudalce, a kasnije za turske age i begove i za potrebe okupatora ( u I i II svjetskom ratu).6

SAZIVANJE MOBE

Mobe sazivaju siromašni, srednjaci i bogataši (češće sazivaju mobe i na njihove mobe se više ljudi odazove). Običaj je da mobu saziva domaćin kuće – mobilac, ili neko mlađi iz njegove kuće, koga on pošalje, Čovjek koji se odaziva na mobu zove se mobar ili molbar. Moba se saziva zbog nemogućnosti čeljadi iz jednog domaćinstva da obave neke poslove u određeno vrijeme. Ženske mobe sazivaju domaćice ili njihove kćeri, radi toga što one ne mogu same da obave svoje poslove, a i da se potpomogne u spremanju djevojačkog ruha.

Mobe se sazivaju u različito doba godine u doba dana u zavisnosti od posla koje treba obaviti. Na osnovu ovoga važno je istaći da se prela, kao jedan od oblika ženskih moba više sazivaju zimi i u jesen, kada su dani kraće, a noći duže, kada ima manje posla u polju. Kada djevojke obave sve svoje dnevne radne obaveze, onda se u toku dugih zimskih noći upuste u prela koja traju negdje i do kasno u noć.

U Bosanskoj Krajini ženske mobe obično traju od Božićnih poklada pa sve do časnog posta.7 Na predenje kučine i vune žene idu kod komšinice uoči petka jer se tada “ne valja” kod svoje kuće

presti. U većini slučajeva na mobe su pozivani ljudi iz istog sela, međutim rado su pozivane i komšije iz susjednih sela radi druženja i zbližavanja, a dešavalo se da se neki i “orode”. Na ženske noćne mobe kao što su prela, uglavnom su pozivane djevojke iz sela u kojem se moba saziva, dok su momci prisutni na tim prelima najčešće iz susjednih sela. Naš narod se rado odazivao na mobu, jer je smatrao da je “ljudski pomoći nekome, odnosno da je to red”. Djevojkama je bila časta da budu pozvane na prelo, jer nije svaka djevojka mogla biti pozvana na prelo. Na prelu su djevojke prikazivale svoje umjeće izraženo u vezu, tkanju, pletenju i sl.

PRELA U BOSANSKOJ KRAJINI

Prela su jedan od oblika ženskih moba (noćnih) koja su u prošlosti bila više primjenjivana u Bosankoj Krajini, nego danas. Prelo je u našem narodu imalo dvojaku fukciju. Za nas je interesantno prelo koje je bilo u funkciji ženskih moba, odnosno kada se na prelo išlo i da se nešto uradi drugome, a ne samo radi pjesme i veselja. Druga vrsta prela je prelo čija je osnovna funkcija bila zabaviti se i nešto uraditi za sebe.

Petar St. Ivančević u svom radu “Srpski narodni običaji” kaže: “Da su prela i sijela u Bosanskoj Krajini bila omiljena svuda, na selu i varoši. Na prelu se pjeva, veseli, igra a stariji ljudi pripovjedaju svoje doživljaje, istoriju našeg naroda. Često si mogao vidjeti ponosnu i milu Srpkinju da u dan prede ili sa preslicom hoda. Da, kad se ide na poljski rad, to vilogojne šćeri Krajine ljute-djevojke i mlade snaše, uzmu prelu, pletivo ili vez, da nijesu praznih ruku. Putem predu i pletu, a na užini i odmoru vezu. O pretenini i suknenini radi se obnoć. Na prelo se zovu cure udavače, inokosne žene i mlade snaše. Uz djevojke i snaše ide, ko njihov, da na prelu i sijelu paze na njihovo ponašanje. Starije djevojeke i žene poučavaju i sjetuju mlađe. I bećari, ljudi bez ženska u kući zovu i skupljaju prela, a uz prelo ide i sijelo. Ako se prelje zovu daje im se jelo. Iznese se lješnjaka, orasa, krušaka i po koja jabuka. Na prelo pored ženskadije dolaze i momci. Ženska čeljad prede, momci zametnu igru i igraju se. Prelje se natječu koja će više napresti. Momci ukradu od cura puna vretena, pa se onda rugaju kako je ova ili ona lijena i malo je prela. Dok koja od snažnijih i slobodnijih žena ne skoči među muškarce, nađe i otme vretena pa povrati djevojci i u šali ga počne ružiti. Djevojke i mlade pjevaju predući. Svakog će momka i djevojku pripjevati i spomenuti, a osobito ako znadu da se vole.

Jedna pjesma kaže:

Gerdan kiti ljuba Ivanova,

Gerdan kiti gerdanu govori,

Moj gerdanu, moje suvo zlato,

Kakav će te junak potrgati!

Neće Gavro, živ majci ne bio!

Hoće Rade, radosna mu majka!

U drugoj našoj narodnoj pjesmi se kaže:

Prelo se je sastajalo,

Mladi momci i djevojke,

Među sobom spominjali?

Lijepa Joka govorila,

Da bi Pera najvoljela.

Na prelu se igralo i “zboračko kolo” ili “djevojačko kolo” ali se kaže i samo kolo. Mladi momci Krajišnici igraju tu igru na prelu i sijelu. Njih nekoliko pohvataju se za ruke, drugi se popnu na njihova ramena, pa se oni pohvataju i igraju kolo naokolo. Gornji momci pjevaju:

“Ovako se kolo igra, kolo igra,

Oni donji odgovaraju:

Nije tako, već ovako rode mili”.

Momci su igrali tako što jedan od njih uzme kašike, obično tri, između prstiju stavi dvije, a sa trećom udara u one dvije, tako da im daje takt. Svi sa prela gledaju u te momke. Svojat hvali svoj rod, kako je jak, snažan i vješt. Poneka djevojka se smiješi, a milo joj je što se tolika hvala prosiplje na njezinog dragog.”8

Prela su ženske noćne mobe koje su u svim našim krajevima sazivane zimi i u jesen, kada su dani kraći a noći duže, i kada nije bilo posla u polju. Ona su manje ili više u svima krajevima Bosanke Krajine bila slična. Postojale su dvije osnovne funkcije prela: pomoći drugome i što bolje se proveseliti.

U ovom radu pokušaćemo dati mali opis prela iz prnjavorskog kraja, sa Zmijanja i sela Ravnog kod Kupresa.

Prema kazivanju Nedeljke Vujić (rođene Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora, a sada nastanjene u Banjaluci prela kakvih se ona sjeća 60-ih godina XX vijeka bila su ovakva: Domaćica, a najčešće mlada djevojka sazivala je svoje kolegice, djevojke iz komšiluka iz istog sela, a ponekad i iz susjednog sela ukoliko iz poznaje da dođu na prelo.

Djevojke su u dogovoru odlučivale, a najčešće uz prjedlog “djevojke domaćice” u koliko sati će se doći na prelo. Prela su počinjala zimi u dvadesetjedan čas, a završala oko dvanaest sati po ponoći, zato što roditelji nisu dali da se ostane duže. Većinom su prela sazivala imućnije djevojke, radi prostoru i gozbe. Kod njih je moglo doći više djevojaka i momaka, što znači da je moglo biti veselije. Nije bilo velike razlike u godinama, najčešće su bile približno istih godina. Na ta prela pozivane su i majke djevojaka, ukoliko su one poznavale majku od “djevojke domaćice”. Njihove majke su bile u zasebnoj prostoriji.

Djevojke su se posebno uređivale kada su išle na prelo. Kada se dođe na prelo, prvo se malo “posjedne”, pa “djevojka domaćica” ih počasti sokom, pečenim uštipcima, jabukama, orasima i lješnjacima. “Djevojka domaćica” odlučuje šta će se raditi. Jedne su prele, druge štrikale, treće vezle (najčešće na bezu i “leokrilu”). Plele su puno priglavaka i čarapa, posebno ukoliko se neka spremala za udaju.

Momci su dolazili sat vremena poslije. Dolazili su u grupama dvojica do trojica. Davali su znakove djevojkama, osvjetljujući baterijskom lampom “sa vana” prozore sobe u kojoj su bile djevojke. Djevojke su prepoznavale čiji je momak stigao na osnovu tih znakova. Momci su većinom dolazili iz drugih sela. Oni su noći obilazili sela tražeći kuće u kojima je prelo. Obiđu za jednu noć oko 10 kuća, a onaj momak koji se zagleda u neku curu tu ostane, a oni drugi odu. Momci su sjedali pored cura koje im se sviđaju. Udvarali su se djevojkama, zadirkivali ih, uzimajući im klupka, vretena i sl. Djevojci je bilo drago da je zadirkuje, ali samo onaj momak koji se njoj sviđa, dok je od drugog bježala na neko drugo mjesto. U toku rada, ovbavezno su pjevale. Momci su “lupali orase i lješnjake” i davali ih djevojkama. Ponekad su mame ulazile u sobu da vide kako se mladi ponašaju. Kada se uđe već kasno u noć, prelo se privodilo kraju. Momak je pratio curu kući, a od “djevojke domaćice” momak je ostajao još malo da “posijedi”.

Što se tiče prela na Zmijanju, Grozda Regoda u svojoj knjizi “Sazvučja Zmijanja” kaže: Da se prelo sazivalo u toku dugih zimskih noći, čija je osnovna funkcija bila skratiti duge zimske noći i upotpuniti ih pto veselijim sadržajem. Ženska čeljad bi uveče prela, a muškarci su im pravili drštvo. Na prelima su se pričale već poznate priče, zagonetalo se i pjevalo. Najčešće je bio i jedan guslar, koji bi opjevavao značajne junake iz srpske istorije: Miloša Obilića, Marka Kraljevića, kneza Lazara i dr. Neka od djevojaka je čitala pjesnaricu, pogađale se zagonetke i sl.9 Međutim, i na ovom prelu je pored veselja bilo i rada. Žene su prele štrikale, vezle i plele.

Gubić Ljubomir u svom radu “Porodična zadruga Medići” opisujući život ljudi u porodičnoj zadruzi Medići ističe da: “Žene zimi predu, pletu i tkaju u sobi glavne kuće. Zimi žene neprekidno predu od jutra do mraka. Organizuju se prela noću da bi se što duže prelo. Ženska djeca počinju plesti i presti u osmoj godini, a tkati u šesnaestoj.”10

Prema kazivanju Ljubice Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj), a danas nastanjene u Banjaluci, na prelu je znalo biti i po 20 djevojaka i nešto manje momaka. Prelo se sazivalo zimi, u noćnim satima. Na prelu je čupana vuna, tkalo se, štrikalao se i sl. Kada se dođe kući u kojoj je prelo, običaj je bio da ih domaćica počasti sa onim što se u kući nađe najbolje od hrane. Bilo je veselo sa puno smijeha i šale. Po završetku radova koje su djevojke trebale da urade, dobijale su “povečerak”(najbolja hrana, voće, nešto od slatkog ako se nađe). Na prelu su bili i momci, koji su ometali djevojke u radu. Gađali su ih smotuljcima vune, kao znak udvaranja. Nakon završetka poslova igralo se kolo. Domaćica je po polasku svaku djevojku darivala jabukom poželjevši joj punozdravlja i sreće.

ŽETVA

Žetva je jedan od oblika ženskih moba koje se sazivaju po danu. U nekim naučnim prikazima preovladava shvatanje da je žetva više mješovita moba, što je opravdano zbog skoro podjednakog broja žena i muškaraca koji učestvuju u žetvi. Žetva je možda jedna od najveselijih dnevnih moba koje je naš narod primjenjivao. Žetvu saziva domaćin kuće. Na žetvu se se išlo radnom zorom. Polazak je bio od domaćinove kuće ili se išlo pravo u polje.

Prema kazivanju već pomenute Nedeljke Vujić u prnjavorskom kraju žetvu je sazivao domaćin kuće. Na žetvu se ide rano ujutro u sedam sati. Najčešće je u toku žetve bilo sedam žena i nešto manje muškaraca ali to je zavisilo koliko polje ima duluma zemlje. Žeteoci su išli pravo u polje, nisu se okupljali kod domaćinove kuće. Žene žanju pšenicu srpom u snopove, a muškarci prave uže i vežu snopove i tako sve do ručka. Do ručka nema pauze, ništa im se ne daje od hrane, samo voda. Mlađe djevojke su išle po vodu, ukoliko je bio blizu izvor, ukoliko nije domaćin bi donosio ujutro rano vodu od kuće u kantama i ostavljao je u hlad. U dvanaest sati je ručak, koji se donosi na njivu. U hladu se jelo. Jede se kuhani pasulj, pile i krompir, pita od sira i trešanja. Odmor je trajao oko sat vremena. Oblačili su radno odijelo. Djevojke se na noge oblačile čarape zbog bodljevine strnja od pšenice, i povezivale su glavu maramom zbog vrućine i prašine.

U toku žetve bilo je veselo, sa puno smijeha, šala i pošalica. Muškarci su pomagali ženama. Zbog svoje fizičke snage oni su vezali snopove, po četiri snopa sastavljali skupa i uspravljali ih da se suše. Užina je bila oko šesnaest sati. Donošena je svježa raznovrsna hrana. Uz užinu se odmaraju jedan sat. Radilo se do sumraka. Svako je poslije obavljenog rada išao svojoj kući. Ukoliko se ne završi žetva toga dana nastavlja se sutradan.

Na Zmijanju žetva se sazivala kada je žito zrelo za žetvu. Najveća šteta bi bila ako zbog nevremena propadne zrelo žito. Narod na Zmijanju molio bi Boga da ne udari kakvo nevrijeme, led ili kakva druga mraka. “Bilo bi: Đe se bijo? Niđe. Šta si radijo? Ništa. Ženskadija je bila spretnija u žetvi od muškaraca. Djevojke i mlađe žene su učestvovale u žetelačkoj mobi. Najčešće se želo “u zajam”. Na Zmijanju kažu: “Danas ćeš ti žeti meni, pošto je moje žito prispjelo za žetvu, a šjutra će rođeni moj, kad tvoj žito bude zrelo, moja čeljad žeti tebi.”11 U toku žetve pjevaju se ženske pjesme. Pjevale su neke pjesme spontano koje su se u radu rađale. U većini krajeva žetve su se završavale uz pjesmu , igru i večeru kod domaćinove kuće.

ZAKLJUČAK

Ženske mobe kao jedan od oblika udruženog ljudskog rada i međusobnog pomaganja od davnina je naš čovjek upražnjavao u svom životu. Osnovni cilj ovih moba je da se drugome pomogne i da se ljudi zbliže. Kako su se prela održavala zimi i u jesen, to je bila jedinstvena prilika da se mladi zbliže, jer su imali više vremena za razonodu, dok su ljeti više vremena provodili u radu na polju. Ženske mobe su u našem narodu danas manje primjenjuju. Sve se više koriste savremena mehanizaciona sredstva u obavljanju poljoprivrednih radova (žetve), dok sa sa druge strane mladi ljudi okreću gradu i njegovom raznovrsnom sadržaju.

∗ Danijela Vasilić, profesor geografije i etnologije, kustos-etnolog u Muzeju Republike Srpske

1 M. T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd 1985, 170

2 M. Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Srpka Kraljevska Akademija, SEZB, knjiga XLIV, Drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929, 21

3 Isto, 8

4 Isto, 41

5 M. T. Vuković, isto, 171

6 M. Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u BiH, 1938, 172

7 M. Z. Vlajinac, isto, 82

8 P.St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. godina, 292

9 G. Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajedinca “Vaso Pelagić”,Banjaluka 2002. godina, 98

10 LJ. Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banjaluka 1969. god. 178

11 G. Regoda, isto, 71

LITERATURA:

1. Milan T. Vuković, Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba sa kratkim pogledom u njihovu prošlost, Beograd 1985. god.
2. Ljubomir Gubić, Porodična zadruga Medići, Zbornik krajiških muzeja, Banja Luka 1969. god.
3. Grozda Regoda, Sazvučja Zmijanja, Zavičajno društvo “Zmijanje”, Književna zajednica Vaso Pelagić, Banja Luka 2002. god.
4. Milan Z. Vlajinac, Moba i pozajmica, Narodni običaji udruženog rada, opis, ocena i njihovo sadašnje stanje, Srpska Kraljevska Akademija, Srpski Etnografski Zbornik , knjiga XLIV, drugo odjeljenje, Život i običaji narodni, knjiga 18, Beograd 1929. god.
5. Milan Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u BiH, Glasnik Zemaljskog Muzeja u Bosni i Hercegovini, 1938. god.
6. Petar St. Ivančević, Srpski narodni običaji, Bosanska Vila, 1904. Godina Pripovjedači: Nedeljka Vujić, (rođena Gavrić) iz sela Crkvene kod Prnjavora a sada nastanjena u Banjaluci, Ljubica Kontić iz sela Ravnog (kupreški kraj) a sada nastanjena u Banjaluci

Danijela Vasilić∗

Bosanska vila 1887.god.

Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu 1939.

„Razvitak“ 1938. Banja Luka

Izvor:narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske

nastavak

Bosansko-hercegovački Istočnik, 1896.

Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1910.god.

PDF

Ljubomir Grubić – Narodne igre na Kozari

Ojkača

Ojkača je deseteračka pjesma iz dva stiha, koji se završavaju dugim „ooj“. Pjeva je tri ili pet pjevača, ili cijelo kolo, u polutonu (sekundi). Može biti praćena jednostrunim ili dvostrunim guslama sviranim u istoj intonaciji, koja se u zapadnoevropskoj muzičkoj teoriji smatra obrascem kakofonije. Tradicija ojkače, ili ojkanja posebno se gaji u Krajini, a naročito o Potkozarju. Kozaracka ojkaca je jako slicna ojkači sa Banije.

Postoji više teza i suprotnih mišljenja o nastanku imena „Ojkača“. Mnogi tvrde da je njeno ime nastalo od glagola ojkati, što znači ‘otegnuto i tužno pjevati, naglašavajući i produžavajući glas ‘o’. Ojkača je izražena u jednostavnoj melodiji pratećeg glasa i razvijenoj melodiji pjevača koji vodi. Jedan zavodi pjesmu dok su drugi pratnja. Međutim, da bi ojkača dobro zvučala ne smije se pjevati kroz dernjavu, već složno – muški, a posebno pratnja. Cijeni se onaj ko lijepo zavodi pjesmu, da melodiji daje milozvučni ton. Na cijeni je pjevač koji ima fin, istančan glas da se zvonko osjeti iznad pratnje. Usklađenost pjevača u izvođenju je veoma važna osobina dobrog pjevanja, posebno u završnicama. Često se suglasnik v prilikom ojkanja može čuti tamo gdje mu nije mjesto u seljačkom pjevanju. Ovdje se javlja dakle potreba kićenja riječi, odnosno melodije sa viškom riječi koji doprinose bogatstvu ojkače.

Ojkača je prozor kozaračke duše. To je „način’ na koji Krajišnik plače, smije se, zbija šale, provocira, pa i Bogu se moli. Šta bi za jednog krajišnika bio svijet bez ojkače, kako bi samo mogao reći: “Dok se Sunce preko neba kreće, Kozara se pokoriti neće“!?

Volim Pr’jedor, volim okolinu,
a najviše svoju đedovinu.

Sa Grmeča kliče bijela vila,
O krajino majko moja mila
Grmeč rađa vile I orlove,
A Kozara sive sokolove

***

„U tvojoj Kozari nikad nisam bio,
nit sam je vidio,
ali sam vidio kolo kozarsko,
oj, đevojko, dragaj dušo moja,
oj, đevojko ognjena, ljuta moja boljko,
oj, đevojko Knežopoljko,
vidio sam zaljuljano kolo kozarsko.“

Branko Čopić

1922. godine o tom narodnom kolu iz Potkozarja zapisano je sljedeće: „Igra se i pjeva po Knešpolju bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke ispod pasa, okreće se kratkim koracima i naizmjenično po grupama pjeva u osmercu i desetercu neku lirsku narodnu ili drugu pjesmu. Tom prilikom izgovaraju svaki stih na slogove. Tako jedna grupa otpjeva jedan stih, zatim to isto otpjeva draga grupa iz istog kola. Svaka pjesma počinje sa: „Oj, đevojko, draga dušo moja.“ Po ovome se nastavlja drugi i treći stih, npr.: „Men je babo kupio dukata, Pa se viju oko moga vrata.“
Pjesma u kozarackom kolu odžvanja radošću, nemirom, i zna biti zadirljiva i izazivačka. Npr.:

Čitluk selo, a Strigova dola,
Tu je mene zaticala zora.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!
Oj djevojko, milo janje moje!
U mog ćaće četiri su sina,
A ja sam mu pusta bećarina.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!
Oj djevojko, milo janje moje!

Kozaračko kolo se igra na lijevu stranu, sa rukama u prepletu. Tri pjevača „prvače“, a tri „polažu“.

Narodno kolo se drži ujedno u velikom krugu. Onaj koji započinje pjesmu u kolu na jednoj strani ima dvojicu koji mu pomažu, a ostali ga prate na njegovoj strani, dok druga strana kola ćuti. Oni koji vode zatalasaju kolo svom snagom prema drugoj strani i pjevajući opet vrate kolo na staro mjesto. Čim on završi pjevanje, onda to isto pjevanje započinje jedan, na drugoj strani, a dva ga pomažu i ostali ga prate na toj strani, dok suprotna strana kola ćuti. Onaj koji vodi pjesmu svom snagom zatalasa kolo prema drugoj strani koja je prije pjevala i dok ispjeva pjesmu kolo povrati odakle je ono pošlo.

U prošlosti iza svakog stiha bio je obavezan refren, pripjev: „Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!“, dok danas to više nije strogo pravilo. Refren pjesme je ritmički opravdan, ali je i predah da onaj što prvači smisli novi stih. I tako su se među već poznatim stihovima nizali novi. Redosljed stihova bio je stvar onih koji prvače, ali pravilo je uvijek bilo: distih pa refren.

Kozarsko kolo i pjesma je sastavni dio života u ovim krajevima. Narod svoje težnje iskazuje pjesmom u Kozarskom kolu. Kozarčani su oduvijek izražavali kolom i pjesmom svoje jedinstvo. To je pjesma ponosa i energije, pjesma optimizma.

Stil pjevanja je prilagođen vremenu i ulozi. Stihovi su rodoljbivi, ljubavni, saljivi, podrugljivi, provokativni….

Imal’ ista od Srbina jače,
imal’ ljepše pjesme od ojkače.
Oj,djevojko, draga dušo moja.

Kozara je lijepa i zelena,
Al’ je našom krvi zalivena.
Oj, djevojko, draga dušo moja

I posuta kostima boraca,
A najviše mladi’ Knešpoljaca.
Oj, djevojko draga duso moja

Oj, Kozaro, divno opjevana,
U najtežem času nasmijana.

***

U kolo ulaze djevojke i momci i ono se zavije i vilovito kreće, koraci se usitnjuju i gotovo ostaju u mjestu, i opet vilovito krenu naprijed. Igrač nije u kolo uhvaćen, nego upleten, on se ne drži za ruke sa onom dvojicom do sebe, nego njih dvojica spajaju ruke preko njega, jedan preko miške, drugi ispod pazuha, i tako redom u toj šesterostrukoj sprezi gibaju i plove svako slobodnim pokretom. Tako u tom jednom krvotoku okreću se ljudska tijela na zapjev svojih kolovođa. Izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama zapjevaju. Nastaje natpjevanje jednih i drugih. Jednoj i drugoj strani svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izuvija uvis i ustranu, okrzne se pa se i gurne sa susjednim…

Mala moja, svoga ćaću veži,
kad ja dođem da na me’ ne reži.

Moj dragane, veži i ti svoga,
pa nek’ reže jedan na drugoga.

Mala moja, mršava i suva
pa četvoro čarapa obuva.

Ajmo moja braćo zapjevati,
ajmo rano, jer nismo odavno.

Narodno kolo naroda Potkozarja i Kozare imalo je svoje stroge zakonitosti. Ako se momak uhvati u kolo kod djevojke, a ona se pusti i ode, to je bila najveća sramota. Ako neko u kolu presiječe djevojku od momka, dolazilo je do svađa. Ako se momak uhvati i djevojka se pusti, to je uvreda za momka.

Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama „krajišnice“, epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.

Ojkače i Kozaračko kolo često prate zvuci krajiške tamburice.

Godiname je izvorna pjesma Kozare i Potkozarja bila ignorisana od republickih medija SR BiH, ali ona je živjela u narodu i ostala sačuvana od zaborava. Za vrijeme i poslije zadnjeg „Otadžbinskog“ rata vratila se i u medije. O ojkači se piše, snimaju se radio i TV emisije, organizuju Sabori pod pokroviteljstvom TV kuća i Ministarstva za kulturu Republike Srpske. Svake godine uoči Preobraženja održava se već tradicionalni Sabor ojkače kod manastira Moštanica, koji ima i takmičarski karakter.Na Saboru učestvuju izvorne grupe iz Republike Srpske,Krajine i Srbije.

Knjiga „O ojkači“ Prijedorčanina Nenada Grujičića doživljava već 4. izdanje.

O ojkači

U Krajini, naročito u Potkozarju, najčešći i najstariji naziv za pjesmu u dvostihu koju narod pjeva jeste ojkača (ojkalica). Njeno ime nastalo je od glagola ojkati, što znači „otegnuto i tužno pjevati, naglašavajući i produžavajući glas – o“.

Sa muzičkog stanovišta, ojkanje je vrsta vokalne narodne muzike čiji korjeni poniru duboko u prošlost. Ojkanje se ogleda u prožimanju radosnog i žalosnog raspoloženja. Mišljenje je da je ojkanje „plač, kuknjava“. To se naročito odnosi na krajeve gđe se ojka samo rječica „oj“, bez ikakvog teksta.

Često ojkači variraju jednu istu temu u dvostihu koji se i ne mora rimovati:

Oj, djevojko, dragaj dušo moja,
oj, djevojko, milo lane moje.

Ojka se na vrlo prostranom srpskom govornom području: U Dalmatinskoj zagori i Lici, na Baniji i Kordunu, u Hercegovini i Bosni. I u Crnoj Gori se svuda tako pjeva. Bjelopavlovići se pače hvališu da su oni izmislili taj način tremolovanoga pjevanja, a zovu ga zerzavanje. Brđanin za razliku od ravničarskog čovjeka, tek je na susjednom obronku imao prvog komšiju. Dozivali su se ojkajući. Glave pjevača obično su okrenute tako da im se glasovi sastaju tj. sukobljavaju.

Sa antropološkog stanovišta, interesantno je zapažanje Antuna Dobronića: „I putnik, i čoban, i žene u največoj osami ojkaju, a da uopšte i ne računaju na to tko ih sluša. Pjevaju naime za sebe…što govori o drevnosti ojkanja“.

Ojkača je slika zagrijane pjevačke atmosfere, neka vrsta pjevačkog transa, opijenosti prisustvom drugih ojkača. Snaga tona daje crtu čujnosti, vezanosti za rodnu grudu. Ojkači, naročito mlađi, pjevaju snažno, iz sveg grla, nabreklih žila na vratu, takmičeći se ko će proizvesti jači glas. Oni se predaju ljepotama glasovnih moći, uživaju u “akustičnom fenomenu“. Riječi pjesme presjecaju predahom.

Sigurno je da su tekstovi ojkače proizvod prilika i okolnosti u kojima je pjevana, te, kao takva, ona odražava dubinu mentaliteta krajiškog čovjeka i znamenje konteksta gđe živi. U Krajini, osim ojkače (koja je najreprezentavniji termin), postoje i sledeći nazivi za pjesme što ih narod u raznim prilikama i povodima pjeva: rozgača (rozgalica), potresalica, čantalica, groktalica, priklapalica, kožunska, bacavica, lagavica, priklopica, kantalica, firmanjska, redalica, sofrenjska, preskakalica i tako dalje.

Na muzičkom planu, ojkača se dijeli na dvije osnovne vrste: dugačka i kratka. U selima oko Prijedora, na primjer, razlikuje se „djevojački glas“, „dugi glas“ i „starinski glas“. ‘“Dugačka“ ojkača pjeva se mirno, sjedeći ili stojeći. „Kratka“ pak, samo u kolu, u pokretu.

Naročita važnost pridaje se ojkaču koji započinje pjesmu. Taj mora biti najbolji pjevač, najtananiji sluhista, ali i grlat. Oni koji prate, moraju znati šta im je posao: nikako iskakati ispred, nadjačavati ili preuzimati ulogu onoga koji započinje. Različiti su nazivi za prvog i drugog pjevača. Onaj što započinje je „prvak“ i on „prvači“, a drugi „ispomaže“.
-Ja prvačim, braća ispomažu, što ja ne znam, braća mi pokažu.
Zatim: prvi „povede“, drugi „prilaže“, potom, zavisno od kraja: „joče“ – „potresa“, „vodi“ – „prati“, „vozi“ – „polaže“. Za pjevača koji prati, basira, kaže se i da „dogoni glas“, a ako mijenja melodiju: „okret“ ili „novi glas“.

Branko Ćopić ima pjesmu „Oj djevojko dragaj dušo moja“… u kojoj pominje kolo:

U tvojoj Kozarici nikad nisam bio,
nit sam je vidio,
ali sam vidio kolo kozarsko,
oj, đevojko, dragaj dušo moja,
oj, đevojko ognjena, ljuta moja boljko,
oj đevojko Knežopoljko,
vidio sam zaljuljano kolo kozarsko.

Krajišnik je uvijek duhovit na svoj račun:

Komandante, puštajder me kući,
žena vara, moram je istući.

„Prebacivanje“ ojkače u koncertne dvorane, na kasete i ploče, nema onu presudnu dimenziju, ono neponovljivo čudo koje poput rijeke talasa šumori i udara u brinu. Ojkača otpjevana uz vreli rakijski kotao predstavlja čist pozorišni čin, i tu je ona neprikosnovena, najostvarenija.

Ojkača je danas i dalje veoma popularna u Krajini, naročito u Potkozarju. Ona prati sve bitne i prelomne događaje seoskog stanovništva. Pjevaju je, naravno, nostalgično, i „urbanizovani seljaci“, te kolonisti u Vojvodini, kao i gastarbajteri širom svijeta. Novo vrijeme donosi i nove sadržaje, nove tekstove, tako da je ojkača često tumač najaktuelnijih događaja. U tome je njena vitalnost, neuništivost. Pjeva se na zborovima povodom vjerskih i državnih praznika, o svadbama i pirovima, na slavama, povodom odlaska i povratka iz vojske, prilikom pokrivanja nove kuće, povodom rođenja djeteta i tako dalje. Osim ovih tzv. zvaničnih prilika, ojkača se pjeva i u sasvim neobaveznim, slučajnim prilikama. Pjeva se pred kućom, u kući, na sokaku, na ulici, na livadi, na mostu… Nije rjetkost, naročito subotom i nedjeljom, prije podne, pred prodavnicom „mješovite robe“ da dva „bjata“ (od milja jedan drugog tako nazivaju) izoštre grla. Tu se cijevči pivo i piju „unučad“ (flašice alkohola).

Najupečatljiviji primjer ojkače je u kolu, obično na kakvom zboru, svadbi ili prilikom pokrivanja novog „šljemena“. Formiraju se dva kola i natpjevavaju. Ako nema pjevača (igrača) za dva kola, igra se jedno, unutar kojeg su dvije manje grupe… Ruke se prebace preko grudi igrača do sebe, izukrštaju, i kolo (pjesma) krene. Svaka grupa ima svoj dvostih. Prva grupa otpjeva prvi stih. Ojkaču prihvati druga i otpjeva svoj stih. Onda opet prva svoj drugi stih, što isto čini i druga grupa. Ispisano to ovako izgleda:

Mene moji ‘oće da ožene;
„Mi smo mali zapjevati znali“;
Curu prose ne pitaju mene;
„Kad smo sedam godina imali“.

Dok jedna grupa pjeva svoj dio ojkače, druga se, u pokretu, mimikom i gestovima, dogovara šta će novo pjevati. I tako u nedogled. Igra se i pjeva „do gole vode“. Dok se pjeva i njiše u kolu, pjeva se što se bolje i jače može: pjevači krive usta i vratove, napinju grudi, reklo bi se da se ače. Čas iskošeni, čas povijeni, a onda opet naglo uspravljeni, pa zaneseni, pretvoreni u jarosne oči i uši, u dodir koji struji cijelim kolopletom, nogama izvode nepredvidive pokrete: cupkaju privlačeći stoplao stopalu, a onda naglo saviju nogu u koljenu i tako više puta, ili u još ko zna kojem pravcu, ili na još koji nevjerovatan način, lebde po tlu povremeno stružući ili zakopavajući obućom zemlju. U transu pjesmu uvijek prate cika, vriska i povika koje su najljepše u ženskim bljeskovima. U nezadrživom ritualu čije gradacije vode ka kulminaciji zvuka i pokreta, imaju faze kad se pjevači „uozbilje“ i na tren primire u pokretu: privremeno se stišaju, možda i odmaraju…, pa onda opet buknu i raspomame onoga do sebe. To primirje u kretnji koja ne prestaje u isti mah je iskazivanje ponosa i poštovanja prema ojkači, ukazivanje na njenu ljekovitu prirodu, na obredni značaj i smisao. Ona se smatra dragocjenošću koja se ničim ne može zamjeniti. Šarenilo ođeće koja se svakodnevno ili rijetko nosi, takođe, pojačava ljepotu spontanog trenutka i ukupnog erosa koji vijori upletenim kolom koje je više od samoga kola. Sa strane neko dodaje oznojenim pjevačima pivo ili rakiju. Razigrano kolo poništava patrijarhalni stid. Kako se ojkača razmahuje, tako i sadržaj biva slobodniji, lascivniji. U kolu, momci, djevojke, muškarci i žene, sijevaju očima i pjevaju:

Selo veli: baraba ne radi!
-Selo moje puno kopiladi.

Ili

Cura cv’jeće među noge meće,
kad koraca da joj miris baca.

Kad kolo stane, a to je odista na izmaku snage, uz veliko zadovoljstvo, zadihan smjeh i doživljenu katarzu, ojkači nastavljaju da pijuckaju i jedu. Žene, tobož, jedna drugoj sklanjaju “dlaku“ s ramena i veselo, a pomalo stidno uzdišu: „Ajoj, sestro mila!“ Sad se ne priča o temama što su pjevane u kolu. Muškarci se iskašljavaju, čiste grlo i pripremaju da nanovo povedu kolo. I tako duboko u mrak. Poslednji ostaju barabini koji čari čitavog rituala vide u snazi da se pjeva kad se više nikom ne pjeva. Opijeni, oni će do svojih kuća ojkati, a i kad pristignu, odlučiće se kod kojega će nastaviti „dernek. Žena onoga što je iznenada dobio goste, ustaje bez obzira što je i zora, bez rijeći protivljenja prima ih u kuću, sprema sve što je potrebno i, često, pjeva s njima. Kada se zasite svih mogućih melodija i tema ojkače, kada, zapravo, iscrpe sav ojkački repertoar…, tada najsposobniji i najdarovitiji među njima pokazuje svoje onomatopejske vještine te počinje lajati kao pas, rikati kao bik ili, pak, kukurikati kao pijetao. To je kruna ojkačke nirvane koja u najdubljim svojim ontološkim korjenima pokazuje elemente paganskog. Tad ojkač pravi vezu između neba i zemlje, tad svojim „nemuštim jezikom“ pokazuje da postoji na zemlji, a pod nebesima, živ, nepomjeren, jedinstven, smrtan.

Stihovi ojkače katkad se i izgovaraju. To se događa prilikom pokrivanja kuće. Tada se na krvo popne „vikalo“, najgrlatiji čovjek u kraju, po mogućnosti duhovit, a često je jedan i od najboljih pjevača. Koliko ga „grlo nosi“, viče i obavještava selo da taj i taj pokriva „šljeme“ i da mu je komšija Drago Dragić donio ručnik od deset metara, pečenicu od pedeset kilogama i košulju zlatom izvezenu (ručnik je od metar-dva, pečeno prase od petnaestak kila, košulja obična). I dok crijepovi idu iz ruke u ruku (obično đeca i stariji, poredani u „lanac“, dodaju crijep) na krov, okupljeni narod, podignutih glava sluša i gleda kako vikalo viče i vješa darove o jaku granu ljeskovog drveta što je prikovana na hrastovu japiju, na nove grede domačinove kuće. Uloga vikala je da zasmijava prisutne. Da bi uspio, mora u svoje „informativne vijesti“ ubaciti i poneki smiješan dvostih kojim komentariše domaćina, ali i prijatelja što je donio milošte. Taj ritual na krovu je čist pozorišni čin koji prati, sa zanimanjem i spremna da sudi, publika raznoga uzrasta. Okićen ručnicima i najboljom košuljom, čim je krov pokriven, vikalo silazi i „vodi“ ojkaču. Vikalo poslednji odlazi kući, promukao, ali i bogato nagrađen: glavom pečenog praseta, košuljom, rakijom i novcem.

Ima ljudi koji su cijenjeni kao nazdravičari, pa ih drugi zovu na svadbe i druge prilike da kazuju stihove.

U svim situacijama gđe se pjeva i čuje ojkača teško je zamisliti pravu atmosferu bez pucanja iz pištolja ili puške. Dobar pjevač, naročito „prvak“, obavezno ima uza se kakav „parabelum“. Puca se u pauzi, između dve ojkače, ali i tokom pjevanja. Đeca oblijeću pjevače i kupe vruće čaure. Oko „pucača“ sa dobrim revolverom okupljaju se najbolji pjevači. …U Krajini skoro svaka kuća ima nekakvu „spravu za pucanje“. Iskustvo ratovanja stvorilo je nepisano pravilo da se u kući drži „nešto“. Jedna ojkača kazuje:

Pištolji se nositi ne smiju,
opet lole nose bez dozvole.

Ili:

Nešto čiča zgunjgur’o u gunju,
pištoljčinu k’o božiju munju.

Jedini instrument uz koji se ojkača pjeva jeste mala tamburica, neizgledna, sa tri žice iste debljine. Uz nju se može i igrati „voje i dvoje“. Tamburicu su na Balkan donijeli Sloveni. U poslednje vrijeme čuje se i harmonika, no ona nema iskonsko svojstvo što ga u svojoj „duši“ nosi tamburica. Reskog zvuka, sva u jecanju, sitnog melodijskog „veza“, tamburica je dušu dala za kućnu atmosferu, gđe se sastalo ojkačko društvo da se proveseli. Tek uz tamburicu dolazi do izražaja dirljiva tananost ojkače. Uz nju zablistaju najkvalitetniji deseterci, čuju se najsuptilnije pjesničke tvorevine, ježi se dlaka na ruci. …Tamburaš na licu mjesta pokatkad skraja stihove. On je, zapravo, živa antologija svega što se pjeva u kraju. Jer, tamburu ne može svako da nosi. A taj što nosi mora imati posebne vrste ugled da bi otpjevao ovakav dvostih:

Mućni malo, moja tamburice,
Ne bi li te čule udovice.

Tamburaša narod rado prima u kuću, nutka šljivovicom i hranom, zadržava da konači. Ojkača uz tamburicu melem je za Krajišnika.

Ojkača može biti praćena guslama sviranim u istoj intonaciji.

U ovom području ima još nekoliko narodnih kola koji se igraju uz harmoniku, tamburu i šargiju. Igra se kolo uz muziku (trojanac, sremica). Kolo igra i uz tamburu (poskočica). Tu se igra po taktu kako tamburaš svira. Kad tambura svira, igra se dvoje i dvoje. To je kulus. Uz tamburu pjeva Kozarsko kolo. Kolo se igra i uz šargiju.

Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama „krajišnice“, epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.

PDF

Dušan Umićević – Ojkanje u Bosanskoj Krajini

Vesna Ivkov – Principi oblikovanja ojkače

Doliganje

Jedan već skoro zaboravljen način pjevanja u Krajini, okolina Banja Luke, zove se doliganje.
Riječ doligati (pokr.) znači: pjevati treperavim glasom udarajući prstima u jabučicu ili je pomičući gore-dolje.

Spominje se i u pripovjetci Petra Kočića „Jablan“:

O tome Lujo budan sanja. Čas vidi kako je Jablan pao, kako uboden izdiše; čas opet, kako je nadbo Rudonju, pa ponosito stoji na mejdanu. Čuje kako Jablan gromovito riče, a brda odjekuju.

On doliga:

Volo-lige, dolo-lige!
Jače moje milo bače
od te vaše jadne krave!
Ća kravuljo, nagrduljo!
Nagrdim ti govedara
i u kući kućanicu
i na struzi strugaricu.