Glavni deo današnjih pravoslavnih Srba u Hrvatskoj vodi svoje poreklo iz Bosne i Hercegovine. Ta činjenica, utvrđena istoriskim dokumentima, jasna je već i iz samog geografskog položaja Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Nјihove granice, naime, sastaju se na severozapadu Bosne i zajednički produžuju na stotine kilometara, kako od severa prema jugu, tako i od zapada prema istoku. Stoga je, već i u prvim vekovima posle doselјenja Srba i Hrvata u te oblasti, moralo biti i prelivanja srpskih i hrvatskih elemenata preko zajedničkih granica. Tada je, možda, postala i opština Srb (ranije Serb) u Lici, na severozapadnom delu današnje stranice Bosne i Hrvatske.
Od kraja četrnaestog veka, uporedo sa pojavom Turaka u našim oblastima, javlјa se sve više dokumenata o naselјavanju Bosanaca i Hercegovaca po Hrvatskoj, jer je posle Kosovskog boja (1389) počelo snažno pomeranje našega naroda sa juga i istoka prema zapadu i severu. — Ono je postiglo svoj vrhunac u drugoj polovini petnaestog i tokom šesnaestog veka, kada su Turci uspeli da savladaju sve balkanske države i osvoje gotovo celu Ugarsku i Hrvatsku sa Slavonijom i Dalmacijom. Prvo su se krenula najpokretnija plemena našega naroda, kojima je glavno zanimanje bilo stočarstvo t. zv. Vlasi, pa su, prema tim prvim emigrantima, i sva docnija naselјa naša po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji najčešće nazivana vlaškim naselјima, iako su docnije uveliko se selili i zemlјoradnici. — Stočari, naime, nisu bili toliko vezani za zemlјu, oranice i livade, kao zemlјoradnic i ratari: pa su, čim bi do njih doprli glasovi o prodiranju turskih plјačkaških četa, pokrenuli svoje privremene pastirske stanove i odmah nastojali da se sa svojim stadima što pre uklone od domašaja plјačkaša u sigurnije zapadne i severne oblasti….. Najstarija, u pouzdanim dokumentima zabeležena, naselјa naša iz zapadnih gorskih krajeva Bosne u severnu Dalmaciju, pominju se krajem četrnaestog i prvih decenija petnaestog veka. Ona su se preko Dinare spuštala, s jedne strane od izvora Cetine do blizu Splita i Trogira, a s druge u okolinu Knina — Golubić, Pađene, Polače . . . Prva su ubrzo utvrdila sebi duhovno središte u manastiru Dragoviću, a druga u Krupi i Krki. Ta naselјa morala su biti dosta snažna, kada je mletački providur 1418 god. mogao izvestiti svoju vladu, da je između tih doselјenika uspeo da odabere pet hilјada dobrih vojnika za borbu Mlečića protiv Mađara. A da su ta bosanska srpska naselјa vrlo rado primana od nadležnih vlasti, vidi se naročito iz jednog pisma mletačkog dužda Foskari od 1428. god. zadarskom knezu i kapetanu, posle prve turske provale u Dalmaciju preko Glamoča i Cetine (1425). Dužd tim pismom odobrava nova srpska naselјa u oblasti Zadra i kaže : da je to naselјavanje vrlo korisno, ne samo mletačkoj državi nego i podanicima i vlasteli tih oblasti … Gotovo u isto vreme (1433) javila su se bila i prva naša pastirska naselјa iz Bosne po Lici, na Velebitu, iznad Metka i Počitelјa. Ali, glavna srpska naselјa iz Bosne i Hercegovine po Hrvatskoj zbila su se tek posle konačnog pada Bosne (1463) i Hercegovine (1482) u turske ruke, kada su Turci prvo opustopšli, a zatim i potpuno zauzeli gotovo celu Dalmaciju, sem primorskih gradova, i skoro celu Hrvatsku i Slavoniju — do Senja na Primorju, Ogulina, Siska, Križevaca i Đurđevca u Podravini. Sve od Turaka zauzete zemlјe gotovo su puste bile; jer su Turci, prodirući, mnoge starosedeoce Hrvate poubijali ili pohvatali i kao roblјe odvodili da ih nasele po unutrašnjosti svoga carstva; a drugi, opet, koji su uspeli da izbegnu pokolј ili ropstvo, prilikom prvih novih provala, napuštali su svoja ognjišta i begali — oni s juga u Primorje i na ostrva, pa čak i preko mora u Italiju, a oni na severu sklanjali su se preko Drave u severozapadnu Ugarsku, Austriju i Moravsku. — Nјihove opustele zemlјe naselјavali su ponajviše izbeglice ili „uskoci“ iz poroblјene Bosne i Hercegovine. Prvo znatnije hercegovačko naselјe u današnjoj severnoj Hrvatskoj, a ranijoj gornjoj Slavoniji, pominje se posle propasti Hercegovine krajem petnaestog veka, — Tu je vojvoda Vladislav Hercegović, sin osnivača Hercegovine, hercega Stjepana Vukčića Kosače, dobio velika vlasteoska imanja sa gradovima Velikim i Malim Kalnikom više Križevaca, i po njima naselio svoje lјude. Uskoro je tu osnovana i specijalna crkvena organizacija, na čijem se čelu 1514 g. pominje Vladisav Herceg od Sv. Save, kao starešina crkve Sv. Bogorodice kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom; a kao susedi imanja te crkve navode se, u isto vreme, gotovo sami hercegovački rodovi: Bratići, Kosići, Brdarići, Martinovići i dr. To vlastelinstvo ostalo je u rukama Hercegovića skoro pola veka; a oduzeto je od Nikole Hercegovića — koga kralјevske listine nazivaju Srbinom (Rascanius) — 1537 god., pošto je on pristao uz ugarskog kralјa Zapolјu protivnika austriskog nadvojvode Ferdinanda, koga je većina hrvatskog plemstva primila za svoga kralјa. U tom kraju, nešto docnije, udareni su i osnovi srpskom manastiru Lepavini, koji i danas postoji kao duhovni centar onamošnjih Srba, između Križevaca i Koprivnice. Hronika manastirska priča: da je na tom mestu prvi se podvizao, oko 1550, pustinjak Vukodabović iz Hercegovine; pa je i danas kult Sv. Save u tom našem kraju, u samom narodu, toliko razvijen, da se posti punih sedam dana pred njegov praznik 14 januara… Problem naselјavanja opustelih krajeva, Turci su rešavali na taj način što su u novoosvojene oblasti, na opustela ognjišta izbeglih ili u ropstvo odvedenih stanovnika, dovodili, silom ili uz obećanje znatnih povlastica, svoje stare podanike iz unutrašnjih oblasti. Pritom su, računajući sa verskim razmiricama pravoslavnih i rimokatolika, naročito nastojali da svoje krajine prema rimokatoličkim državama nasele najhrabrijim pravoslavnim Srbima ili Muslimanima iz svojih gorskih oblasti. Tako su učinili odmah i po osvojenju Bosne prema Dalmaciji i Hrvatskoj. Ti naselјenici obično nisu smatrani kao kmetovi, nego kao naročita vrsta vojnika-krajišnika. Nјihova je dužnost bila, ne samo da drže straže na krajini i učestvuju u odbrani svojih oblasti, nego da s turskim četama i vojskom prodiru i u susedne neprijatelјske zemlјe. Stoga su oni, uz znatne povlastice, imali i svoju specijalnu narodnu vojničku organizaciju, na čelu sa vojvodama, agama, jusbašama i odabašama, bešlibašama i knezovima. Na sličan način, kao Turci, odmah je i Austrija. čim je 1527 god. primila pod svoju upravu ostatke Hrvatske i Slavonije, počela da osigurava svoju vlast u tim krajinskim oblastima, prema Turcima. Organizacija Hrvatske ili Primorske krajine poverena je čuvenom junaku Nikoli Jurišiću, i on je odmah počeo raditi na tome, da Srbe turske krajišnike zadobije za hrišćansku stvar i pomoću njihovom u ostacima Hrvatske osnuje Krajinu, koja bi ne samo uspešno odolevala turskim osvajačima, nego i učinila sve što je moguće da se oslobode svi krajevi na Balkanu zauzeti od Turaka … Jurišić je ubrzo imao znatnih uspeha. Uspeo je, preko uhoda i pojedinačnih uskoka, da zadobije mnoge srpske krajiške vojvode, naročito od Glamoča i oko Unca u Bosni, da sa svojim porodicama i narodom pređu pod austrisku vlast i bore se protiv Turaka za Hrišćanstvo. Tako je izvedena prva veća organizovana seoba srpskih krajišnika iz Bosne 1535, pomoću austriske vojske koja je još tada držala Bihać i Klis u svojim rukama. Ti Srbi smeštani su u Žumberak, planinski predeo između Kranjske i Hrvatske, jugozapadno od Zagreba. I tako je pomoću srpskih uskoka udaren prvi temelј čuvenoj Hrvatskoj Krajini. — Na predlog Jurišićev car Ferdinand I dao je 5 septembra 1538 god. tim Srbima od Glamoča i Unca (Servianos seu Rascianos naziva ih car u svojoj privilegiji) ove povlastice:
1. Svi srpski krajišnici, sa svojim porodicama, uživaće dvadeset godina potpuno slobodno, bez ikakva poreza i tereta, sve one zemlјe koje im je odredio za naselјenje baron Jurišić.
2. Nјihovi kapetani i vojvode, koji pod svojim zapovedništvom budu imali 200 lјudi, dobivaće godišnje po 50 for. rajnskih.
3. Sve će biti njihovo štogod pokretno osvoje od Turaka, sem zaroblјenih turskih vojnih zapovednika i drugih uglednih Turaka.
4. Od onoga što otmu od Turaka, dok su pod carskom plaćom, jednu trećinu davaće u carsku blagajnu za otkup zaroblјenih starešina i nagrade odličnim ratnicima.
Kranjske državne vlasti primile su na sebe dužnost da izdržavaju ovu Krajinu, koja je u prvom redu, imala zadatak da brani Turcima pristup u njene oblasti. A kada je uskoro postala očiglednom velika korist od te Krajine, pristupili su i Štajerci obrazovanju slične Krajine pred svojim oblastima — od Zagreba do Varaždina. — To je bila Slovinska Krajina, docnije prozvana Varaždinskim Generalatom ; dok je Hrvatska Krajina posle 1579, kad je osnovan grad Karlovac, reorganizovana bila kao Karlovački Generalat. Osnivanje Slovinske Krajine, na štajerskoj granici, povereno je 1540 Hansu Ungnadu. On je odmah obavestio štajerske staleže, da slovinski i hrvatski kmetovi nisu dorasli za borbu s Turcima, te je potrebno da i njih neko brani, pošto su „oni navikli da služe samo oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove.“ Stoga je predložio: da se, mesto njih, nabave valјane plaćeničke čete Nemaca i osobito Srba, koji već desetak godina u znatnom broju uskaču iz Turske u Senjsko Primorje, Žumberak i Kranjsku, te vrlo uspešno vrše vojnu službu na onoj Krajini. — Štajerci su odmah usvojili taj predlog i već 1540 počeli su srpski uskoci iz Bosne i Hercegovine da naselјavaju pogranične oblasti današnje severne Hrvatske, ondašnje Gornje Slavonije, a naročito krajeve oko Ivanića, Križevaca i Koprivnice, gde su već u XV veku bila prva srpska naselјa iz Despotovine Đurđa Brankovića i Hercegovine Vladislava Kosače — oko današnjeg manastira Lepavine. Štajercima su već i ranije bile poznate vojničke vrline Srba. — Tesne rodbinske veze grofova Celјskih sa bosanskim kralјevima i srbijanskim despotima iz prve polovine XV veka, pružale su Celјskima mogućnost, da za svoje najamničke čete dobiju i znatan broj Bosanaca i Srbijanaca. Istoriski dokumenti uveravaju nas, da su se oni zaista i koristili tim odnosima. Tako na pr. znamo, da su Srbi iz Despotovine — Raciani, oko 1447 god. i kasnije, a možda i ranije, sačinjavali jezgro posade u gradovima Celјskih po Hrvatskoj, kao što su Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca i oba Kalnika više Križevaca; a već 1439 god., u borbi Celјskih sa austriskim nadvojvodom Fridrihom i biskupom od Krškog (Gurck) odlikovao se naročito jedan Bosanac (Wosner – Bosnier), kao što nam kaže Celјska Hronika. Najzad, nije bez značaja za najstarija naselјa naša iz Bosne po severnoj Hrvatskoj i Štajerskoj i okolnost, što se na pr. u okružju Celјa i danas nalaze mesta s nazivom Banja Luka (V. Boka) i Modrič, kod Ptuja Livanjci i Vareš, kod Slovenjeg Gradca — Dobrič i Jajce, a kod Ljutomera — Bunčani, Klјučarovci i Kokorići. Kad je osnovana Krajina na štajersko-slovinskoj granici, prijavili su se i primlјeni su bili u plaćeničke čete, sem bosanskih i hercegovačkih uskoka preko Senja, Žumberka i Kranjske, još i mnogi drugi Bosanci i Hercegovci, koji su i pojedinačno uskakali pod austrisku vlast, u ostatke Hrvatske i Slavonije, da stupe u krajišku vojsku. Zato, u spiskovima plaćenih četa na Slovinskoj Krajini, današnjoj severnoj Hrvatskoj, od 1540—1555, među prvim krajišnicima, uz nazive Serblјin, Rac, Sremac. Uskok i t. d., nalazimo najčešće, pored imena pešaka i konjanika, na prezime Bošnjak; a za tim i dodatke uz imena vojnika: od Hercegovine, od Polјica, od Cetine, od Save ili prosto Jajčanin, Plivlјanin, Humlјanin, Klјučanin. Ribničanin — uz Kordiće, Kosjeriće, Koplјare, Kukulјeviće, Modriće, Musiće, Sandalјe, pa i Mustafe, Perhate, Dizdariće i druge … Kada su austriske vlasti na taj način uspele, da osnuju i organizuju vojničke Krajine na hrvatskoj teritoriji za odbranu Kranjske i Štajerske one su uskoro počele nastojavati i da opustele hrvatske oblasti, ukoliko su još bile pod austriskom upravom, što gušće nasele sa porodicama najbolјih turskih krajišnika, koje su Turci iz raznih svojih unutrašnjih oblasti dovodili i naselјavali po svojim Krajinama u Slavoniji, Bosni, Hrvatskoj i Dalmaciji — prema Austriji i Mlečanima. I tokom druge polovine XVI i u prvoj polovini HVII veka., to je austriskim vojnim vlastima potpuno pošlo za rukom; jer Srbi i u privilegovanom vojničkom položaju pod Turcima, nisu mogli da zaborave na nevolјe koje su Turci zadali i zadaju Hrišćanima u opšte, pa su, gotovo uvek, spremni bili da prime ponude hrišćanskih vlasti i s njima zajedno se bore protiv Turaka. O tome nas uverava i Slovenac Kuripešić, koji je 1530 god. prošao kroz Bosnu ; 1596 god. i jedno pismo Srba krajšnnika, iz oblasti Une, austriskom generalu Herberštajnu u Petrinji. — U tome pismu protopop Pounja, Radoslav, sa pounjskim vojvodama, knezovima, agama i t. d., naročito naglašava generalu : „volimo se vašoj milosti dati i služiti . . . nego li služiti poganim Turkom . . . , ki nas popiraju i našu vjeru krštenu tjeraju, da mi krštenu krv prolivamo; a mi volimo njihovu krv prolivati nego li svoje vjere krštene.. .“ Iz raznih dokumenata tih vremena saznajemo, da su se u Hrvatsku tada preselјavali, ne samo krajišnici iz susednih joj mesta i krajeva, kao što su: Cazin, Kladuša, Peć, Kozara, Ostrožac, Kupreš, Grahovo, Knežpolјe, Pounje, Unac, Glamoč, turska Dalmacija i Slavonija, nego i iz dalјih istočnih krajeva, kao što su na pr. Usora u donjoj oblasti reke Bosne, prema Brodu. — Odatle je, naime, 1658 god. karlovački podgeneral, grof Đuro Frankopan, izveo veliki broj Srba i naselio ih u srcu Hrvatske oko Otočca, po Gackom Polјu do Kosinja i Vrhovina. A general Herberštajn još 1642 pisao je za njih : „Ove Usorce hvale mi sa sviju strana stari krajišnici, koji su pod mojom upravom, i vele da su to viteški i najpošteniji lјudi između svih krajišnika što ih je pod Turcima“. Znatne seobe Bosanaca u Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju bile su i u doba Karlovačkog, Požarevačkog i Berlinskog mira 1699, 1718 i 1739 god., kada su, u glavnom, postavlјane potonje granice između Bosne i tih oblasti; a poslednja veća seoba zbila se je za austrisko-turskog rata od 1788—1791 god., kada je samo u Baniju i Karlovački Generalat prešlo preko 20.000 pravoslavnih Srba iz susednih bosanskih oblasti, sa 29 parohiskih sveštenika i 17 kaluđera iz manastira Rmnja na Uncu i iz Moštanice u Pounju. O vrednosti tih naših naselјa po hrvatskim Krajinama davali su najbolјa svedočanstva austriski krajiški zapovednici, pod čije su komande oni potpadali. Svi oni, gotovo bez izuzetka, izveštavali su nadležne vojne vlasti i cara: da su Srbi krajišnici vanredno hrabri, odlični i vredni vojnici; da se u Hrvatsku ne sele „praznih ruku“, već vode sa sobom znatan broj stoke i drugog blaga ; da su vrlo ugledni, imućni, dobro odeveni i naoružani lјudi. A glavni zapovednik na Hrvatskoj Krajini, general baron Herberštajn pisao je 1598 god. austriskoj nadvojvodkinji Mariji : da Srbi, koji se broje u najodličnije turske krajišnike, ne sele u Hrvatsku iz kakvog bilo straha, već zato što su zaista iskreno predani Hrišćanstvu i obraz im ne dopušta da podnose turska nasilјa. Zato su austriski carevi nastojali, čak i krajem XVIII veka, da se što više pravoslavnih Srba iz Bosne presele u Hrvatsku. O tome nas uverava, na pr., i jedno pismo Ilirske Dvorske Kancelarije u Beču, od 31 maja 1791 god., gornjo-karlovačkom i plaščanskom srpskom episkopu Genadiju Dimoviću da je austriski car — kako se u aktu izrično kaže : „s obzirom na mnogovrsne koristi, koje dobiva država doselјavanjem Srba u carske i kralјevske nasledne zemlјe“ — volјan, da i na sve nove doselјenike proširi stara prava i povlastice, koje su ranije date Srpskom narodu ; pa neka zato i episkop nastoji, da se iz susedne Bosne, na završetku neuspelog rata s Turcima od 1788—1791, što više Srba preseli u Hrvatsku. I, kao što smo videli, tom prilikom je samo u eparhiju vladike Genadija, u Liku i Baniju, preselilo iz Bosanske Krajine preko dvadeset hilјada Srba, sa 46 sveštenika i kaluđera…. Najzad treba naglasiti, da je u tih odličnih krajišika srpska nacionalna svest svagda bila budna i dizala im duh i narodni ponos. — Sem brojnih srpskih narodnih pesama sa hrvatskog Korduna i drugih krajiških oblasti, svedoče nam to, pored ostalog, i 1780 god. uporedo naslikani srpski i bosanski grbovi na glavnim stubovima pred oltarom u crkvi sela Velike Pisanice, koja je decenijama, u XVIII. veku, uz manastir Lepavinu, bila centar srpskog nacionalnog života u severnoj Hrvatskoj …. Sem pisanih istoriskih dokumenata o bosansko-hercegovačkom poreklu mnogobrojnih srpskih porodica u Hrvatskoj i Slavoniji uveravaju nas o tome i mnoga današnja prezimena hrvatskih i slavonskih Srba, kao što su na pr. prezimena Bosanac, Bosančić, Bošnjak i Bošnjaković, koja su prošireni naročito mnogo po severnoj Hrvatskoj i Slavoniji, po Zagrebačkoj i Pakračkoj eparhiji, gde ih ima u 80 srpskih parohija sa 19 raznih krsnih slava. Prezime Banjanin nosi 56 kuća po 9 raznih mesta u Lici—oko Otočca, Jošana i t. d., a ima ih i u dve parohije slavonske. Porodica koje nose ime Ercegovac i Drobnjak znatno je manјe. Vraneša ima 56 kuća oko Brinja i Smilјana u Lici; a Vranješevića po 9 parohija u Pakračkoj eparhiji. Grahovaca i Graovaca ima 72 kuće u Lici i u pet slavonskih parohija. Kuprešana ima 36 kuća u Lici, oko Metka … A sem njih ima znatan broj porodica, i po Hrvatskoj i po Slavoniji, koje nose prezimena : Ergarac (Rgar), Žegarac, Glamočlija, Zmijanac, Japranin, Jelečanin, Klјučanin, Kozarac, Krivošija, Kričković, Kruplјanin i Krupeša, Maglajić, Mataruga, Pećanac, Polimac, Prusac, Sarajlija, Unčanin, Usorac i t. d. Bila bi vrlo zanimlјiva i instruktivna detalјna studija celog ovog pitanja; a ja sam, u ovom kalendarskom članku, morao da se zadovolјim samo sa povlačenjem nekoliko osnovnih crta.
Autori: RAD M.GRUJIĆ
KALENDAR SPKD PROSVJETA, 01.01.1941