Branko Radičević
(Slavonski Brod, 28. mart 1824 — Beč, 1. jul 1853)
Potiče iz činovničke porodice. Njegov otac Todor Radičević bio je sitni činovnik, ali čovek od kljige. Pisao je i objavljivao radove po časopisima, ali je značajniji njegov prevod Šilerove drame Viljem Tel.Pored toga, posedovao je za ono vreme vrlo bogatu biblioteku.
Branko je na krštenju dobio kalendarsko ime Aleksije, ali ga je kasnije promenio i uzeo srpsko ime Branko. Školovao se na srpskom i nemačkom jeziku, bio je uvek odličan đak. Otišao je u Beč na studije prava, ali ga studije nisu interesovale: aktivno se uključio u rad srpske omladine u Beču, provodio se, čitao i intenzivno pisao pesme. Kada je oboleo od tuberkuloze, upisao je studije medicine uz stipendiju srpske vlade, tačnije kneza Mihaila. Bolest je prekinula i ove studije. Želeo je da studira slikarstvo jer je
loše zdravstveno stanje omeli su ga da ostvari svoj san da bude slikar. Porodicu je pratila tada neizlečiva bolest – tuberkuloza. Od nje su umrli Brankova majka, brat i sestra; Branko umire u dvadeset devetoj godini života. Sahranjen je u Beču, a kosti su mu prenesene na Frušku goru i sahranjene na Stražilovu iznad Sremskih Karlovaca, 1883. godine. Tu je podignut i skroman spomenik sa urezanim epitafom: „Mlogo hteo, mlogo započeo, čas umrli njega je pomeo“.
Radičevićje počeo rano da piše. U Beču, u krugu Srpske omladine i intelektualaca iz Vukovog kruga, on neprekidno piše. Vrlo je strog: stalno doteruje pesme težeći savršenstvu stiha, jezika i melodije. Prvu zbirku pesama objavio je 1847. godine – tu su objavljene njegove najbolje pesme: Devojka na studencu (prva pesnikova pesma iz 1843. godine), Putnik na uranku, Cic, Jadna draga, Neka sunca. To su kratke pesme. Ovde je objavio svoju čuvenu poemu Đački rastanak i satiričnu poemu Put.
Pod uticajem Vukovim ili iz potrebe da se oduži Srpstvu rodoljubivom poezijom, Radičević je 1851. godine objavio drugu knjigu pesama, to su bile epske pesms u deseteračkoj tradiciji. To je bio početak njegovog pesničkog pada. Ove pesme nisu ležale pesniku, njegov talenat i vokacija su u kratkoj lirskoj pesmi koja izlazi iz srca a ne u pesmi koja izlazi iz uma. Da je to tako zaključuje se na osnovu nekoliko pesama objavljenih iz rukopisne zaostavštine 1862. godine, pesama koje su ostale „u traljama“: Kad mlidijah umreti (1845), Ukor (poslednja napisana pesma, 1850), nedovršena pesma Tuga i opomena, započeta još 1844 – 45. godine. Sve što js pisao iz srca i za svoju dušu, spada u istinsku poeziju; ono što je pisao po potrebi da se ugodi trenutku, ostalo je bledo i mrtvo.
Ustaljeno je mišljenje o uticaju narodne poezije na pevanje Branka Radičevića. Uticaj je sasvim razumljiv iz najmanje dva razloga. Epoha romantizma neguje kult narodne poezije koja postaje uzor i izvor jezika, motiva i slika. Dolaskom u Beč Radičevićje ušao u krug srpske omladine zadojene patriotizmom, ali je još značajnije pesnikovo poznanztvo sa Vukom Karadžićem, on je nesumnjivo uticao na mladog pesnika da se zainteresuje za narodnu poeziju i da počne da piše u njenom duhu, epske pesme iz druge pesnikove knjige o tome najbolje svedoče. Ima istoričara književnosti koji negiraju uticaj narodne poezije na Radičevića (Milan Kašanin, na primer), ali do takvog stava došlo se iz drugih razloga: što Radičevićeve epske pesme nemaju onu umetničku lepotu i vrednost koju imaju lirske pesme kratke forme iz prve pesnikove knjige. Nesumnjiv je i sasvim prirodan uticaj narodne poezije na Radičevića. On se ogleda u jeziku, motivima, situacijama, leksici, lakoći izraza, jednostavnosti, versifikaciji, životnom stavu. Ugledanje na narodnu poeziju nije pasivno nego je stvaralačko, nije to podražavanje nego umegničko korišćenje navedenih elemenata u najboljim njegovim pesmama. Onde gde podražava, a to je epska poezija, tu nema poezije.
Radičević nije prvi srpski liričar, ali je prvi koji peva na čistom narodnom jeziku, spontano, lako i jednostavno. On stvara modernu srpsku liriku u duhu ondašnje evropske poezije. To je poezija koja stoji na samom početku moderne srpske lirike obeležavajući tako suštinsku prekretnicu i epohu. Pojavio se u pravom i značajnom trenutku,kada je žestoka bitka za uvođenje narodnog jezika u književnost i pobedu Vukovih ideja došla do vrhunca. To je bila 1847. godina, kada se pojavila njegova prva pesnička knjiga kakva do tada nije bilo: mladalačka, lepršava, sa bogatim registrom osećanja i raspoloženja, hedonistička i optimistička, poezija ljubavi i lepote, laka i mirna, čitljiva i moderna, bliska svakom čitaocu. To je poezija moderne i savremene tematike, realističkog sagledavanja života i čoveka, okrenuga prirodi, lepoti, životu.
Radičevićevu poeziju 
odlikuje nova versifikacija, oslobođena forma, bogatstvo lirskih oblika i vrsta, ditiramb, elegija, romansa, poema. Nju odlikuje skladan ritam, bogata eufonija, pevljivost – mnoge su njegove pesme komponovane pa je Radičević ne samo najčitaniji nego i „najpevaniji srpski pesnik“. (J. Skerlić)
Njegova poezija je nova i trajna ne samo po jeziku nego najviše po sadržini .ona je jednostavna, vedra, puna života i ljubavi prema životu. Njegova zasluga nije toliko u tome što je pevao na narodnom jeziku, nego je više u tome što je otkrio „čudesne poetske moći svoga jezika“. (D. Živković)
O BRANKU
IZ SEĆANjA MINE VUKOMANOVIĆ KARADžIĆ
Nestalan, kao što su obično đenijalne naravi, bješe i Branko, a osobito kad je dolazilo do izbora čega da se lati. Danas je s oduševljenjem učio medicinu, sjutra opet koju apstraktnu nauku. Danas bi nam ozbiljno rekao da će se nastaniti u Crnoj Gori, a već sjutra putuje po Srednjoj Africi – penje se na Livan – plovi po Nilu itd. Pa isto tako i sada, u pošljednjim trenutima života – bješe u njemu sazrela misao da ostavi medicinu, da se baci na vještinu i da postane slikar. Najprije htjede u Mletke radi zdravlja, pa onda u Rim da uči. „Dosta je meni dvije godine pa da premašim Rubensa” – reći će s takvijem pouzdanjem da mu čovjek morade vjerovati. Neobuzdanom, gigantskom duhu njegovom bješe još malo, te naže opet novijem smjerom da stvara, da se i tu uzdigne do nebeskijeh visina. – Ko bi to mogao odmjeriti: može biti da bi Branko i tu daleko dotjerao.
Ali ne bješe suđeno da mu se ostvari taj pošljednji ideal njegovijeh želja. Italije nije mogao vidjeti. Dosada mu je bôlja podgrizala život potajno i polako, a sada mu pozli na jedan mah tako da već bješe na izmaku. Nakon teška bolovanja predigne se i opet, ali kako? Potajna groznica cijedila mu je život neprestance, i tada se vidjelo da mu nema lijeka. Hodaše, istina, i dolažaše Vuku na dogovor, ali svaki dan sve slabiji. Vuk mu savjetovaše da se preseli u bolnicu. Tamo će mu se o trošku kneževu spremiti zgodna soba, tamo će ga dvoriti dvije vješte nudilje, a tamo će imati svega što mu po naredbi prvijeh bečkijeh ljekara bude valjalo za iscjeljenje. S tužnijem osmijehom pristane Branko i na to, te se preseli u bolnicu…
ĐURO DANIČIĆ O BRANKU
Meni se sve čini da će se ova (1847) godina spominjati u srpskoj književnosti, istina ne kao lijep danak u godini, ali – ako da Bog – kao osvitak tome lijepome danku. Ovo sam počeo slutiti kako sam čuo za “Novi Zavjet” da se sprema svojijem istinitijem vidjelom i Srbina da obasja. I zaista se moja slutnja sve više navršuje, jer dosad različne prilike, i lijepe i dosta ih, proletješe više Srba po nebu vedrome. Ja nijesam sad dokolan da ti ih ovdje sve nabrajam; ako nijesi spavao, ti si ih vidio, a ako si spavao, muči se sad i raspituj, ne bio se lijeniti. Ali ću ti jednu takvu priliku kazati koju mi ovdje od nekoliko dana gledamo, a kod vas se još ne vidi. Ta je prilika: Pesme Branka Radičevića. Ja mislim da do danas nije nijedan učeni Srbin ovako pjevao kao ovaj Radičević, a on pjeva onako kako treba Srbin književnik da pjeva. Osim toga, u ovoj se knjizi na nekoliko mjesta udarila prava naša sreća sa nesrećom našom, pravi napredak naš sa našom pogibli. – Još je u knjizi ovoj jezik kao suza, čist. Istina, još ih je malo, vrlo malo, koji ovako misle i rade kao ovaj Radičević, ali “ne boj se malo stado, jer bi volja oca nebeskoga da ti da carstvo.”
BRANKOVO PISMO ĐURI DANIČIĆU
Đuro Brate,
Evo već dva meseca kako mi u Zagreb pisa. Ja sam od to doba bio jedanput u Brodu, jedanput u Karlovcima, jedanput u Vukovaru, triput u Mitrovici, triput u Zemunu, dvaput u Beogradu, dvaput u Rumi, de sam i sad. Što ti do sad jošte ne odgovori ni sam ne znam.
Naše stvari dobro stoje, ako i nesu baš kako bi ja i ti teli, ali se nadam da će sve po našoj volji iskočiti. Junaštva se čine da ne mogu biti veća. Deset Srba po sto Madžara oteli. Kod Siriga su 27 Srbijanaca 5 do 600 Madžara rasterali. Obi su nam dana Madžari šanac kod Sentomaša otimali, nji je bilo oko 30.000, naši oko 2500. Kažu da je tu Madžara palo oko 1000, naši su izgubili samo trojicu. Taj su dan Madžari i na Turiju udarali, Srbi i dočekaju i ubiju oko 200 ljudi. Od naši kod Turije nije ni jedan pao. – Samo kod Futoga i Vršca (pre 8 nedelja) dva mala boja izgubili, prvi ludošću, drugi izdajom,
Kaži Maksu da se još koju nedelju pretrpi, jer za sad mu ne mogu ništa poslati.
Ja sam kod Vuka ostavio neki Schuldschein i Vollmacht za krojača. Zato piši krojaču da tebi dođe, i podaj mu ona pisma, još mu kaži da piše na Judicium delegatum militare mixstum u Prag, od koga ću čuti kad će novce dobiti. ( Krojač sedi: Neue Wieden, Lange Gasse 745). Učini mi to lepo te molim.
U Beogradu sam sedeo kod tvog brata. Tu sam i tvoju mater našao. Kako me vide odma zapita: Šta je s mojim Đokom? Njoj neko kaza da si u Pragu poginuo, te sam ti tako dosta muke imao dok sam je uverio da si živ, i da ne beše pisama što si mi u Zagreb pisao, bi bogami sve moje reči uzalud bile… Drugi put više.
Pozdravi mi Vuka i njegovu gospu i Minu njegovu. Zbogom.
U Rumi 13./8. 848.
Tvoj
BRANKO
Kad na me adresiraš dodaj: Beim Oberstuhirichter Jovani Stojčević abzugeben.
Pozdravi mi Natoševića ako je još u Beču. Ni njemu ne mogu još duga da vratim.
MINI KARADžIĆ U SPOMENICU
Pevam danju, pevam noću,
Pevam, sele, što god hoću:
I što hoću, to i mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ` zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.
DEVOJKA NA STUDENCU
Kad sam sinoć ovde bila,
I vodice za`itila,
Dođe momče crna oka
Na konjicu laka skoka,
Pozdravi me, zborit` ode:
„Dajde, sele, malo vode!”
Ove reči, slatke strele,
Minuše mi grudi bele.
Skoči` mlada, njemu stigo`,
Digo` krčag, ruku digo`.
Ruka drkta . . . krčag dole . . .
Ode na dve, na tri pole.
Još od njega leže crepi,
Ali gde je onaj lepi?
Kad bi sada opet doš`o,
Ma i ovaj drugi proš`o!