Dalmacija Obišaji, kultura, društveni život

Iz crkvene istorije severne Dalmacije

Običaj čuvara Hristovog groba

I ove godine se na Veliki Petak okupila družina čuvara Hristovog groba koja u batajničkoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice nastavlja viteško-liturgijsku tradiciju svoga starog dalmatinskog zavičaja.

Tradicionalno okupljanje družine započinje (re)izborom harambaše, a oni stavljeni pod njegovo zapovedništvo defiluju, ulaze u crkvu i smenjuju se u stražama kod Hristovog groba. Ovaj običaj iz Vrlike daje Svetoj Liturgiji izvesne tonove ratničkog dostojanstva, a prisutni vernici se upoznaju sa burnom prošlošću, drevnom epikom dinarskog podneblja i postojbine. Cetinska krajina je kolevka ovog običaja koji ima sjajnu manifestaciju, predstavljajući sintezu spoljašnjeg sjaja narodne nošnje, i unutrašnjeg značaja liturgijskog sabranja i eshatološkog usmerenja.

VRLIKA U ISTORIJI PRAVOSLAVNE DALMACIJE

Vrlika zauzima značajno mesto u prošlosti pravoslavlja u Dalmaciji i tamošnjeg srpskog naroda. U tim krajevima se naročito ističu etički zahtevi Kosovskog zaveta i svetosavske svesti. Novovekovna istorija Srba u Cetini i njenom krajištu naročito, poznaje iskustvo verskih i civilizacijskih sukobljavanja. Kada se posmatra narodna nošnja iz Vrlike i Cetinske krajine na njoj se očituju nemirni vihorovi seoba, jeka ljutih borbi i ratničko krvarenje. Ko poznaje crkvenu istoriju severne Dalmacije zna za pritiske stranih vlasti koji su preduzimani u cilju potiranja pravoslavne vere. Sve to se preliva na cetinskoj narodnoj nošnji, koja viđena u Batajnici i beogradskoj crkvi Sv. Marka poslednjih dana Strasne sedmice i uoči Vaskršnjih praznika, uspešno održava kontinuitet dinarske srpske istorijske tradicije.

Mlečani su sprečavali rad srpske jerarhije i kanonsku vlast Pećke patrijaršije za sve vreme njihove vladavine u Dalmaciji. Republika Svetog Marka je favorizovala potčinjavanje pravoslavnih Srba u poslovima duhovnih stvari grčkim vladikama. Filadelfijski mitropoliti koji su stolovali u Veneciji bili su Jelini (Grci) koji su bili emocionalno i mentalno daleko od srpske pastve Ravnih Kotara, Bukovice i Zagore, plaćeni činovnici odvojeni od naroda na pravi birokratizovani način. Međutim, tamošnji Grci, pripadnici građanskog staleža bili su naklonjeniji Srbima saosećajući sa njima zbog pripadništva istoj veri i bivši u sličnom društvenom položaju. I njih je mletački lav preteći posmatrao, baš kao Morlake „rašanskog obreda“.

Dalamtinski Srbi priznaju tajnu vlast episkopa gornjokarlovačkih, tada se dešava vršenje tajnih rukopolaganja, koja se u istoriografiji označavaju kao „dovijanja“. Pokušaj Simeona Končarevića iz 1750. godine da se u Dalmaciji ustali vlast pravoslavnog episkopa, najavila je period verske liberalizacije koji će zaista doći sa Francuzima početkom XIX veka. Ali baš u tom vremenu u Dalmaciji se javlja ličnost episkopa Venedikta Kraljevića, nekadašnjeg dabrobosanskog mitropolita, fanariota, koji ulazi u opasan projekat unionističke akcije.

U pismu upućenom mitropolitu Stefanu Stratimiroviću (1790–1836), koje su napisali dalmatinski Srbi, ukazujući na opasnost od unijaćenja koje je u prvoj polovini XIX veka propagirao episkop Venedikt Kraljević, počinje se sa istorijskim osvrtom:

„Deo pravoslavnog stada Hristovog koji živi u Dalmaciji, Boki Kotorskoj, Dubrovniku i Istri, oko 70.000 duša danas je postradao, kako je i nadaleko znano, zbog mnogoletnog lišenija svoga Arhipastira, a prave utehe u svom veroispovedanju nema, morajući čak (primjer može biti bez premca u svetu) da u više svojih hramova drži pridružen zapadni oltar, na kome su održavana posvednevna zapadna bogosluženja“. (Prepiska o uniji dalmatinskog episkopa Venedikta Kraljevića sa austrijskim praviteljstvom, u Biogradu 1863, str. 11).

O Venediktu Kraljeviću je uravnotežen, ali za crkvenu istoriju opet poražavajući sud, dao moderni istoričar Đoko Slijepčević kada za njega daje ocenu da je bio u pitanju „čovek avanturističkog duha, labilnog ličnog morala, i veoma umešne snalažljivosti“. (Istorija SPC, knj. II, str. 573)

U kolikoj meri je politička prošlost Cetinske krajine i Vrlike imala tešku sudbinu opominje nas najpre zapis jednog nepoznatog pravoslavnog sveštenika: „Godine 1714. pleniše Turci Cetinu i Vrliku (na oderi) i mnoge duše hristijanske porobiše i izsjekoše“ (Stari srpski zapisi i natpisi, br. 5264). Reči „na oderi“ opominju nas da je pohod Turaka iz pravca Bosne bio propraćen masakriranjem hrišćana. Umetnička poezija fra Andrije Kačića Miošića nadahnuta narodnom epikom, opevala je ista dešavanja u svom ritmičkom izrazu, u dijalogu delija Marka Ćurkovića i Ibre Dizdarevića:

„Ako te je rodilaTurkinja,
A mene je Cetinka Vlahinja,
Pođi s Bogom, a ne gubi glave
Moja puška za igru ne znade“.

Cetinska krajina je važna kao ishodište srpskih seoba u Žumberak sredinom XVI veka. Od tih žumberačkih Srba, koji su mahom pounijaćeni u drugoj polovini XVIII veka, potiče i blagorodni monah Arsenije Vrlikić (Verlikić), sabrat manastira Gomirja. On je bio rodom iz tamošnjeg sela Bojanaca, srpske pravoslavne oaze, a poznat je kao ktitor zvona za saborni hram Eparhije karlštatske u Plaškom.

ISTORIJA PRITISAKA NA DALMATINSKE SRBE

Unijatski pokušaji episkopa-otpadnika Venedikta Kraljevića, karijeriste i korumpiranog čoveka, jednog udžbeničkog primera negativnog fanariotskog karaktera, završila se u krvoprolitiju. Venedikt je mislio da se unija među dalmatinskim Srbima može širiti putem škole, da se njihovi epski stereotipi i okoštale verske predstave mogu promeniti katedrama i unijatskim profesorima. Zato je u dogovoru sa vlastima finansirao dolazak trojice obučenih grkokatoličkih bogoslova: Stupnickog, Čirovskog i Čestinskog. Kada su Srbi uočili da je bogoslovsko učilište u Šibeniku rasadnik rimske slatkorečive prelesti, sasvim strane pravoslavnom svetootačkom etosu, počeli su deci da zabranjuju dalje školovanje. Monasi manastira Krke se zaklinju „da će se pravoslavna vjera i krvlju braniti“. Narodni prvaci Stevan Vujinović, Nikola Knežević i Natal Popović su 24. maja 1821. pisali mitropolitu Stefanu Stratimiroviću „da se naruši zločinitelj i usija vraždu i neprijateljstvo u nas“.

Na prvi dan Duhova, 10. maja 1821. godine, zaverenici su napali kočije episkopa Venedikta Kraljevića, pucali su verujući da se on nalazi u njima, ali kako je on instiktivno odložio uobičajenu šetnju, žrtve su bili: kanonik Aleksej Stupicki, gradski komesar Šibenika, i još dvojica ranjenih činovnika. Uhapšeni su kao inspiratori i stvarne kolovođe: protosinđel Kirilo Cvjetković, rodom iz Boke Kotorske, jeromonah Nikanor Knežević, zvani Vukobrat. (Vukobrata ima inače sa obe strane Dinare, a u Bosni su koncentrisani u mestu Resanovaci kod Bosanskog Grahova). Neposredni atentatori Katić i Klepo umrli su u zatvoru, dok je izvesni umešani Popović-Čoko 1822. uspeo da pobegne iz sužanjstva i da se domogne Bosne.

Venedikt Kraljević, čovek za koga su Srbi mislili da je Grk, a Grci da je Srbin, koji je govorio čudnom mešavinom slovenskog jezika iz okoline Soluna i novogrčkog dijalekta, u svojim unijatskim kombinacijama nije računao na violentnost srpskog dinarskog tipa. Čovek koji je mnogo puta bio umešan u pronevere novca, kukavički je pobegao u Italiju. Pred kraj je u svom Testamentu dao opravdanje svoje crkvene delatnosti: „Namera moja je bila samo, da prosvetlim svoje duhovno stado i da uklonim mržnju među pravoslavnima i rimokatolicima i da ih složim u bratskoj ljubavi“. (Boško Strika, Dalmatinski manastiri, str. 60–61). Nikanor Grujić je boraveći u Italiji sreo Kraljevića koji se po njegovom svedočanstvu „nije pounijatio, nego je i danas ostao pravoslavan“. (Avtobiografija, str. 184)

Međutim, i dalje su nastavljeni versko-politički pritisci na Srbe. Austrijski guverner u Dalmaciji, grof Venceslav Lilienberg, uspeo je putem mita i potplaćivanja da pridobije za „carsku vjeru“ dvojicu srpskih sveštenika Petra Kričku iz Kričaka i Marka Busovića iz Baljaka. Civilna administracija u Dalmaciji je 8. marta 1832. javljala da je na uniju prešlo ukupno 49 duša iz drniškog kraja. (Istorija SPC, knj. II, str. 594–595). Episkop Pantelejmon Živković je bio čovek nepokolebljivog i čvrstog stava u pogledu unije. Da bi odoleo pritiscima vlasti koja je davala žito narodu u oskudici da preće na „carsku vjeru“, kupio je velike količine namirnica i delio pastvi besplatno…

U maju 1844. godine u Vrlici su se u isto vreme obreli pravoslavni episkop Jerotej Mutibarić i unijatski (grkokatolički) biskup Gavrilo Smičiklas. Tada je bila u toku ceremonija osvećenja grkokatoličkog hrama. Veći deo naroda, da bi dokazao privrženost pravoslavnoj veri pohrlio je na službu u pravoslavnu crkvu. (Istorija SPC, knj. II, str. 600–601)

SMISAO OBIČAJA I POREKLO

O čuvarima Hristovog groba je svojevremeno pisao u „Pravoslavnom misionaru“ sadašnji Episkop šabački Lavrentije, koji videvši ih, stiče utisak da ispred njega stoji poredana družina Kostreša i Plavše harambaše. Epičan utisak koji čuvari stvaraju oživljuje borbeno nasleđe predaka, ali ne na nivou prizemnosti i neke preteće agresivnosti. Ljude dinarskog pojasa karakteriše opsesivnost prošlošću, ta zanetost pripovedanjem i pesmom o minulim podvizima je plod samih istorijskih okolnosti. To umetničko zanesenjaštvo se ne izvrće u jedan idolopoklonički odnos prema istoriji. U slučaju Čuvara Hristovog groba, Liturgija na kojoj prisustvuju prihvatila je ratne napore svoje pravoslavne pastve, podvige u krvi odbrambenih ratova „pod krstaš barjakom“, a vođenih „za krst časni i slobodu zlatnu“. Spasitelj Gospod Isus Hristos ima dve prirode: božansku i čovečansku. Okretanje glave i zanemarivanje prošlosti vodi ka političkom monofizitizmu koji itekako pogoduje globalističkoj prelesti svakodnevice.

Tradicija Čuvara Hristovog groba, viteško-liturgijski običaj, predstavlja sintezu verskog predanja i nacionalnog istorijskog iskustva. Naravno, nije lišen evharistijskog usmerenja i osmišljenja. Običaj je pod blagoslovom Episkopa sremskog gospodina Vasilija odnegovan i ustaljen u novom batajničkom hramu, gde i sveštenstvo Hrama Rođenja Presvete Bogorodice pomaže u održanju kontinuiteta ovakvih istorijskih tradicija.

Radovan Pilipović

Sinjska alka

Časopis „Slava“ 1896.

Život i običaji naroda srpskog – Vuk S. Karadžić, u Beču 1867.

                                                                                                                                Iz zbirke etnološkog muzeja – Beograd 1934.god.

Dalmacija u istoriji naše literature

„Matica“ – list za književnost i nauku, Beograd – 1866.god.

nastavak

„Bosanska vila“ 1910.god

„Bosanska vila“ – 1912.god.

Zbornik Matice srpske, Novi Sad

nastavak

nastavak

nastavak

„Orao“ 1876.

PDF

Mitrović Aleksandar – Ženidba i udadba u sjevernoj Dalmaciji 1.

Mitrović Aleksandar – Ženidba i udadba u sjevernoj Dalmaciji 2.

Ivo Brkić – Groktalica i kantalica u Žegaru

Milenko Pekić

VUK I SLOVENSTVO DALMACIJE

SAŽETAK: Na temelju objavljene arhivske građe, nepoznatih arhivalija i brojne literature, ukazuje se na značaj koji je Vuk odigrao u slovenskoj istočnojadranskoj pokrajini. Veliki reformator je, u zavidnoj mjeri,omogućio da se razriješi njen apsurd zvan italijanština i da se Dalmacija značajno okrene svom slovenskom identitetu. U tome mu je pomogla poletna elita odgojena i na njegovim knjigama. Hrvati u većoj mjeri ali i Srbi, i pored toga što je u njihovim redovima bilo brojnih protivnika

Vukove reforme. Proces je bio dugotrajan ali uspješan. Dalmacija je napokon i pobjedonosno otkrila svoje slovenske korijene — hrvatske više, dok su srpski bili još snažnije potvrđeni. Za jedan i drugi narod mož se reći da su se otada rađali kao Sloveni, ali i da su to ostajali — Hrvati ili Srbi. U tome se vidi i značajan uticaj Vuka Karadžića na složene odnose u Dalmaciji tokom XIX vijeka.

KLjUČNE REČI: Vuk Stefanović Karadžić, Dalmacija, Hrvati, Srbi.

Okvir ovog napisa čine međe Dalmacije uspostavljene na zasjedanju AVNOJ-a. Raniji geografski pojam ove slovenske jadranske pokrajine bio je daleko širi.¹ Austrijski i austrougarski pojam Dalmacije kao geografska odrednica nije u osnovi moga kazivanja.² Unutar njega sve do 1918. godine bila je i Boka Kotorska, koju izuzimam iz rada. Razloga je podosta. Najveći je taj što je u Boki tokom više stotina godina bio izgrađen poseban socijalno-privredni, kulturno-istorijski i političko-nacionalni sistem.³

Samo vrijeme radnje uokvireno je aktivnošću „najvećeg srpskog intelektualca“ XIX vijeka — Vuka Stefanovića Karadžića.⁴ On je nizom veza bio povezan s Dalmacijom. Na istočnu obalu Jadrana prvo su stigle njegove knjige. Preko njih je uspostavljao trajne veze s mnogim ljudima na primorju. Prije nego je napisao ijednu knjigu Vuk je znao podosta o Dalmaciji. Bilo je to u doba odvijanja srpske revolucije, kada je svom gazdi Ivanu Jugoviću svako jutro na sto iznosio „po jedno staklo od rozolije u slami ili u šipgu jadranske šljivovice“.⁵ Tri decenije kasnije Vuk je stigao u grad u kojem se proizvodio čuveni maraskino, koji je i pio u najotmjenijim kućama. Od tada će se to evropsko piće posluživati i u gostoljubivom Vukovom domu._⁶

Daleko presudniji trenutak u Vukovom okretanju Dalmaciji bio je veliki odziv prenumeranata na njegov Rječnik iz 1818. Te godine pretplatilo se 105 ljudi sa slovenskog primorja. Vuk je bio oduševljen, i već iste godine upućuje prvo pismo u tadašnju Kraljevinu Dalmaciju. Poslao ga je najzaslužnijem čovjeku za odziv na prvo organizovano prenumeriranje Dalmatinaca — episkopu Venediktu Kraljeviću. Baš od te 1816. godine i datira prva razmjena pisama s ljudima u Dalmaciji. Vuk je njihova pisma krajnje pedantno čuvao i pored toga što je održavao vezu s više od 1.000 ljudi i s njima razmijenio preko 7.000 pisama; oko 2.000 je Vukovih, a oko 5.000 je njemu upućenih.⁷

Zahvaljujući Golubu Dobrašinoviću, najboljem znalcu života i djela Vuka Karadžića, znamo da je srpskom prosvjetitelju pisalo 67 Dalmatinaca (u ovaj broj uračunavam i pisma koja je Vuk dobio od raznih institucija iz Dalmacije) i da je do danas sačuvano 468 pisama. Nažalost, sada nam je poznato samo 31 pismo koje je Vuk poslao prijateljima u južnoslovensku pokrajinu.

Ostanemo li u okviru definisanih granica Dalmacije, znači izuzmemo li ljude iz Boke, i ograničimo li se na razdoblje do 1860. godine — brojke postaju nešto drugačije. Do tog perioda sačuvano je 181 pismo koje je Vuku uputilo 48 ljudi rođenih, odraslih ili na službi u Dalmaciji, koje uslovno nazivam Dalmatincima, i samo 21 koje je Vuk poslao na adrese u slovensko primorje. Pogledamo li u nacionalnu strukturu Vukovih korespondenata vidi se da je bio u prepisci s jednim Slovencem, dvojicom Nijemaca, trojicom Italijana, trinaestoricom Hrvata i dvadeset devetoricom Srba. Među njima su: vladika Kraljević (porijeklom Grk ili Cincar), Medo Pucić i Nikola Tomazeo, koji nesumnjivo pripada italijanskoj, ali i srpskoj književnosti i pored toga što se sam nacionalno izjašnjavao kao Dalmatinac.

Jednako je zanimljiva i socijalna karta ljudi s kojima je Vuk Karadžić održavao vezu. Najbrojniji su austrijski državni službenici —njih 16 na broju i 1 ruski. U stopu ih slijede sveštenici: katolički (3) i pravoslavni (12) — od toga 4 vladike, 4 arhimandrita, 2 igumana, 1 protopresviter i 1 protosinđel. Trgovaca je relativno malo — samo 7, a slobodnih profesija (književnika, izdavača i knjižara, učenika i nepoznatog zanimanja) 9 ljudi.

Imamo li pred očima samo ove brojke odmah se uočava taktika koje se pridržavao Vuk Karadžić. Prevashodno se obraćao predstavnicima vlasti na svim nivoima; od ađutanata dalmatinskih namjesnika do opštinskih načelnika, vojnih dužnosnika i sudskih činovnika, ali i direktora gimnazija i učitelja. S njima je uspostavio kontakte tek četrdesetih i pedesetih godina XIX stoljeća. Visoki predstavnici pravoslavne crkve u Dalmaciji stupiće s njim u vezu već 1816. godine, kao što smo vidjeli, i prema sredini vijeka one će prestajati, u najvećem broju slučajeva, samo zbog smrti njegovih prijatelja. Mjesto će nadomiještati carski službenici, u velikom broju slučajeva, katoličke vjeroispovijesti. Za iznošenje nekih čvršćih i temeljnijih sudova nama nedostaje popriličan broj pisama koja je Vuk razmijenio sa poznanicima i prijateljima iz Dalmacije; bilo da se radi o njegovim pismima poslanim u primorsku pokrajinu, ili dalmatinskim adresiranim na Vukovo ime, koja su sigurno postojala.⁸

Međutim njegova pisma koja su stigla u ruke Dalmatinaca doživjela su drugu sudbinu; sačuvano ih je,⁹ ili bar nam je danas poznato, posve malo — vidjeli smo tek 31 na broju. Pisma su mu stizala iz: Šibenika, Dubrovnika, Splita, Vodica, Obrovca, Imotskog, Vrilke, Sinja, Trogira i Zadra. Pisali su mu ili on njima: Spiridon Aleksijević, Andrija Alujević, braća Batara, Ilija Bracanović, Ivan Brčić, Đovani (Vuk ga zove Jovan,¹⁰ a drugi Ivan) Burati (Giovanni Buratti), Josif Valenčič, Vuk Vrčević, Jeremija Gagić, Ivanić, Nikola Dimitrović, Matej Đurić, Gerasim Zelić, Stjepan Ivićević, Frančesko Karara (Francesco Carrara), Stefan Knežević, Jerotej Kovačević, Venedikt Kraljević, Ante Kuzmanić, Hadži-Jovo Kujundžić, Jovo Lainović, Ivan Ljepopili, Adolf Majer (Maueg), Savo Matov Martinović, Dimitrije Milaković, Josip Mrkica, Jerotej Mutibarić, Đorđe Nikolajević, Isaija Oluić, Fridrih (Fridrich) Orešković, Dimitrije Perazić, Franc Peter (Franz Petter), Gerasim i Božidar Petranović, Spiridon Popović, Petar Preradović, Đuro Pulić, Medo Pucić, Josif Rajačić, Mihovil Šimetin, Delfina Sirovica, Andrija Stazić, Ana Stratimirović, Nikola Tomazeo (Tommaseo), Simeon Trkulja, Jakov Ćudina, Frane Cvitković i Jovo Škuljević.

Navodim sve danas poznate Vukove korespondente. Bilo bi pogrešno vjerovati da je ovo potpun spisak ljudi iz Dalmacije koji su održavali pismenu komunikaciju s njim, a pogotovo onih s kojima je „kolos jugoslovenske literature“ bio u vezi;11 bilo da su ga posjećivali u njegovom gostoljubivom domu u Beču ili da su na neki drugi način dolazili s njim u dodir. Navesti sve ljude iz ove grupe značilo bi donijeti popis najznačajnijih ljudi iz prve polovine XIX stoljeća u Dalmaciji.

Posve je zanimljivo kojim su se sve pismenima, pravopisima i jezicima služili u međusobnim komunikacijama. Vuku, koji je tako hrabro krenuo u rat za srpski jezik i pravopis, pisali su na italijanskom, njemačkom i najviše upravo na srpskom jeziku. Upotrebljavali su ćirilično i latinično pismo, građanski pravopis ali i one koji su dobila ime po Vuku, Gaju i Kuzmaniću. Skoro svi Srbi pisma ispisuju ćirilicom i predvukovskim pravopisom. Samo se Venediktu Kraljeviću (u jednom) i Jeroteju Kovačeviću (u dva) pisma omakla po koja ozlogašena „jota“, uz to „zlosrećna, neščasna, krivorepa“,12 dok je nagtredni Špiro Popović napisao jedno pismo gotovo posve u Vukovom duhu. Samo je jedan Dalmatinac — nesuđeni vukovac — Dimitrije Milaković, sva svoja pisma iz Dubrovnika (i jedno iz Novog Sada) pisao Vukovim pravopisom. Hrvati, pa i rimokatolički sveštenici, pisma su ispisivali latinicom ali i ćirilicom, umnogome se držeći Vukove ortografije (Ivan Brčić, Ivan Dedić, Josip Mrkica, Frane Cvitković, Fridrih Orešković).

Prvo pismo koje je Vuk uputio episkopu V. Kraljeviću 1816. godine bilo je uvod u plodonosnu korespondenciju između njega i ljudi iz Dalmacije.

Već naredne, 1817. godine, veliki reformator štanirao je pohoditi Dalmaciju, čiji su se ljudi u tako velikom broju pretplatili na njegov znameniti Rječnik.13 Okolnosti su htjele da se na primorju Vuk Karadžić nije pojavio ni 1823, 1824, 1826, ali ni 1830. godine, i pored žarkih nastojanja da vidi južnoslovensku obalu.¹⁴ Želja mu se ostvarila 1834. godine kada se u Trstu ukrcao na brod. Pramac mu je bio usmjeren u pravcu jadranske pokrajine.¹⁵ Vuk je tako po prvi put doplovio do Dalmacije. Druga prilika ukazala mu se 1838. godine. I dobro mu je došla, jer je trebao zaboraviti na smrt mladoga sina Save, čijoj sahrani u dalekom Petrogradu nije mogao prisustvovati.¹⁶ Odlično je znao da rad, pogotovo na terenu, najbolje liječi roditeljske rane. Spakovao je putni kovčeg i krenuo na put. Krajem maja već je bio u Hrvatskoj, a sredinom juna 1838. godine obreo se u Dalmaciji — Zadru. Nakon 49 dana provedenih u Dalmaciji Vuk je morao biti vrlo zadovoljan. Radost podjeljuje sa suprugom Anom: „Sakupio sam puno zanimljive građe za svoj posao“.¹⁷ Iz drugih izvora saznajemo da je „svuda одъобоега вѣроисповѣданія Србаля и одъ нѣмачке италіанске господе радостно причеканъ, почествованъи гостйенъбивао, кое показуе да сезаслуге господина Вука о езику нашемъ и кньжеству и у Далмаціи достойноуважаваю“.. Zadnjeg dana avgusta 1838. godine Vuk Karadžić je otplovio iz Zadra prema Trstu. Dobro je pazio na svoj putni kovčeg u kome se nalazilo obilje građe „грађе „засловаръ, граматику, описаніеобичаянароданашегь“. Zaista se s pravom ponadao i dr Božidar Petranović da će ovo „учено путованѣ нѣговом ногокъобогатѣні юезикъ, кънараштаю кньжества, къболѣмъ познаваню и уважаваню народни нашио бичая принети“¹⁸ I nije se prevario. S mnoštvom prikupljenih pripovjedaka, pjesama i brojnih narodnih običaja, Vuk se vratio u Beč početkommseptembra 1838. godine.

Nedugo potom ukazala mu se 1841. godine još jedna prilika da krene na jug. Objema rukama prihvatio je poziv Nikolaja Ivanoviča Nadeždina i Dimitrija Maksimoviča Knjaževiča i ponovo se uputio na put koji ga je vodio u Dalmaciju. U nju je doputovao vozeći se ličkim kolima. Silazeći niz velebitske padine novom cestom preko prevoja Mali Alan ugledali su i more. Skoro godinu dana Jadranom je već plovio brod u čijem je salonu visila Vukova slika, a na pramcu broda bijaše urezano ime Vuk Karadžić.¹⁹ I dok je jedan „Vuk“ brazdao Jadranskim morem onaj po kome je prvi dobio ime, zavaljen u lička kola, prilazio je Obrovcu, prvom naselju na još jednom putu u južnoslovensku pokrajinu.

Proći će skoro jedanaest godina, prije nego li se Vuk ponovo uputi prema Dalmaciji. U međuvremenu predano je radio na objavljivanju sakupljene građe. Izlazile su knjiga za knjigom: drugi i treći svezak narodnih srpskih pjesama, Vuka i Caee Tekelije pisma, znameniti Hoeu zavjet, Gospodinu sa dva krsta, poslovice, Kovčežić i veliko leksikografsko ostvarenje — Srpski rječnik, prepun riječi i priča iz Dalmacije.

I jedno Vuk nije zaboravljao — otpisuje na pisma brojnih novostečenih prijatelja iz Kraljevine Dalmacije, ali i čita pristigla. Uzmimo samo npr. Splićane. U Dioklecijanovom gradu za Vuka se znalo i prije njegovog prvog dolaska 1835. godine. Prvi kontakt c njim uspostavili su brojni trgovci rodom iz tadašnje Turske, koji su u ovom gradu našli utočište i mogućnost širokog polja rada. Njima će se ubrzo pridružiti i ljudi koji su se rodili u gradu podno Marijana. Bilo ih je iz najrazličitijih društvenih slojeva: profesora, učitelja, sveštenika i službenika u ostalim državnim službama. Pišu mu u prvom redu o stvarima koje se tiču njegovih knjiga, ali i o nizu drugih zanimljivosti. Naravno da se taj broj Vukovih poklonika iz Splita uvijek povećavao poslije svakog njegovog dolaska u Marulićev grad: 1835, 1838, 1841, 1852, ali i 1861. i 1863. godine.²⁰ Vuk im je stalno pri ruci i sa željom da pomogne. Navraćaju i u njegov dom u Beču učeni Kapapa i župnik Alujević — prvi od Splićana koji ga pohodi.²¹

U Beču će Vuka posjetiti u više navrata i Konstantin Vojnović,osobito kada je postao student Bečkog univerziteta. Istina, njegova porodica tada nije živjela u Splitu, ali će on od 1858. godine postati njegov žitelj i jedan iz plejade narodnih preporoditelja Dalmacije. Kada se nastanio u Splitu, u kući Andrić na Rivi, s njim su već bila i dva sina Lujo i Ivo, kasnije čuveni književpici. Prije negoli je postao građanin Dioklecijanovog grada, Konstantin je završio gimnaziju.

Bijaše italijanska, što je tada bilo uobičajeno u Dalmaciji u kojoj je većina stanovnika bila slovenskog porijekla. Međutim, Vojnović, fanatični katolik, u mladosti kršten u pravoslavnoj crkvi u rodnom Herceg Novom, poput velikog broja svojih drugova nije znao jezik najvećeg dijela ljudi iz Dalmacije. Da li ga je učio iz Vukove knjige još za života svoga oca, pretplatnika na pjesmarice, ne može se sa sigurnošću reći, ali već 1849. godine čitamo i njegovo ime među Vukovim prenumerantima. Kada se 1851. godine Vojnović obreo u Beču na studiju, počela su redovita navraćanja mladog Dalmatinca u gostoprimljiv Vukov dom.²² Nakon svakog dolaska Vojnović je morao biti sve oduševljeniji pristaša maternjeg jezika. Po okončanju studija, kada se skrasio u Splitu, bilo je za očekivati da će Vuku uzvratiti gostoprimstvom. Vidjeli smo, Vuk će posjetiti Split i 1861. i 1863. godine, a tada je u njemu već živio agilni advokat dr Konstantin Vojnović.²³ A baš te godine bile su presudne u razvoju narodnog bića Dalmacije.

Na planu buđenja slovenskih osjećaja u Dalmaciji su već sticana prva iskustva a osnovane su i prve slovenske čitaonice. U jednoj od njih — splitskoj — aktivno učešće uzeo je i nadobudni advokat dr Vojnović, koji će se potpisati na dopisu kojeg je 1863. godine uprava poslala Vuku kako bi mu se zahvalila na vrijednom poklonu. Naime, Vuk je u Split preporodnoj ustanovi poslao više svojih knjiga, ali ne i svoju sliku. Zato Splićani, uz zahvalnost na daru, iskazuju „vruču želju, da /im/ dvorana /čitaonice/ nakićena bude sa slikom jednog od otacah naše književnosti /M. Pekić/“.²⁴

Kakav je K. Vojnović bio pobornik velikog reformatora vidi se i po tome što su mu djeca napamet učila narodne pjesme iz Vukovih zbornika. Prednjačio je šestogodišnji Ivo, kasnije veliki dramaturg, kome su, docnije će priznati, i Vukove narodne pjesme poput luči osvjetljavale djetinjstvo.²⁵

Ispod stana prvog splitskog advokata nalazile su se prostorije Narodne slavjanske čitaonice. Ljudi okupljeni oko nje spremali su se za istorijsku misiju. Trebalo se obračunati s velikom boljkom zvanom odnarođivanje. Ona se u Splitu, ali i čitavoj Dalmaciji, doživljavala kao italijanština. U toj borbi članovi Čitaonice odigraće presudnu ulogu. Kruna njihova uspjeha jeste pobjeda na opštinskim izborima 1882. godine i prelazak opštine u ruke Hrvata.²⁶

Vuk, kojeg su u Dalmaciji, pa i u Splitu, voljeli i čije su knjige čitali i čuvali, moćno je pridonosio tim pobjedama. Devetnaesto stoljeće bilo je presudno u njenom životu — otkrivala je zapretene slovenske korijene, uveliko i Vuku zahvaljujući. Preko 90% stanovništva Dalmacije bijahu Sloveni,²⁷ a tek sredinom XIX vijeka njeni najumniji sinovi započinju odlučnu borbu za svoje iskonske, počesto zaboravljene, osnove. Zaista se treba upitati kako se desilo da su tek tokom XIX vijeka najnapredniji muževi urbane Dalmacije otpočeli s raspretavanjem svojih slovenskih korijena? Ponovimo još jednom. Većina Dalmatinaca bili su Sloveni, a bijahu, u isto vrijeme, i tuđini na svojoj rodnoj grudi. Tako se desilo da je jezik neznatne manjine — Italijana — postao službeni jezik Dalmacije. Ogromna većina stanovništva taj jezik nije razumjela. Štaviše, vlast s centrom u Beču kao nastavni jezik u škole uvodi jezik Dantea i Petrarke. Izgledalo je kao da je okupator na svojoj zastavi ispisao Slavus nascitur, Italus fit.7 Stanovnika ca Apeninskog poluostrva na južnoslovenskim obalama bilo je malo, ili nikako.

Otuda se napor njemačkog Beča da „stvori“ što više Italijana svodio na zanemarive uspjehe. Tako je u Dalmaciji začeo proces slovenskog rađanja i hibridnog stvaranja. Slične zablude u Evropi su već bile razrješene. Sada se pružala šansa neodrođenim Slovenima Dalmacije da uče na primjeru evropskih revolucionarnih ostvarenja u razrješavanju problema nacije.

Apsurd Dalmacije — u kojoj se mislilo i govorilo italijanski, zapovijedalo njemački, a slušalo slovenski, imao je apsolutnu prednost u rješavanju. Bijaše to izazov za najbolje njene sinove — elitu, koja se školovala van rodnog zavičaja. Prednost su imali obrazovani i mladi. Istorija im je dodijelila ulogu graditelja ideologije — svijesti o vlastitom identitetu. Unutar nje, po značaju, jezik je zauzimao prvo mjesto. Uostalom, na univerzitetima širom Evrope detaljno su izučavali učenja filozofa racionalista, pa i misao da je jezik temelj svake nacije, odnosno da je nacija prirodia zajednica ljudi koja govori jednim jezikom. Naučeno je sada trebalo primijeniti na razrješenje glavnog apsurda u rodnom kraju. Postojale su dvije mogućnosti: poslužiti se perom ili mačem. Pero i mastilo su ipak imali prvenstvo i pored ogromnih teškoća koje su ih čekale. One su bile toliko velike da se do konačnepobjede narodnog jezika trebalo i te kako namučiti. U borbu s perom i mastilom prvi su krenuli Srbi. Ubrzo s njima borili su se, za iste ideale, i Hrvati, okupljeni oko mladenačke regimente „Ne boj se“. Insistiranje na razlikama ipak je izbilo na vidjelo; jedni su voljeli mlijeko a drugi obožavali mliko.²⁹ Bilo je i onih trećih koji su znali samo za latte. Onda se opet vjerovalo da su „Serblji. Hervati i Dalmatini“ jedan i istovjetan narod, kako po jeziku, tako i po običajima³⁰ i da „slavjanština mora u Dalmaciji pobijediti Talijanštinu“.³¹ Privrženost kulturi i jeziku Apenina nije napuštana; Pjero Alesandro Paravija bio je duboko uvjeren da su Dalmatinci Sloveni po narodnosti, a Italijani po kulturi (Slavi di nazione, di civilta Italiana)P Prednost italijanske kulture nad slovenskom u Dalmaciji vidjeli su Vinčenco Duplančić (Vincenzo Duplancich) i Julije Bajamonti.³³ Uistinu, italijanski je jezik na zapadnom dijelu Balkana pustio duboke korijene. U centru Splita „vladao“ je i u Tijardovićevom djetinjstvu, na kraju XIX vijeka.34 Starija generacija Zadrana, na početku istog stoljeća, poznavala je materinji jezik „slabo ili nikako“. Jednako ga nije znala ni mlađa, priznaće Špiro Brusina Simi Matavulju. Da poimanje bude još i teže, Brusina dodaje da je u Zadru bilo i Srba „koji su slabo umjeli srpski. pisati nikako“.³⁵ Otuda i ne čudi da je živeći baš u takvoj sredini, tokom 1848. i 1849. godine, dr Đuro Agustinović (Augustinović) došao na originalnu ideju da od elemenata vukovice i gajevice stvori nova slova, sve sa željom da gtrevaziđe razlike koje su se iskazivale i u pisanju.36 Zato je borba za narodni jezik u Dalmaciji i pogtrimila prvorazredan značaj. Zbog toga je i potrajala tako dugo.

Kada bi najkraće htjeli okarakterisati stanje u Dalmaciji u ovom periodu, naročito razdoblje sredinom XIX stoljeća, rekli bismo da je tada carevao istorijski apsurd.³⁷ Zato su najodabraniji sinovi Dalmacije iz prve polovine XIX vijeka krenuli u odlučnu bitku za svoje iskone. Na istorijsku scenu stupila je plejada odličnika izvanredne umne i duševne snage. Pojavili su se ljudi koji su budili narodnu svijest kod odnarođenih njenih žitelja, koji su skupljali snagu da razruše kamene zidine vjekovnih nepravdi i otpočnu s gradnjom novih odnosa — sa željom da napokon postanu svoji na svome. Među tim prvoborcima za narodnu stvar ogromne većine naroda Dalmacije bili su i mnogi koji su svoj materinji jezik uveliko učili iz djela Vuka Karadžića. Zato Ante Kuzmanić već 1844. godine udno Vukovog objavljenja na 2. knjigu njegovih pjesama, ispisuje: „Ja velim da su svi Ijubitelji narodnoga jezika dužni kupiti ovu knjigu, često je štiti i derxati je u kuchi u osobitom dolapichu da ne bi propala. Ja opel velim, da ko nije dobro i za dugo upirao oči u narodne pjesme; petohe rechi da poznaje malerinski jezik“.³⁸ Izgleda da su: Stjepan Ivićević,³⁹ Stjepan Buzolić,⁴⁰ PeromBudmani,⁴¹ Dinko Politeo,⁴² Jakov Čuka⁴³… poslušali ovaj savjet.

Posebnu fupu čine članovi splitske ilegalne družine akcionog imena „Ne boj se“. Oni su djelovali i pri tom se nisu bojali strahovlade Bahovih husara. Na čelu su joj Luka Botić i Mihovil Pavlinović.⁴⁴ Ubrzo im se pridružilo i više mladih sjemeništaraca, pa i Natko Nodilo.⁴⁵ Svi će se oni rano upoznati s Vukovim djelom, zahvaljujući vrsnom Vukovom prijatelju, katoličkom svešteniku prof. Ivanu Brčiću.⁴⁶ Iz Vukovih zbornika i uče svoj jezik: ,,U Zadru Pavlinović, bivši bogoslovac, poče učiti slavonsko narječje slaro i novo svjelom. /sic! — savjetom/i pomoću nezaboravnoga Brčića, prebirući narodne pjesme, rječnike i sve zbirke Vukove“.⁴⁷ Ova trojica splitskih ilegalaca izrašće u velike pobornike narodnog jezika. Nodilo i Pavlinović će postati i pretplatnici na Vukove knjige,⁴⁸ a kasnije će i znamenite zadarske novine nacionalnog preporoda Hrvata i Srba — Narodni list povesti putem koji je trasirao Vuk Karadžić.⁴⁹ Između sebe razmjenjuju knjige južnoslovenskog reformatora,⁵⁰ a i ćirilicom se služe u međusobnoj komunikaciji.⁵¹ Ako je Pavlinović i mijenjao svoje stavove u kasnijim godinama političkog djelovanja, uvijek je ostao veliki poznavalac i zagovornik narodnog jezika.⁵² I Luka Botić je bio vrstan znalac usmene književnosti, po čijim uzorima i stvara svoja književna djela.⁵³ On je, nakon prelaska u zadarsku katoličku teologiju,⁵⁴ onaj koji sniva o „slobodi potrgana i potlačena naroda“. Pun mladalačkog zanosa, protjeran s bogoslovije, kreće preko Hercegovine i Bosne ,,u Srbiju. u zemlju slobodnu“ /Jeg/ Srbijaje prosta od njemačke i od turske tlake, Srbija je čuvena ustankom Karadjordja i Miloša; Srbiju nam objavile: srbske pjesme, srbski rječnik, srbske pripoviedke, Kovčežić, što nam ih iz Beča naniela andelska duša nezaboravnog don Ivana Brčića. Po don Ivi u Srbiju nas opremao glavom Vuk Stefanović Karadžić svomu prijalelju, možnomu pri financijah. Jovanu Gavriloviću. Bio jedini Vukov uvjet: da ti mladi Ijudi ne idu u Srbiju po zlato, nego po slobodu narodnju.“ Prvi na put neizvjesnosti, ali s Vukovom preporukom u džepu odijela skrojenog na bosnaski način, kreće Luka, moleći ostale, „drugove da počekaju, dok on izvidi kako je tamo i kako će se namjestiti“.⁵⁵ Razočaran napušta Beograd i napokon nalazi uhljebljenje u Đakovu,⁵⁶ gdje ostaje do prerane smrti. U ostavštini ovog Srbina, koji se „čitavom šakom krstio“,⁵⁷ nađeni su i „prvi prizori drame o pećkom patrijarhu Arseniju Jovanoviću“, nacrt za narodnu estetiku, unutar koje je kanio obraditi i „Pjesme, pripoviedke, poslovice prostoga puka; Vukove zasluge /…/ Hrvatstvo i Srbstvo, Sveslavjanski književni jezik“.⁵⁸

Veliki pobornik ideala mladosti — slovenstva — ostaje i Natko Nodilo. Do kraja života je hrabro zagovarao slovenstvo Dalmacije i slogu njenih žitelja — Hrvata i Srba.⁵⁹ I veliki će vukovac ostati cijeloga života, sve do poznih godina kada je „neprekidno pušeći, proučavao Narodne Pjesme i Vukov Rječnik. Sigurno nijedan Turčin nije čitao koran koliko Nodilo Vuka“, zapisaće Lujo, sin Konstantina Vojnovića.⁶⁰ Moralo je tome doprinijeti i Nodilovo poznanstvo s Vukom iz vremena kada je ovaj Splićanin bio student u Beču od 1857. do 1861. godine.⁶¹

Za razliku od Hrvata, Srbi, s neznatnim izuzetkom odnarođenih sunarodnjaka po gradovima, nisu zaboravili svoj maternji jezik. Oni ga ne uče iz zbornika Vukovih, iako su ih ljubomorno čuvali,⁶² već ga, nagtrosto, govore posve u duhu pjesama koje je sakupio i objavio veliki preporoditelj. Za očekivati je bilo da se baš zbog toga što je duša tih pjesama živjela među Srbima u Dalmaciji oni pretplaćuju bar u broju pretplatnika na Rječnik iz 1818. godine. To nije bio slučaj i pored toga što se Vuk i nakon odlaska vladike Kraljevića iz Šibenika obraćao njegovim nasljednicima za pomoć oko plasmana svojih knjiga. U Vukove odnose sa Srbima na primorju vrlo se rano umiješao mitropolit Stefan Stratimirović, koji se nikada nije odrekao uticaja na pravoslavne žitelje Dalmacije. Kada je Vuk krajem 1825. godine objavio zabavnik Daniiu i u njoj odštampao kalendar sa, u narodu, uobičajenim nazivima praznika i imena svetaca, mitropolit Stratimirović ustaje energično okarakterisavši Vukov potez kao otvoren napad gtrotiv pravoslavlja. Naredne godine službeno se obraća ministru unutrašnjih poslova grofu Zaureu (Saureu) s predlogom da se zabrani rasturanje prokužene Danice. Kada se policija iznenada našla u Vukovom stanu našla je samo dva primjerka zabavnika. Izgledalo je da su Kopitar i Vuk nadmudrili zaštitnike javnog morala carstva. Ni ministar nije sjedio skrštenih ruku. U Dalmaciju šalje jedan primjerak Danice s molbom da ga namjesnik preda nekom od povjerljivih pravoslavnih sveštenika i zatraži njegovo mišljenje o njenom sadržaju.⁶³

Tada je poslovima pravoslavne crkve na primorju rukovodio zadarski paroh Spiridon Aleksijević koji je i odgovorio na dopis iz Beča. Na isti akt odgovorio je i vojni kapelan tada stacioniran u Zadru — pop Lazar Bojić. Obojica sveštenika bili sujasni — Vuk je imena svetaca i praznika napisao, mimo važećih pravila i normi pravoslavne crkve, nepristojnim prostonarodnim dijalektom, koji je najvećim djelom bio neutemeljen na etimologiji i posve udaljen od staroslovenskog jezika kojim je kalendar morao biti naštampan. „Recenzentima“ su zasmetali nazivi Jovanjdan Đorđije, namastir, Srbin, srpski. Po njihovom sudu trebalo je govoriti Sabor Jovana Krstitelja, manastir, Serbin i Serbski — baš onako kako se u narodu, pa i kod Srba u Dalmaciji, nije govorilo u njihovim kućama.⁶⁴ Ovo je bio prvi značajan, iako neuspio, napad na Vukovo djelo na obalama Jadrana.

Desetak godina docnije kao da su svi nesporazumi sa vodstvom dalmatinske pravoslavne crkve bili zaboravljeni i Vuk nanovo uspostavlja dobre odnose sa dalmatinskom pravoslavnom eparhijom. Štaviše kaluđer Aleksijević skuplja prenumerante za Vukovu planiranu knjigu o Crnoj Gori i Boki.⁶⁵

Za Vuka je bilo daleko značajnije pridobijanje okretnog i sposobnog mladog dalmatinskog vladike Josifa Rajačića.⁶⁶ Početkom 1833. godine uptućuje mu pismo moleći ga da preporuči njegovu četvrtu knjigu narodnih pjesama u dalmatinskoj eparhiji.⁶⁷ Vladika mu je odgovorio naredne godine. Uz pismo bio je i popis od 105 prenumeranata na poslovice.⁶⁸ Rajačić je akciju započeo početkom 1834, uputivši svom područnom sveštenstvu toplo intoniranu preporuku.⁶⁹ Skradinski paroh Silvestar Vučković,⁷⁰ i šibenski protopresviter Teodor Šušić,⁷¹ zdušno su se odazvali pozivu i odmah poslali imena prvih prenumeranata.

Udaljavanjem Pantelejmona Živkovića sa vladičanskog prestolja u Šibeniku, eparhiju su ponovo preuzeli vikari, ovaj put Simeon Trkulja.⁷² On je još kao profesor-katiheta u Zadru, skupljao za Vuka predbrojnike.⁷³ Sada kad je postao prvi čovjek pravoslavne crkve zaredaće sa ispisivanjem poziva dalmatinskom sveštenstvu, kojima ih je pozivao na pretplatu Vukovih knjiga.⁷⁴ Odazvao se popriličan broj ljudi iz Dalmacije. Predvodio ih je Đorđe Nikolajević iz Dubrovnika.⁷⁵ Pridružili su mu se pop Nikolaj Plavša,⁷⁶ Josif Milković, administrator manastira Dragovića⁷⁷ i zadarski administrator Atanasije Baljak.⁷⁸ Krajnje zanimljiv je slučaj Spiridona Margetića, popa u parohiji Zagorje. On ne samo da nije našao nijednog pretplatnika na Vukove pjesme,⁷⁹ već se ni sam nije upisao u njegove prenumerante, a 1879. godine podnio je predstavku crkvenim vlastima u kojoj je zagovarao uvođenje narodnog govornog jezika u crkvu. Štaviše na živom narodnom jeziku služio je i svetu liturgiju i mnoge sveštenoradnje vršio. Crkva mu je zato u Imotskom, gdje je kasnije bio premješten, bila uvijek krcata i Srba i Hrvata. Zbog toga je bio i prozvan jeretikom, a Konsistorija iz Zadra mu je najstrože naredila da više u bogosluženju ne smije upotrebljavati srpski jezik. Priznajući, u gornjem dokumentu, da se poodavno drži načela da sebe i slušalaca radi sve molitve i službe prevodi sa crkvenoslovenskog na srpski jezik i dodaje „da to ne samo nije bilo nikome zazorno, nego posve milo. Time sam ja privukao u crkvu ne samo svoje parohijane, nego još i inoverce tako, da nijedan sprovod nije obavljen bez učestvovanja u njemu i mnoštva Rimljana, tako je i sv. liturgija, a osobito o većim praznicima, malo kad bez ovih.“⁸⁰

Stefan Knežević, namjesnik manastira Krke 1840. godine nije pomišljao na sličan potez, pa ni do kraja života, ostajući pobornik starog pravopisa i nevukovske azbuke.⁸¹ I pored svega upisao se u spisak onih koji su skupljali pretplatnike na Vukova djela.⁸² Izborom arhimandrita Jeroteja Mutibarića za episkopa dalmatinskog Vukovi izgledi su se bitno popravili.⁸³ Čim je Vuk doznao za nova unapređenja, novopostavljenom episkopu šalje objavljenije i na njemu pismo, moleći ga da preporuči narednu zbirku pjesama u njegovom vladičanstvu. Vladika već 1844. godine nadzirateljima „teplo“ preporučuje pjesme koje su se očekivale krajem iste godine.8⁴ Odazivaju se: dicmanski paroh Spiridon Margetić,⁸⁵ neretvanski administrator Dionisije Grušić,⁸⁶ kosovski nadziratelj Makarije Vukadinović,⁸⁷ drniški paroh Stefan Vidosavljević⁸⁸ i skradinski paroh Silvestar Vučković, provjereni ljubitelj Vukovih knjiga.⁸⁹

Kada se Vuk ponadao da je uspostavio dobre odnose s novim vladikom, uslijedila je bura. Nakon pojave Novog zavjeta 1847. godine pokrenula se crkvena pravoslavna hijerarhija u Austriji.⁹⁰ Prednjači patrijarh Josif Rajačić, prijašnji Vukov dobrotvor. On izričito traži da se zabrani dalje rasparčavanje Vukovog Novog zavjeta⁹¹

Ni Dalmacija nije bila izuzeta od ove kampanje, tim više što je ona bila mnogim nitima povezana sa Sremskim Karlovcima. Štampanje oglasa za Vukov Novi zavjet u zadarskim službenim novinama Gazzetta di Zara⁹² a potom i u slovenskoj Zori dalmatinskoj,⁹³ bio je samo povod episkopu Jeroteju Mutibariću da se obrati namjesniku Dalmacije da zabrani prodaju spomenute knjige. Guverner pokrajine Ivan August fon Turski savjetova je vladiku da primjedbe proslijedi u Beč, i to C. K. Centralnoj cenzuri. Tako je presjekao u začetku mogućnost da se zabrani Novi zavjet u Dalmaciji.⁹⁴ U isto vrijeme na primorju je kod Srba plamsao „И ратъ и свађа велика /…/ за правописъ. Сдни су Вуковци, а другимъ старолюбцима незна се ни броя. Паметни люди прегледаю сву ову борбу, пакъ виде да е и овдѣ старосвѣтско ратованѣ: бори се новостъ са стариномъ, бори се будуЬностъ са садашньос^у. Кое ће надѣчати, то намъ каже духъ времена и духъ народне просвѣте; кои незна ово двое, тай незна ни да е живъ, а у мртва човека нема ни свѣтескогъ видѣла. Кодъ насъ Срба велика е хука за правописъ за ово боримо се Beftb ево тридесетъ година, али ће намъ и миръ слађш быти — наше видѣло бнће видніе, наша слава биће славнія! Учимо се Срби, радимо свесрдно и по правой свѣсти, и познаймо што пре истину!“⁹⁵ Napad na Novi zavjet nije zasmetao Anti Kuzmaniću da već naredne godine objavi pohvalnu recenziju iz pera Ignjata Brlića na knjigu protiv koje su ustali toliki moćnici.⁹⁶ Sve u svemu zabrana nije uspjela i Novi zavjet se i nadalje slobodno prodavao po Dalmaciji. Ćutanjem, Srpsko-dalmatinski magazin nije onemogućio slobodno kolanje knjige, koja je odigrala jednu od ključnih uloga u Vukovoj reformi jezika i pisma. Ako ga prije 150 godina nisu podržali svi Srbi, s velikim simpatijama učinili su to predstavnici hrvatske inteligencije na primorju.⁹⁷ Naročito oni okupljeni oko novina i časopisa: Gazzetta di Zaga, Zora dalmatinska, Glasnik dalmatinski, La Dalmazia, Annuario Dalmatico, Pravdonoša, La voce dalmatica, Nodilovog Il Nazionale-a, Danilovog Priloga uz Narodni list i Šimićeve Iskre sve do kasnijeg dubrovačkog Slovinca. Pridružila im se i: Sundečićeva Zviezda, Ljubišin Zemljak i zadarski Srpski list (Srpski glas) Save Bjelanovića, koji je pisan, posve, u duhu ideja Vuka Karadžića.⁹⁸

Na stranicama navedenih publikacija objavljivane su mnoge narodne pjesme, priče i zagonetke iz Vukovih zbornika ili oglasi na njegova djela, pa i izvorni članci.⁹⁹ Kada bi se svi Vukovi napisi publikovani za njegova života samo u Glasniku dalmatinskom i Zori dalmatinskoj objedinili, izišlo bi nekoliko knjiga. Vidjeli smo, u Srpsko-dalma-tinskom magazinu nije se pojavio nijedan Vukov sastav, niti je prenešeno išta iz njegovih zbornika. Objavljeni su samo indirektni napadi Božidara Petranovića: dva teksta Đorđa Srdića, koja su se doticala Vukove reforme i jedna tužbalica u povodu njegove smrti iz pera provjerenog mu prijatelja Vuka Popovića, koji se ipak morao skriti iza pseudonima Mladi Srbin.¹⁰⁰

I pored toga što su ga u kritičnim godinama njegovog reformatorskog zahvata svojski podržali Hrvati, Vuk je nastojao da sa Srbima izgladi nesuglasice, pa tako i sa vladikom Jerotejem Mutibarićem. Upućuje mu pismo, koje je ujedno bilo i molba sa željom da se kod područnog mu sveštenstva zauzme za njegovo kapitalno djelo Rječnik. Mutibarić odbija da pomogne.¹⁰¹ I pored toga da nije preporučen sa najvišeg mjesta pravoslavne dalmatinske crkve, mnogi primjerci Rječnika stigli su na primorje. Dočekan je i s kritikama: „Има ій кои му овдѣ знатне мане находе у томъ, што е изоставіо кньжевне рѣчи; што е пометао многе таліянске; што е умножіо свой рѣчникъ истима само ради и, е, іе; што се ніе при свакой рѣчи тога држао и напѣчіе пазио, када е башъ ову сувишностъ желио; што е многе рѣчи изоставіо, кое су врло обичне ѵ наполѵ и т. л. „¹⁰² Vuk Karadžić je bio u prepisci, ne samo s vladikama Dalmacije, već i s brojnim drugim predstavnicima visokog sveštenstva pravoslavne dalmatinske eparhije: Dimitrijem Perazićem,¹⁰³ Jerotejem Kovačevićem,¹⁰⁴ Đorđem Nikolajevićem, s kojim je bio u prepisci od 1836. do 1853. godine, a čija su pisma objavljena,1⁰⁵ ali ne i studiozni zapis o Dubrovniku.¹⁰⁶ Isaija Oluić, kasniji arhimandrit manastira Krupe, za Vuka je prikupljao srbulje i vršio istraživanja o Bukovici, Ravnim Kotarima i Podgorju, ali rukopis nije sačuvan.¹⁰⁷ U Vukovoj zaostavštini čuva se samo šturi prikaz Zagorja, Promine i Petrova polja.¹⁰⁸ Vuk je poznavao i Dalmatince koji nisu bili na njegovoj strani. Božidar, odnosno Teodor Petranović bio je najbolji predstavnik. Jernej Kopitar ga je odlično okarakterisao: : „mali шпијунчић православный — pa dalje dodaje na njemačkom jeziku — budući drugi Hadžić, koji se međutim, u ovom trenutku kompromituje Vukovom ortografijom, kao i Jefta, a ovome je prilično sličan i u talentu“.¹⁰⁹ Kao toliki mladi ljudi i Božidar Petranović je u mladosti bio vukovac, da bi ubrzo izrastao u suprotnost. Postao je javni, ali iznad svega prikriveni protivnik Vukove reforme. U njemu je prevladao uticaj sremsko-karlovačke gimnazije, čiji je bio učenik. Zato je i prošlo desetak godina od poznanstva do prvog pisma koje će ovaj Šibenčanac uputiti Vuku.¹¹⁰ Potom je uslijedilo novo zatišje. Tek kada je učeni Petranović stigao u Beč kao delegat Dalmacije javlja se Vuku, raspitujući se za njegovog velikog oponenta Svetića, tj. Jovana Hadžića.¹¹¹ Rad na terminološkom rječniku 1853. godine još je više udaljio ovu dvojicu ljudi,¹¹² ali Petranović je uvijek razlikovao Vuka čovjeka od Vuka revolucionara i reformatora. Otuda ga je valjda radosno i dočekivao u svome domu u Zadru; i 1852. godine, kada se kod državnog savjetnika okupilo više uglednika, mirjana i sveštenika obiju crkava.¹¹³ I za svoga zadnjeg boravka u Dalmaciji, Vuk je na konaku, zajedno sa kćerkom Minom, bio kod dr Petranovića.¹¹⁴

Brat Božidara Petranovića, Gerasim, kaluđer i kasniji vladika bokokotorski, takođe je bio u prepisci s Vukom¹¹⁵ Poput starijeg brata i Gerasim ostaje dosljedan staroj ortografiji do kraja prepiske s Vukom, ali pored njegovanja starih navika (i Gerasim je đak Sremskih Karlovaca), on se iskazao i kao Vukov prijatelj,¹¹⁶ ali i kao provjereni sakupljač prenumeranata i srbulja (vladika Knežević je namjeravao da ih sve prikupi i pohrani u manastiru Krki — javiće Vuku).¹¹⁷ I nekoliko valjanih anegdota o Vuku zahvaljujući baš Gerasimu sačuvane su od zaborava.¹¹⁸

Vuk Karadžić je održavao prepisku i sa srpskim trgovcima na primorju, pa tako i sa: Ilijom Bracanovićem, Nikolom Dimitrovićem, Jovom Škuljevićem, Hadži Jovom Kujundžićem i Jovom Lainovićem.¹¹⁹ Ljudi vični peru poput Petra Preradovića, Vuka Vrčevića i Meda Pucića brzo su došli u vezu sa Vukom.¹²⁰ Jedni su ga, to je očito, zaobilazili. Riječ je o Srbima: Iliji Dedi Jankoviću, Đorđu Srdiću, Špiri Dimitroviću Kotaraninu, Krsti Kulišiću, Jovanu Sundečiću i Lazaru Tomanoviću.¹²¹ Vrsni pjevač Savo M. Martinović,¹²² ali i Vukov drug iz doba srpske revolucije — Jeremija Gagić, ruski konzul u Dubrovniku nisu bili u toj grupi.¹²³ Jednog posebno ističem — Špiru Popovića.¹²⁴ Ovaj izuzetno zanimljiv čovjek bio je i dobar znalac školske problematike.

Tokom druge austrijske okupacije problem škola u Dalmaciji postaje vrlo izrazit. Beč ne dozvoljava otvaranje učilišta u kojima bi srpskohrvatski bio nastavni jezik. On u školama forsira italijanski jezik ili u najboljem slučaju škole u kojima se nastava odvija na dva jezika — italijanskom i srpskohrvatskom.¹²⁵ Zato s pravom govorimo o apsurdu — i pored toga što je pokrajina bila slovenska, italijanski je jezik bio vladajući u svim porama društva. Don Jakov Grupković, zato, gromoglasno i ustaje protiv postojećih škola, optužujući ih za italijaniziranje slovenske većine, jer one „mladost našu krasnu i milu u klici ubijaju, pa dodaje, Ko factor naših zala, ko prosiplje našu sadašnost, di se topi naša budućnost neg u vami škole od boga vam prokleto“.¹²⁶ Samo na prvi pogled izgleda da učeni Grupković nije u pravu. Sjetimo li se one latinske sentence — Slavus nascitur, Italus fit, posve nam je razumljivo da su nenarodne škole bile činilac odnarođavanja, a nikako centri u kojima se razvijala svijest o vlastitom narodu.¹²⁷ Otuda nas i ne čudi da u Splitu 1860. i 1861 godine Lovro Monti nije bio u prilici da progovori „naški osim onizi koi nose crljenu kapu, a kamoli misliti o narodnosti i narodnom napredovanju“.¹²⁸

Ništa nije bilo bolje ni kod Srba koji su pohađali italijanske škole. Srpski rod je, po svjedočenju paroha Đorđa Nikolajevića, „овдѣ у Далмаціи, а особито по градовима, Србско читанѣ и писанѣ готово заборавіобыо. Италіанштина е свакій дан ъсве већма махъ преузимала; Дѣца наша по градовима, особито господска и трговачка, као уЗадру, Шибенику, Котору, италіански су говорила, безъ да су свога езика добро разумѣвала“¹³⁰

Ispostavlja se da je bila srećna ona sredina u kojoj nije bilo mješovitih škola, pogotovo ne onih u kojima je nastavni jezik bio italijanski. U zaleđu primorskih gradova i gradića, ali ni na otocima nije bilo nikakvih učilišta. Prostiralo se samo carstvo crvenih kapa i analfabetizma, gdje su strani jezici slabo prodirali. Možda i zato jer je u njima carevala apsolutna nepismenost.

Poražavajuća nepismenost u Dalmaciji nije iskorijenjena ni 1880. godine, kada se prvi put u službenim statistikama pojavljuju i podaci o pismenosti. Tada je npr. na tlu sjeverne Dalmacije, računajući tu Pag, Rab, zadarske otoke i zadarsko zaleđe, bilo od 172.224 čovjeka pismeno 9.773 muškaraca i 4.700 žena. Kada se pogledaju podaci za kistanjsku opštinu, dolazi se do još poraznijih spoznaja. Na području te komune 1880. godine, ističem 1880. godine, od 7.910 ljudi slova su poznavala samo 93 muškarca i 19 žena, dok je na benkovačkom području samo 257 muškaraca i 65 žena znalo pisati, a 5.707 muškarca i 5.666 žena nisu znale, moguće ni jedno slovo. Ni u drniškoj komuni nije bila bolja situacija — 335 muškaraca i 147 žena bili su pismeni, a ukupno ih je bilo 19.457. Naravio da je i u kninskom kraju situacija bila poražavajuća — 507 muškaraca i 172 žene poznavali su slova, za preostalih 21.748 ljudi velika civilizacijska tekovina pismenost nije značila ništa.¹³¹

Možemo onda samo zamisliti kakva je situacija bila ranije. I pored svega ne smijemo biti preoštri u izricanju sudova, jer u najnaprednijim zemljama Evrope 1840. godine — u Francuskoj i Velikoj Britaniji, gotovo polovica stanovništva bila je nepismena, a u Rusiji i čitavih 98%.¹³² U Kistanjama četrdeset godina kasnije analfabeta bijaše skoro 99%, tačnije 98,6%. Vidjesmo, ništa nije bilo bolje ni na prostoru bliže moru, pa ni u parohiji „tri sahata vožnje od Zadra“.

U njoj je profesor zadarske pravoslavne bogoslovije Jovan Vučković proveo Uskrs 1891. godine i zgrozio se otkrivši u kakvim su uslovima živjeli njegovi vjernici. Zaostajali su „2—3 vijeka za ostalim krštenim svijetom“.¹³³

Sigurni smo da su za bijedu o kojoj piše obrazovani Vučković znale vođe srpskog narodnog pokreta nekoliko desetljeća ranije i da ih je baš ta činjenica nagonila da misle o promjenama. Škola zbog toga i dobija prednost ispred ostalih kulturnih institucija. I pored svih želja ona nije mogla tek-tako da zaživi. Koliko se slabo napredovalo kazuje i, ne baš pouzdana, poluslužbena, statistika koju je objavljivao Luiđi Mašek. Na temelju njegovih prikupljenih podataka vidi se da se državne osnovne muške škole, na prostoru Kistanjske površi i Ravnih Kotara, javljaju tek od 1825. godine — prvo u Skradinu,¹³⁴ 1832. godine u Obrovcu i Kninu (ženska 1847), Drnišu (utemeljena je 1835) i Bratiškovcima (1858).¹³⁵ Obrazovani Popović bio je odlično upoznat i s poteškoćama oko nabavke knjiga. Razrješenje je vidio jedino ukoliko bi se knjige nabavljale u Beogradu. Ustaje energično protiv knjiga koje Ordinarijat, po višoj zapovijesti, prevodi s italijanskog jezika, jer te књиге „нити су србскимъ, нити славенскимъ езыкомъ, веітьнеразборитомъ нѣкомъ смѣсомтъ“ oštampane.¹³⁶ U ovako jezgrovitom stavu, Šibenčanca javno po- država i Vuk Karadžić, s neznatnim predlogom za proširenje zahtjeva.¹³⁷ Učeni šibenski književnik i trgovac Špiro Popović bio je odranije nezadovoljan izborom školskih udžbenika koje su Srbi upotrebljavali. Najviše jednim koji je štampan u Zadru 1839. i 1847. godine. Riječ je o „Буквару ради оученіа юности Церковному и гражданскому чтенію“napravljenim posve po uzoru na crnogorski црногорски „Србски букваръ ради оученІА младежи Церковному и гражданскому читаню“ iz 1836. godine, uz značajne izmjene u naslovu, ali i samom tekstu.¹³⁸ Popović je već 1843. godine smatrao da bukvar treba biti štampan „„црковнимъ и гражданскимъ“ slovima, a njega i ostale školske knjige morali bi napisati ljudi okupljeni oko Matice srpske, episkop i školski inspektori iz Dalmacije.¹³⁹ Dvije godine kasnije on je još određeniji. Vjeruje da bi novi bukvar trebao sadržavati садржавати „осимъ кирилскы црковны слова, и просто народню, Befrb одь нѣкій у употребленію, Г. Вукомъ сачинѣну буквицу, и нову са латинскій словы съ коима се браћа наша загребчани служе“. Sve tri bukvice olakšali bi mladim Srbima da još bolje nauče svoj materinji jezik. Popović, štaviše, ima pred očima zgotovljeni jedan takav bukvar, koji u rukopisu leži kod učitelja Dimitrija Vladisavljevića i samo ga je trebala štampati Matica srpska iz Novog Sada.¹⁴⁰

Ovo je dokaz da se jedan Srbin iz Dalmacije — Špiro Popović jasno založio za uvođenje vukovice u javni život Srba na primorju. Njegov predlog išao je toliko ispred vremena da ni u kom slučaju nije mogao računati na podršku ljudi iz svoga zavičaja. Vukove reformističke zahvate najveći broj aktera srpskog nacionalnog pokreta u Dalmaciji nije podržavao ne samo 1843. nego ni 1861. godine.

Tada je, naime, Pravoslavna konsistorija poslala „Окружно писаніе“. Potpisao ga je niko drugi do vladika Stefan Knežević. Upućeno je, preko distriktualnih inspektora, svim učiteljima u tadašnjoj dalmatinskoj eparhiji. Stiglo je i do Budve, s molbom молбом „за употребленіе и точно испунѣніе“. Na poleđini budvanske kopije, koja se samo manjim pravopisnim finesama razlikuje od zadarskog originalnog koncepta, nalaze se potpisi svih budvanskih učitelja, što govori da je naredba iz dalmatinske metropole uistinu i zaživjela. Citiram je na temelju zadarskog predloška:

„Нѣки одъ діиштріктуалныхъ іншпектора и већа част учителя народныхъ нашихъ школа служећи се латинскомъ азбукомъ, први кадъ пишу протоколе о посѣштенію народныхъ школа, а други класіфикаціа, погрѣшно едно слово мѣсто другогь употреблява — тако, да е често смисао неразумителанъ. Да бы се дакленъ у томъ погледу единообразіе увело, и да бы сви еданъ правописъ узели консісторіумъ за нужно находи овдѣ назначити како латинска писмена мѣсто кирилскихъ употреблявати треба, и тако:

латін. одговара кир.

Налаже се свима діштр. інспекторима, а преко ньи школскимъ органима, да у писаню са абецедомъ придржавати се имаю выше назначенога правописа кои е одъ высокославногь Ц. К. Міністеріума Богочестія и явногъ наставленія потврђенв и преписанъ.

У Задру, 3. фебруара 1861.

Стефанъ с. р.“¹⁴²

Dakle, ni na početku 1861. godine Vukovom pravopisu nije bio dozvoljen pristup u srpske osnovne škole u Dalmaciji. Njih je čvrsto pod svojim nadzorom držala pravoslavna dalmatinska crkva, koja je i u drugoj polovini XIX vijeka sva svoja službena glasila štampala nevukovskim slovima. Uostalom, kako se i moglo pomišljati na Vukovu ortografiju, kada je stav karlovačke mitropolije bio protiv nje, a ni otmjeni srpski spisatelji se njome nisu služili.¹⁴³

Vukova je Jota“ Srbima bila strogo zabranjena i u srednjim učilištima u kojima se predavao katehizis. U zadarskoj italijanskoj gimnaziji poduke o pravoslavnoj vjeri držao je pop Nikola Vujinović, svršeni bogoslov iz Sremskih Karlovaca. Elitnu gimnaziju pohađao je oko 1860. godine Lazar Tomanović, koji se i 1926. godine sjećao da ni „gimnazisti /nisu/ smjeli prihvatiti jotu od katihete koji nam je do po sata diktirao lekcije, a drugo po sata nas je katihetizirao u Srpstvu — da su u Seminariji, gdje je i on živio — bili već podijeljeni u dvije partije, premda smo krijući i od bogoslovaca jotu upotrebljavali u privatnim pismima“.¹⁴⁴

To nije bilo ništa novo za Dalmaciju, jer svi Srbi prije Vuka „pisaše njekijem tako prozvanijem slaveno-serbskim jezikom i sa ortografijom nalik na crkvenu“. Naravno da onda ni Vukova reforma nije bila prihvaćena, kako je pisao 1879. godine Jovan Sundečić, Jer osobito naši kaluđeri i njihovi pristaše, začmu ludu bojazan, da će im se pravoslavlje srušiti uvedenjem čistoga narodnoga jezika, i osobito uvedenjem novoga Vukova pravopisa s gtribavkom latinske bukve ,j“; te zapodjenu silnu parbu, dokazujući da je ono učeni jezik, kojim oni pišu, a — prosipajući uvrjede i najzlobnija peckanja, — i dalje Sundečić nastavlja — Pa ni danas njeki Vladike, kao kod nas u Dalmaciji preosvešteni Knežević, rođen u samome leglu dalmatinske Bukovice, gdje narod zbori sgoljnijem i čistijem hercegovačkijem narječjem, — ne mogu, neće, ili i ne znadu, da se otresu one slaveno-srbštine, što se tobože boje, da ne izvuku stamen kamen ispod pravoslavlja, kao da im pravoslavlje počiva na tome, i nikakvom drugom tvrđemu i jačemu temelju.“¹⁴⁵

Kada je ovakva situaciJa vladala u DalmaciJi, pa i u gimnaziji, koja nije bila pod ingerencijom crkve, šta tek onda reći za 33 srpske škole, koliko ih je postojalo školske 1860/1861. godine na prostoru Dalmacije. U njima su se slova „đ“ i „dž“ odomaćila, ali su zato fonemama „lj“, „nj“ i iznad svega ,j“ vrata bila strogo zatvorena.¹⁴⁶

Kako su i mogla ući kada je nastavu 710-orici učenika i učenica držalo: 17 paroha, 5 kapelana, 10 svršenih klirika, 1 učiteljica i samo jedan svjetovni učitelj.¹⁴⁷

Na kom su jeziku predavali učitelji? No, prvo valja odgovoriti na pitanje: Koji je jezik bio službeni u pravoslavnoj klirikalnoj školi?

Pomaže nam više ljudi da bi odgovorili na ova pitanja. Božidar Petranović i Jerko Šutina, bez ulaska u jezičke finese, smatraju da je to bio maternji jezik, a Ivan Trnski jednostavno kaže „naški“, dok nepoznati dopisnik „Srpskih novina“ vjeruje da se nastava odvijala na staroslovenskom i srpskom jeziku.¹⁴⁸ Fra Ivan Jukić je daleko opširniji, javlja da klirici u Zadru uče „езикомъ ни србскимъ, ни русскимъ, ни црквенимъ управом, веііъ што се не зна у едномъ, то се изъ другогь помаже“.¹⁴⁹ Sve što se ticalo jezika i jezičke politike zanimalo je i AntuKuzmanića. On je jedva dočekao da prvom prilikom prisustvuje godišnjim ispitima u pravoslavnoj klirikalnoj školi.¹⁵⁰ Žarko je želio da dozna: „Kakav im je učilisni jezik — i odmah dodaje — Bijaše izmedu slavenskoga staroga i govornoga“. Ispitima je po svjedočanstvu, ovog vrsnog jezikoslovca Dalmacije, presjedavao vladika Mutibarić, da bi na kraju ispita poručio jednom učeniku: „Kad se kući povratiš da više govedarskim jezikom negovoriš“.¹⁵¹ Istom episkopu zasmetao je „govedarski jezik“ i u prvoj knjizi bogoslova Jovana Sundečića.¹⁵²

Sundečić je znao prave razloge, jednako kao i Kuzmanić, koji u nastavku citira Vuka. Nama je danas, posve, jasno na šta je aludirao zadarski protivnik Gajevog ilirizma. To tim više jer sva skripta koja su ostala unutar Spisa Pravoslavne eparhije u Historijskom arhivu u Zadru,¹⁵³ napisana su starom ortografijom. Naime, u njima nije bilo ni jednog slova „lj“ i „nj“, a iznad svega ni jedne „jote“. Ona je najviše smetala i crkvenoj hijerarhiji u Sremskim Karlovcima (gdje se školovalo mnogo Dalmatinaca),¹⁵⁴ jednako tako i vladikama u Dalmaciji. Da je Vukovim slovima i narodnom jeziku bio zabranjen ulazak u klirikalnu školu,¹⁵⁵ potvrđuje nam i Milan Radeka. Najbolji poznavalac rukopisnog blaga Srba sa Primorja navodi (ne baš na najbolji metodološki način) veći broj udžbenika nekadašnjih đaka škole i otkriva da se u njoj tokom vremenskog raspona od 1839. do 1858. godine nije uvažavala Vukova reforma.¹⁵⁶

Zato su nekadašnji studenti katoličke bogoslovije, zajedno sa srpskim preporoditeljima iz Dalmacije, ustajali s jednom namjerom: srušiti jaram tuđinštine. On se iskazivao kao sila koja je „po učionama, tudim jezikom. dušu nam narodnu otimala: na javi, vrat nam kučila pod samovoljne zakone, i pod stege izlišnih propisa“ — izreći će za govornicom Dalmatinskog sabora 1863. godine veliki vukovac — don Mihovil Pavlinović.¹⁵⁷ Slično je mislio i kanonik Josip Mrkica, provjereni Vukov prijatelj i propagator njegovih knjiga.¹⁵⁸ Politika nametanja italijanskog jezika slovenskoj pokrajini bijaše moćno sredstvo nove okupacione vlasti koja je Hrvate i Srbe Dalmacije dobrano zaularila i nametnula im Danteov jezik kao službeni jezik školstva, uprave i sudstva.

Ovaj divan jezik prekomorskih susjeda tako je postao moćno sredstvo okupatorskih austrijskih snaga u rušenju svake slovenske samosvijesti.¹⁵⁹ Kada bi još sažetije htjeli da iskažemo situaciju u priobalnom dijelu Dalmacije prvih pedeset godina XIX vijeka valja nam se poslužiti, već spominjanom, latinskom izrekom: Slavus nascitur, Italus fit. Zadranin Pjero Alesaidro Paravija (Piero Alessandro Paravia), kasnije i uvaženi univerzitetski profesor u Torinu, izrekao je istu misao, ali na italijanskom jeziku: Slavi di nazine, di civilta italiani.m Kao da čitamo na okupatorskoj zastavi: Slovenom se rađaš, Italijanom postaješ. Samo je na prvi pogled izgledalo čudno da njemački Beč, zastupa ideju o italijanskom službenom jeziku u tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji, sastavnom dijelu tada još moćne Austrijske carevine. S druge se, pak, strane ispostavilo da je sreća što je škola bilo relativno malo, pa se time i mogućnost da „nastane“ što više novopečenih Italijana svodila na najmanju moguću mjeru. Tako je, od samog početka XIX vijeka u Dalmaciji trajao dvojak proces: slovensko rađanje i hibridno italijansko nastajanje. Po uzoru na Evropu, i rješenje dalmatinskog apsurda dolazilo je na dnevni red. Istina, trebalo je biti beskrajno dalekovid i znati da je, napokon, došlo vrijeme da na istorijsku pozornicu stupi narod i narodnost. A baš ova dva pojma bitno određuju ijelokupno djelo predostrožnog srpskog prosvjetitelja — Vuka.

Pošavši od narodne književnosti kao osnove i uzora, on je ušao u veliku bitku za narodni jezik, za književnost na narodnom jeziku. U temelje svoga djela ugrađuje i narodno blago Dalmacije. Dolascima u Dalmaciju i kontaktima s njenim ljudima, u isti mah, omogućio je da i na južnoslovenskim obalama Jadrana odrastu ljudi koji će se založiti za iste ideale. U tome je jedna među najvećim zaslugama Vukovih veza s Dalmacijom i njenim ljudima.

Čast jednako pripada i dalmatinskim gimnazijama koje su se nalazile u Dubrovniku, Korčuli, Splitu, Sinju, Šibeniku i Zadru. Osnivane su u različita vremena. Korčulanska i šibenska utemeljene su u godini kada je Vuk umro — 1864,161 sinjska 1854, a splitska 1817. godine.¹⁶² Dubrovačka i zadarska bile su najstarije — postojale su još od srednjeg vijeka.¹⁶³ Jedno i isto posjedovala su sva ova učilišta: dvoglave austrijske (kasnije i austrougarske) grbove nad ulaznim vratima. Zajednički su im bili i zakoni po kojima su profesori morali „biti vjerni i pokorni Njegovom Veličanstvu Prejasnom vladaru i gospodaru“ i u „svakoj prigodi nastojali probuditi i učvrstiti u mladeži čuvstva odanosti i privrženosti prema Premilostivom Našem Cesaru i Kralju“.¹⁶⁴ U gimnazijama su ce upotrebljavali i jedinstveni udžbenici štampani „troškom s. k. administracije za rasprodaj školskih knjigah“ ili „troškom i nakladom kr. Hrv.-Slav.-Dalm, zemaljske vlade“ u Beču i Zagrebu. Zajedničko im je i to što se u njima često spominje i Vukovo ime, naročito na stranicama najraznovrsnijih čitanki. Jednu takvu, „Čitanka za porabu dolnje gimanzije“, objavio je 1852. godine Adolf Veber. U njoj je uvršteno više odlomaka iz Vukovih zbornika. Autor ih je označavao trojako: ,,Iz Vukovih nar. resamah“, „Iz Vukovih poslovicah“ i ,,Od Vuka Štefanovića“. Uz veći broj „koristnih narodnih poslovicah“, preštampana su i dva Vukova izvorna teksta, ali i niz narodnih pjesama koje je Vuk sakupio i objavio.¹⁶⁵

Slične udžbenike pisali su i drugi autori, nazivajući ih drugim imenima: Čitanka, Skladnja i Slovnica.¹⁶⁶ U njima je uklopljeno i više Vukovih štiva ili ponešto iz njegovih zbornika narodnog blaga. Jednu naročito izdvajam. Uredili su je: Antun Mažuranić, Matija Mesić i Adolfo Veber i dali joj naslov: Ilirska čitanka za gornje gimnazije, Knjigam druga saderzavajuće izglede iz novije literature. Objavljena je u Beču 1860. godine a na njenim koricama, kao i na svim tadašnjim udžbenicima, utisnut je službeni austrijski grb. Iz predgovora, koji je napisao Veber, vidljivo je da se „ilirska ili jugoslavenska“ književnost dijeli na „dve glavne dobe: perva traje od postanka njezina pa na serbskoj strani do Vuka Štefanovića (g. 1814), a na hervatskoj do Ljudevita Gaja (g. 1835)“. Druga faza podrazumijeva prve početke Vukove djelatnosti. Zbog toga će se u višim razredima gimnazije najviše i kazivati o Vuku, kao što je nadahnuto napisano i u predgovoru spomenute knjige. Da bi profesori što zornije mogli tumačiti to „drugo doba“ priređivači udžbenika uvrstili su i dva pasusa: „Narodne pesme (A. štokavske)“ i „Primeri prostonarodne proze“, c nizom narodnih pjesama i pripovijedaka iz Vukovih knjiga. Nisu zaboravili ni na samog Vuka. O njemu će objaviti kratak i sažet bibliografski zapis, pridodavši mu više njegovih izvornih tekstova.¹⁶⁷

Slično je bilo i u ostalim čitankama, pa i onima koje će se štampati nakon Vukove smrti; nastavila se ista praksa preštampavanja Vukovih tekstova s jednom jedinom razlikom što su sada neki tekstovi bili štampani ćirilicom.

Svi navedeni udžbenici bili su u upotrebi i u Dalmaciji, sastavnom dijelu crno-žute monarhije. Gimnazijalci su ih nabavljali, u većini slučajeva, u najboljoj dalmatinskoj knjižari „Braća Batara“ u Zadru.¹⁶⁸

U dalmatinskim gimnazijama podučavala se i ćirilica. O tome kazuje i knjiga u redakciji prof. Jerka Šutine: Zahavno štivenje i hrvatskom jeziku za mladez dalmatinsku, gdje su vukovicom oštampane „Narodne srpske poslovice po Vuku Stef.Karadžiću“.¹⁶⁹ Već 1869. godine dalmatinska vlada donosi odluku o zabrani daljih poduka u pisanju i čitanju ćirilice,¹⁷⁰ što će izazvati proteste javnosti, pa i jedan „upros vladi“ na sjednici Dalmatinskog sabora.¹⁷¹ Nakon kraće pauze bilo je nastavljeno „vježbanje u pisanju ćirilskim pismenima“.¹⁷²

Vukovim su ce knjigama služili i profesori dalmatinskih gimnazija pripremajući se za nastavu. Kada je 1848. godine, nakon uvođenja srpkohrvatskog jezika kao obaveznog predmeta u nastavu, iskrsao problem nedostatka gramatike, zadarski profesori upotrebljavaju Vukovu Kleine serbische Grammatik, koju su, najvjerovatnije, koristili i splitski nastavnici.¹⁷³ Narednih godina Splićani su zapisali da im je plan: „Lettura delle Pripovitke Staroga i Novoga zakona di Vuk Stefanovich“ i „Lettura delle Pripovitke di Vuk Stefanovich“.¹⁷⁴

Vukove su ce knjige mogle posuđivati i u gimnazijski bibliotekama. Zadarska ih je posjedovala sigurno; bila je i pretplatnik na Rječiik iz 1852. godine.¹⁷⁵ Neke od knjiga zadarskim gimnazijalcima poklonio je i sam Vuk, odazivajući se pozivu njihovog direktora dr Đure Pulića.¹⁷⁶ Krajem školske godine 1859/1860. gimnazijska knjižnica brojala je 16 naslova Vukovih knjiga.¹⁷⁷ Više njih, još za Vukova života, posjedovala je splitska gimnazija.¹⁷⁸ Ostale gimnazije takođe su imale po više primjeraka Vukovih zbornika, ali uz rijetke prvotiske, prevladavala su njegova posthumna izdanja.¹⁷⁹ Narodnim se duhom nisu dalmatinski srednjoškolci napajali samo čitanjem knjiga na čijim je koricama stajalo Vuk Stef. Karadžić. Na njih su još snažnije djelovali Vukovi dolasci u njihove sredine. Morali su se dobro sjećati posjetioca koji se nije libio da na njihovom maternjem jeziku razgovara sa svima, pa i sa ljudima koji su sjedili u krčmama, a od kojih je doznavao nepoznate riječi i pjesme. Njima, tim budućim uzdanicama svoga zavičaja, na javnim mjestima bijaše zabranjeno govoriti jezikom tih pjesama.¹⁸⁰ Jedno su vrijeme morali međusobno komunicirati služeći se latinskim jezikom.¹⁸¹ A tu, baš u njihovim gradovima, pričljivi Bečlija vodi zanimljive razgovore samo na jeziku kojim su i njihovi roditelji umjeli da govore. To je još više ostavljalo dojam na gimnazijalce, jer je pred njima bio čovjek koji u Dalmaciju nije dolazio trgovine radi ili nekih zanata; zanimalo ga je samo narodno blago: riječi, pjesme, priče, zagonetke i običaji. Uostalom, bio je to i čovjek o kome je pisalo i u njihovim udžbenicima i čije se ime tako često pojavljivalo na stranicama dalmatinske periodike. Markantnog revolucionara morali su pamtiti i gimnazijski profesori, bilo da su ga upoznali u Dalmaciji ili u Beču, gdje je većina njih studirala. Poznavao je sigurno: A. Alšingera, I. Danila, M. Glavinića, A. Grubišića, S. Vrčevića, Lj. C. Pavišića, dok su Riboli, Grgurević, Alačević, Bunić, Mrkšić i Lucijanović kupovali Vukove knjige i nakon njegove smrti. Uveliko se može pretpostaviti da je Vuk poznavao takođe: Nodila, Bakotića i Peričića, a posve sigurno i Franca Petera,¹⁸² Đuru Pulića, ali i nastavnika osnovne škole Andriju Stazića.¹⁸³

Posebnu kategoriju činili su ljudi koji su u gimnazijama predavali pravoslavnu vjeronauku. U Zadru su to bili: Simeon Trkulja, Spiridon Aleksijević, Jerotej Kovačević i Nikola Vujinović — sve Vukovi korespondenti.¹⁸⁴ S obzirom da su nastavu držali na našem jeziku, krivo bi uradili da povjerujemo kako su svi istinski zagovarali Vukovo djelo. S jednim se ipak moramo složiti — Vukovo se ime, nesumnjivo, moralo često spominjati za katedrama dalmatinskih gimnazija, pa i poslije njegove smrti. U to se uvjeravamo čitajući kratke zabilješke među planovima rada: ,,Na pamet sve narodne pjesme o katastrofi na Kosovu iz II knjige Vukove“, „Najviše je bilo govora o narodnim pjesmama i o Vuku Stefanoviću Karadžiću“,¹⁸⁶ „Prevod iz Ilirskog: O narodnim pjesmama Vuka Stefanovića — ćirilicom ispisano“,¹⁸⁷ „Štivenje epskih i liričkih pjesama“, „Biografjja Vukova i njesove narodne pjesme sa prazničkim komadima“.¹⁸⁸

Kao i svi gimnazijalci, tako su i dalmatinski morali pisati školske, domaće i maturalne zadaće. Pišu ih na oba naša pisma, pa i o brojniim temama posvećenim fenomenu narodne pjesme u: Splitu, Zadru i Dubrovniku.¹⁸⁹

Dobrano u drugoj polovici XIX vijeka o nesuđenom šibenskom učitelju, dalmatinski su gimnazijalci u Dubrovniku, Splitu i Zadru pisali i posebne školske radove. Sami naslovi najrječitije govore koliki se pridavao značaj izučavanju života i djela našeg velikog prosvjetitelja: „Upliv na književnost našu rada Vuka Karadžića“. ..Vukovi akcenti (ćir.)“, „Vuk Stefanović Karadžić (ćir.)“, „Zasluge Vuka Stef. Karadžića za našu knjigu“, „Osjepe Vukova djelovanja u Srbsko-Hrvatskoj knjizi“, „Zasluge Vuka Stefanovića na književnom polju (ćir.)“, „Zasluga Vuka Karadžića za srpsku knjigu“, „Gaj i Karadžić — paralela“, „Srpski preporod: Dositej, Vuk i Daničić“, „Zasluge Vuka za sabiranje narodnog blaga“, „Zasluge Vuka Stefanovića“, „Zašto se Vuk Stefanović zove preporoditeljem srpske književnosti?“. Ovom skraćenom popisu naslova objavljenim u programima dalmatinskih gimnazija od 1874. do 1912. godine nije potreban nikakav komentar.

Ne smijemo smetnuti s uma da su se mnoge od ovih zadaća pisale u

vrijeme kada je italijanski jezik bio nastavni u: Dubrovniku — sve do 1875/56. godine, kada se je slavila „prva godina potpunog ponarođenja“ gimnazije;¹⁹⁰ Splitu — na klasičnoj gimnaziji koja je pohrvaćena tek 1888, a realka — 1876. godine¹⁹¹ i u Zadru, gdje je italijanski jezik ostao službeni (u obe gimnazije) sve do propasti dvojne monarhije, s izuzetkom gimnazije koja je utemeljena 1897. godine, a na kojoj je nastavni jezik bio, od osnivanja, srpskohrvatski.¹⁹²

Otud i ne čude brojna odavanja priznanja Vuku Karadžiću, pa i želja mnogih žitelja Hrvatske i Dalmacije koji su 1860. godine nastojali da nabave Vukovu sliku.¹⁹³ Prilikom prenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Beča u Beograd 1897. godine mladi iz Dalmacije, na njegov beogradski grob, položili su, u znak dubokog poštovanja, dva srebrna vijenca (jedan je i pozlaćen) sa trakama na kojima je ostalo ugravirano: „Srbi na primorju: Vuku“ i „Srpska dalm. omladina: Vuku Karadžiću 22. sept. 1897 ¹⁹⁴ Uvaženje Vuku učinio je i Zadranin Špiro Brusina, koji je za njegovo djelo, naročito Rječnik, doznao još u zadarskoj gimnaziji, a kasnije u ime velikog reformatora dao fosiliziranoj školjci naziv „Congeria Vuki“.¹⁹⁵

Anonimus, vrlo lako moguće Petar Kasandrić, još opširnije ističe te časti: „hrvatski narod. ima takoder Vuku puno zahvalili kao učitelju i pouzdanom sakupljaču narodnog blaga. Jezik nam je isti kao i Srbima, pa što je veliki pokojnik uradio za Srbe, to je i Hrvatima na korist. Hvala Bogu, piše se i danas u čitavom području našeg jezika onako, kako nas je Vuk učio, a njegova su djela svima nama vrelo, iz kojeg ne možemo i ne smijemo da prestanemo crpsti dok nas god bude. S toga i svaki Hrvat, koji ne zatvara svojih očiju istini i koji kulturne pojave ne gleda na naočari sitničarske politike, zanosno i zahvalno kliče: Slava i hvala Vuku Stefanoviću Karadžiću.“¹⁹⁶

Da su ce Hrvati rado pretplaćivali na Vukove knjige, štaviše i prednjačili u odnosu na svoje sugrađane Srbe, potvrđuje i Spiridon Popović, obavještavajući samog predvodnika jugoslovenske kulturne revolucije: „докъ наша господа србски мѣстни свештеници, а тако и учительи мѣстни наше школе презрели су мою понуду — па наставља — не тако римски свештеници, а синови рода нашегь; ови као просвѣштени люди больма цѣнити знаду важност србскіех пѣсама.“¹⁹⁷ Hrvati, kao i Srbi, Vuku su rado poklanjali svoje knjige, pa tako i: Mate Ivićević, Ivan Danilo, Ivan Šutina, Ljudevit Pavišić, Andrija Stazić, Ana Vidović, Stefan Knežević, Jovan Sundečić, Vuk Vrčević, Medo Pucić. Karadžić je posjedovao i 18 godišta Srpsko-dalmatiiskog magazina, koje je njegov sin Dimitrije kasnije prodao Akademiji nauka u Beogradu.¹⁹⁸

Ovu nepobitnu činjenicu da su Vukovo djelo u prvih pedeset godina XIX stoljeća snažnije prigrlili Hrvati nego Srbi Dalmacije ne znaju mnogi hrvatski istraživači. Stijepo Obad je najuporniji u plasiranju mišljenja da je uticaj Vuka Karadžića na buđenje i dalji rast srpske svijesti kod primorskih Srba bio presudan i da se tokom XIX vijeka javila prije nego kod Hrvata. Oni su, po Obadu, prvotno prigrlili ilirsko ime i pod tim imenom se nacionalno budili.¹⁹⁹ Vukov značaj u nacionalnom razvoju Srba u Dalmaciji nije pravilno sagledao ni Julije Grabovac,²⁰⁰ dok ga lingvista i germanista Ivan Pederin diže na nivo zavjereničkog upliva pod dirigentskom palicom Ilije Garašanina, smatrajući da Vuk u poitalijančenu Dalmaciju nije unio svjetlo narodnog jezika.²⁰¹ Fratar Stipan Zlatović još je ranije isticao da su Hrvate i Srbe razdijelili, uz Srpsko-dapmatiiski magazin, baš Vukove knjige: „za stalno znamo, da od zadnjih vremena u Dalmaciji nepoznato bijaše ime Srba, dokle srbski magazin i Vukove knjige ne razdijeliše ro vjeri narod. Mi pohadasmo sa hrišćanskimi pitomci škole do god. 1840. ali nikada ne čusmo, da se je koji tako nazivao, nego po pomenutih knjigah u želji narodnog čilanja, počnu se svi zvati i pozdravljati Srbi.“²⁰²

Pojedini hrvatski filolozi indirektno poriču značaj i uticaj Vuka Karadžića na hrvatske preporoditelje, pa i one u Dalmaciji.²⁰³ Ivan Pederin, u novije vrijeme, napušta zaobilazno kazivanje i produbljuje pisanje koje je započeo 1971. godine. Po njegovom mišljenju Vukova je jezična rsforma proistekla iz obnovljenog hrvatskog jezika u XVIII vijeku i folklornog blaga kojeg je sakupio Andrija Kačić Miošić.

Štaviše, ovaj uvaženi zadarski univerzitetski profesor i naučni radnik, neuvjerljivo i bez argumenata zastupa stav da Hrvati nisu ,,prihvalili Karadžićev jezik, već da je bilo upravo obmuto“.²⁰⁴ Naravno da je ovako neutemeljeno mišljenje poprimilo još ekstremnije odlike proglasivši Vuka za jednog od trojice najznačajnijih predstavnika velikosrpske ideologije.²⁰⁵ Zato i ne čudi da je Vukovo ime, u novije vrijeme, u Hrvatskoj jedno od najomrženijih imena. Takođe je proglašen i za rodonačelnika velikosrpstva, koji „ničim nije zadužio hrvatski narodni jezik ni hrvatsku kulturu“ i čije je djelo ujedno proglašeno za kulturno piratstvo. Otuda su valjda zajapureno ustali Mladen Ruso (Russo), kapetan duge plovidbe i dr Boris Kandare s predlozima da se pod hitno s feribota „Jadrolinije“ izbriše, za sva vremena, mrsko im ime Vuk Karadžić, koje su brodovi iste kompanije nosili od 1953. godine.²⁰⁶ Proces nacionalnog buđenja u Dalmaciji bio je dugotrajan, ali pobjedonosan.²⁰⁷ Išao je preko oca na sina do unuka. Imamo li na umu samo porodicu Vojnović, onda nam je najjasnije kako je bio mukotrpan, ali ipak i slavodobitan. Djed Ive Vojnovića bio je pretplatnik na Vukove knjige, njegov otac Vuka je upoznao, a on u Splitu 1863. godine recitira proslavljenom starcu Vuku narodnu pjesmu Smrt majke Jugovića, da bi 1906. godine u Zadru, najjačoj italijanskoj utvrdi, pročitavši svoje djelo istog naslova, otišao prema Dubrovniku ovjenčan s dva lovor-vijenca. Tada se ishod borbe već naslućivao. Austro-Ugarska, tamnica slovenskih naroda morala je pasti. Narod, narodnost i narodni jezik imali su prednost. Došla su vremena da se postane i svoj vlastiti gazda. Svoj na svome. Dosegnutim uspjesima najviše su doprinijeli mladi i obrazovani graditelji ideologije i svijesti o vlastitom identitetu, elita koja je počesto pa i u roditeljskom domu, u gimnazijama — naročito, prigrlila ideale: narod, narodni jezik i književnost na narodnom jeziku, ideale Vuka Stefanovića Karadžića. I baš zahvaljujući Vuku sentenca Slavus nascitur, Italus fit prerasla je u Slavus nascitur, Slavus fit.

Referenze:

¹ Historijski arhiv Zadar (= HAZd), Geografske i topografske karte Dalmacije i susjednih oblasti, br. 321 — kartuje nacrtao Grandis 1781. godine; HAZd, Mape Grimani, br. 511 iz 1709. godine; datiram je na temelju mape br. 390; HAZd, Geografske i topografske karte Dalmacije i susjednih oblasti, br. 6 — Mletački posjed na istočnoj obali Jadrana oko 1718. godine. Ferdo Š i š i ć, Dapašnja Dalmacija: geografski razvitak i pitanje o poiovnom prisajedinjenju, Delo, knj. 72, 222, /Niš/, 15. aprila 1915, 118—125; Stjcpan Srkulj, Današnja Dalmacija, njezin teritorijalni razvitak, Savrcmcnik, H/1915. br. XI i XII, /Zagrcb/, prosinca 1915. 411: Fcrdo Š i š i ć, Kalco je postao današnji geografski pojam Dalmacije i pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, Almanah Jadranske straže za 1927. godinu, Beograd

1927, 95—143; Ivan Grgić, Postanak i početno uredenje Vojne krajine kninskoga kotara pod Venecijom, Starinc JAZU, 52, Zagrcb 1962, 256; Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI—XVIII vijeka, Beograd 1970, 416; Vjckoslav M a š t r o v i ć, Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX i početka XX stoljeća, Zagrcb 1979, 122—123; Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije: 1790—1918, I, Beograd 1989, 11, 14 (= Stvaranje).

² Ferdo Š i š i h, Današnja Dalmacija: geografski razvitak i pitanje o poiovnom prisajedinjenju, Delo, knj. 72, 222, /Niš/, 15. aprila 1915, 118—125; Stjcpan Srkulj, Današnja Dalmacija, njezin teritorijalni razvitak, Savrcmcnik, H/1915, br. XI i XII. /Zagrcb/, prosin- sa 1915, 411; Fcrdo Šišić, Kako je postao današnji geografski pojam Dalmacije i pitanje sjedinjenja s Hrvatskom, Almanah Jadranske straže za 1927. godinu, Beograd 1927, 95—143; Ivan G r g i ć, Postanak i početno uredenje Vojne krajine kninskoga kotara pod Venecijom, Starinc JAZU, 52, Zagrcb 1962, 256; Gligor Stanojević, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI—XVIII vijeka, Beograd 1970, 416; Vjckoslav Maštrović, Zadarska oznanjenja iz XVIII, XIX i početka XX stoljeća, Zagrcb 1979, 122—123; Milorad Ekmečić, Stvaranje Jugoslavije: 1790—1918, I, Beograd 1989, 11, 14 (= Stvaranje).

³ SdanB pomorskš kapetanĐ /Ilija Rusovićt>/, Izđ Carigrada, 4. avgusta, Srbske

novine, Beograd, 15/1848, 74 (13. avgusta), 483—/484/.

⁴ M. Ekmečić, Stvaranje, I, 125.

5 Vuk Stefanović Karadžić, Prvi i drugi srpski ustanak, Beograd 1947, 259.

6 Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd (= ASANU), 4424, Vuk Vrčević — Vuku, U Zadru na 18/30. XI 1850 (objavljeno u: Vukova prepiska, /priredio Lj/ubomir/ Stojanović/, VI, Beograd 1912, 594-595 (= Vp); Prepiska VIII: 1848-1850, /priredio Golub Dobrašinović sa saradnicima/, Beograd 1994 (Sabrana dela Vuka Karaiića, knj. 28), 806-807 (= P); Vp, III, Beorad 1909, 224, 225, 226: 1. Vasilije Vasilijević – Vuku, Zemun, 26. XI 1860; 2. Vuk – V. Vasilijeviću, Beč, 6. XII 1860; 3. V. Vasilijević -Vuku, Zemun, 15. X 1860; Milcnko Pckić, Vuk je i Zadru hio i „maraskino“ pio, Narodni list,

Zadar, 22 (120)71983, 1649 (7448), 12.

7 Golub Dobrašinović, Vukova prepiska, Prepiska I: 1811—1821, Beograd 1988,

35-36.

8 Golub Dobrašinović, Vukovi koreepondenti, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 62—

129 (i separat); Bibliografija spisa Vuka Karaiića, /nriredio Golub Dobrašinović/,

Beograd 1974.

9 Golub Dobrašinović, Vukova ostavina, Kovčežić, knj. 30—31 (1993—1994), Beograd 1996, 8 — autor iznosi da je sačuvano blizu 70% iisama kojaje Vuk slao ili primio.

10 Biblioteka Arheološkog muzeja u Splitu; na irimjerku Vukove knjige „Pravitelstvukadi sov^tb serbskš“ za vremena Kara-Đorđijeva…, U Beču 1860, Vuk je na koricama zapisao: „Prijatelju svome Gospodinu Jovanu Burati za znak istinoga poštovanja, U Spljetu, 6/18. januara 1861. Vuk Stef. Karadžić“; objavljeno u: M. Aleksić, Nešto novo o Vuku, Glas, Titov Vrbas, 16/1987, 330-331 (26. XII), 8.

11 Giacomo Chiudina, Canti del popolo Slavo, II, Fircnzc 1878, 7.

12 Golub Dobrašinović, O Vuku: (Vukova smrt: izdavanje Vukovih dela: pravo-

pisia pobeda: proslava stogodišnjice Vukovog rođenja: prenos Vukovih posmrtnih ostataka), Novi Sad 1988, 40.

13 Vp, II, 144; II, I, 417-418 – Vuk – L. Mušickom, Beč, 6. III 1817.

14 Vp, III, 433-435; P, II, 126—127 — Vuk — Fridrihu Adelungu, Temišvar, 9/21. XI 1822; ASANU, 3548, D. Milaković — Vuku, U Raguzi, 9. XII 1824 (objavljeno u: Vp, V, 31; P, II, 527-528). Vp, I, 273; 284; P, III, 184-185; 240-241; 1. Vuk – Jerneju Kopitaru, Budim, 19/31. V 1826; 2. isti – istom, U Zemunu, 5/17. VII 1826; Vp, I, 361-362; P, IV, 205-206 – Vuk – Kopitaru, Kragujevac, 3/15. II 1830.

15 P, V, 405—407 — Vuk — Ani, Trst, 20. VTTT 1834, objavljeno i u: Vuk — Ani: ireniska, iriredio Golub Dobrašinović, Novi Sad 1992, 94—95.

16 Muzej Vuka i Dositeja, 178/G(3), Vuk — Rajačiću, U Beču, 21. V 1837; objavljeno u: P, VI, 107.

17 P, VI, 256-257, Vuk – Ani, Spalato, 20. VIII 1838.

18 Rukopisno odeljenje Matice sriske (= ROMS), 3022, orig. ćir. dodatak uz pismo Teodora Petranovića — Teodoru Pavloviću, Vrlika, 4. VTII /1838/; prilog je datiran u Zadru 2. jula /1838/. 3a fotokoiiju zahvalan sam pokojnom prijatelju irof. dr Kosti Milutinoviću koji mi ju je poslao 1987. godine.

19 Vp, VI, 319 (Vuk — J. Mihailoviću, Beč, 6/18. 11. 1840) i 323 (Isti — istom,

Trst, 26. 04. 1841); Vp, TV, 440, 441 i P, VI, 552-553 (D. Vladisavljević — Vuku, Trst na Poklade Božićne /26. XI 1840/). Miodrag Popović, Vuk Sšef. Karaiić: 1787—1864, Beograd 1987, 3. izd., 327. Za brod „Vuk Karadžić“ ne zna se nakon 1853. godine, bar ne u službenom glasilu, koje je vodilo brigu o brodovima kojima je matična luka bila na Jadranu, a nad čijim se gradom vijala crno-žuta zastava. Jadranskim morem 1853. godine plovio je brik „Dossittci“, star 39 godina, ali repariran u tri navrata. Njime je upravljao D. Vojvodić, a vlasnik mu je bio S. Popović, lako moguće Šibenčanac o kome je toliko iuta bilo riječi. Iste godine morsku površinu parali su i brodovi „Sin“, „Slaviana“, ,,Slaviansky“, no i „Scrbin“. izgrađen na Korčuli 1845. godine, kojim je komandovao N. Dragomanović, ali i ,,Xivio“ i „Principc Karagiorgcvich“ (Annuario marittimo per Gappo 1853, Tricstc, 3/1853, 144, 166, 200, 202). Narednih godina doznajemo i za brod „Magso Kraglicvich“, kojim je upravljao kapetan Ivan Brajević, a vlasnik bio Antonio Buljar iz Sinja, dok je brod bio porinut u nekom od silitskih brodogradilišta 1841. godine (Annuario marittimo pcr Gappo 1854, Tricstc, 4/1854, 137; Annuario marittimo pcr Gappo 1855, Tricstc, 5/1855, 147).

20 G. Dobrašinović, Vukova putovanja, Kovčežić, Beograd, 5/1963, 119.

21 Arheološki muzej, Split, Ostavština F. Karare: Fanccsco Carrara, Note di viaggio: 1845—48; ASANU, 8119, 8189 — pisma: 1. Carrara-Vuku. /Spalato, 8. IX 1850/; Allujevich-Vuku. U Splitu, 23. XI 1852. Pisma su objavljena u: P, VTII, 732—733; P, IX, 786-787. Vidi i: ASANU, 9104/1—2 — Karara šalje 1852. g. Vuku dva rada na italijanskom jeziku: o Njegošu i narodnim pjesmama; Naučna biblioteka, Zadar (= NBZd), Ms. 1104/IV — 30 Kararinih pisama (1831 — 1842); Milan Dimitrcv /Milan BubanovićV, Franjo Carrara, Neven, Zagrcb, 3/1854, 15 (13. IV), 234—237; Cvito Fisković, Slikar Vicko Poiret, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split, 11/1959, 167; Isši, Nekoliko bilježaka o „Zori dalmatinskoj“ i Frani Carrari, Zadarska revija (= ZR), 21/1972, 5, 335—345; J. Šparac, Poklon Vuka Splićanima (prilog proslavi 100-godisnjicc smrti V. S. Karadžića, Slobodna Dalmacija, Split, 21/1964, 6138 (14. XI), 5.

22 ASANU, 8699/1239 – K. V. — Mini, Spljct, 17. rujna 1866. Vuku je navraćao i student medicine Mihovil Šimetin, kasniji Vukov koresnondent (ASANU, 8184/1—2-M-Simettin-Vuku: 1. U Novomc na 16. listopada 1852; 2. Novom kod Troghira, 22. V 1854 (objavljeno u: P, IX, 743—744; P, X, 577—579). O liječniku Šimetinu vidjeti i: HAZd, Presidijalni spisi Namjesništva, svež. 542, B/l, 2, 305/pr.

23 Josip Golombek, Porodica jugoslovenskih Vojnovića, Zapisi. Cetinje, 6/1932,

knj. X, 200—205, 257—262; Ćiro S i č i n – S a i n, Vuk St. Karadžić u Splitu (uz Vukovu proslavu sto jc ovoga mjcscca prircdujc u Splitu Kulturno društvo „Ivan Lozica“), Slobodna Dalmacija, Split, 5/1947, 844 (12. X), 5; Mirko Zeželj, Gospar lvo, Zagrcb 1977, 8—16; Frano Baras, Vuk u Splitu: Vukov kraj: Galerija fotografije Fotokluba „Split“, 7. 12 — 20. 12. 1987, /Split/ 1987.

24 ASANU, 8395, Upravitcljstvo Narodnc Slavjanskc čitaonice — Vuku. U Splictu na 22. Vcljačc 1863. Viljeti i: Milcnko Pckić, Splitsko pismo Vuku, Oko, Zagrcb, 11/1983, 284 (03—17. 02), 9; Isti, Vuk u Narodna slavjanska nitaonica u Splišu, u: Zbornik radova o Vuku Stefanoviću Karadžiću, Sarajevo 1987, 695—705.

25 Vinko Bulić, Kod Konta Iva u Supetru, Novo doba, Split, 5/1922, 292 (23. 12), 17—18; Ivo Vojnović 0 M. Vodopiću, Jugoslavcnska njiva, Zagrcb, 8/1924. knj. II, br. 2, 69—70: Ivo Vojnović o M. Vodopiću, Novo doba, Split, 7/1924, 170 (24. 07), 2 Đ. P. B., Mali Ivo u Vuk Karadžić, Politika, Beograd, 24/1927, 6839 (12. 05), 5; Ivo Vojnović, Akordi, Zagreb 1917, 190-192.

26 Ivo Petrinović“, Kosto Vojnović, u: Hrvatski narodni preporod u Splitu 1882,

Split 1982; Hrvatski narodni preporod u Splitu, Split 1984.

27 Statistica gcncralc dclla Dalmazia; cdita dclla Giunta Provincialc; divisionc IV: popolazionc; fascicolo primo, (compilata dall’ Assessore Luigi Scrragli), Zara 1862; Valcntino Lago, Mernorie sulla Dalmazia, vol. I, Vcnczia 1869; Statistika pučanstva u Dalmaciji, urcdio Kažimir Ljubić, Zadar 1885; Manfrcd Makalc, Zadnji popis pučanstva u Dalmaciji, Beč 1912; F/ilip/ Lukas, Rasporedaj stanovništva u Dalmaciji prema prirodnim i gospodarskim prilikama, u: Sveslavenski zbornik: spornenica o tisućgodišnjici hrvatskoga kraljevstva, Zagrcb 1930, 355—377; Mirko K o s t rc n č i ć, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857—1971, Zagrcb 1979; Jakov G e 1 o, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine, Zagrcb 1987; Jovan I l i ć, Broj i razmeštaj Srba rta teritoriji avnojevske Hrvatske, u: Srbi u Hrvatskoj — naseljavanje, broj i teritorijalnirazmeštaj, Beograd 1993, 7—205; Jovan P l av ša, Kninska krajina: geografska studija, Novi Sad 1994 (neobjavl»ena doktorska disertacija).

28 Matas ovu latinsku sentencu krasno prevodi: „Slovinci se rađamo, a Talijanci postajemo“, odnosno „Slavjani ro krvi, jczikom Talijani“ (A/ntc/ K/onstantin/ M/atas/, Glas horvatsko-slovinski iz Dalrnacije, Zagrcb 1860, 18—19.

29 /Antc Kuzmanić/, Jezik naših Otočanah prema našemu sadašnjemu jeziku književnomu i slavjanskomu uobće, Glasnik dalmatinski, Zadar, 17/1865, 55 (11. scrpnja), 4.

30 X, Nešto o serbskoj literaturi, Zora dalmatinska, Zadar, 1/1844, 46 (11, studcnog), 363.

31 /Gerasim/ P/etranović/, Zadar, 24. dek., Napredak, U Karlovcu, 8. januara

1849, 2, /3/.

32 …Libri fondiari, La Voce Dalmatica, Zara, 1/1860, 6 (7. Luglio), 44.

33 V. Duplancich, Della civilta Italiana e Slava in Dalmazia, Tricstc 1861; A/ntun/ K/onstantin/ M/atas/, Šilo za ognjilo. Odgovor na govor Dra. Bajamonta, izrečen den 23, Prosinca 1860. u viću municipia Splitskoga, Split, miscca sičnja 1861.

34 Ivo Tijardović“, Splitski šenžancijun (prircdio Antc Jclaska), Ncdjcljna Dalmacija, Split, 2. listopada 1983, str. 23.

35 Arhiv JAZU, Zagreb, Ostavština Špire Brusine, XV-48/AI-b 27; Š. Brusina — S. Matavulju, Zagrcb, 11. XI 1898. — originalni koncept.

36 Ljubomir Maštrović, Filološki i književni rad Đure Agustinovića, Zadarska rcvija, Zadar, 4/1955, 3, 134—141; Biscrka Bclicza i Mclita Rastija, Đuro Augustinović i njegove rasprave o hrvatskoj medicinskoj terminologiji, u: Glina: glinski kraj kroz stoljeća, Glina 1988, 552—554.

37 Milan Begović je u vrijeme rada u zadarskoj gimnaziji (1898—1899), čiji je nastavni jezik bio sriskohrvatski, imao velikih iroblema sa mladim Zadranima koji nisu poznavali naš jezik i gledali su da mladog profesora isprovociraju, što im je i polazilo za rukom. Ljutiti nastavnik zapretio im je da će pucati iz pištolja. Tek je tada „mularija“ dobila povoda da na svakom koraku šikaniraju Begovića izvikujući mu iza leđa: „Fora lc ballc! Fora lc ballc!“ (Milan Bcgović, Konte Ivo, Hrvatska rcvija, Zagrcb, 2/1929, 10, 561).

38 Vuk Stef. Karadžich, Objavljenje, Zora dalmatinska, Zadar, 1/1844, 35 (26.

VTII), 280. Tehničke mi mogućnosti ne dozvoljavaju da ispišem slovo ,,š“ i ,,č“ na način kako to siecifično, radi Kuzmanić.

39 Nacionalna i sveučilišna biblioteka (= NSB), R-5904, orig. latinimno (=

lat.) nismo Božidar Pctranović — S. I., Imotski, 20. VIH 1841; ASANU, 8284a, S. Ivićcvić —Vuku, Iz Krcmsicra na 2. Veljače 1849 (Objavljeno u: P, VIII, 345-346); NSB, R-5904b, dok

se kopije ovih iisama čuvaju u Arhivu Hrvatske u Zagrebu (Ostavština Stipana Ivićevića, kutija I), – dva pisma: Vuk — S. I.; I. U Bcču, 29. I 1849, 2. U Beču, 24. X 1851. (Objavljeni su u: Ćuro Šurmin, Pisma: Vuk St. Karadžić Stjepanu Ivićeviću, Brankovo kolo, Sr. Karlovci, 12/1906, 8, 252-253; P, VIII, 343-344; P, IX, 245-246). Luigi Ccsarc de Pavissich, Memorie Macarensi (Stefano Ivicevich), fasc. I, Tricstc 1897, 12, 68; Nikola Alačević“, Slavni i zaslužni muževi: Makarska i Primorje: izlet na Biokovo, Spljet 1910, 12—19;

Jakša R a v 1 i ć, Stjepan Ivičević i narodni preporod u Dalmaciji, Zbornik za slavistiku Mati ce srpske, Novi Sad, 4/1973, 46—112; U Arhivu Hrvatske čuva se u istoj ostavštini i originalno Vukovo pismo uiućeno S. I. Kako je do danas nepoznato, objavljujem ga u ujelosti: „Mnogopoštovani gospodine!

Primio sam Katalinićevo Sveto pismo u 6 knjiga koje ste mi noslali u naruč, i

velika Vam hvala za to. Kad mi više ne ustreba vratiću Vam ga sa zahvalnošću, a dotle neka Vam ovo nekoliko riječi budu svjedočanstvo da su pomenute knjige u mene. U Beču, 2/14. dekemvr. 846. Vuk Stef. Karadžić.“

40 NBZd, Ms 1097/IH, br. 3 — Katoličko svcćcnstvo u hrvatskoj knjižcvnosti; V/idY V/ulctić/ V/ukasović/, Stjcpan Buzolić, Slovinac, Dubrovnik, 2/1879, 19 (1. X), 299. Privrženost Vuku iskazuje ranim izvođenjem njegovih pjesama (S. V u z zo 1 i s h, L’imprecazione: (traduzione dai canti del popolo di Vuk Stepanovich), Rivista dalmata, Zara, 1/1859, 17 (6. VII), 147), ali i pjevajući u njegovu čast (Stjcpan V u z o 1 i ć, Uspomeni Vuka Karadzića Stefanovića za

stoijetni god njegova rodendana, Narodni list, Zadar, 27/1888, 76 (26. IX), l; objavljeno i u: Stjcpan Buzolić, Bog, rod i svijet, Zagrcb 1896, 114—115).

41 Lujo V o j n o v i ć“, Pero Budmani, Dubrovnik, kalcndar za prostu godinu 1898, Dubrovnik, 2/1897, 75—81; Milovan Grl ov ić, Album zaslužnih Hrvata, knj. I, Zagrcb 1898,/29—30/; Milan Rešetar, Uspomena o profesoru Peri Budmani, Savrcmcnik, /Zagrcb/, 10/1915, br. III i IV, 95—97; Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike (1800—1880), Zagrcb 1941, 239.

42 Dinko Politco, Izabrani članci, Dolnja Tuzla, /1901/, str. LXXXXI.

43 NBZd, Ms 1097/IH, br. 13 — „Stadoh učiti Vukovc zbirkc i srpskc piscc nebili što hrvatski, naučio, jcr vclc nijcsam znao“.

44 Benedikta Zelić-Bučan, Luka Botić i regimenta „Ne boj se“ pod utjecajem srpske nacionalne propagande, Kolo, Zagrcb, 9/1971, 3, 249—262; Ivo Pcrić, Luka Botić kao političar, Radovi Zavoda JAZU u Zadru, Zadar, 26/1979, 262.

45 Janko Kuharić, Natko Nodilo, u: Natko Nodilo, Escji, Zagrcb 1918, 6; Marijan

Stojković, Mihovio Pavlinović o stogodišnjici rodenja, Hrvatsko kolo, Zagrcb, 12/1931, 32; Julije G r ab o v a c, Pobjeda narodne misli u Splitu (u povodu 75-godišnjice ponarodenja splitske općine — 8. XI 1882), Mogućnosti, Split, 5/1958, 6; Isti, Napad Bajamontijevih autonomaša na splitsku „Narodnu slavjansku čitaonicu“, Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 20/1982;

Kosta Milutinović, Natko Nodilo i napredna misao u Dalmaciji, JIČ, Beograd

1988, 1—2, 117—139; /Milcnko Pekić/, Vuk Karadžić i Natko Nodiio, Narodni list, Zadar, VI 1987, 17.

46 ASANU, 8110/1-9: Ivan Brčić – Vuku: 1. U Zadru, 6. maja 1850; 2. U Zadru na 22. Prosinca 1851: 3. U Zadru na 20. List. 1852; 4. U Zadru na 25. 2. 1854; 5. U Zadru na 19. 1854; 6. U Zadru na 25. 4. 1854; 7. U Zadru na 30. Travnja 1854; 8. U Zadru na 3. Listopada 1854; 9. U Zadru na 26. III 1857. (Objavljeno u: P, VIII, 677-678; IX, 342-343, 750-751; P, X, 483-486, 508-509, 546-547, 551, 672; P, XI, 537); /Ivan BrčicV, Dcsct pisama Ivana Berčića Vuku St. Karadžiću, /priprcmio/ And/ga/ Gavrilović, Građa za povijcst knjižcvnosti hrvatskc,

Zagrcb 1907, knj. 5, Vukova orig. ćir. kopija (ASANU, 8487), napisana u Beču, 3/15. anr. 1854. nije poslana Brčiću (Golub Dobrašinović, Vukovi korespondenti, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 86; P, X, 538-539), već Jovanu Buratiju. Vidi i: J/osip/ Tand/arić*/, Ivan Bcrčić (Brčić), Hrvatski biografski lcksikon, I, Zagrcb 1983: 676-679; NBZd, Ms. 1054/1, /Ivan Berčić“/, /Spisi iz ostavštine/: Vscslavjanskaja, skupio R/or/ I/van/ B/crčić/: 1845—1853,

106 (zapis ispisan vukovicom), 197.

47 Kosto Vojnović, Mihovio Pavlinović, Katolička Dalmacija, Zadar, 18/1887, 37 (2. VD, 2.

48 Dalmatinci nisu samo čitali originalne Vukove knjige već i rukom pisane nje-

smarice, počesto sastavljene i na temelju zbornika velikog reformatora (NBZd, Ms. 782, Domcnico Pappafava, Trascrizione di alcunc pocsic popolari slavc: neke su pjesme napisane i nevukovom ćirilicom; Isto, Ms, 1076 — Upravc i Poslovicc zacrpljcnc iz razlikih dilah razlikih tvoraca hrvacki i talijanski pisana po Nikoli Marinu, U Skradinu, 22. srpnja 1870; Isto, Ms. 1080 — Antologija pjcsama. Skupio Nikola Marin iz Skradina.

49 /Milenko Pekić/, Vuk i „Narodni list“, Narodni list, Zadar, 17. 1 1987, 8.

50 Ante Palavršić i Bencdikta Zelić, Korespondencija Mihovila Pavlinovića,

Split 1962, 14, 17—18; /Vinko Kisić/, Dva pisma Nodiiova, Novo doba, Split, 5/1922, 115 (20. V), 2; Fcrdo Šišić, Natko Nodilo, Hrvatsko kolo, Zagrcb, 7/1912. 282, 298; Isti, Natko Nodilo, Ljetopis JAZU, Zagrcb, 33/1918, 95, 118; Marin Pavlinović, Odnos između Natka Nodila i Mihovila Pavlinovića od 1852—1867, Historijski zbornik, Zagrcb, 15/1962, 121; Nodilo

nabavlja „Ričnik Stefanovića“ svom prijateljju Nikoli Vežiću (Jakša R a v 1 i ć, Pisma Mihovila Pavlinovića i Natka Nodila Vežiću, Radovi Ccntra JAZU u Zadru, Zadar, 22—23/1976, 149).

51 A. Palavršić i B. Zelić, n. knj., 18; F. Šišić, N Nodilo, Hrvatsko kolo, Za-

grcb, 7/1912, 298; Isti, N. Nodilo, Ljctopis JAZU, Zagrcb, 33/1918, 118.

52 Mihovil Pavlinović, Različiti spisi, Zadar 1875, 390—405 — poglavlje „Piši kako puk govori“, prvi put objavljeno 1862. na stranicama „Narodnog lista“; Isti, Hrvatski razgovori, Zadar 1877, 165; Narodna pjesmarica, Izdala Matica dalmatinska, urcdio Mihovio Pavlinović, Zadar 1879, str. Š, VI—VII; S/ava/ Bjelanović, Postfunera, Srpski list, Zadar, 8/1887, 19, 2; Š/imc/ Urlić, Nešto o jeziku M. Pavlinovića, Glasnik Maticc dalmatinskc, Zadar, 3/1903, knj. IV, sv. Š, 281—292; M. Stojković, n. p., 32, 44-45; Scid M. Traljić, Pisma Mihovila Pavlinovića F. Račkom i J. J. Strossmayeru šezdesetih godina XIX stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 10/1963, 405. 411; Vladimir A n i ć, Vuk u onima dalmatinskih preporoditelja, diskusija uz referat 3. Konstantinovića, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, sv. 2, Beograd, 4/1974, 299—300; Isti, Mihovil Pavlinović — bez želje filolog, Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 14—15/1976, 7—15; Antc Franić, Mihovil Pavlinović — putopisac, ZR, 30/1981, 4, 323—342. Pavlinović je mnoge preporoditelje iz druge polovine 19. vijeka nagovarao da čitaju Vukove zbirke i tako uče svoj jezik; jednima poklanja i Vukova djela; Rječnik iz 1852. godine ioklonio je uz posvetu „Vclcč. Mati Nekiću učitelju hrvatskog jczika na dobar izgovor Mihovio Pavlinović“. Rječnik je 4. marta 1988. bio u vlasništvu benkovačkog kolekcionara Stevana Medića, a meni je fotokoiiju iosvete poslala prijateljica prof. Danica Zorica.

53 /Jovan S u n d s č i ć /, Slučaj smrti, Zviczda, Zadar, 1/1863, 24 (10. IX), 96; /Isti/, O Botiću, Narodni kolcdar /Maticc dalmatinskc/ novi i stari za prcstupnu godinu 1864, Zadar, 21 /1863/, 106—107; Smilcs S a m u i 1, Radišu Bog pomaže (Self-Help), prircdio Mihovio Pa v 1 i n o v i ć, Zadar 1871, 48—49; Mihovio Pavlinović, O životu Luke Botića, u: Luka Botić, Pjesme, Zagrcb, 1885, str. III—XXI; Franjo Marković, O pjesmah Luke Botića, u: Luka Botie, Pjesme, Zagrcb 1885; 1 /Ivan Zoch/, Botić, Luka, Priručni rječnik sveobćega znanja ili mala hrvatska enciklopedija, knj. I, sv. 11, Osick 1886, 524; Đurić, Kako Mihovio Pavlinović prati Luku Botića do Neretve, Mladost, list za hrvatsku katoličku mladcž, Zadar, 3/1912, 5—6, 63—64; Luka Botić, Pobratimstvo i Bijedna Mara (prircdio D. Bogdanović), Zagrcb 1921: Pred pjcsni kov spomcnik, Novo doba, Split, 6/1923, 195 (25. VIII), 5; A. P., Prva književna radnja Luke Botića, Novo doba, Split, 13/1930, 133 (10. VII), 2—3; Ć. Ljubin /Ćiro Žcželj/, Luka Botić, Knjižcvni Jadran, Split, 1/1952, 13, 4; /Isti/, Botić u Slavoniji, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 15, 1—6; Isti, Formacija Botićeve književne ličnosti, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 19—20, 1; Isti, Botićev karakter, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 16—17, 4; Spomenica tridestogodi-

šnjice smrti hrvatskoga pjesnika Luke Botića Spljećanina, (prircdio Josip Barač), Zagrcb 1893; Kita spomenaka na grobu Luke Botića (urcdio Svctozar Ritig), Dakovo 1908; Kcrubin Šegvić,Luka Botić, pjesnik slobode i pravde, Hrvatsko kolo, Zagrcb 1930, knj. XI, 7—22; Isti, Luka Botić (njegov život i njegova djeia), Zagrcb 1930: Luka Botić, Izabrana djela, /urcdio Jaksa R a v 1 i ć /, Zagrcb 1949; Jakša R a v 1 i ć, Zašto je Luka Botić s drugovima bio istjeran iz teologije? Vjcsnik Zcmaljskog arhiva, Zagrcb 1951, 99—114; Isti, Oko Bijedne Mare, Mogućnosti, Split, 1/1954, 3, 178—182; Isti, Luka Botić (u povodu 100-godišnjice smrti 1861—1963), Mogućnosti, Split, 10/1963, 10, 1092—1102; Isti, Luka Botić u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zagrcb, 1/1954, 239—255; Isti, Botićeva pisma i neka pitanja iz kronologije njegova zivota, Arhivski vjcsnik, Zagrcb, 13/1970, 93—188; Dušan B c ri ć, Rukopisna ostavština Luke Botića, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 15, 5; Ispš, Oko Botićeve „Bijedne Mare“, Knjižcvni Jadran, Split, 2/1953, 24, 2, 8; Isti, Još o „Bijednoj Mari“ Luke Botića, Mogućnosti, Split, 1/1954, 7, 469—472; Isti, Dva datuma iz života pjesnika Luke Botića, Mogućnosti, Split, 10/1961, 10, 1110—1112; Isti, Dva pisma Luke Botića, ZR, 13/1964, 4, 297—300; Isti, Luka Botić i Srbi (u povodu 100-godišnjice pjesnikove smrti), ZR, 13/1964, 1, 74—79; ASANU, 14308, Dušan B e p i ć, Bilješke o JTuki Botiću povodom iajiovijih izdanja Botićevih djela; Antc V uj as, Političar i pjesnik Luka Botić, Narodni list, Zadar, 17. kolovoza 1963, 5; Šimc V uč e t i 6, Luka Botie, u: Antun Pasko Kazali, Mato Vodopić, Luka Botić, Juraj Carić — izabrana djela, Zagrcb 1973, 133—161; Krcsimir Pavić, Bibliografija radova Luke Botića, ZR, 32/1983,

2—3, 189—195; Isti, Politički lik Luke Botića, Zbornik Ccntra za drustvcna istraživanja Slavonijc i Baranjc, Slavonski Brod, 22/1985, 1, 1—23.

54 Ivan O stoj ić, Centralno bogoslovsko sjemenište za Dalmaciju, Crkva u svijctu, Split, 4/1969, 5—6, 397—402 — donosi ce popis bogoslova, od kojih su mnogi bili povezani s Vukom. U tom učilištu bio je i Ivan Stojanović i najviše se „rugao Botiću, koji js tajno i u slobodne ure čitao sa Pavlinovićcm stoprvo izašla Vukova djcla, koja za prvi put i on pročita, ali bez uticaja“ (Jedan njegov stari znanac, Ivan kanonik Stojanović, Dubrovnik, kalcndar za prostu godinu 1898, II, U Dubrovniku 1897, 122).

55 M. Pavlinović, O zivotu Luke Botića, u: Luka Botić, Pjesme, Zagrcb 1885, str.

V—VII — odnosi ce na gornje citate. 56 Vp, III, 364—365; P, GH, 246—247 – Jovan Gavrilović – Vuku, Beograd, 14. X 1851. — „Onai momakĐ izđ Dalmapde bio e ovde i otišao e u Bosnu da tamo bude učitelj“.

57 ROMS, 4446, orig. ćir. pismo L. Botića — Jovanu Đorđeviću, Djakovo, 5. 3. 1858.— „Jer i ja esapim da sam Srb — mada se čitavom šakom krstim, i da držim da tako valja — i ionosim se tijem imenom, i često mi se uz taj ponos ostala moja čuvstva uzpale da je za korist toga imena.“ Vidi u istoj ustanovi i: 33520, 4433, 4434 — originalna pisma Luke Botića Jovanu Jovanoviću (jedno) i ostala Iliji Okrugiću, iisana latinicom.

58 F. Marković, n. r., str. XXII i XXV.

59 Naučna biblioteka, Split, Ms. 124—7/2 — Nodilov indeks Filozofskog fakul-

teta u Beču; Isto, 7/4 — Lectoris salutcm, Zara, 26. VIII 1856 i 7/5 — Lcctoris salutcm, Zara, 30. HP 1855. — svjedodžbe zadarske katoličke bogoslovije; Alcksandar Szentgyorgyi + Natko Nodilo, Nastavni vjesnik, knj. XX, sv. 10, Zagrcb 1912, 808—811; Viktor Novak, Natko Nodilo: rodoljub — naučžk — propovednik slobodne misli, Novi Sad 1935. (separat iz Letopisa Matice srpske): Isti, Natko Nodilo — političar i ideoiog, ZR, 1961, 4—5; Isti, Natko Nodilo — istoričar, Split 1962 (scparat iz „Mogučnosti“); Isti, Vuk i Hrvati, Beograd 1967, 497.

60 L/ujo/ V o j n o v i ć, Strossmayer i knjizi i skuipturi, Jugoslavcnska njiva, Zagrcb, 8/1921, knj. I. br. 11, 425; Lujo V oj n o v i ć, Natko Nodilo, Novo doba, Split, 14/1931, 298 (24. XII), 9. Da je bio vukovac nokazao je i djelom: Stara vjera Srba i Hrvata, Split 1981. 2. izdanje. Vidjeti i: /Milcnko Pekić/, Vuk Karadžić i Natko Nodilo, Narodni list, Zadar, 36 (125)71987, 1847 (7547) (6. VI), 17.

61 Viktor H o v a k, Natko Nodilo: rodoljub — naučnik — propovednik slobodne misli, Novi Sad 1935, 5.

62 HAZd, SPE, svež. 50, 50, 154, originalni (= or.) ćirilični (= ćir.) dopis S.

Kneževića-Mutibariću, „Krka“, 27. I 1848; Isto, br. 168, org. ćir. donis Mutibarića — Kneževiću, Zadar, 2. II 1848; Isto, svež. 55, 669, org. ćir. donis Jakova Radulovića — Ordinarijatu, „Dragović“, 16. VI 1850; monasi manastira Krke i Dragovića uvrštavaju Vukov „Rječnik“ i „Pjesme“ u inventare svojih postriga.

63 Đoko M. Slijepčević, Stevan Stratimirović: mitropolit Karlovački kao

poglavar irkve, prosvetni i nacionalno-politički radnik, Beograd 1936, 157—165.

64 HAZd, SPE, svež. 17, 847 (231), namjesnik Tomašić — Aleksijeviću, Zara, 29. Luglio 1826; Kosta M i 1 u t i n o v i ć, Vuk Karadzić i dalmatinsko vladičanstvo u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 11—12/1965, 531—544. Prevode zadarske arhivske građe vidi u: Arhivska građa o Vuku Karadziću 1813—1864 (priredio Golub Dobrašinović), Beograd 1970, 139—142, 257 (= Arhivska). Ivan P e d e ri n, Odnos austrijske cenzure prema evropskim književnostima, filozofiji, novinstvu i političkoj ideologiji, Novi Sad 1984, 224 (P. o. iz Zbornika Matice sriske za književnost i jezik).

65 Vp, VTT, 487; P, VT, 141-142; S. Aleksijević – Vuku, U Zadru 15. VTT 1837.

original se više ne čuva u ASAPU.

66 G/erasim/ P/etranović/, O pravosl. Episkopima DalmatinskimĐ: Josifnj

RančićĐ, SDM za 1863, U Zadru 1863, 143—146; Jovan Lipovac, Rajačić širi Vukovu knjigu, Venac, U Beogradu, 25. HT 1928, knj. XTV, sv. 3, 208-209; Jovan Radonić, Vladika Josifu Rajačić, fura Inoćentije Čulić i Pavle Šafuarik, Istorijski časoiis, Beograd, 1/1949. 234—141: Ilija Kccmanović, Josip Rajačić nije bio protiv Vukove knjige, Bibliotekarstvo, Sarajcvo, 8/1962, 4, 8—9; Isti, Josip Rajačić u Đorđe Nikolajević skupljaju pretplatu na Vukove srpske poslovice, Kovčežić, Beograd, 6/1964, 214—215, Lazar Čurčić, Josifu Rajačić kao Vukov skupljač pretplatnika, Kovčežić, Beograd, 9/1971, 142—145.

67 Muzej Vuka i Dositeja, Beograd, Arhivska građa, 178/G (I); ASANU, 4231a, Vuk —Rajačiću, Beč, 10/22. T 1833; objavljeno u: P, V, 54—55.

68 ASANU, 4232, Rajačić — Vuku, U Šibeniku, 22. III 1834; objavljeno u: Vp, I,240-241; P, V, 348-350).

69 HAZd, SPE, svež. 28, 18 — org. ćir. koncept vladike Rajačića, Šibenik, 5. I

1834. Dokumenat je objavljen (Arhivska, 230).

70 X AZd, SPE, svež, 28, 92, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ralačiću, SkradinĐ,

26. I 1834.

71 HAZd, SPE, svež. 28, 146, org. ćir. dopis T. Šušića — episkopu, Šibenik^,

21. II 1834.

72 G/erasim/ P/etranović/, O pravosl. Episkonima Dalmatinskim: Pan-

teleimon Živković, SDM za 1864, Zadar /1863/, 142—145.

73 ASANU, 4333, S. Trkulja – Vuku, U Zadru, 8. I 1834; objavljeno u: Vp, VI, 396; P,V, 299-300.

74 HAZd, SPE, svež. 33, 456 — org. ćir. koncept, Šibenik, 9. VI 1837. Za okružnicu zna i Dušan P. B e r i ć (Pokušaj zabrane Vukovog „Novog zavjeta“ u Zadru 1847. godine, Kovčežić, Beograd, 3/1960, 117 (= Pokušaj), ali na temelju Protokola iz crkve sv.Ilije u Zadru, no, u pitanjuje drugi datum (10. juna 1837); ASANU, 4335—4337, S. Trkulja- Vuku: 1. U Šibeniku, 4. IX 1840; 2. U Šibeniku, 24. X 1840; 3. U Šibeniku, 18. XII 1840. (Objavljeno u: Vp, VI, 398-401; P, VI, 521-523, 547-548, 556-557); HAZd, SPE,svež. 36, 474, originalni koncent, V Šibenicie, 24. VII 1840; Objavljeno: D. P. Berić, Pokušaj, 117—118; D. Foretić, Marginalije, 132; Arhivska, 280.

75 HAZd, SPE, svež. 36, 552, org. ćir. donis Nikolajevića — Ordinarijatu, Du-

brovnik, 12. VIII 1840.

76 HAZd, SPE, svež. 36, 596, org. ćir. donis N. Plavše — Trkulji, Knin, 2. IX

1840.

77 HAZd, SPE, svež. 36, 557, org. ćir. donis J. Milkovića — Ordinarijatu, „Dra-

gović“, 8. VIII 1840.

78 HAZd, SPE, svež. 36, 562, org. ćir. dopis A. Baljka — Ordinarijatu, Zadar, 20.

VIII 1840.

79 HAZd, SPE, svež. 36, 617, org. ćir. dopis S. Margetića — Ordinarijatu,Dicmo,

17. IX 1840.

80 Ljubo Vlačić, Za sriski bogoslužbeni jezik, Novi istočnik, Sarajevo, 2/1935,

10-11, 311-316.

81 Arhiv manastira Krke, Kistanje, br. 3198 — Регистеръ о постризаящихся іеромонаховъ с/вя/таг/о Арха/н/гг/е/лскаго М/анасти/ря Крке, 1796, монах под редним бројем 31; Исто, бр. 3197 — Регистеря о преставлщихся іеромонаховъ с/вятаг/о Арха/н/гг/е/лска- го М/анасти/ря Крке,, 1796, monah pod rednim brojem 31; Isto, br. 3197 — Registeri o prestavlšihsi JeromonahovĐ s/vitag/o Arha/n/gg/e/lskago M/anasti/ri Krke, 1796; J/ovan/ V u č k o v i ć, /1p mcmoriam S. Kneževiću/, Izvještaj o pravoslavnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru za š. g. 1889/90, Zadar, 12/1890, 4—11; /Ljubomir Vlačić?/, Dr. Stevan Knežević, Bosanska vila, Sarajevo, 5/1890, 5 (15. III), 79; Osterreichisches Biographisches Lexicon, 1815—1950, Š, Graz-Koln 1965, 438; …Vladika Stefan Knežević: posmrtno, u: Almanah; Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 31—33; Episkop Stefan Knežević (1806, 1853—1890), u: Dalmatinska Lazarica i pravoslavni Kosovljapi, Šibenik 1974, 1—7; Nikola Škrbić, Vladika Stefan Kpežević (1806—1890), stogodišnjica smrti, Srpska zora, Knin, 1/1990, 3—4, 143—144; Fedor N i k i ć, Episkop dalmatinski Stefuan Knežević (njegov život i rad ukratko prikazan), Srpska zora, Knin, 4/1993, 7, 227—243 (objavljeni rukopis napisan je 1935. godine, koji se čuva u ASANU, 14530); Vidjeti i na brzinu nisan rad: Veljko Ć. M i š i n a,

Stefuan Knežević (1806—1890): vladika dalmatinsko-istrijski, Beo1rad—Knin 1994. Knežević je vrlo rano stupio u vezu s Vukom; Vuk mu piše posredstvom Trkulje, na koje nismo uzvraća indirektno preko prijatelja Jakova Popovića (ASANU, 4343, J. Ponović-Vuku, Kotor, 26. XI 1835; objavljeno u: Vp, VI, 426; P, V, 453); P, X, 226-227 – Vuk – Kneževiću, U Badenu, 19. VI 1853. — pismo je od arhimandrita Dositeja Jovića na poklon 1895. godine dobio A. Aleksandrov (…Russgai filolop>, Vđstnikđ za 1889, Glasnik Pravoslavne dalmatinske crkve, Zadar, 6/1898, 4, 91); pismo je objavljeno i u: Srpski magazin za godinu 1897, Dubrovnik, 2/1898, 77—78; ASANU, 8208/1, Knežević – Vuku, U Za-

dru, 27. IX 1853 — štampano u: P, X, 331—332. Knežević se vrlo bojažljivo odnosio prema Vuku, iako su neki anonimusi smatrali da ga je Vuk „otrovao“ srpstvom (… S primorja, 2. marta, Zastava, Novi Sad, 9/1874, 32, (15/27. III), 2). Vidjeli smo već ranije da Knežević nije prihvatao Vukovu reformu, pa ni 1875. godine kada Pokrajinskom školskom vijeću šalje nonis udžbenika za pravoslavni vjeronauk, među kojima nije bila nijedna Vukova knjiga, ali jesu Platona Atanackovića, Nikole Begovića mitronolita Mihaila, pa čak i jedna na ruskom jeziku (HAZd, Pokrajinsko školsko vijeće, svež. 51, VTI/B, 37, org. ćir. donis Kneževića — Vijeću, Zadar, 21. I 1875). Posjelovao js višs Vukovih knjiga;

neke je za života poklonio biblioteci zadarske pravoslavne bogoslovije (Izvještaj o Pravoslavnom bogoslovskom sjemeništu u Zadru za š. g. 1882—83, Zadar, 5/1883, 69), da bi na kraju i čitava njegova biblioteka pripala toj ustanovi, odnosno kasnije Naučnoj biblioteci u Zadru (Kalalog: Vuk i fondu Naučne biblioteke u Zadru, Zadar 1987).

82 HAZd, SPE, svež. 50, 699, org, ćir. dopis S. Kneževića — Ordinarijatu, „Kr-

ka“, 18. IX 1840; HAZd, SPE, svež. 36, 654, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ordinarijatu, Skradin, 1. X 1840.

83 Chicsa greco-oricntalc, Manualc dcl rcgno di Dalmazia pcr I’anno 1872, Zara, 2/1872, 227.

84 HAZd, SPE, svež. 42, 602, org. ćir. dopis Vuka – Mutibariću, U Beču, 7/19. VII 1844. Objavljeno kod: Dinko Foretić*, Marginalije uz odnose Vuka-Karadžića s Dalmacijom, Radovi Filozofskog fakultcta, 4/1662—63, Zadar 1966, 136—142; Arhivska, 338-339; P, VII, 191-193.

85 HAZd, SPE, svež. 42, 702, org. ćir. dopis C. Margetića — Ordinarijatu, Dicmo, 29. VII 1844.

86 HAZd, SPE, svež. 43, 728; godine 1982. spis nije bio na svojoj poziciji, iako je

po knjizi nrotokola (br. 76) za 1844. godinu trebao da postoji.

87 HAZd, SPE, svež. 43 , 754, org. ćir. dopis Makarija Vukadinovića — Ordinarijatu, Kosovo, 12. VIII 1844.

88 HAZd, SPE, svež. 43, 849, org. ćir. dopis T. Šušića — Ordinarijatu, Šibe-

nik, 4. IX 1844.

89 HAZd, SPE, svež. 43, 886 i 900, org. ćir. dopis S. Vučkovića — Ordinarijatu,

Skradin, 11. GH i 13. IX 1844.

90 Kosta Milutinović, Vuk i crkvena pravoslavna hijerarhija u Austriji, JIČ,

Beograd, 22/1987, 1-2.

91 Vuk pod prismotrom policije, priredio Golub Dobrašinović, Beograd 1986, 217—220.

92 Gazzctta di Zara, Zara, 16/1847, 80, 81, 83 (11, 14. i 21. X), str. 489, 495, 507.

93 Zora dalmatinska, Zadar, 4/1847, 42, 43 (18. i 23. X), 220, 224. Zlata Bojović pogrešno navodi brojeve u kojima je oglašena Vukova knjiga (Uticaj Vuka Karadžića na književnu sadržinu dalmatinske ieriodike do sredine XIX veka, Glas SANU, CCCLXI, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 14, Beograd 1990, 143). Vlasnici Zore, braća Batara, prodavali su u svojoj knjižari i Vukove knjige (ASANU, 8271, Fratclli Battara — Vuku, Zara, 7. Dicembre 1857; objavljeno u: P, XI, 634 — 636).

94 Dušan P. B e r i ć, Pokušaj zabrane Vukovog Novog zavjeta u Zadru 1847. godine, Kovčežić, Beograd, 3/1960, 114—118: D/ušan/ V/erić/, Daimatinska štampa 1847. godine o Vuku: Vukova reforma i Dalmacija, Republika, Beograd, 14/1947, 102 (14. X), 3—4. Vidi i: Arhivska, 338-339, 356.

95 Ч, Вч, Сданъ, Србскеновине,, Srbske novine, Beograd, 14/1847, 103 i 104 (30. XII), 409-410.

96 Stari Bcrlić /Ignjat V rl i ć/, /prikaz Vukovog Novog zavjetal, Zora Dalmatinska, Zadar, 5/1848, 14 (3. IV), 54—55. Ali zato nc stampa otvorcno pismo kojc mu jc Vuk uputio iz Beča, 21. VI 1847. (P, VII, 773—778).

97 ASANU, 8144, G. Chiudina-Vuku, U Zadru, 29. nov, 1851 (objavljeno u: P, IX, 306);D/usan/ B/erić/, Dalmatinska štampa 1847. godine o Vuku: Vukova reforma i Dalmacija, Republika, Beograd, 14/1947, 102 (14. X), 4.

9I Kao primjere navodim: /Sava Bjelanović/, Vukov Kovčezić, Srnski glas, Zadar, 11/1890, 40 i 41, str. 2.

99 Pavao G a 1 i ć, Prilog za bibliografiju talijanskih prijevoda srpskih narodnih pjcsama u zadarskoj periodici 1849—1920, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, Beograd 1964, 3-4, 317-321.

100 МладиСрбинъ /ВукъПоновигѴъ/, ЗаВукомъСтеф. Караиипемъ, коие 26. іан. о.г. у 77 огодиниуБечуБогунаистинуотишао, нарицалазагоркинявила, саврхъгласитогъДурмитора, СДМза 1864, УЗадру/1864/, 72-73.

101 ASANU, 8136, J. Mutibarić – Vuku, U Zadru, 19. X 1851; objavljeno u: P, IX, 261-262.

102 К, ИзъПриморя, 6. Мая,, SN, Beograd, 19/1852, 56 (17. V), 206-207.

103 ASANU, 3088, D. Perazić – Vuku, U Zadru, 21/2. VII 1821; objavljeno u: Vp, IV, 180; P, I, 897.

104 Milenko P e k i ć, Jerotej Kovačević — Vukov prijatelj iz Dalmacije, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd 1983, 12/3, 129—139. Signature pisama navodim u radu; objavljena su i u novom izdanju Preniske, u redakciji Goluba Dobrašinovića, ali se notkrala i jedna pogreška: pismo Vuka — Jeroteju, Beč, 12/24. IV 1847. objavljeno je na dva mjesta, pod različitim godinama (P, VTI, 353—354; 726—727).

105 ASANU, 4650—4663: objavljena su u: Vp, VII, 461—477, odnosno u V do X knjige nove prepiske.

106 ASANU, 8552/253; ranije su bili poslani uz pismo upućeno iz Dubrovnika,

9/21. XI 1836. godine, koje je objavljeno bez nekadašnjeg dodatka (pismo se čuva u ASANU, pod signaturom 4651, a iublikovano je u: Vp, VII, 463 i P, V, 761—762).

107 ASANU, 8280, I. Oluić – Vuku, U Zadru, 20. III 1858; objavljeno u: P, XI,

694-695.

108 ASANU, 8552/251. Vidi i: Krešimir Kružić, Povijest dalmatinske zagore, Split 1997 (time ce opisa trogirske zagore).

109 Vp, I, 666-667; P, III, 920 – D. Frušić – Vuku, U Trstu, 5. XI 1828; Vp, I,

383-384; P, IV, 310-312 – Kopitar – Vuku, Wicn, 29. IX 1830.

110 ASANU, 8089, T. Petranović – Vuku, ŠibenikB, 19. V 1839; objavljeno u: P, VI, 320.

111 ASANU, 8068/1—2: 1. Петрановипъ — Вуку, Кромѣрижъ, 10. XII 1848; 2. исти истом, Кромѣрижъ, 12. II /1849/ — objavljeno u: P, VIII, 316—317; 362.

112 Божидаръ Петрановипъ, Мѣсто предговора,, u: Juridisch-politisch Terminologie fur die Slavischcn Sprachen Oesterreichs, Wien 1853, str. XI—XII. Vidi i: Milenko Pav 1 o v i ć, Saradnja Vuka Stefanovića Karadžića na Terminološkom rečniku iz 1853. god., Filologija, Zagrcb, 4/1963, 129—139.

113 Изъ Задра, 16. юлія, Сербскій дневникъ, У Новомъ Саду,, 1852, 11 (26. VTI), 3 — za podatak sam zahvalan svom pok. prijatelju prof. dr Kosti Milutinoviću, koji mi je poslao ispis svojim karakterističnim rukonisom u pismu iz Novog Sada, 30. VIII 1985. godine.

114 Zviezda, Zadar, 1/1863, 29 (15. XI), 116; Isto, 30 (22. XI), 120.

115 Dušan Vasiljević, Gerasim Petrapović, prvi episkop Bokokotorski i Dubro-

vački, u: Spomenica Manastira Savine, Kotor 1930, 17—21; Milenko Pekić, Gerasim Petranović i Stojan Novaković, u: Stojan Novaković — ličnost i de/io, Beograd 1995, 113-124.

116 Spomenar Mine Karadžić, priredio Golub Dobrašinović, Beograd 1974, 46. G/e- rasimĐ/ PetranovićĐ, Pravoslavno obštestvo zadarsko, SDM za 1865, ZadarĐ, 1865, 4.

117 ASANU, 8146/1-6, Gerasim – Vuku: 1. U Zadru, 3. XII 1851; 2. U Zadru, 6. V 1852; 3. U Zadru, 31. IX 1854; 4. U Zadru, 30. VII 1858; 5. U Zadru, 4. XI 1858; 6. U Zadru, 9. I 1859, objavljeno u: P, IX, 332; 591-592; P, X, 673-674; P, XI, 772-773; 830-831; P, XII.

118 M/ilan/ Đ. Milićević, Knez Miloš u irinama (nova zbirka), Beograd 1900,

52-54.

119 Radi uštede prostora izostavljam naučnu argumentaciju.

120 ASANU, 8045 i 8552/256-6/XXXV, R. Prcradović — Vuku, U Zadru, 10. travnja 1846. (objavljeno na više mjesta u neriodici i u: P, VII, 486—487); vidi i: M/ilan/ Š/ev ić/, Petar Preradović prema Srpstvu i Hrvatstvu, Nova iskra, Beograd, 3/1901, 11, 324—326; Milan Š e v i ć, I no drugi nut: Petar Preradović prema srpstvu i hrvatstvu. s pismom jednog srpskog pukovnika, Nova iskra, Beograd, 4/1902, 4, 114—116; ASANU, 4424, 4444-4451, V. Vrčević – Vuku: 1. U Zadru na 18/30. XI 1850; 2. Zadar na poklade Gospođine 1855; 3. Zadagnj, 5/17. II 1856; 4. U Zadru na 9/21. X 1856; 5. U Zadru na бѣелепокладе1857; 5. U Zadru 4/16. VI 185; 6. U Zadru 13/25. XVIII 1857; 7. U Zadru na 15/27. X 1858; 8. U Zadru na 2/14. XI 1858; 9. U Zadru na 1/13. XII 1858 (objavljeno u: Vn, VI, 594-645; P, VIII, 806-807; P, XI, 198-200; 289-291; 445-447; 516-518; 565-566; 589-590; 810-812; 841-844; 856-857. Vidjeti i: Radmila Pešić, Vuk Vrčević, Beograd 1967. Vrčević je tokom boravka u Zadru uz dopuštenje vlasti ili praznicima odlazio „u Ravne Kotare radi sakupljanja običaja, narodnosti, igara, pjesama đe sam mnogo važni stvari pokupio i vidio starinske kule nekadašnji kotarski serdara Jankovića i Cmiljanića“ — zapisaće u svojoj Autobiografiji (ASANU, 7380/7, /Vuk Vrčević/, Autobiografija Vuka Vrčevića, Trebinje o Petrovdanu 1872.); Isto, 8043, Orsat Pocić — Vuku, Fischcr Hof., 18. III 1846; objavljeno u: P, VII, 461-462. Vidjeti i: Dan/ilo/ Živaljević, Medo Pucić, Kolo, Beograd 1902, IV/1, 30—42; Dvadeset i peta obljetiica

smrti pjesnika Meda Pucića 30. juna 1907, Srđ, Dubrovnik, 6/1907, 2, 568—569; Franjo Marković, Knez Medo Pucić, Rad JAZU, Zagrcb 1883, knj. 67.

121 I pored svih nastojanja da otkrijem razloge zašto ovi pisci nisu prišli Vuku,

enigma ostaje otvorena i nadalje.

122 ASANU, 8357/34, Savo Matov Martinović — Vuku, 1. Zadar, 1855 (objavljeno u: P, XI, 273—274). Vidjeti i: Niko S. Martinović, Caeo Matov Martinović saradnik Vuka Karacića, Rad XI-og kongrcsa Savcza folklorista Jugoslavijc u Novom Vinodolskorn 1964, Zagrcb 1968, 253—261; Ljubomir Zuković, Vukov pjevač Caeo Matov Martinović, Godišnjak Instituta za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo, 11/1982, 181—214.

123 ASANU, 2416—2456, J. Gagić — Vuku; ukupno je sačuvano 41 pismo u rasponu od 1817. do 1848. godine. Pisma su objavljena u: Vp, III, 5—55; P, I—VTI. 124 ASANU, 3912-3916, S. Popović – Vuku: 1. U Šibeniku, 21. XII 1827; 2. U Šibeniku, 17/29. IV 1828; 3. Šibenikt,, 10. VIII 1842; 4. U Šibeniku, 21. IX 1844; 5. U Selu,19. VI 1847 (objavljeno u: Vp, V, 552-556; P, III, 615-616; 812; P, VI, 899-900; P, VII, 238-239; 783-784.

125 Antun Stroll, Pučko školstvo u Dalmaciji od godine 1814. do godine 1900, Zadar 1900, 40 — „Godine 1860—62. nalazimo u pokrajini ukupno 157 škola, od kojih 9 talijanskih, 23 illirichc, 125 mjcsovitih“ (= Pučko). Školske godine 1849/1850. od 157 javnih osnovnih škola u 18 škola nastavni jezik bio je italijanski, u 127 italijanski i srpskohrvatski, a samo u 12 naš jezik, od kojih su 10 pohađali samo Srbi (Grga Novak, Prošlost Dalmacije, II, Zagrcb 1944, 352—353). 126 /Jakov Grubković/, Zaorija na talijanstvo svoje jedan Daimatin, Bcč 1861, 46—47.

127 /Ante Konstantin Matas/, Glas hrvatsko-slovimki iz Dalmacije, Zagrcb 1860, 13—28.

128 Ivan Grgić, Lovro Monti, Mogućnosti, Split, 9/1962, 2, 184 — citat iz Montijevog dnevnika, kojegje naizmjenično pisao ćirilicom i latinicom, a jezik zvao srnskim imenom.

129 Георгій Николаевипъ, Родолюбивымъ читательма далматинскогъ Магазина, СДМ за 1849, Задаръ 14/1849/, 3.

130 J/ованъ/ Яаворъ, БесЬда о нужди и користи щкола, СДМ за годину 1863, Задаръ, 22/1863, 41.131 Statistika pučanstva u Dalmaciji (urcdio Kažimir Ljubić), Zadar 1885, 50—55; Memoriale delia Camera di Commercio e d’Industria di Zara, Zara 1884, 17.

132 Benedikt Anderson, Nacija: zamišljena zajednica: razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, (prevele Natasa Čengić i Nataša Pavlović), Zagrcb 1990, 73—74. 133 ASANU, 5046, J. Vučković — I. Ruvarcu, U Zadru na svijetli Petak 1891, originalno pismo.

134 U srpskoj osnovnoj školi u Skradinu učitelj je 1858. i 1859. godine bio klirik

Stefan Končarević, da bi 1860. prestala s radom ((Шематізмъ Православне восточне епархіе цѣле Далмаціе и Истріе за годину 1859, У Задру /1858/, 9, IsŠo, za 1860, U Zadru /1959/, 9).

135 Manuale del Regno di dalmazia per Vanno 1872, compiiato da Luigi Maschek, Zara 2/1872, 269—272; IsŠo, Zara, 3/1873, 269-272.

136 Spiro Popović, ПошребеДалмашинскихъиБококошорскихъСрба,, Srpske novine (= SN), Beograd 15/1848, 93 (19. X), 620.

137 V/uk/ S/tefanović/ K/aradžić/, Iz Beča 26. novembra, Napredak, U Karlovcima 1848, 10 (4. HTT), 43. Na tragu Popovićevih stavova je i Gerasim Petranović (/Gerasim/ P/etranović/, Izđ Zadra, Napredak, U Karlovcima, 1848, 11 (7. H1T), 46—47.

138 Knjige postoje u fundusu Naučne biblioteke u Zadru (R-941 — izdanje iz 1836. godine i iz 1847 — R-95), dok se prvo zadarsko izdanje hrani u HAZd-u — Vjckoslav Maštrović“, Jadertina croatica: bibliografija knjiga, časopisa i novina izdanih na hrvatskom ili srpskom jeziku u Zadru: 1. dio: knjigc, Zagrcb 1949, 44.

139 S/piro/ ot’ Š/ibenika/, ИзворъиросеЬщеніюкакогашребаочисшишииукрасити, дасенанародьблагодатноизлива, Serbske narodne novine (= SNL), Pešta, 8/1843, 24 (17. 07), 185—191 — drugi nastavak.

140 S/niro/P/opović/, Narodne knjige, SIL, 10/1845, 24 (28. 04), 188-189.

141 Državni arhiv Crne Gore, Arhivsko odjeljenje Budva, Sveta Trojica, 1861, 252/ 43 — u Budvu je konija zadarske okružnice upućena iz Kotora 9. marta 1861. i primljena 12. marta iste godine i zavedena pod brojem 240 (= IABu, PB).

142 HAZd, SPE, svež. 80, posebna skupina koncepata unutar iresidijala, br. 252/43— org. ćir. koncept s notnisom vladike Kneževića.

143 Teodora P e tr o v i ć, Zabrana Vukovog pravopisa u karlovačkoj gimnaziji, Kovčežić, Beograd, 6/1964, 212.

144 Lazar Tomanović, Miletićev uticaj na Primorju (moja lična uspomena), Le-

topis Matice sriske, Novi Sad, 100/1926, knj. 308, sv. 3, 103.

145 J/ovan/ S u n d e č i ć, Život i rad Dra Božidara Petranovića, Dubrovnik 1879,

13-14.

146 Đorđe Srdić, Pravopis g. V. Karacića i pismo j, SDM za godinu 1863, Za-

dar, 1863, 18—23 — Srdić, nekadašnji učenik klirikalne škole, predlagao je reformu pravopisa io kome bi se bukva ,j“ izbacila iz upotrebe, a uvele „nj“ i „lj“ i zadržali „b“ i „đ“ u pojedinim riječima.

147 G/erasim/ P / etr a n o v i ć/, Narodne srbske škole u eparhiji dalamtinskoi

godine 1861 SDM za 1862, U Zadru 1862, 160-163.

148 T/eodor/ Petranović, Geografičesko-statističeski pregled Dalmacge,

SDM za 1838, ZadarĐ /1838/, 45; Ivan Tcrnski, Dopis iz Tersta Danica ilirska, /Zagrcb/, 5/1839. 48 (30. 11), 194; Jcrko Š ut i n a, Zabavno štivenje u hervatskom jeziku za mladež dalmatinsku, Zadar 1851, 128; …Izđ Zadra, CH, 27/1860, 138 (15. 11), 529.

149 И/ванъ/ ф/ра/ Юкићь,, ХрищЬанивДалмадіии: ныовакньижевносшъ., SIL, 12/1847, 22 (5. VI), 170.

150 K., Klirikalno zaveden u Zadru, SN, 19/1852, 105 (13. 9), 387; … Dvadeset — pet — godišnја usnomena postanka zavedenš klirikalnog pravoslavnog u Dalmaciji, SDM za 1854. do 1859, U Beču, 18/1859, 160-164; J. M. Ncalc, Notes, Ecclesiologicai and Pictoresque on Dalmatia, Croatia, Istria, Styria, with a visit to Montenegro, London 1861, 122—124; N/ikodim/ M i l a š, Istoričko-statistički podatci bivše pravoslavne Kpirikalne škole u Dalmaciji (1833—34; 1863—64), u: Izvještaj o Pravoslavnom bogoslovskom zavodu u

Zadru za školsku godinu 1878—79, Zadar 1879, 20 (= Istoričko); Serafim Kalik, Govor, Glasnik Pravoslavne dalmatinsko-istrijske eparhije, Zadar, 2/1894, 7, 99—107; Arhiv Jugoslavije, Beograd, Ministarstvo vera Kraljevine Jugoslavije, 69—36—59 — org.ćir. molba sveštenika Ljubomira Vrcelja-Ministarstvu vera u Beograd, Vrbnik, 9. III 1927; Stevan Prostran, Društveni sastav Severne Dalmacije kao ljen zao udes, u: Severna Dalmacija nekad i sad: odlučna reč u kritičnom času, Beograd 1939, 124; Ljubomir V r c elj, Klirikalna škola u Šibeniku i Zadru (1834—1864), u: Almanah: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovpiku, Zagreb 1971, 113 (= Klirikalna): Stijcpo Obad, Visoko skolstvo u Zadru tijekom devetnaestog stoljeća, Radovi Filozofskog fakultcta u Zadru, Zadar, 14—15/ 1976, 419-420.

151 /Antc Kuzmanić/, Kožičić, Glasnik dalmatinski, Zadar, 17/1865, 29 (l 1. 04), 4.

152 J/ovan/ Su n d e č i ć, Život i pad Dra Božidara Petrapovića, Dubrovnik 1879, 14.

153 Lj. V r c e lj, Klirikalna, 120. I ja sam često puta među SPE u Historijskom arhivu Zadra nailazio na iste sveske i uvjerio se da u njima nije bilo ćiriličkih slova koje je uveo Vuk.

154 ROMS, 10347, orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Nikoli Kneževiću, U

manastiru Krci, 6. I 1839; IsŠo, 31057, orig. ćir. nismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 10. XI 1839; IsŠo, 9788 — orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 14/26. 11. 1840; IsŠo, 9787, orig. ćir. Pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 17. VIII 1844; Arhiv SANU u Sremskim Karlovcima (= ASANUK), KG, Prepiska Jakova Geršića, 1838, br. 11, orig. ćir. pismo Stefana Kneževića — Jakovu Gerčiću, U manastiru Krci, 1. IX 1838, pod istom signaturom je i originalni ćir. koncept odgovora na pismo napisanog 1. IX 1838; Isto, 1836, br. 14, orig. ćir. nismo Teodora Petranovića — Jakovu Gerčiću, Šibenik,

14. X 1836; Isto, 1838, br. 6, orig. ćir. nismo Teodora Petranovića — Jakovu Gerčiću, Šibenik, 26. V 1838; Iz odličnog rada Čedomira Denića znamo da su do 1848. gimnaziju u Sremskim Karlovcima pohađali: Aleksandar Ban, Nikola Vuinović, Grigorije Vulinović, Damjan Dobrota, Spiridon Zelić, Georgije Zelić, Nikola Knežević, Sniridon Knežević, Georgije Petranović, Teodor Petranović, Jovan Plavša, Sniridon Popović, Toma Popović, Petar Sablić, i Jovan Šušić (Čedomir Denić, Školovanje đaka iz Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u karlovankoj gimnaziji 1791—1848. godine, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, 3, Beograd 1995, 113, 118, 120, 123, 128, 133-135, 159-161, 167-168, 177,

193 (= Školovanje)).

155 Na stranicama prvih godišta rukopisnog časopisa „Prvenac“ kojeg su od 1865. do 1869. godine izdavali gimnazijalci i bogoslovi koji su o državnom trošku pohađali škole u Zadru i živjeli u sjemeništu, vodila se žestoka borba između Vukovih pristaša i pobornika staroga pravopisa (Dušan Berić, lz književne prošiosti Dalmacije,Split 1956, 111-121).

156 Vladimir Mosin i Milan Radeka, Ćirilski rukopisi u sjevernoj Dalmaciji, Starinc

JAZU, knj. 48, Zagrcb 1958, 201, 207-208, 211-212; Milan Radeka, Građa o srpskim školama u SD, u: Almanah: Srbi i pravoslavlje u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1971, 131-132.

157 Mihovil Pavlinović“, Pjesme i besjede, Zadar 1873, 69.

158 ASANU, 8080, J. M. – Vuku, Ha Vodicah (Vodicc), 20. Ožujka 1849 – objavljeno u: P, VTII, 385—387. U biblioteci samostana franjevaca konventualaca u Šibeniku čuva se i Novi zavjet gospoda našego Isusa Hrista, preveo Vuk Stef. Karadžić, U Beču 1847 (signatura V—1H-1) sa Vukovom posvetom, koju je Golub Dobrašinović već objavio (Vukove posvete, Bibliotekar, Beograd, 39/1987, 1—3, 50), ali i nesvakodnevan Vukov Rječnik iz 1852 (signatura E-II-11). Naime, Mrkica je od jednog toma napravio dva, i to tako da je listove štampanog primjerka razdvojio i između njih ubacio po jedan prazan list, i sve ih isnisao sa nizom riječi i objašnjenja iz svoga zavičaja, često navodeći datume i mje sta gdje ih je čuo. Prošireni Rječnik i dalje leži neobrađen, i pored toga što je Ante Šupuk odavna ukazao na njegov značaj (Vukov Rječnik s dopunama Josipa Mrkice, ZR, 17/ 1968, 4, 319-325). Vidi i: … Josip Mrkica, Narodni list, Zadar, 29/1890, 94 (3. HP), /1/; Krsto S t o s i ć, Gaierija uglednih Šibenčana, Šibcnik 1936, 59.

159 „O“, Pavao Cepolo, Narodni list, Zadar, 29/1890, 83 (25. 10) /2/; T/omo/ Matič, Hrvatska svijest u starih Zadrana, Svačić, hrvatski ilustrovani koledar za prestupnu godinu 1904, Zadar /1903/, 19—22; P. Drezga, Za opću prosvjetnu obrazovanost, Jug, Spljct, 1/1911, 6,177—181; Milan Begović, Djetinjstvo Vladimira Nazora, u: Pjesme, drame, kritike i prikazU I,Zagrcb 1964 (Pct stoljeća hrvatske književnosti, /knj. 375/), 302—309 — napis je prvotno obja-

vljen 1925. godine; Vinko Brajević, Juraj Biankini, Almanah Jadranska straža za godinu 1928/29. godinu, Beograd 1928, 558—567; T. Mortiđija, Osnovne značajke preporoda dalmatinskih Hrvata, Hrvatska rcvija, Zagrcb, 8/1935, 661—666; Grga N ov ak, Povijest Splita, IV, Split 1978, 2104.

160 /Antonio S m i r i c h /, Libri fondiarii, La vocc dalmatica, Zara, 1/1860, 6 (7. VII), /2/.

161 HAZd, Pokrajinsko školsko vijeće (= PšV), svež 155, 5 — gimnazija u Korčuli postojala je od 1864. do 1876. godine; Ivo Livaković, Šibenska gimnazija 1806—1864 -1979, Šibcnik 1979, 24.

162 A. K. Matas, Gimnazijalni Ijetopis, Prvo izvicšćc o c. k. državnom nižcm gimnaziju u Sinju koncem skolske g. 1872—73, Splict 1873, 38; Pctar Krstitclj Bačić, Spomen-kniiga franjevačkoga gimnazija u Sinju, Sarajevo 1905, 38: Stanko Pe tro v, Franjevačka klasična gimnazija u Sinju, u: Sinjska spomcnica 1715—1965, Sinj 1965. 184; Josip Poscdel, Iz povijesti klasične gimnazije, u: Spomenica 150-godišnjice klasične gimanzije u Splitu, Split 1967, 11; Ivan

Ostojić, Nadbiskupsko sjemenište u Splitu (1700—1970), Split 1971, 45.

163 Josip Posedel, Povijest gimnazije u Dubrovniku, Program c. k. Vclikc gimnazije u Dubrovniku za sk. g. 1902—1903, Dubrovnik 1903; Ivo Pcrić*, Dubrovačka gimnazija od ponarođenja do danas (1869—1969), Dubrovnik 1969; Tullio Erber, Storia dell’ i. r. Ginnasio Superiore in Zara con lingua distruzione italiana, Programma dcll’ i. r. Ginnasio Supcriorc di Zara, Zara 1905, 48; Ljubomir Maštrović, 150 godina zodarske gimnazije, Zadar 1954.

164 HAZd, PšV, svež. 133, sveš. II, 45; Isto, svež. 103, sveš. VII/B, 466.

165 Čitanka za porabu dolnjc gimnazijc, /priredio/ Weber Adolf; U Bcču 1852. — objavljno je 25 Vukovih priloga.

166 Čitanka za pcrvi i drugi razrcd dolnjc gimnazijc. Sastavljcna po Adolfu Wcbcru, U Beču 1857; Čitanka za III. i IV. razrcd dolnje gimnazijc. Polag čcskc čitankc od Jos. Jircčcka: ,,Obrazy z rakouskych zemi, naroduv a dćjin“, /prircdio/ Adolf Weber, U Beču 1857; Skladnja ilirskoga jezika za niže gimnazije, /priredio/ Adolf Weber, Beč 1859; Slovnica serbsko-ilirskoga jezika za diecu u Dalmacji i u drugih deržavah jugoslavjanskih, složcna i izdana od Andrie Barića; U Spljetu 1860, 2. izdanjc.

167 Ilirska čitanka za gornjc gimnazijc. Knjiga druga sadcržavajućc izglcdc iz novijc litcraturc“, /urcdili: Antun Mažuranić, Matija Mcsić i Adolfo Wcbcr/, U Bcču 1860, str. III, l—43,55-66.

168 HAZd, PšV, svež. 20, fasc. VIIB, 12, Bakotić — Vijeću, Šibenik, 16. X 1871.

169 Zabavno stivcnjc u hrvatskom jcziku za mladcž dalmatinsku, složio Jcrko Šutina, U Zadru 1851, 188—191.

170 p. p., U Dubrovniku, 8/20. kolovoza, Narodni list, Zadar, 8/1869, 69 (28. VIII), 2; Jedan Srb, Kud ce đela ćirilica, Zcmljak, Zadar, 1/1873, 28, 1; U Kotoru, 4. srpnja, Zcmljak,Zadar, 1/1873, 32, 3.

171 … Ercegnovi, 25. rujna, Narodni list, Zadar, 8/1869, 80 (6. X), /3/; HAZd, PšV, svež. 21, facs. VHB, 1384 — unutra su tri donisa vladike Kneževića, tri originalna koncenta Pavišića i originalni dopis ministra kulture iz Beča; Narodni list, Zadar 8/1869, 82 (13. X), /2/ — „uiros“ je podnio Vukov prijatelj Jerotej Kovačević.

172 Izvjesće o s. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji koncem s. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 42.

173 J. Poscdcl, n. p., 16.

174 Programma delT i. r. Ginnasio di Spalato primo chc si publica alla finc dclFanno sclastico 1851, Spalato /1851/, 40; Programma dcll’ i. r. Ginnasio di Spalato primo chc si publica alla finc dclTanno sclastico 1852, Spalato /1852/, 35.

175 Rječnik, Beč 1852, 855.

176 ASANU, 8325, Juraj Pullich — Vuku, Iz Zadra dnc 6. Prosinca 1859 (objavljeno u: P,XII, 273).

177 Iv/ap/ Danilo i Jak/ov/ Boglić, Popis knjigah kojc su u domaćoj knjižnici vclcgimnazija zadarskoga sahranjcnc, Programma dcll’ i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1851—52, Zara /1852/, 38—39 i 155. Vidjeti i: Programma dcir i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1855, Zara /1856/, 96, kao i katalog dvojice nrofesora: Giacomo Boglich — Giovanni Danilo, Catalogo dcllc opcrc risguardanti la storia patria, Programma delF i. r. Ginnasio supcriorc in Zara 1859, Zara 1859, 49.

Više Vukovih knjiga posjedovala je i biblioteka Matice dalmatinske u Zadru, koje je dobila od samog autora (Milcnko Pckić, Vuk i „Matica dalmatinska“, ZR, 36/1987, 6, 470).

178 Programma dcll’ i. g. Ginnasio di Spalato dclF anno 1863—64. Spalato /1864/, 40.

179 Programma delF i. r. Ginnasio di Spalato dclF anno 1872, Spalato 1872, 60, 64; Primo programma dclF i. r. Ginnasio rcalc infcriorc di Scbcnico alla finc dclFanno scolastico 1872—73, Spalato 1873, 68; Prvo izvjcsćc o c. k. državnom nižcm gimnaziju u Sinju konccm š. g. 1872—73, Splict 1873, 57—58; Izvjcsćc o c. k. Višoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 54; Programma dclF i. r. Scuolc Rcalc Supcriorc in Spalato pcr Gapno scol. 1879—80, Spalato 1880, 64; Program c. R. vclikc državnc gimnazijc u Zadru za š. g. 1901 — 1902, Zadar 1902, 23.

180 Dinko Politco, hahrani članci, I dio, Donja Tuzla /1901/, str. XXXVI i LXXIX.

181 Lj. Maštrović, n. knj. 32.

182 ASANU, 4360, Franz Pctter — Vuku, Spalato, 5. Fcb. 1835: objavljeno u: Vp, VI, 436-437; P, V, 481-483.

183 ASANU, 8006/1-2, Andria Stazić — Vuku: 1. U Splitu na 8. Rujna 1843; 2. U Zadru. 26. vcljačc 1850 (objavljeno u: P, VII, 41-42; P, VIII, 621-622, 834-837).

184 T. Erber, n. r., 216-219, 222-225.

185 Lazar Tomanović, Miletićev uticaj pa Primorju (moja linna uspomena), Le-

tonis Matice sriske, Novi Sad, 100/1926, knj. 308, sv. 3, 103 — prof. Vuinović je svojimučenicima zabranjivao da uiotrebljavaju ,jotu“.

186 Izvjesće o s. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1872—73, Dubrovnik 1873, 47; Izvjcšćc o c. k. Visoj dubrovačkoj gimnaziji konccm š. g. 1874, Dubrovnik 1874, 26.

187 HAZd, PšV, svež. 155, bez broja — plan za Ša razred gimnazije u Korčuli.

188 Godisnje izvjesce s. k. vclikc rcalkc u Splitu za š. g. 1886—87, Split 1887, 42; HAZD, PšV, svež. 92, fasc. VIIB, 933 — Spljct, 17. X 1888.

189 Milenko P e k i ć, Vuk u nastavi dalmatinskih gimnazija do 1918. godine, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, Beograd 1988, 17/2, 181 — 192.

190 i. Pcrić, n. knj., 36.

191 D. V o d u 1 i ć, Pohrvaćenje klasične gimnazije, u: Spomcn 150-godišnjicc klasične gimnazije u Splitu, Split 1967, 20—25; A. Kri že vić“, Đaci muške gimnazije u NOB-u, Slobod- na Dalmacija, Split, 44/1987, 13133 (18. VI), 10.

192 Lj. M a š t r o v i ć, n. knj, 60.

193 Golub Dobrašinović, Mina Karacić Vukomanović: život i delo, Beograd

1995, 84.

194 G/olub/ D/obrašinović/, Muzejsko-arhivska zbirka Vukovog i Dositejevog

muzeja, Kovčežić, Beograd, 13/1975, 226.

195 S/piridon/ V r u s i n a, Prirodopisne znanosti, osohito zooiogičke, u obće i kod nas, Rad JAZU, knj. XXXVI, Zagrcb 1876, 86; Isti, Zoologija i Hrvati, Rad JAZU, knj. LXXX, Zagrcb 1886, 207; Isti, Narodna imena zivotinja, Bullctino agrario dclla Dalmazia = Gospodarski list dalmatinski, Zara, 16/1887, 13 (1. VII), 207: Isti, Notc prćliminairc sur lc groupc dcs Aphanotylus, nouvcau gcnrc dc Gastropodc dc Thorizon a. Lyrcaca, et sur quclqucs autcs cspć ccs nouvcllcs dc Hongric, Glasnik Hrvatskoga naravoslovnoga drustva, 6/1892—1894, Zagrcb 1894,1—6, 242; Isti, Iconographia mollussorum fossilium invcllura tcrtiaria Hubgariac, Croatic, Slavoniac, Dalmatiac, Bosniac. Hcrzcgovinac, Scrbiac ct Bulgariac invcntorum, Zagrabiae, MCMII, Tab. XVII, gig. 7—11; Mclita Pavlovsky, Bcschrcibung cinigcr Congcricn-Artcn und — Unterarten aus der Sammlung S. Brusinas von dcm Fundort Radmancst (rumanischcs Banat), Geološki vjesnik, Zagrcb, 20/1967, 11.

196 /Petar Kasandrić“?/, Vuk Stefanović Karadzić, Smotra dalmatinska = La Rasscgna Dalmata, Zadar, 10/1897, 83 (16. X), l.

197 ASANU, 3917, C. Popović – Vuku; U Šibeniku, 5/17. V 1862. (objavljeno u: Vn, V, 556; P, XII, 1032-1033).

198 Vladan Nedić, Biblioteka Vuka Karacića, Bibliotekar, Beograd, 6/1954, 4,

201—203; Isti, Isto, 8/1956, 1—2, 63—74; Golub Dobrašinović, Biblioteka Vuka Karadzića, Bibliotekar, Beograd, 25/1973, 3—4, 345—368.

199 Stijepo Obad, Dubrovnik i revoluciji godine 1848—49: doktorska discrtacija, /Zadar/ 1965 (neobjavljena ce disertacija čuva u Univerzitetskoj biblioteci „Svetozar Marković“ u Beogradu pod signaturom RD 1392.) 111; Isti, Nacionalno pitanje i Dalrnaciji 1848—1849. godine, JIC, Bcograd 1969, 4, 62—68; Isti, Doprinos Ljudevita Gaja širenju ilirstva u Daimaciji, Radovi Instituta za hrvatsku povijcst, Zagrcb 1973, 124; Isti, Sibenik oko godine 1848/49, ZR, 26/1977, 3—4, 388—389.

200 Hrvatski narodni preporodni ilirski pokret /u redakciji Jaroslava Šidaka/, Zagrcb 1988, 100.

201 Ivan Pederin, Karadžić i prvi vclikosrpski i Kossuthovi cmisari u Dalmaciji, Kolo, Zagrcb, Š (CLI), 1993, 5—6, 466, 474.

202 Stipan Zlatović, Franovci države presvet. odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagrcb, 1888, 99.

203 V/anović/ S/tjepan/, Hrvatski idealizam i velikosrpska ideja od Vuka Karadzica do danas), Obzor, Zagrcb, 681927, 179—184; 5; S/tjcpan/ V/anović/, Kratki pregled hrvatskog idealizma i velikosrpske ideje od Vuka Karadžića do naših dana; U Koprivnici, 1927 (Politička knjižica; 2) Franjo Gal incc, Isusovac Ardelio Della Bella i Vuk Stef. Karadzić, u: Vreia i prinosi: zbornik za poviest isusovačkoga reda u hrvatskih krajevima, Zagrcb 1944; Ivan Pc dc r i n,

Grabovčeva koncepcija hrvatskoga narodnog preporoda, Kačić, Split, 3/1970, 139—146; Ispš, Slovinstvo i patriotizam kod Kačića, Makarski zbornik, I, Makarska 1970, 407—416; Ispš, Hrvatski jezični standard i promicanje vjere u XVII i XVIII st. (na izvorima današnjega hrvatskog jezičnog standarda), Kačić, Split, 4/1971, 71—81; Isti, Odnos hrvatske naobrazbe prema Kačiću kao ostvarenje hrvatskog narodnog preporoda, Kolo, 1—2, Zagrcb 1971, 24—35; Isti, Dva neobjavljena sastava Šime Ljubića, Croatica christiana periodica, Zagreb, 13/1989, 24, 76—77;Zlatko Vincc, Polemike pedesetih i šezdesetih godina 19. stoljeća oko pripadnosti štokavštine,Forum, Zagrcb, 10/1971, 7—8, 257—292; Isti, Različiti pogledi na hrvatski književni jezik XIX stoljeća, Radovi Instituta JAZU u Zadru, Zadar, 20/1973, 343—357; Isti, Putevima hrvatskoga

književnoga jezika: lingvističko-kulturno-povijesni prikaz filoloških škola i njihovih izvora, Zagrcb 1978; Radoslav Katičić, Vuk Karadžić i književni jezik Hrvata, Putcvi, Banja Luka 1987, knj. 1, 65—78; Stjepko Težak — Stjepan Babić, Gramatika hrvatskoga jezika: priručnik za osnovno jezično ohrazovanje, Zagrcb 1992, 8. popravl>eno izdanje; Mario Grčević, Hrvatski udjel u Karadžieevu prijevodu Novoga zavjeta, Jczik, Zagrcb, 44/1996, 2, 53—62; Srpsko-hrvatski sior: malo istorije…, /Beograd 1937/, 14; Milorad E k m e č i ć, Vuk i Hrvapš (prilog istoriji Bečkog književpog dogovora 1850), Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 38/1987, 9—29; Jeremija D. Mitrović, Vuk o Hrvatima — Hrvati o Vuku, Kovčežić, 24-25/1988-1989, Beograd 1989, 75-88.

204 Ivan Pederin, Karadzić i prvi velikosrpski i Kossuthovi emisari u Dalmaciji, Kolo, Zagrcb. III (CLI), 1993, 5—6, 473.

205 Ivan Pederin, Pojam jezičnog i književnog standarda kod bogoljubnog bogoslovca Stipana Margetića Jajčanina, Kritika, Zagrcb, 17/1971, 211—224; Isti, Pravoslavlje i velikosrpski imperijalizam, Zadarska smotra, Zadar, 44/1995, 1—2, 283—289; Isti, Velikosrpska ideologija u Dalmaciji od okupacije BiH 1878. do početka politike novoga kursa, Kolo, Zagrcb, 6/1997, 1, 30—53; Zlatko B i n c e, Zadarski jezičpo-kulturpi krug i Vuk S. Karacić, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 14/3, Beograd 1985, 10. Dok Ivo Banac Karadžića pro-

glašava tvorcem moderne srpske nacionalne ideologije (Nacionalno pitanje i Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika (preveo sa engleskog Josip Šentija), Zagrcb 1988, 85).

206 Marijan Zuvić, „Vuk“ plovi počasni krug?, Slobodna Dalmacija, Split, 48/1990, 14357 (19. XII), 12—13; Radoje Ap c e n i ć, Hrvatsko leto 1992. godine: hrvatski naslednici arijevaca, Politika, Beograd, 89/1992, 28348 (8. IX), 15; Isti, I Tesla postao četnik: u Hrvatskoj se nastavlja uklanjanje srpskih tragova, Politika. Beograd, 91/1994, 28904 (5.

IV), 7.

207 u tom razvitku zanimljiv je i slučaj Ive Ćipika, koji se zagrijao za srisku mi-

sao u sinjskoj franjevačkoj gimnaziji zahvaljujući svom profesoru don Jakovu Grubkoviću, Srbinu katoliku, koji mu je davao da čita i Vukove pjesme (Ivo Ć i pi ko, /Autobiografija/, u: Almanah hrvatskih i sriskih pesnika i propovedača, Zagreb — Beograd 1910, 115).