Da se koji od naše vlastele prošloga vijeka povrati na ovaj svijet, pa da se Placom prošeta i da vidi kako se Dubrovnik promijenio, bez sumnje bi se kao silni car u Preradovićevoj pjesmi povratio odmah u svoj grob na Mihajlu ili u Kozariju:
Zapanji se car Dušane,
Od žalosti u grob pane.
Nit ga želja više sjeti,
Da bi htio oživjeti.
I doista čemu oživjeti? Ne samo da je republikanska sloboda mrtva, da je Dvor postao sijelom činovnika, ne samo da je čovječja vandalska ruka porušila tolike spomenike velike prošlosti i nagrdila i pokrila tolike druge, ne samo da nema više dubrovačkoga duha, ni kreposti, ni druževnosti, ni književnosti, ni svega onoga što od Dubrovuika bješe učinilo velik grad, pristan skladnosti i domaćega života, biser Jadranskoga mora, krunu Južnoga Slovenstva, dom u kome vladaše božanski i svoje vrsti mir: Pax Ragusina — Mir dubrovački.
Časopis „Dubrovnik“ 1901.