nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
„Bosanska vila“
Glasnik etnografskog muzeja u Beogradu 1927.
Majstor i šegrti
U hercegovačkim gradovima poput Mostara omiljena je bila „igra zanata“, jer je zahtevala dosta pažnje i pamćenja. Majstor u ovoj igri svakog igrača udari olako turom, upletenom maramom, pitajući ga kakav će zanat uzeti.
Vođa igre mora da je veštiji od svih, jer mu je valjalo upamtiti svačiji zanat. Kada su svi izabrali čime će se tokom igre baviti, onda i majstor uzme zanat, a to je uvek bilo motanje zlata. On se pretvara da „mota zlato“, i okreće rukom oko ruke.
Čim majstor počne da radi, počnu i ostali svaki svoj zanat. Svi su dužni da paze šta majstor radi, a majstor njih sve okolo. Kada majstor opazi da neko dobro ne pazi na njega, ostavi svoj zanat pa uzima njegov. Čiji zanat majstor uzme, onaj je dužan da prekine svoj i da prihvati majstorov. Ako to ne učini, dobije turu po leđima kao opomenu.
Kad majstor odluči da se vrati na svoj zanat, ili uzme nečiji drugi, tada onaj čiji je zanat majstor pre radio, pa ostavio, treba da se brže-bolje vrati na svoj zanat, kako ne bi dobio turu.
Zanate svi izvode raznim pokretima ruku, oponašajući prave zanatlije. Terzija, na primer, šije i rukom odmahuje, a kovač tuče stisnutom šakom u koleno. Kujundžija stisne obe šake, pa levu stavi na koleno, a desnom udara u levu i to jednom udari šakom o šaku, a drugi put prikucne laktom.
Pošto je jednom igraču majstor tri puta uzimao zanat, a ovaj mu svaki put tačno odgovorio, onda mu majstor daje testijer, unapređenje u kalfu. Tada majstor obustavi sav rad pa kaže: „Braćo, ovo je naš drug, a siromah je. Ja sam mu dao nešto od alata, stoga i vas molim, da mu svaki date štogod.“
Sad najbolji šegrt poljubi majstora u ruku, a majstor mu prišapće na uvo ime alatke iz njegovog zanata. Iza toga kalfi svaki igrač prišapne još po neki alat. Potom ga majstor pita: „Sastavi li što od alata? Kaži šta sam ti ja dao.“
Ako kalfa ne pogodi, dobije onoliko tura koliko majstor odredi. Iza toga ga majstor propituje koji alat je od koga dobio i ovaj mora da odgovori tačno, inače opet tura. Onda majstor pita kalfu: „Treba li ti to u zanatu?“
Ako kaže da treba, a u kalfinom zanatu ta alatka nije potrebna, onda majstor opet odredi koliko će mu tura onaj što mu je „zajmio“ alat udariti. Ako li kaže „ne treba“ i pogodi, onda kalfa udari izvesni broj tura „zajmodavcu“ zato što mu je davao nepotrebnu alatku.
Igra je teška ako je mnogo igrača, a to se dešavalo ako se igralo u novac umesto u udarce.
vesti online
Savo N.Semiz – Bilješke o zanatima u Mostaru (Glasnik zem. muzeja 1903.)
nastavak
„Bosanska vila“ 1890.god.
nastavak
nastavak
nastavak
nastavak
Milinić – Lojović Nina – Graditeljsko nasledje Istočne Hercegovine
Obrad iz Bileće
Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gdje ne uspjeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći. Prođe sve ispite. Bio je zdrav k’odren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamena s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije…
Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rješenje, ali on odbi da to učini.
„Zašto nećeš da potpišeš?”, upitaše ga.
“Ne umijem”, odgovori. “Nijesam pismen”.
“Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?”
I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom ‘San Đovani di Mesina’ iz luke Kotor, gdje je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.
Kao što kaže stara poslovica: ‘Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.’
Poslije mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Nevjorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mjesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na sjeverozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman. Živio je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju.
Država Arizona mu dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cijenu od pet dolara.
Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta.
Postao je tako bogat preko noći. Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.
I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori.
Ali on odbi da stavi svoj potpis!
“Zbog čega nećete da potpišete ugovor?”, upita ga zapanjeni advokat.
“Nijesam pismen”, odgovori on.
“Gospodine O’Brajen”, reče advokat, “vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!”
“Postao bih žandar u Bileći”, odgovori Obrad.
Momo Kapor
O GANGAMA
Fragment iz knjige „Hercegovina pjesmom umivena“, Beograd 2004.
Ganga je napjev, jedan od načina na koji se u Hercegovini pjevaju izvorne narodne pjesme, to je vrsta melodije kod koje jedan od pjevača vodi, a svi ostali snažnim glasovima podržavaju pjesmu. Sve izvorne pjesme sa područja Hercegovine i šire svrstavaju se pod pojam gange, iako se na drugi način pjevaju… Tako se pod tim pojmom više ne podrazumijeva samo vrsta melodije i nacin pjevanja, nego uopšte sve hercegovačke izvorne pjesme. Ganga nema nikakvih lokalnih granica i ne pjeva se samo u Hercegovini, vec i u Crnoj Gori i širom Vojvodine (Banat, Bačka i Srem), samo pod drugim nazivom Becarac i ne ogranicava se samo na mali broj tema i ne pjeva se samo ijekavskim, vec i ekavskim i ikavskim narjecjem. Sve je smiješano, što se i u knjizi može naci, a zašto i ne, kad se ljepše i bolje rimuju i pjevaju, a tako ustvari mi i zborimo. Pa kažu: „kad se ekavac naljuti, progovori ijekavski“. Vjerovatno sočnije mu je opsovati.Tačnije, otkako su teme postale zajedničke, ganga ce možda samo povremeno spomenuti mjesto u kome je nastala. Ili, samo trenutak kasnije ona ce postati univerzalna, bice zajednicki komentator svih briga, zgoda i nezgoda kojih je prepuno na sve strane. Ganga pjeva i ide po redu i uvjerava nas da su novi obicaji, novi nacin življenja i sve novo što je tako iznenada stiglo u selo, pa i u grad, dovoljan povod da sve uzavri, da kipti, da bude u naponu, a gangi upravo takva atmosfera i odgovara. Ona je uvijek rezultat jedne novostvorene situacije, ona je uvijek najbolji znak jedne nove i neobicne atmosfere, napona i napora koji traže oduška u pjesmi. Zato ona, možda ponekad i vevješto, ali uvijek veoma iskreno pokušava da pjeva o seoskim mladicima…I tako sve redom komentariše i pjeva od zadruge do trudodana, od brazde do gazde, od Mijata do „fiata“, odnosno i želju za automobilima onih koji su skucili kucu, pa su riješili da pokažu cijelom svijetu kako mogu još bolje živjeti… Ona je ozbiljna kada se ide u borbu, ona je šeret kad se samo krišom spominje ljubav, ona je oštra i nemilosrdna kad se treba narugati nepijatelju-dušmaninu. Otuda, ta ganga ponekad lici na ratni izvještaj u pjesmi spjevan a nekad se u njoj prepozna dobrocudni i veseli Hercegovac, koji je došao do puške, nakrivio zavratu-šajkacu i krenuo u borbu spreman da pobijedi…Godine su prolazile. Neprimjetno, ali sigurno, vrijeme je cinilo svoje. Ako se ganga u prvim poslijeratnim godinama potrudila kako su devojke skinule uniformu i obukle cicane haljine, sad joj nije moglo promaci kako se umjesto cica pojavio najlon. I pojavilo se mnogo toga. Nije više ni ganga mogla pjevati o tome kako se ore volovima, jer su traktori odavno uzorali prve brazde, a selo je lagano, ali sigurno ulazilo u nove navike, prihvatalo ih, bivalo sve bliže gradu, sve više trošilo struju da bi docekalo i vrijeme anti-bebi pilula i čovjekovog leta na Mjesec.Pred nama su hiljade gangi koje su upravo pedantnošcu najsavršenijeg hronicara ulazile u svaku poru svakodnevnice bilježeci u njoj, duhovito, nenametljivo, manje ili više vješto, sve ono što je cinilo dati trenutak. Razlika izmedu sela i grada postajala je sve manja. Više nije potrebno danima putovati do varoši, kad je varoš ušla u svaku seosku kucu sa prvom televizijskom emisijom. Moda nije više privilegija grada i ne moraju proci godine da bi ta varoška moda bila prihvaceia u selu… A ganga sve to vidi i bilježi. Ona nikad nije zakasnila. I možda cemo jednoga dana, išcitavajuci te gange, zadržati onaj dobrodušni podsmijeh nad vremenom koje je proteklo, kao – što to cinimo danas kad čitamo gange nastale prije sto pedeset godina i više…Ganga, zapravo i nije ništa vec ona zfva ispod koje je u davna vremena onaj berber morao, bar zemljici crnoj šapnuti kako car Trojan ima kozje uši, pa zfva prosvirala i cijelom svijetu rekla tajnu. Tako i selo samo šapne gangi, istina u povjerenju, a ona ne može da ocuti, pa odmah iznese pricu na viđelo. Zato se u gangi pjeva o svemu i svacemu.
Ne može se ganga razumjeti istinski, ako nemaš na umu da je to šala, da je to jedina i prava prilika da se momacki i devojacki bijes, prkos, inat, slatka podvala, praštanje, kajanje, nadmudrivanje, pa i snaga i ljepota iskažu. Sve ovo zajedno daje sliku jednog oštroumnog svijeta i bogatstvo njegovog izra-za, odnosno cežnju za necim što treba da se čeka…Ganga, to ti je kao onaj ventil na vršacoj mašini, znaš onaj što se okreće, pa kad se u mašini napuni pare a ona krene, podigne ventil pa mašina zazviždi. E, vidiš, taj zvižduk, to je ganga za mladog covjeka. Pa zar bi mu onda smio taj ventil uzeti za-zlo? Ne bi smio!…Eto, to je ganga koja srce i dušu devojacku i momacku napaja u kojoj se rada ljubav na prvi pogled: „Očeš li me, oću te.“ Nema više sjela kao što je nekad bilo, gđe su se mladi okupljali oko ognjišta, u nekoj toploj sobi, uz petrolejku ili fenjer, u kojoj su igrali i pjevali, a guslar zatezao strune i tamjanom ih osvježavao, da bi gromkim glasom zapjevao… Vremena su se izmijenila, a starih obicaja je sve manje. To je neminovno. Medutim, upravo zbog toga što je svih tih običaja sve manje i manje, vrijedno je i korisno uciniti ponekad da se zabilježi i sačuva ono što još uvijek nije nestalo…
Milojka i Tomislav Tabaković
**************************************************************************************************************************************************************************************
Čuvar muzičke tradicije Istočne Hercegovine
Čak i kada se u Trebinju sva svjetla pogase, jedna lampa, na glavnoj ulici, u zgradi Radio Trebinja do duboko u noć ostaje da škilji. Pod škrtom svjetlošću stvara profesor, kompozitor i muzički urednik Radio Trebinja Bobo Vučur.U njegovim melodijama uvijek se nađe nešto od bogate muzičke tradicije Istočne Hercegovine.- U Hercegovini se prelamaju jaki muzički uticaji. Kada je o Trebinju riječ, drugačije se pjeva nego u nižim dijelovima regije, koja je naslonjena na Mediteran. Naša muzika iz viših dijelova Hercegovine „ganga“ i „bećarac“ svode se na dva-tri tona. Slično je i kod gusala, koje su, nažalost, zloupotrijebljen instrument – kaže Vučur.Zloupotrebu objašnjava tako što kaže da se u posljednjih nekoliko godina sa guslama ide do granice neukusa.- Blizina Crne Gore, Hrvatske i uticaj Hercegovine uslovili su da se u Istočnoj Hercegovini miješaju brojni stilovi. Mnogi su našu muziku uspješno istraživali. Doktor etnomuzikologije Cvjetko Rihtman i njegova kćerka Dunja, koji su bili profesori na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, istraživali su hercegovačku muziku – kaže Vučur.Neumorni stvaralac pokušava i da u oblasti etno-muzike napravi izvjesne standarde.Pored rada sa etno-grupom iz Trebinja aktivan je i u snimanju materijala sa hercegnovskom muzičkom grupom klapom „Stari kapetan“, u planu su i novi poslovi.Trebinjcima je ostao u pamćenju solistički koncert Boba Vučura, na kojem je svirao vlastite melodije, u kojima se osjećao duh juga, nara, smokava, Trebišnjice i kamena.I dok god škiljavo svijetlo u muzičkom kabinetu Bobe noćima gori i dok se čuju stare melodije, biće to znak i putokaz da u vremenu kada mnoge stvari gube svoju vrijednost, bojazni za staru, izvornu muziku ipak nema.Zapisi
– Nažalost ne postoje tonski zapisi starog originalnog muzičkog stvaralaštva. Stare generacije pamte, a nove ne zapisuju, i nažalost bojim se da jednog dana sve ne ostane lijepa prošlost. Gubimo polako selo, a sa selom i sve lijepe melodije – kaže Vučur.
Izvor:Glas Srpske
Srpska tradicionalna pjesma (ganga) iz Hercegovine
KUD „Nevesinje“