Na slici se vide iranska i srbijanska ambasada u Sarajevu. Blizu su jedna drugoj. Možda neko i zamjeri što se koristi naziv „srbijanska“, ali ako se kaže „srpska ambasada“, neko bi mogao da pomisli da je to možda ambasada Republike Srpske, pa bi se mogli izroditi veći problemi. Ovako je naziv precizan i tačno se zna na koju državu se ambasada odnosi.
Srbi i Iranci tj. Persijanci, imaju odavno dodirnih tačaka. Ljudi koji su bili u Iranu kažu da ima sela u kojima se i danas govori jezik veoma sličan srbskom. A evo vam i slike jednog kao Iranca koji bi mogao proći i kao Srbijanac i obrnuto. Čak su i kape slične i sličnog su naziva.
I u ovom minulom ratu za kojeg dadoše kvalifikaciju da se radi o nesrećnom sukobu, Iran i Srbija su se nekako slično ponašali u jednom segmentu. I jedni i drugi su nam slali ratnike da ratuju po ovom terenu. Iran to i ne krije, postavio je čak i spomen ploču ispred svoje ambasade u Sarajevu, a Srbija nije sprečavala masovan odlazak svojih sugrađana islamske vjere iz Raške oblasti, da ratuju po BiH.
Priču o nekakvoj agresiji Srbije na BiH, aludurajući da su to napravili Srbi, najviše ističu neki koji su rođeni u Srbiji i Crnoj gori, kojima su puna usta bosanstva i bošnjaštva, a sa Bosnom imaju samo toliko što su došli u nju da nama autohtonim Srbima iz Bosne objašnjavaju kako smo ovde uljezi.
I dok stalno svi zapadni mediji, a i ovi u FBiH, Hrvackoj i Sloveniji uporno spinuju o nekakvoj agresiji Srba na BiH, u pozadini se skriveno obavljala agresija na Srbe iz BiH od strane mnogih islamskih država pa i iz Srbije. Dakle svo vrijeme se namjerno pogrešno spinuje javnost o lažnoj agresiji, da bi se prikrila prava agresija. U cilju promjene strukture stanovništva po vjerskom osnovu je i ova migrantska kriza, kako bi se stvorila bolja startna pozicija za slijedeći „nesrećni sukob“. Očigledno postoje neki dugoročni projekti koji se odavno izvode.
Kroz medijsko spinovanje se želi postići osjećaj u Srba iz Bosne da smo gosti na ovom podneblju i da ovde ništa nije naše, kako bi nam oslabili moral za odbranu kod slijedećeg napada. Primjeto je i sponovanje po medijima kako je svugdje bolje nego ovde i kakvo nas radna mjesta na Zapadu zovu da dođemo i samo na nas čekaju.
Da su na strani Armije RBiH ratovali islamski ratnici potvrđuju spomenici kao i presuda generalu ARBiH Rasimu Deliću za ratni zločin u čijoj optužnici su spomenuti i ti ratnici. Sama upotreba pojma „šehid“ za svakoga poginulog borca islamske vjere, govori da je u pitanju prvenstveno ratnik za vjeru, a ne za nekakvu BiH.
Na spomeniku ispred Iranske ambasade piše veoma diplomatski: „U spomen na Iranske šehide u Bosni i Hercegovini koji su svoje živote položili za mir.“
U Tuzli takođe postoji spomenik na kojem piše manje diplomatski uvijeno: „U sjećanje na 1400 posvećenih ljudi ovoga bataljona koji su se pokazali vjernim ovog stiha iz Kurana: „Najplemenitiji među vama u očima Allaha najbolji su u vladanju“.“
Za čiji interes i koju svrhu i namjenu su se borili ovi ratnici, i da li su samo bili uvod i dio jednog većeg projekta, da li tajnu krije „Islamska deklaracija“, odgovore na ova pitanja od silnog medijskog spinovanja nije lako dokučiti, mada je situacija sve jasnija i jasnija.m