Isidor Dobrović
(Šikloš, 1841 – Daruvar, 1914)
Trgovac, veleposjednik, dobrotvor i član “Privrednikovog” Patronata. Osnovao je fond za podizanje srpskog privrednog podmlatka, čija su sredstva iznosila oko 240.000 kruna. Svake godine uplaćivao je “Privredniku” iznos od 2.000 kruna. Pomagao je podizanje srpskih škola.
Uz kontinuiranu pomoć, sa suprugom Hristinom, poklonio je “Privredniku” dvije kuće u Daruvaru i veliki broj akcija Srpske banke u Zagrebu. Kao jedan od najvećih dobrotvora bio je prvi doživotni predsjednik “Privrednika”.
Zadužbinar i rodoljub
Poput krsne slave ili badnjaka i zadužbinarstvo je u srpskom narodu zahvaljujući dugoj tradiciji steklo obeležje nacionalnog karaktera. Retke su zadužbine kod drugih naroda, koji svoj imetak uglavnom nastoje zadržati u okviru svoje porodice.
I sama reč vodi poreklo iz srpskog jezika (najpre se izgovarala „zadušje“, sa značenjem „za dušu“). Od početaka srpske državnosti pa do danas, zadužbinarstvo je dva puta nestajalo – za vreme ropstva pod Turcima i nakon Drugog svetskog rata, u vreme komunističke ideologije. Tako brojne zadužbine koje su plemeniti pojedinci ostavili na korist opštem dobru i danas čekaju denacionalizaciju i ispunjenje svoje prvobitne svrhe.
Sličnu sudbinu doživeo je i imetak velikog dobrotvora i zadužbinara Isidora Dobrovića (Šikloš, 1841 – Daruvar, 1914), koji je temeljem zakladnog pisma iz 1911. godine sa suprugom Hristinom, rođenom Daruvarčankom, ostavio „Privredniku“ zgradu u samom centru Daruvara. Dobrović je osnovao i fond za podizanje srpskog privrednog podmlatka, čija su sredstva iznosila oko 240.000 kruna, ali je svojim radom i zalaganjem i na brojne druge načine pomagao svoj narod.
Isidor Dobrović je bio trgovac i veleposednik, potiče iz zanatlijske porodice, a trgovinu je izučio u čuvenoj radnji Vase Markovića u Pakracu. Kao trgovac i rodoljub shvatio je da se životne prilike srpskog naroda ne mogu popraviti bez podizanja odgovarajućeg, a posebno privrednog kadra. Isidor Dobrović bio je jedan od članova uskog kruga srpske privredne elite koju su činili jaki trgovci, veleposednici, finansijski stručnjaci i preduzetnici. Oni su odigrali ključnu ulogu u podizanju srednjeg srpskog građanskog sloja, koji u nekadašnjoj Vojnoj krajini gotovo da nije postojao. Na taj način su od siromašnog seljaštva stvorili sloj srednjih i malih trgovaca i obrtnika.
Uvidevši privrednu i ekonomsku nerazvijenost svog naroda u odnosu na druge, ukazivao je na to da je njegov i doprinos drugih ondašnjih istaknutih ličnosti tek „kap vode u moru zaostalosti“. U svom testamentu piše: „Na tom polju moralo se u nas početi, jer svi oko nas imadu već odavno svoje domaće zanatlijstvo, pa i industriju svoju, a gde su nama Srbima naše zanatlije, naši spremni, stručni, napredni poslenici sviju struka a o drugome čemu, da i ne govorimo. Kasno smo to uvideli. Zato se moramo u radu žuriti.“
Ostavivši zadužbinu, Isidor Dobrović je naglasio da ona mora uvek ostati ustanova pravoslavnih Srba i da se mora starati o omladini pravoslavne vere. Ako se tog ne bi držala, njegova zadužbina bi prešla pod upravu narodno-crkvenih fondova.
Isidor Dobrović bio je jedan od glavnih osnivača Srpske banke u Zagrebu (1895). Pomagao je osnivanja srpskih škola, prilagao sredstva, ali i predlagao i podsticao druge za sakupljanje novca. Podstaknut osnivanjem zagrebačke srpske autonomne škole, zajedno s Krstom Jokanovićem, Jocom Ciganovićem i drugima podigao je srpsku školu u Daruvaru. Zajedno sa suprugom, takođe dobrotvorkom i doživotnom predsednicom Dobrotvorne zadruge „Srpkinja“, kontinuirano je pomagao „Privrednik“. Pored zgrade u Daruvaru, poklonio je i veliki broj akcija Srpske banke u Zagrebu, u vrednosti od oko četvrt miliona dinara. Kao jedan od najvećih dobrotvora bio je prvi doživotni predsjednik „Privrednika“. Na njegovu inicijativu prošireni su i „Privrednikovi“ poslovi 1911. godine i osnovan je „Privrednikov“ Patronat, koji je preuzeo upravu nad zapisima, testamentima i fondovima, imao je ovlašćenja da obavlja različita ulaganja i slično.
Svake godine zajedno sa svojom suprugom Dobrović je uplaćivao „Privredniku“ iznos od 2.000 kruna. (Novac je, po njegovom zahtevu, trošen za podmirivanje svakodnevnih najvažnijih potreba „Privrednika“ – za kancelarijske potrebe, isplate činovničkih plata, poštu i štampu.) Još jedan podatak koji svedoči o ugledu i poštovanju koje je Dobrović uživao jeste i to da je na prvoj svadbi između „Privrednikovog“ pitomca i pitomice u Somboru 1912. godine mladencima trebao kumovati baš Isidor Dobrović. Međutim, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, ipak nije uspeo.
Osnivači „Privrednika“ želeli su da obrazuju jak kadar srpskih privrednika i da pomognu svaki privredni pokret, čime bi pomogli razvoj srpskog građanskog sloja, koji bi bio u stanju da odgovori zahtevima vremena i da omogući srpskom narodu opstanak i napredak u ondašnjem nenaklonjenom okruženju. Uloga Isidora Dobrovića u tom procesu je izuzetno važna, pored ostalog i zato što su se za njegovim primerom poveli i brojni prijatelji, koji su poklanjali novac i osnivali donacije. Jer kako Dobrović zaključuje: „Mi stari moramo pomagati, moramo zadužbine osnivati, a ti omladino radi, radi i štedi, moli se bogu i slušaj starije, ljubi svoj zanat, svoj posao, budi vredna, štedna i mudra, a posle doći će i sve ostalo.“
Olivera Radović / P-porta
„Golub“ 1905.
HRISTINA DOBROVIĆ
(Daruvar, 1851 – Daruvar, 1910),
dobrotvorka, osnivač i doživotna predsjednica Dobrotvorne zadruge “Srpkinja”. Supruga Isidora Dobrovića. Zajedno s njim tokom života priložila je “Privredniku” preko 30.000 kruna.